purple-banner-png-4

Dijak

Ban Kulin (1180-1204)

Prvi, nakon Borića, poznati vladar Bosne je ban Kulin. Od njega počinje kontinuitet samostalnih vladara srednjovjekovne bosanske države. Godine njegovog vladanja se uzimaju one u kojima je prvi i posljednji put spomenut. Međutim, to ne znači da je ban Kulin na vlast došao 1180. godine, kada se prvi put spominje, već će prije biti da je to godina kada je postao samostalan vladar, nezavisan od cara Manuela Komnena (koji je te godine umro).

            Vrlo je moguće da je ban Kulin postao bosanski vladar upravo tokom carevanja Manuela Komnena, i to kao njegov štićenik, kada je Bosna još bila u sastavu Bizantskog carstva. U tom se periodu, takle prije 1180. godine, u izvorima spominje izvjesni Baculinus, Bacilinus, što je vrlo vjerovatno bizantski naziv za bana Kulina.

            Kako god bilo, od 1180. godine sasvim je jasno da je ban Kulin samostalan vladar nezavisan i od bizantskog cara i od ugarskog kralja. Naime, iz te godine potiče pismo pape Aleksandra III poslano banu Kulinu preko poslanika Teobalda, i u tom se pismu navodi „Kulin, veliki ban Bosne“. U njegovo vrijeme, Bosna je postala ekonomski i vojno snažna država, pa se nijedna susjedna država nije usuđivala napasti Kulinovu Bosnu. Teritorijalno, Bosna se prostirala od Drine do Grmeča, obuhvatajući bosanske zemlje Bosnu, Usoru, Soli i Donje Krajeve sa Sanom.             Čini se da je ban Kulin na vlast došao kao katolik, ali je tokom svoje vladavine prigrlio patarensko učenje Crkve bosanske. Do toga je najvjerovatnije došlo 1195. godine, nakon nesuglasica između bosanske države, splitske i dubrovačke nadbiskupije oko izbora novog biskupa bosanskog. Naime, splitski sveštenici, pod jurisdikcijom ugarskog kralja, su zahtijevali da se bosanska biskupijabude podložna splitskoj, a ne kao do tada dubrovačko

nadbiskupiji. Na to nisu pristali ban Kulin i njegovi saradnici, pa su odlučili da dubrovački nadbiskup postavi novog bosanskog biskupa, koga je priznao i ban Kulin, ali nije splitska nadbiskupija i katolička crkva. Tada je došlo do „bosanskog raskola“, jer je najvjerovatnije veći dio kršćana, predvođen banom Kulinom krenuo ka patarenstvu, a drugi dio ostao vjeran katoličanstvu. Poznata Povelja Kulina bana iz 1189. godine počinje „U ime oca i sina i svetoga duha“, a pred kraj povelje stoje godine po kršćanskom kalendaru („Od’ rož’stva Hristova : tisuka i s’to i osm’deset i devet’ ljet’, mjeseca av’gusta u d’vadeseti i deveti dn’ usjenčenija glave Jovana Kr’stitela“), pa bi se možda moglo zaključivati da je u tim godinama Kulin još bio katolik. Međutim, pismo zetskogkneza Vukana (iz 1199. godine) papi Inocentiju III govorio kako je Kulin heretik i poziva papu da takvog čovjeka ukloni. Papa odmah šalje pismo ugarskom kralju Emeriku 1200. godine da on nastupi protiv heretika i da, ako treba, i samog Kulina protjera iz njegove zemlje, ako ga drugačije ne može izvesti na „pravi put“. Međutim, ban Kulin je u ovoj situaciji veoma mudro postupio, dopustivši papskim izaslanicima da dođu u Bosnu.

            U međuvremenu se rasplamsala borba oko srpskog prijestolja između braće Vukana i Stefana Nemanjića. U te se borbe umiješao Emerik, nastupivši na strani Vukana, i na kraju uzeo titulu kralja Srbije, što priznaje i papa nazivajući Srbiju zemljom koja pripada ugarskoj kruni.U to su križarske vojske zauzele ugarski pomorski grad Zadar, pa se Emerik našao zaokupiran tim događajima, što je iskoristio ban Kulin i ušao sa vojskom u ugarsku zemlju Srbiju. I ovakav nastup bana Kulina odbacuje sve mogućnosti da je on bio potčinjen ugarskoj kruni, čak i više, ne samo da im nije bio vazal ni saveznik, već je i napao na njihove teritorije u Srbiji.

            Uskoro je, 1203. godine u mjesecu aprilu sazvan skup vjerskih predstavnika katoličke crkve i bosanske delegacije predvođene banom Kulinom na Bilinom polju kod Zenice. Na tom je skupu ban Kulin javno odbacio učenje „heretičke“ Crkve bosanske i obećao da neće pružati utočište onima koje katolička crkva smatra hereticima. Taj događaj poznat je kao Bilinopoljska izjava, no, čini se kako je to bilo samo formalno preobraćenje na katoličanstvo, jer je pripadnika Crkve bosanske i dalje bilo širom Bosne.

            Jedna od najznačajnijih stavki vezanih za bana Kulina je njegova povelja, koju je izdao 29. augusta 1189. godine kao trgovački ugovor između Bosne i Dubrovnika. Taj dokument pisan je bosančicom i na bosanskom jeziku, a predstavlja neoboriv dokaz postojanja i samostalnog bosanskog vladara, pa samim tim i države, ali i bosanskog jezika. To je najstariji pisani dokument na južnoslavenskom govornom području i ujedno prvi međunarodni dokument srednjovjekovne bosanske države.

            U njemu stoji, između ostalog, kako dubrovački trgovci mogu slobodno da trguju po bosanskoj zemlji, pri čemu im ban Kulin garantuje zaštitu i neuzimanje poreza, već će uzimati poklone samo od onih koji svojom voljom žele da ih uruče. U dokumentu se jasno vidi kako bosanski ban samostalno i nezavisno od bilo koga vlada svojom zemljom, jer se apsolutno niko drugi iznad bana ne spominje, niko čije bi interese trebalo uzeti u obzir itd. Drugim riječima, bosanski ban isključivo svojom voljom, vjerovatno i vođen vlastitim interesom za privrednim osnaživanjem svoje države, daje povlastice dubrovačkim trgovcima. Uz to, iz povelje se vidi da je bosanski vladar tada imao svoju organizovanu i uređenju kancelariju.