Makedonija je bila sastavni dio Bugarske od 864. godine. To je plod konstantnog rasta Bugarske od doseljenja ovog naroda na Balkan. Kanovi Prasijam i Boris su stvarali osnovu za kasnije izrastanje moćnog Bugarskog carstva, koje je proglašeno 917. godine nakon pobjede nad Bizantincima kod Anhijala. Tada je bugarski car, prvi, postao Simeon, koji je Bugarsku doveo do vrhunca. On je vladao do 927. godine, a naslijedio ga je Petar. Već od Petra Bugarska počinje polahko slabiti. Petar se ipak zadržao na mjestu cara sve do svoje smrti 969. godine. No, opadanje Bugarske je bilo nezaustavljivo, a uvjetovano je akcijama Bizanta sa juga i Rusa sa sjevera. Naime, Rusi su, potaknuti od Bizantinaca, pod knezom Svjatoslavom 969. godine zauzeli Podunavsku Bugarsku. Samo dvije godine kasnije, Bizantinci su potpuno uništili Bugarsku državu i zbacili posljednjeg cara Borisa II. Time je potpuno prestala postojati, bar na neko vrijeme, Bugarska kao država.
Makedonija je, čini se, i prije konačne propasti Bugarske pala pod bizantsku vlast. O tome svjedoči ustanak u Makedoniji kojeg su povela četiri brata: David, Mojsije, Aron i Samuilo 969. godine. O tom ustanku izvori ne pružaju mnogo informacija, ali je sasvim sigurno ugušen, što se može zaključiti na osnovu kasnijih događaja. Naime, nekoliko godina kasnije braća su ponovo pokrenula ustanak, što znači da su do tada ipak bili pod bizantskom vlašću. Taj drugi ustanak je pokrenut 976. godine, nakon smrti cara Ivana Cimiska (koji je uništio Bugarsku 971.).
Dakle, smjenu na prijestolju su nastojali iskoristiti Slaveni i podigli su ustanak. Vođe ustanika su opet bila četiri pomenuta brata, koji su inače bili sinovi komesa Berzetije (zemlje Brsjana), koji se zvao Nikola, pa su po tome i braća označena kao komitopuli. Ustanak je počeo u oblasti oko Prespe i Ohrida, ali je vrlo brzo poprimio opštemakedonski-slavenski karakter. Prvi napadi su bili usmjereni prema Trakiji i oblastima uz Egejsko more. Već u prvoj godini tri od četiri brata su poginuli. Mojsije je stradao u borbama oko grada Sera, Davida su ubili neki Vlasi na putu od Kostura do Prespe, dok je Aron ubijen po Samuilovoj naredbi iz nejasnih razloga. Najvjerovatnije je Aron želio sam vladati ili je bio naklonjen Bizantincima. Tako je već nakon prve godine ustanka jedini vođa ostao Samuilo.
S obzirom da ustanak nije slomljen, Samuilo je uspostavio državu sa centrom u Prespi, a kasnije u Ohridu, gdje je bilo i sjedište Ohridske patrijaršije, koju je Samuilo također uspostavio. Zbog fragmentarnosti izvora tačna hronologija događaja od 976. do Samuilove smrti se ne može pratiti, ali su neki periodi prilično jasni. Tako znamo da je 985. godine Samuilo zauzeo Larisu, centar Tesalije, koja mu se potom cijela predala. Inače su njegovi prvi napadi bili usmjereni upravo na oblasti makedonske i tračke teme, te solunskog zaleđa. Bizantski car Basil II je 986. godine pokuašo zaustaviti Samuila i napao ga u Serdici, ali je izgubio bitku. Štaviše, u povratku ga je napala Samuilova vojska kod Trajanovih vrata, potpuno uništila njegovu vojsku, a sam car je jedva preživio. Neuspješan pohod je izazvao nezadovoljstvo u Maloj Aziji, gdje su se pobunili Barda Foka i Barda Sklira, sa kojima se Basil morao obračunavati.
Dok je on bio zauzet unutrašnjim borbama, Samuilo je nezaustavljivo širio svoju državu po Balkanu. Čitava Bugarska u svojim starim granicama našla se pod Samuilovom vlašću, na jugu je osvojio i Epir, a na zapadu došao sve do Drača, koji se 989. godine predao sa cijelom okolnom regijom. Basil je porazio pobunjenike u Maloj Aziji oko 990. godine, pa je ponovo mogao da se vrati na Balkan i ratuje sa Samuilom. Od 991. do 994. godine neprestano su vođene bitke oko Soluna, ali o njima nema mnogo podataka. Basil se zatim našao u još jednom problemu – istočne granice su opet ugrozili Arapi, pa se on morao povući i boriti se protiv njih. Samuilo je bizantsku vojsku pred Solunom porazio 996. godine, ali tada nije krenuo na grad, nego se usmjerio prema Grčkoj. Prošao je kroz već pokorenu Tesaliju, provalio u Beotiju i Atiku, a potom i na Peloponez, pa se nakon tih pohoda vratio nazad. Međutim, u povratku ga je u blizini Termopila napao Nikefor Uran (997.) i porazio njegovu vojsku, a Samuilo se jedva spasio. No, taj poraz čini se da nije ostavio dalje posljedice, jer je Samuilo i nakon toga vodio uspješne bitke.
