
LiÄnosti
BIO JE ‘KOST U GRLU’ RATKU MLADIÄU “Ja sam Rade, Srbin s ‘dna kace’, ali sam se borio protiv Äetnika!”
Ovo je jedna u nizu priÄa o herojima odbrane grada Sarajeva. Radomir Rade ZoranoviÄ, Älan Armije Republike Bosne i Hercegovine, heroj je ovog grada, primjer pravog Bosanca i Hercegovca, neustraÅ”ivi ratnik sa žestoke ŽuÄi.
Upravo na ovoj planini u agresiji na BiH padala je odluka o odbrani glavnog bh. grada. Na toj vrleti krv su prolili veliki sinovi ove domovine, ali ŽuÄ sreÄom nije pala u neprijateljske ruke. Po prvi put u svojoj historiji Sarajevo je odbranjeno…
Prvih dana agresije na nažu zemlju pripadnici Patriotske lige iz sarajevskog naselja PofaliÄi i novi dobrovoljci okupljali su se u kuÄi Habiba IdrizoviÄa, komandanta bataljona PL PofaliÄi. PoÄetkom aprila ’92. godine, IdrizoviÄevoj kuÄi uputio se i komÅ”ija Radomir Rade ZoranoviÄ. Ugledao ga je rahmetli Zahir Panjeta i upozorio “na opasnost”. “Å ta Äe on ovamo?” – pitali su se pofaliÄki dobrovoljci. Ali, Rade je rekao IdrizoviÄu zbog Äega je doÅ”ao.
”Vidim da se kod tebe okuplja neka vojska”, rekao je IdrizoviÄu.
“Ja jesam Srbin, ali nisam Äetnik i neÄu s njima da uÄestvujem u ubijanju muslimana. Ako ova vojska, koja se kod tebe okuplja, nije muslimanska ili SDA-vojska, nego bosanska, hoÄu zajedno s vama da se borim protiv Äetnika.”
I borio se tokom agresije u bosanskoj vojsci. S komÅ”ijama, Äuvenim ratnicima s PofaliÄa. A borio se od PofaliÄke bitke i mnogih bitki na ZuÄi, do onih posljednjih borbi na Treskavici.
“Mene je jedan dogaÄaj uoÄi PofaliÄke bitke oduÅ”evio i zato sam ostao vjeran bosanskoj Armiji do kraja rata”, kaže ZoranoviÄ.
“UoÄi bitke nas je postrojio naÅ” komandir Äete Zahir Panjeta i strogo naredio da noževe ne smijemo upotrebljavati, niti bilo kakvo zlo ženama, djeci i civilima nanijeti. Da je rekao drugaÄije napustio bih ih.”
Ali, iako se borio protiv Äetnika ZoranoviÄ je u PofaliÄkoj bici doživio neugodnost. Neki borci nisu znali na kojoj se strani borio, pa su ga razoružali. Oduzeli su mu puÅ”ku koju je sam u borbi zaplijenio. Ali, u bici za ŽuÄ, 8. juna ’92. godine, ZoranoviÄ je zaplijenio puÅ”ku i viÅ”e ga niko nije mogao razoružati.
Novo junaÅ”tvo je iskazao u septembru ’92. godine kada su Äetnici krenuli na ŽuÄ s jakim snagama, koristeÄi i “živi Å”tit”. ZoranoviÄ je i komandovao odbranom jednog dijela vatrene linije, a i pucao iz mitraljeza.
Äetnici nisu proÅ”li.
Hrabro se borio i u bici za Kotu 850, kada je uÄestvovao u proboju Äetnickih linija, zajedno s Enesom DžananoviÄem. Ali, ranjen je 8. decembra, dan uoÄi osloboÄenja kote.
Tekbir, Rade ZoranoviÄ ovdje, majku li vam ÄetniÄku
ZoranoviÄa su poslije bitke za pomenutu kotu pohvalili rahmetli komandant Prve mehanizovane brigade Enver Å ehoviÄ i komandant bataljona Zahir Panjeta i predlozili ga za zlatnog ljiljana. MeÄutim, to priznanje nije dobio.
