Tokom dvadeset pet godina svoje vladavine uvijek sam mirno radio za napredak, srecu i slavu Bugarske. To je bio smjer kojim sam želio da ide i bugarski narod.
Ali sudbina je odlučila drugačije. Došlo je vrijeme da bugarski narod prekine svoj miran Život i posegne za oružjem kako bi izvršio slavan zadatak. Iza Rile i Rodopskih planina naša braća po krvi i vjeri još nemaju tu sreću da žive dostojanstveno, čak ni sad, trideset pet godina nakon našega oslobodenja.
Svi napori da se dostigne taj cilj, ne samo napori velikih sila, nego i bugarskih vlada, nisu stvorili uvjete u kojima bi ovi kršćani stekli ljudska prava i slobodu. Došao je kraj našem miroljubivom držanju.
Kako bismo pomogli potlačenim kršćanima u Turskoj, ne preostaje nam ništa drugo nego latiti se oružja. Postalo je očevidno da je to jedini način da tim ljudima sačuvamo živote i imovinu. Anarhija u Turskoj prijeti i našoj zemlji.
Nakon masakra u Stipu i u Kočanima, umjesto da tom jadnom narodu ispuni njegove zahtjeve, što smo i mi tražili, turska vlada je naredila mobilizaciju. Tada je došao kraj našem dugotrajnom strpljenju.
Humani kršćanski osjećaj, sveta dužnost da se pomogne braći kad im je ugrožena sama egzistencija, čast i dostojanstvo Bugarske nameću mi dužnost da pozovem pod zastavu sinove zemlje koji su je spremni braniti.
Naša stvar je pravedna, slavna i sveta. S poniznom vjerom u zaštitu i pomoć Svemoguceg Boga, oglašavam bugarskom narodu da je objavljen rat za ljudska prava kršćana u Turskoj.
Zapovijedam hrabroj bugarskoj vojsci da napadne teritorij Turske! Protiv našega zajedničkog neprijatelja i s istim ciljem, zajedno s nama će se boriti vojske naših saveznika – Srbije, Grčke i Crne Gore. I u toj borbi križa protiv polumjeseca, slobode protiv tiranije, pridobit ćemo simpatije svih pravdoljubivih i naprednih ljudi.
Ferdinand
Komentariši