BATAL-DŽAMIJA U BEOGRADU (do 1789. godine Ejnehan-begova)


Putnik Ležea, 1867. godine, piše: ”Među ovim džamijama ima jedna koja zaslužuje da joj se pokloni pažnja. To je Batal-džamija, koju su vojnici Crnog Đorđa oteli od Turaka, napuštena je već pola stoleća i leži usamljena, na jednom velikom trgu, preko puta groblja. (Riječ je o groblju u današnjem tašmajdanskom parku koji je zasađen u radnim akcijama nakon svršetka Drugog svjetskog rata.) Vreme joj je obojilo zidove onom sivkastom bojom koja daje čar starim zdanjima; u pukotinama njenih zidova ptice su svile gnezda dok joj je polusrušeno kube obraslo u divlji šeboj”.

Poznati arheolog, pisac i putopisac F. Kanic boravio je u više navrata u Beogradu, i pored ostalog napisao: ”Usred hrišćanskog Beograda stajala je do 1878. godine Batal-džamija (batal na turskom: zapušten) kao neosporno najlepša turska građevina u Srpskom vilajetu, usamljena i veličanstvena, kao da žali za sjajnim danima Polumeseca kojeg se još sjećala. Ističući se nad okolinom svojom masivnošću, njen kvadratni centralni deo od mrkooksidisanog peščara prelazio je na polovini visine u osmougao koji je nosio gordu kupolu. Uz južnu fasadu se, takođe, sa osmostranog pijedestala, uzdizalo kitnjasto, vitko minare, sa koga je nadaleko odjekivao poziv vernicima na molitvu, a Laudon je pomoću njega odredio pravac napada na obližnju tvrđavu.

Kad je Karađorđe osvojio Beograd, šerefe i vrh minareta su se sručili sa svoje gorde visine, a centralni deo je, prkoseći zubu vremena, ostao postojan, izuzev nasilno razvaljenog glavnog portala. Kroz dvadeset prozora sa šiljatim lukovima prodirala je sunčana svetlost u unutrašnji prostor, od čijih osam kitnjastih rebrastih lukova, na koje se oslanja kupola, četiri, kao nosači pandatife koji obrazuju svod, imaju i konstruktivnu funkciju.

Spoljni zakošeni trapezi, posrednici pri prelasku iz kvadrata ka osmokutnom tamburu, bili su s unutrašnje strane sveta na kojoj se nalazi Meka, ukrašeni gracioznim visuljcima, kako se to vidi i na mojoj skici koju sam radio 1860. godine”.

Omiljena ideja upravnika Biblioteke Šafarika bila je da se Batal-džamija pretvori u srpski nacionalni muzej, međutim, na putu ka ostvarenju te zamisli stajali su obziri prema tadašnjem sizerenu, koji su isključivali primenu ove velelepne građevine u nacionalno-kulturne i crkvene svrhe, ona je ostala neiskorišćena sve dok nije, po naređenju energičnog namesnika Blaznevca, na žalost, sravnjena sa zemljom”.

K.N. Hristić zapisuje: ”Unutrašnjost džamije bila je smetlište, za čitavu okolinu, puno svakojake nečisti. Glavni joj je ulaz bio sa severne strane prema varoši, ali su joj svi prozori unaokolo bili razvaljeni, gotovo do zemlje, te je izgledala kao da stoji na svodovima. Vrh u minareta bio je podrubljen… Po dupljama na džamiji legli su se, na hiljade, vrapci i čavke, a uveče su je obletala čitava jata slepih miševa. Krov, godinama zasipan zemljom i prašinom, bio je pokriven trnjem i travuljinom. Čak je iz onih pukotina nikao jedan mali dud crnoga roda, oko koga su vrapci džaveljali, da vam čak dole uši zaglušnu”.

M.Đ. Miličević je u svome dnevniku pisao da se knez Mihailo ustavljao na ovoj džamiji i govorio ”da bi trebalo opraviti i u njoj smestiti državnu arhivu, ali ga preteče smrt…”.

Stranice: 1 2 3 4