Bosna u ranom srednjem vijeku – „period bezimenih banova“


Historija Bosne u ranom srednjem vijeku je tijesno povezana sa dešavanjima u njenom neposrednom susjedstvu, a to se odnosi na susjedne države : Rašku, Duklju, Hrvatsku, Ugarsko kraljevstvo i Bizantsko carstvo.

Nama poznati događaji počinju sredinom X stoljeća. Tada, nakon slabljena bugarske države, na istoku se podigla snažna Raška, kneževina predvođena Časlavom Klonimirovićem. On je uspio da podigne svoju državu i proširi je, zauzevši i Bosnu. Tako se Bosna našla pod njegovom vlašću i ostala do oko 960. godine. Naime, Časlav se tokom svoje vladavine sukobio sa nadirućim Mađarima (Ugarima) koji su upadali u Srijem.

Prvobitno je uspijevao da ih porazi, ali je u protunapadu u Srijemu, oko 960. godine poražen, zarobljen i pogubljen. Poslije njegove smrti država mu se raspala, pa se tako i Bosna osamostalila pod domaćim banom. No, samostalnost Bosne nije dugo potrajala. Već oko 968. godine na Bosnu sa velikom silom napada hrvatski kralj Mihailo Krešimir II.

Uvidjevši da nema izgleda da se suprotstavi većoj sili, bosanski ban je pobjegao na dvor ugarskog kralja, pa tako Bosna dođe pod vlast kraljevine Hrvatske. Krajem ovog, X stoljeća, Bosna se nakratko našla i pod vlašću makedonskog cara Samuila, tačnije, našla se na putu njegovog osvajanja, pa je makedonska vlast kratko potrajala.

Naime, u to vrijeme na bizantskom dvoru je došlo do promjene, pa je car postao Basil II (Basilije, Vasilije, poznat i pod nadimkom Zatornik Bugara ili Bugaroubica). On je težio obnoviti bizantsku vlast na Balkanu, pa su se tako na udaru našle sve male južnoslavenske zemlje. Naravno, one nisu imali izgleda da se odbrane od moćnog cara, pa su bizantsku vlast priznali i bosanski ban, i raški župan i zetski knez. Prema Vjekoslavu Klaiću, Bosna je pod bizantsku vlast došla (oko) 1019. godine.

Dok su Bizantinci bili vrhovni gospodari ovih prostora, uključujući i Bosnu, banovi su razvijali svoju državu, tako da je ona vremenom došla u isti red sa kneževinama Dukljom (Zetom) i Srbijom (Raškom). Nakon smrti cara Basila II 1025. godine, ove državice počinju borbu za samostalnost. Bizantska vlast je zbačena nekad u drugoj polovini XI stoljeća, a kao najjača država izdvojila se Duklja pod kraljem Bodinom. On je, u periodu od 1082. do 1085. godine, uspio da pokori i Srbiju i Bosnu i tamo postavi svoje namjesnike. Srbijom je upravljao župan Vukan, a Bosnom knez Stjepan.

Krajem XI i početkom XII stoljeća odigrali su se još neki važni događaji – prodiranje ugarske vlasti u Hrvatsku. Naime, nakon početnih vojnih osvajanja hrvatskog teritorija, Ugari i Hrvati su se sporazumili – dogovorili su sjedinjavanje preostalih dijelova Hrvatske sa Ugarskim kraljevstvom. Zvanično je 1102. godine potpisan taj ugovor, poznat kao Pacta Conventa, po kojem će Hrvatska ući u sastav ugarske krune.

Naime, tim događajima u Hrvatskoj je okončana vladavina Trpimirovića, a na vlast dolaze kraljevi iz ugarske dinastije Arpadovaca (po vojvodi Arpadu). Prvi ugarsko-hrvatski kralj bio je Koloman, koji se zvanično krunisao i za hrvatskog kralja u Biogradu 1102.,a u naredne tri godine zagospodario Dalmacijom. Na taj način, Bosna je dobila novog snažno susjeda, koji je vrlo brzo počeo pokazivati pretenzije na Bosnu.

U međuvremenu, 1101. godine, umro je kralj Bodin, njegova država se raspala, tako da je izgledalo da se novoj sili na Balkanu, Ugarskoj, niko nije mogao suprotstaviti. Uvidjevši da su dobili opasnog suparnika, na bizantskom dvoru jača anti-ugarsko raspoloženje. Naime, od 1085. godine tamo je vladala dinastija Komnena (ili Komnenida). Trenutak koji je, vjerovatno, najviše doprinio porastu anti-ugarskog raspoloženja bilo je Kolomanovo uzimanje hrvatske krune i zauzimanje Dalmacije, koje se Bizantinci nikada nisu odrekli. Tako su se Bizantinci i Ugari vrlo brzo našli u sukobu interesa, pa će dugotrajni ratovi ove dvije velike sile u narednom stoljeću određivati i sudbinu malih južnoslavenskih država : Bosne, Srbije i Duklje.

U tim bizantsko-ugarskim trvenjima, Bosna se našla na strani Ugarske. Naime, od 1138. godine ugarski kraljevi u svoju titulaturu uvrštavaju i naziv „kralj Rame“, (Zašto Rame, a ne Bosne, ni do danas nije odgonetnuto. Pogotovo je nejasno da su uzeli titulu kralja Rame kada se uzme u obzir činjenica da, po popu Dukljaninu, Rama uopšte nije bila u sastavu Bosne.) čime se otvoreno iskazivali pretenzije na Bosnu. Kako god da bilo, na saboru u Ostrogonu 1139. godine, ugarski kralj Bela II svog maloljetnog sina Ladislava postavljaza vojvodu bosanskog. No, kako je on bio maloljetan, stvarnu vlast, odnosno upravu nad Bosnom i dalje je imao bosanski ban. Kao sastavni dio Ugarske, ili kao zavisna država, ili kao samostalan saveznik, kako god, Bosna se našla u anti-bizantskoj koaliciji, koju je predvodila Ugarska, u predstojećim ratovima. U njima se, godine 1154., spominje i prvi imenom poznati bosanski ban – Borić, kao saveznik ugarskog kralja Geze II.