Ali, odmah nakon bitke za Kotu 850, u januaru ’93., dobio je drugo veliko priznanje: odreÄen je za Älana naÅ”e delegacije na pregovorima u Ženevi. Bio je u sastavu naÅ”e troÄlane vojne delegacije koju su, osim njega, saÄinjavali Sefer HaliloviÄ i Stjepan Å iber.
“U istoriji Ujedinjenih nacija ja sam tada postavio dva rekorda”, priÄa ZoranoviÄ. ”Nikad prije nije se dogodilo da u državnoj delegaciji uÄestvuje obiÄan vojnik, bez Äina i to – ranjen. Äak smo i krili da sam ranjen, a rane mi je, tajno, previjao jedan naÅ” zemljak, ljekar.”
Tokom pregovora u kojima su uÄestvovale same vojne delegacije, ZoranoviÄ je bio “kost u grlu” Ratku MladiÄu.
“Kad god bi MladiÄ naÅ”u Armiju nazvao muslimanskom, odmah bi zvaniÄno protestovao Sefer HaliloviÄ i govorio da ovo nije muslimanska armija, nego bosanska, Å”to potvrÄuje i sastav delegacije”, sjeÄa se ZoranoviÄ.
A na plenarnim sjednicama ZoranoviÄ se oÅ”tro suprotstavljao Radovanu KaradžiÄu. Kada je na jednoj od tih sjednica KaradžiÄ rekao da on predstavlja “srpski narod u Bosni”, reagovao je ZoranoviÄ rijeÄima: “Ti i MladiÄ predstavljate samo Äetnike i to dobro ih predstavljate, a ja i ovakvi kao ja predstavljamo srpski narod u Bosni.”
U Ženevi, a kasnije u Bonu, ZoranoviÄ je kao borac Armije RBiH i Srbin bio u centru pažnje svjetskih medija. Davao je intervjue vodeÄim svjetskim televizijskim kuÄama i listovima.
“Dok sam priÄao o stradanju Sarajlija, o tome kako Äetnici granatiraju obdaniÅ”ta i ubijaju djecu, mnogi novinari su plakali”, sjeÄa se ZoranoviÄ.
“Ali, bilo je i onih koji su me provocirali. Naprimjer, pitali su me koliko sam plaÄen da tako govorim, pa jesam li zarobljenik koji tako mora govoriti, te kako sam i Äime, kao zarobljenik, uspio da izbriÅ”em modrice. Na konferenciji za Å”tampu u Bonu me pitao jedan novinar kako to da ja volim muslimane, simpatiÅ”em Hrvate, a mrzim Srbe i da li se osjeÄam izdajnikom svoga naroda. Ja sam odgovorio da je moj narod bosanskohercegovacki narod, na koji je izvrÅ”ena agresija od JNA i srpsko-crnogorskih Äetnika. Znao sam na Å”to su ciljali, pa sam dodao da bi se sutra borio i protiv svakog drugog agresora na Bosnu, pa i kad bi taj agresor bio – boÅ”njaÄki narod.”
Rade ZoranoviÄ, borac sa ŽuÄi, prisjetio se proÅ”le godine koliko je teÅ”ko bilo braniti se tih dana.
“Poznato je da svaka armija svijeta mora ispuniti neke preduslove da bi bila armija, mora imati borbenu gotovost, obuÄen starjeÅ”inski vojniÄki kadar, adekvatno savremeno naoružanje, adekvatna materijalno-tehniÄka sredstva, adekvatnu logistiÄku podrÅ”ku. Armija RBiH niÅ”ta od toga nije imala. Mi smo imali samo veliki moral i želju da branimo i odbranimo državu BiH”, kazao je ZoranoviÄ.
(Dijelovi teksta su preuzeti iz knjige “Bosanski ratnici”, autora Å efke HodžiÄa)