Radomir Rade Zoranović

Ličnosti

BIO JE ‘KOST U GRLU’ RATKU MLADIĆU “Ja sam Rade, Srbin s ‘dna kace’, ali sam se borio protiv četnika!”

Ovo je jedna u nizu priča o herojima odbrane grada Sarajeva. Radomir Rade Zoranović, član Armije Republike Bosne i Hercegovine, heroj je ovog grada, primjer pravog Bosanca i Hercegovca, neustraÅ”ivi ratnik sa žestoke Žuči.

Upravo na ovoj planini u agresiji na BiH padala je odluka o odbrani glavnog bh. grada. Na toj vrleti krv su prolili veliki sinovi ove domovine, ali Žuč srećom nije pala u neprijateljske ruke. Po prvi put u svojoj historiji Sarajevo je odbranjeno…
 
Prvih dana agresije na nažu zemlju pripadnici Patriotske lige iz sarajevskog naselja Pofalići i novi dobrovoljci okupljali su se u kući Habiba Idrizovića, komandanta bataljona PL Pofalići. Početkom aprila ’92. godine, Idrizovićevoj kući uputio se i komÅ”ija Radomir Rade Zoranović. Ugledao ga je rahmetli Zahir Panjeta i upozorio “na opasnost”. “Å ta će on ovamo?” – pitali su se pofalićki dobrovoljci. Ali, Rade je rekao Idrizoviću zbog čega je doÅ”ao.

”Vidim da se kod tebe okuplja neka vojska”, rekao je Idrizoviću.

“Ja jesam Srbin, ali nisam četnik i neću s njima da učestvujem u ubijanju muslimana. Ako ova vojska, koja se kod tebe okuplja, nije muslimanska ili SDA-vojska, nego bosanska, hoću zajedno s vama da se borim protiv četnika.”

I borio se tokom agresije u bosanskoj vojsci. S komÅ”ijama, čuvenim ratnicima s Pofalića. A borio se od Pofalićke bitke i mnogih bitki na Zuči, do onih posljednjih borbi na Treskavici.

“Mene je jedan događaj uoči Pofalićke bitke oduÅ”evio i zato sam ostao vjeran bosanskoj Armiji do kraja rata”, kaže Zoranović. 

“Uoči bitke nas je postrojio naÅ” komandir čete Zahir Panjeta i strogo naredio da noževe ne smijemo upotrebljavati, niti bilo kakvo zlo ženama, djeci i civilima nanijeti. Da je rekao drugačije napustio bih ih.”

Ali, iako se borio protiv četnika Zoranović je u Pofalićkoj bici doživio neugodnost. Neki borci nisu znali na kojoj se strani borio, pa su ga razoružali. Oduzeli su mu puÅ”ku koju je sam u borbi zaplijenio. Ali, u bici za Žuč, 8. juna ’92. godine, Zoranović je zaplijenio puÅ”ku i viÅ”e ga niko nije mogao razoružati.

Novo junaÅ”tvo je iskazao u septembru ’92. godine kada su četnici krenuli na Žuč s jakim snagama, koristeći i “živi Å”tit”. Zoranović je i komandovao odbranom jednog dijela vatrene linije, a i pucao iz mitraljeza.

Četnici nisu proÅ”li.

Hrabro se borio i u bici za Kotu 850, kada je učestvovao u proboju četnickih linija, zajedno s Enesom Džananovićem. Ali, ranjen je 8. decembra, dan uoči oslobođenja kote.

Tekbir, Rade Zoranović ovdje, majku li vam četničku

Zoranovića su poslije bitke za pomenutu kotu pohvalili rahmetli komandant Prve mehanizovane brigade Enver Šehović i komandant bataljona Zahir Panjeta i predlozili ga za zlatnog ljiljana. Međutim, to priznanje nije dobio.

Ali, odmah nakon bitke za Kotu 850, u januaru ’93., dobio je drugo veliko priznanje: određen je za člana naÅ”e delegacije na pregovorima u Ženevi. Bio je u sastavu naÅ”e tročlane vojne delegacije koju su, osim njega, sačinjavali Sefer Halilović i Stjepan Å iber.

“U istoriji Ujedinjenih nacija ja sam tada postavio dva rekorda”, priča Zoranović. ”Nikad prije nije se dogodilo da u državnoj delegaciji učestvuje običan vojnik, bez čina i to – ranjen. Čak smo i krili da sam ranjen, a rane mi je, tajno, previjao jedan naÅ” zemljak, ljekar.”

Tokom pregovora u kojima su učestvovale same vojne delegacije, Zoranović je bio “kost u grlu” Ratku Mladiću. 

“Kad god bi Mladić naÅ”u Armiju nazvao muslimanskom, odmah bi zvanično protestovao Sefer Halilović i govorio da ovo nije muslimanska armija, nego bosanska, Å”to potvrđuje i sastav delegacije”, sjeća se Zoranović. 

A na plenarnim sjednicama Zoranović se oÅ”tro suprotstavljao Radovanu Karadžiću. Kada je na jednoj od tih sjednica Karadžić rekao da on predstavlja “srpski narod u Bosni”, reagovao je Zoranović riječima: “Ti i Mladić predstavljate samo četnike i to dobro ih predstavljate, a ja i ovakvi kao ja predstavljamo srpski narod u Bosni.”

U Ženevi, a kasnije u Bonu, Zoranović je kao borac Armije RBiH i Srbin bio u centru pažnje svjetskih medija. Davao je intervjue vodećim svjetskim televizijskim kućama i listovima.

“Dok sam pričao o stradanju Sarajlija, o tome kako četnici granatiraju obdaniÅ”ta i ubijaju djecu, mnogi novinari su plakali”, sjeća se Zoranović.

“Ali, bilo je i onih koji su me provocirali. Naprimjer, pitali su me koliko sam plaćen da tako govorim, pa jesam li zarobljenik koji tako mora govoriti, te kako sam i čime, kao zarobljenik, uspio da izbriÅ”em modrice. Na konferenciji za Å”tampu u Bonu me pitao jedan novinar kako to da ja volim muslimane, simpatiÅ”em Hrvate, a mrzim Srbe i da li se osjećam izdajnikom svoga naroda. Ja sam odgovorio da je moj narod bosanskohercegovacki narod, na koji je izvrÅ”ena agresija od JNA i srpsko-crnogorskih četnika. Znao sam na Å”to su ciljali, pa sam dodao da bi se sutra borio i protiv svakog drugog agresora na Bosnu, pa i kad bi taj agresor bio – boÅ”njački narod.”

Rade Zoranović, borac sa Žuči, prisjetio se proÅ”le godine koliko je teÅ”ko bilo braniti se tih dana. 

“Poznato je da svaka armija svijeta mora ispuniti neke preduslove da bi bila armija, mora imati borbenu gotovost, obučen starjeÅ”inski vojnički kadar, adekvatno savremeno naoružanje, adekvatna materijalno-tehnička sredstva, adekvatnu logističku podrÅ”ku. Armija RBiH niÅ”ta od toga nije imala. Mi smo imali samo veliki moral i želju da branimo i odbranimo državu BiH”, kazao je Zoranović.

(Dijelovi teksta su preuzeti iz knjige “Bosanski ratnici”, autora Å efke Hodžića)