vladari

Vladari

Ban Matej Ninoslav (1232-1249)

            Matej Ninoslav je vjerovatno najznačajnija osoba na bosanskoj političkoj sceni u XIII stoljeću. O događajima tokom njegove vladavine postoje različita mišljenja među historičarima, a to se naročito odnosi na križarske pohode koji su, navodno, vođeni protiv bosanskih „heretika“.

            Vjekoslav Klaić i Sima Ćirković smatraju da su oni vođeni negdje između 1234. i 1239. godine, no to negira Nada Klaić, smatrajući da su postojale namjere, ali da to stvarnih pohoda nikada nije došlo.

            V. Klaić smatra da je ban Matej Ninoslav primio katoličanstvo 1233. godine, a njegov primjer je slijedio i njegov rođak, kasniji ban, Prijezda. Ćirković ističe da je od tada Matej Ninoslav bio ugarski vazal (!), iako za to nema nikakvih potvrda. Do navodnih križarskih pohoda došlo je, kako V. Klaić smatra, 1234. godine, jer je Bosna ponovo postala patarenska zemlja. Na to su reagovali ugarski kralj Andras II i njegov sin Kalman (Koloman), hrvatski vojvoda, pa su poslali svoje vojske na bana Mateja. To je ban sa ogorčenjem dočekao, pa „ako je do tada i bio protivnik patarena, sada je to svom dušom prihvatio, jer se radilo o samostalnosti i odbrani domovine“. Ne prikazuje Klaić nikakve podatke o pohodima, ali zaključuje da su oni završeni 1237. godine pobjedom ugarsko-hrvatske vojske. Naredne dvije godine vojvoda Kalman, uz papino odobrenje, provodi čišćenje Bosne od heretika. Sličnog mišljenja je i Sima Ćirković, pozivajući se na pismo vojvode Kalmana papi iz 1238. godine, gdje vojvoda kaže da je uništio heretike u Bosni. Ćirković dalje piše da je Bosna ostala podijeljena između pokorenog i slobodnog dijela, što negira Nada Klaić. Ban Matej se sa svojom vojskom navodno nalazio u ovom drugom dijelu, pa je 1240. godine otišao u Dubrovnik i tamo sklopio novi bosansko-dubrovački ugovor, koji podsjeća na produžetak prvobitnog ugovora iz 1189. godine.

            Ćirković dalje ističe da nije sigurno da li je ban Matej vratio vlast u cijeloj Bosni prije odlaska u Dubrovnik ili poslije toga. No, čak i da je bilo poslije odlaska, svejedno ugarska križarska vlast nad (dijelom) Bosne nije dugo potrajala, jer su 1241. godine na ugarske granice udarili Tatari. Veliku opasnost po Ugarsku iskoristio je ban Matej Ninoslav, pa je tada, ako već nije ranije, ponovo zagospodario Bosnom istjeravši svu križarsku vojsku.

            Kako je već navedeno, Nada Klaić se ne slaže sa Ćirkovićem po pitanju križarskih pohodi, tobožnjim podjelama Bosne, sa banovim vazalstvom prema Ugarskoj, sa njegovim, kako kaže „tobožnjim vjerskim vrludanjem“, prigovarajući Ćirkoviću da se u ovom, ionako zamućenom dijelu bosanske historije više služio vlastitim konstrukcijama, nego izvorima!

            Ćirković nastavlja o događajima u Ugarskoj u vezi sa invazijom Tatara. Naime, kralj Bela IV je morao da bježi sve do dalmatinskih gradova Trogira i Splita. Kako Splićani nisu bili baš naklonjeni kralju, a Trogirani jesu, kralj je ovima drugima darovao nekoliko sela na granici splitske opštine. To je izazvalo nezadovoljstvo Splićana, pa je počeo sukob dva grada, koji se potom pretvorio u jedan ozbiljan sukob između kraljevih pristalica, koji su podržavali Trogir, i kraljevih „neprijatelja“, koji su stali uz Split. Kako su Splićani bili nemoćni, u pomoć su pozvali bosanskog bana. Matej Ninoslav je došao sa vojskom u Split, a tamo su ga postavili za svog kneza i dali mu na raspolaganje opštinska novčana sredstva. Bosnsko-splitska vojska je uspjela da sačuva grad Split, a onda su krenuli i u pustošenje trogirskih posjeda, ali protiv gradskih zidina nisu mogli. Ban se vratio u Bosnu ubrzo, a u Splitu ostavio nekog svog rođaka da u njegovo ime upravlja, te odred konjanika da brani grad.

            Treba napomenuti još da je u toku vladavine bana Mateja Ninoslava u Bosni osnovan dominikanski red, čiji su predstavnici uglavnom bili stranci. Red je osnovan po volji pape sa zadatkom uništenja hereze u Bosni. Dominikanci su u tome bili vrlo žestoki i oštri, a imali su i iskustvo borbe protiv sličnih heretika, katara, u južnoj Francuskoj.  

