Ovo je jedna u nizu priča o herojima odbrane grada Sarajeva. Radomir Rade Zoranović, član Armije Republike Bosne i Hercegovine, heroj je ovog grada, primjer pravog Bosanca i Hercegovca, neustrašivi ratnik sa žestoke Žuči.
Upravo na ovoj planini u agresiji na BiH padala je odluka o odbrani glavnog bh. grada. Na toj vrleti krv su prolili veliki sinovi ove domovine, ali Žuč srećom nije pala u neprijateljske ruke. Po prvi put u svojoj historiji Sarajevo je odbranjeno…
Prvih dana agresije na nažu zemlju pripadnici Patriotske lige iz sarajevskog naselja Pofalići i novi dobrovoljci okupljali su se u kući Habiba Idrizovića, komandanta bataljona PL Pofalići. Početkom aprila ‘92. godine, Idrizovićevoj kući uputio se i komšija Radomir Rade Zoranović. Ugledao ga je rahmetli Zahir Panjeta i upozorio “na opasnost”. “Šta će on ovamo?” – pitali su se pofalićki dobrovoljci. Ali, Rade je rekao Idrizoviću zbog čega je došao.
”Vidim da se kod tebe okuplja neka vojska”, rekao je Idrizoviću.
“Ja jesam Srbin, ali nisam četnik i neću s njima da učestvujem u ubijanju muslimana. Ako ova vojska, koja se kod tebe okuplja, nije muslimanska ili SDA-vojska, nego bosanska, hoću zajedno s vama da se borim protiv četnika.”
I borio se tokom agresije u bosanskoj vojsci. S komšijama, čuvenim ratnicima s Pofalića. A borio se od Pofalićke bitke i mnogih bitki na Zuči, do onih posljednjih borbi na Treskavici.
“Mene je jedan događaj uoči Pofalićke bitke oduševio i zato sam ostao vjeran bosanskoj Armiji do kraja rata”, kaže Zoranović.
“Uoči bitke nas je postrojio naš komandir čete Zahir Panjeta i strogo naredio da noževe ne smijemo upotrebljavati, niti bilo kakvo zlo ženama, djeci i civilima nanijeti. Da je rekao drugačije napustio bih ih.”
Ali, iako se borio protiv četnika Zoranović je u Pofalićkoj bici doživio neugodnost. Neki borci nisu znali na kojoj se strani borio, pa su ga razoružali. Oduzeli su mu pušku koju je sam u borbi zaplijenio. Ali, u bici za Žuč, 8. juna ‘92. godine, Zoranović je zaplijenio pušku i više ga niko nije mogao razoružati.
Novo junaštvo je iskazao u septembru ‘92. godine kada su četnici krenuli na Žuč s jakim snagama, koristeći i “živi štit”. Zoranović je i komandovao odbranom jednog dijela vatrene linije, a i pucao iz mitraljeza.
Četnici nisu prošli.
Hrabro se borio i u bici za Kotu 850, kada je učestvovao u proboju četnickih linija, zajedno s Enesom Džananovićem. Ali, ranjen je 8. decembra, dan uoči oslobođenja kote.
Tekbir, Rade Zoranović ovdje, majku li vam četničku
Zoranovića su poslije bitke za pomenutu kotu pohvalili rahmetli komandant Prve mehanizovane brigade Enver Šehović i komandant bataljona Zahir Panjeta i predlozili ga za zlatnog ljiljana. Međutim, to priznanje nije dobio.
Ali, odmah nakon bitke za Kotu 850, u januaru ‘93., dobio je drugo veliko priznanje: određen je za člana naše delegacije na pregovorima u Ženevi. Bio je u sastavu naše tročlane vojne delegacije koju su, osim njega, sačinjavali Sefer Halilović i Stjepan Šiber.
“U istoriji Ujedinjenih nacija ja sam tada postavio dva rekorda”, priča Zoranović. ”Nikad prije nije se dogodilo da u državnoj delegaciji učestvuje običan vojnik, bez čina i to – ranjen. Čak smo i krili da sam ranjen, a rane mi je, tajno, previjao jedan naš zemljak, ljekar.”
Tokom pregovora u kojima su učestvovale same vojne delegacije, Zoranović je bio “kost u grlu” Ratku Mladiću.
“Kad god bi Mladić našu Armiju nazvao muslimanskom, odmah bi zvanično protestovao Sefer Halilović i govorio da ovo nije muslimanska armija, nego bosanska, što potvrđuje i sastav delegacije”, sjeća se Zoranović.
A na plenarnim sjednicama Zoranović se oštro suprotstavljao Radovanu Karadžiću. Kada je na jednoj od tih sjednica Karadžić rekao da on predstavlja “srpski narod u Bosni”, reagovao je Zoranović riječima: “Ti i Mladić predstavljate samo četnike i to dobro ih predstavljate, a ja i ovakvi kao ja predstavljamo srpski narod u Bosni.”
U Ženevi, a kasnije u Bonu, Zoranović je kao borac Armije RBiH i Srbin bio u centru pažnje svjetskih medija. Davao je intervjue vodećim svjetskim televizijskim kućama i listovima.
“Dok sam pričao o stradanju Sarajlija, o tome kako četnici granatiraju obdaništa i ubijaju djecu, mnogi novinari su plakali”, sjeća se Zoranović.
“Ali, bilo je i onih koji su me provocirali. Naprimjer, pitali su me koliko sam plaćen da tako govorim, pa jesam li zarobljenik koji tako mora govoriti, te kako sam i čime, kao zarobljenik, uspio da izbrišem modrice. Na konferenciji za štampu u Bonu me pitao jedan novinar kako to da ja volim muslimane, simpatišem Hrvate, a mrzim Srbe i da li se osjećam izdajnikom svoga naroda. Ja sam odgovorio da je moj narod bosanskohercegovacki narod, na koji je izvršena agresija od JNA i srpsko-crnogorskih četnika. Znao sam na što su ciljali, pa sam dodao da bi se sutra borio i protiv svakog drugog agresora na Bosnu, pa i kad bi taj agresor bio – bošnjački narod.”
Rade Zoranović, borac sa Žuči, prisjetio se prošle godine koliko je teško bilo braniti se tih dana.
“Poznato je da svaka armija svijeta mora ispuniti neke preduslove da bi bila armija, mora imati borbenu gotovost, obučen starješinski vojnički kadar, adekvatno savremeno naoružanje, adekvatna materijalno-tehnička sredstva, adekvatnu logističku podršku. Armija RBiH ništa od toga nije imala. Mi smo imali samo veliki moral i želju da branimo i odbranimo državu BiH”, kazao je Zoranović.
(Dijelovi teksta su preuzeti iz knjige “Bosanski ratnici”, autora Šefke Hodžića)