Godine 998. je krenuo na sjever. Naime, Basil je namjeravao da oslabi Samuila tako što će pronaći saveznike na Balkanu, a pronašao ih je u Hrvatskoj i Duklji, pa je upravo zbog toga Samuilo krenuo na sjever. Duklju je bez problema porazio, a njenog kneza Vladimira odveo u ropstvo u Prespu, dok je Dalmaciju (kralj Stjepan Držislav) opljačkao sve do Zadra, ali nije ništa osvajao, pa je potom skrenuo na istok, prošao kroz Bosnu i Rašku i vratio se u Makedoniju. Vladimira je potom učinio svojim zetom i vratio mu Duklju na upravu. Tako je na prijelazu sa X na XI stoljeće Samuilova država obuhvatala cijelu Bugarsku u prijašnjim granicama, Bosnu, Rašku, Zahumlje, Travuniju, Duklju, Albaniju, Makedoniju bez Soluna, Tesaliju i Epir.
Nama poznati događaji se nastavljaju 1001. godine. Naime, nakon što je Basil osigurao istočne granice i učvrstio vlast u Carstvu, konačno je dobio mogućnost da svu ekonomsku i vojnu moć carstva usmjeri samo protiv Samuila. To je, čini se, bio prijelomni momenat, jer se Bizantsko carstvo u svakom pogledu bilo superiorno u odnosu na Bugarsku-Makedoniju (Makedonsko carstvo ili Obnovljeno Bugarsko carstvo). Basil je započeo žestoke pohode, najprije na istočne i južne oblasti Samuilove države. Do 1004. godine su pali Preslav, Pliska, Serdika i cijela Bugarska, a na jugu Tesalija i južna Makedonija, čime je središte Samuilove države postalo ugroženo, pa je u konačnici palo i Skoplje. Drač i šira oblast su se predali 1005. godine bizantskom caru. Time je za samo tri godine Samuilo ostao bez polovine teritorije koju je osvajao u proteklih dvadesetak godina i više, a uz to je izgubio i veliki dio svoje vojske.
Sljedeći sukobi su nam poznati tek 1014. godine, kada su se opet dva cara sukobila. Samuilov vojskovođa Nestorica je potučen kod Soluna, dok je sam Samuilo izgubio bitku na Belasici blizu rijeke Strumice. Tada je spasio živu glavu samo zahvaljujući svom sinu Gavrilu Radomiru sa kojim je uspio pobjeći. Bila je to posljednja bitka koju je Samuilo vodio, a nakon nje se povukao u Prilep. Izvori navode broj od 14 000 zarobljenih Samuilovih vojnika, koji su po Basilovoj naredbi oslijepljeni, a samo je svakom stotom čovjeku sačuvano jedno oko. Takve zarobljenike je Basil poslao Samuilo, a kada ih je ovaj vidio, dobio je srčani ili moždani udar od kojeg se, ispostavilo se, nije oporavio.
Dva dana kasnije, 6. septembra 1014. godine Samuilo je preminuo, a naslijedio ga je njegov sin Gavrilo Radomir. Na vijest o Samuilovoj smrti Basil je odmah reagovao, nastojeći da iskoristi trenutak i razbije ostatke države koja je ostala bez svog vođe. Uspio je do kraja godine zauzeti Bitolj, Prilep i Štip, a sljedeće godine Voden i Moglen. Gavrila Radomira je 1015. godine ubio Ivan Vladislav, sin Arona (koga je Samuilo dao ubiti 976.) i on je preuzeo vođenje države. Vladislav je pokušao mir sklopiti sa Basilom, ali su borbe vrlo brzo nastavljane, naravno u korist Bizanta.
Ivan Vladislav je poginuo prilikom opsade Drača 1018. godine, nakon čega se i plemstvo počinje poklanjati Basilu. Plemići su, jedan po jedan, izlazili pred Basila i obećavali vjernost, a ovaj ih je prihvatao kao vazale i vraćao im njihovu zemlju. Ulaskom u Ohrid te godine Basil je ozvaničio uništavanje pobunjenički stvorene države. Zbog svojih djela dobio je nadimak „Zatornik Bugara“ ili Bugaroubica. Samuila i njegovu državu i bugarska i makedonska historiografija danas svojataju. Bez detaljnog ulaska u ta pitanja, čini se da se ova država ipak može označiti kao Obnovljeno Bugarsko carstvo prije nego Makedonsko carstvo.
Komentariši