3.6.1. Dokumenti iz perioda Ninoslavove vladavine        

Za proučavanje vladavine bana Mateja Ninoslava vrlo su važni međunarodni dokumenti i korespondencije na relacijama papa – Bosna – Ugarska. Najstarija su tri pisma iz 10. oktobra 1234. godine koje je papa Gregorije (Grgur) IX uputio na tri adrese : Mateju Ninoslavu i njegovim velikašima, Kalmanu i dominikancima.

U pismu upućenom Mateju Ninoslavu, papa Gregorije IX obavještava velikog bana bosanskog, Mateja Ninoslava, da je njega i njegovu uzeo pod svoju zaštitu, te da mu niko ne smije smetati dok god je on katolik. U drugom pismu papa reaguje na Ninoslavove žalbe. Naime, ban Matej Ninoslav se požalio papi da je u njegovoj zemlji takva tradicija da vladari dodjeljuju župe i zemlju, a da on (Matej) to ne može. Zato u tom drugom pismu papu moli Kalmana da poštuje taj stari običaj. Treće pismo upućeno je dominikancima. Tu papa traži od njih da vrate taoca Prijezdi, jer je njegov rođak, Matej Ninoslav, garantovao da je Prijezda uvjereni katolik i da je to dokazao djelima. Naime, ranije je Prijezda, kako bi dokazao da je katolik, svog sina poslao dominikancima kao taoca.

Iz ovih pisama Nada Klaić izvlači sljedeći zaključak: očito je da je Matej Ninoslav „veliki ban“ ili „dux“, zaštitnik svog rođaka Prijezde, koji je „obični“ ban; ugarski kralj tvrdi da ima u Bosni neko pravo, ali to pravo je „stari običaj“ prema kojem sami bosanski vladari odlučuju u svojim zemljama, a jedino pravo koje ugarski kralj ima je ono da uništi heretike. Dakle, nema nijednog pokazatelja u ovim pismima da je ban Matej Ninoslav bio ugarski vazal, kao što tvrdi Sima Ćirković.

Dalje je važno šest papskih pisama napisanih od 14. do 17. oktobra 1234. godine, na koja se pozivaju V. Klaić i Ćirković u „dokazivanju“ vazalstva bana Mateja Ninoslava, križarskih ratova i banovog poraza. Radi se o sljedećim dokumentima: papina pisma Kalmanu, zagrebačkom i bosanskom biskupu; Andrasovu darovnicu kojom Kalmanu poklanja Bosnu; zahvala bosanskog biskupa Ivana na časti; preobraćenje usorskog kneza Sibislava i njegove majke; imenovanje Ponse bosanskim biskupom. U ovih šest dokumenata, bez razlike, govori se o križarskom ratu kao budućem poduhvatu, na koji se spremaju ugarski križari pod Kalmanom i bosanskim biskupom. Osim toga, uvijek se navodi da će se rat voditi u Sklavoniji, dok se Bosna i Matej Ninoslav nigdje ne spominju.

Bitna su još tri pisma pape Gregorija IX iz 9. jula i 20. septembra 1235. godine. U prvom pismu papa ukazuje milost Kalmanu potvrđujući mu „koncesije“ nad zemljom Bosnom. U drugom pismu kralj Andras II svom sinu darovao zemlju Bosnu, dakle ne banatus, niti ducatus, nego zemlju (terra), što u državnopravnom pogledu ne znači ništa. Klaićeva zaključuje: kako Andras može dati sinu nešto što do tada nije imao?  U trećem pismu papa pokazuje nezadovoljstvo što bosanski biskup nije otišao u Bosnu, što znači da nije bio u Bosni, već u Ugarskoj, odakle je namjeravao voditi planirani rat, a to dalje znači da do rata nije ni došlo!

Postoje još dva pisma važna za razumijevanje problematike, opet od pape Gregorija IX upućena ugarskim prelatima i Ani, udovici bosanskog bana Stjepana (kneza Usore). Iz njih se zaključuje da su od 1233. godine u Rimu „registrovane“ kao pravovjerne, tj. katoličke, zemlje Bosna i Usora, što znači da križarska akcija protiv Bosne nikako nije mogla biti provedena. Rat o kojem se govorilo u ranije pomenutim pismima je trebao da se vodi u Sklavoniji, a ne u ili protiv Bosne.

Na osnovu izvora i poznatih događaja, prije svega o crkvenim pitanjima, Nada Klaić zaključuje da je crkvena politika vojvode Kalmana, kralja Bele IV i pape Gregorija IX u Bosni doživjela potpuni slom i poraz. Rezultat toga bilo je zatvaranje bosanske države od strane bana Mateja Ninoslava, pa ga zato papa ponovo naziva heretikom.

Jedan od važnijih dokumenata koji se u historiografiji često koristi je tzv. Darovnica Bele IV iz 1244. godine upućena bosanskom biskupu. U tom dokumentu, između ostalog, kralj Bela IV dodjeljuje znatne povlastice bosanskom biskupu i potvrđuje posjed crkve u Bosni i izvan nje. Taj dokument potiče iz vremena kada se ugarski kralj kretao prema dalmatinskim gradovima zbog sukoba Split-Trogir. Ovim se dokumentom često služe neki historičari kao dokazom da je ugarski kralj osvojio Bosnu i primorao Ninoslava na vazalni odnos. Međutim, Nada Klaić ima drugačije viđenje. Prvo, ona smatra da Bela IV uopšte nije htio ulaziti u Bosnu, jer se na bosansko-ugarskoj granici zadržao čak dva mjeseca sa vojskom, čekajući vijesti iz Dalmacije. Ona zaključuje da je kralj imao dovoljno vremena i da je htio ušao bi sa vojskom u Bosnu. Međutim, ne samo što nije ušao i vratio se nakon vijesti o postignutom miru u Dalmaciji, Klaićeva naglašava da nema nikakvih izvora koji b potvrdili Belin ulazak u Bosnu i tobožnje osvajanje Bosne i podvrgavanje Ninoslava na vazalni odnos.

Druga stvar je pomenuta Darovnica. Naime, Klaićeva iznosi niz činjenica koji potvrđuju da je ovaj dokument falsifikat. Na početku Darovnice se kaže da Bela IV daruje posjede Đakovo i Breznicu za vječno bosanskom biskupu, dok u nastavku teksta Bela IV potvrđuje te posjede, jer su oni bili darivanje njegovog brata Kalmana od ranije. Dakle, ovi su navodi kontradiktorni, jer zašto bi Bela IV darovao posjede bosanskoj crkvi ako je te posjede crkva već posjedovala od ranije!? Uz to, onaj ko je pisao ovaj dokument je unio još veću zabunu oko ovog pitanja koristeći izraz donar, što znači darivatelj, jednako i za Kalmana i za Belu. O neukosti autora dalje govori i to da ni ime bosanskog bana nije ispravno napisao, nazivajući ga Nyurzlaus. Dalje navodi kako biskupi mogu uzimati desetinu, tj. poreze kakvi se plaćaju u okolnim zemljama. To je također sumnjivo jer u Bosni takvi porezi nikada nisu bili poznati. Klaićeva pretpostavlja da je pisar vjerovatno pred sobom imao neku slavonsku povelju, pa je iz nje prepisivao i uređivao onako kako mu je odgovaralo. Ona dalje navodi kako je nemoguće da je ban Ninoslav imao išta sa ovim navodnim darivanjem posjeda bosanskoj crkvi, jer je poznato da je u doba bana Ninoslava bosanski biskup imao samo Breznicu i Đakovo u vukovskoj županiji, te da nije imao ništa u Bosni. Ona navodi još nekoliko stavki koji dokazuju da je ova Darovnica ustvari nevješt falsifikat sastavljen ili u kaločkoj ili u bosanskoj crkvi, a vjerovatni naručitelj falsifikata je neko iz ugarske crkve, tačnije kaločke nadbiskupije.

Godine 1240. ban Matej Ninoslav se ponovo uputio u Dubrovnik kako bi obnovio odnose sa ovom opštinom, a prije svega kako bi ponovo bio potvrđen trgovački ugovor između dvije strane. U novom ugovoru ban obećava dubrovačkim trgovcima zaštitu i slobodno trgovanje po bosanskoj zemlji, a uz to im obećava i pomoć u slučaju da ih napadne raški vladar. U ovom se dokumentu ponovo vidi kako je bosanski ban samostalan vladar koji nema nikakve veze sa ugarskim kraljem, jer se ni ovdje, kao ni u Kulinovoj povelji, nigdje ne spominje nikakva treća strana, od koje bi eventualno ban tražio odobrenje. Da je Ninoslav doista bio ugarski vazal, kako bi on onda mogao da Dubrovčanima garantuje sve one povlastice i zaštitu bez odobrenja ugarskog kralja? Početkom 1249. godine u Dubrovniku su sastavili još jedan ugovor, skoro identičan onom iz 1240. godine, očekujući ponovni dolazak bana Ninoslava. Međutim, sastavljajući taj ugovor, Dubrovčani nisu znali da je ban umro, pa su kasnije morali da brišu njegovo ime iz ugovora. Tekst je poslan u Bosnu, novom banu Stjepanu, Ninoslavovom sinu. Okolnosti pod kojima je Stjepan naslijedio titulu velikog bana nisu poznate, ali je jasno da sinovi nastavljaju očevu politiku.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *