Dok je u otprilike isto vrijeme George Sand (1804–1876) svojim muškim odijelom sablažnjavala Pariz, hadži Staka Skenderova (1828–1891) nosila je u “nekoj dalekoj zemlji, u srcu Balkana”, i to “usred Sarajeva, gdje bujno raste porok divljaštva”, mušku odjeću, pušila duhan, zalazila u kafane i otvorila školu za žensku djecu. Ogovarali su je, ali sablažnjavala nije nikoga, barem ne zbog muške odjeće. I ona je, kao i George Sand, mnogo čitala i pisala, objavila je i knjigu – prvi ruski konzul u Sarajevu Aleksandar Fjodorovič Giljferding (1831–1872) preveo je i pripojio njen Ljetopis svojoj knjizi putopisnih bilješki.
Obje su još kao djevojčice nosile mušku odjeću: George Sand samo povremeno, a Staka stalno (u to vrijeme u Bosni nije bilo nezamislivo da i kršćani i muslimani svojoj ženskoj djeci oblače mušku odjeću). I obje su veoma dobro shvatile važnost muške odjeće u patrijarhalnom društvu. Staku Skenderovu “muško odijelo oslobađalo je zatvaranja u krug domaćinstva, omogućavalo joj slobodan pristup u krug muškaraca i – čudno je to reći – u crkve (jer u Bosni djevojke i mlade žene posjećuju bogosluženje samo za vrijeme posta i ponekad za vrijeme najvećih praznika, a odlazak u crkvu u druge dane smatra se za njih već nepriličnim), no u isto doba ono je stavljalo pred nju obaveze u odnosima prema crkvi i narodu, koje nema obična bosanska žena.”
U bogatoj historiji Sarajeva nerijetko su važne tragove u životu ovog grada ostavljale žene. Jedna od njih je Staka Skenderova.
Hadži Staka Skenderova, srpska kaluđerica, bila je prva sarajevska spisateljica i učiteljica. Autorica je „Ljetopisa Bosne 1825 – 1856“. Govorila je ruski i turski jezik, te je radila kao saradnik ruskog konzula u BiH.
Njena porodica doselila je u Sarajevo iz Prijepolja, a o Stakinom zvaničnom obrazovanju nema pisanih podataka. Za nju se zna da je bila djevojka koja je „mnogo čitala“, a bila je i jedina žena koja je pjevala u crkvi u to vrijeme. Uz brata koji je kao ćurčija radio za tursku vojsku, Staka je rano naučila turski jezik, što joj je značajno pomoglo da svoje zahtjeve lakše realizira kod turske uprave.
Odricanje od svijeta
Staka je bila veoma neobična žena u vrijeme kada je živjela. Bila je i na hadžiluku (hodočašću) u Jerusalemu, gdje se zaredila, a pošto u to vrijeme u Sarajevu nije bilo ni ženskih manastira ni pravoslavnih kaluđerica, Staka je svojim spoljnim izgledom i oblačenjem bila žena koja je jasno stavljala do znanja da se “odrekla ovog svijeta”, pa je nosila muško odijelo.
Bila je u prijateljskim odnosima sa Miss Irby, spisateljicom i dobrotvorkom koja je, također, radila na opismenjavanju žena u Sarajevu. Miss Irby se na kraju i brinula o Staki, pošto je kuća u kojoj je Staka stanovala izgorjela, a Staka je ostala bez svega što je posjedovala.
U želji da ostvari svoj cilj i osnuje školu za žensku djecu, Staka je bila prva žena iz Sarajeva, koja je posjetila sultana Abdulaziza u Carigradu.
Djevojačka škola Stake Skenderove otvorena je 19. oktobra 1858. godine. Podrška Stambola i osmanskih vlasti koju je uživala donijela joj je animozitet imućnih sarajevskih Srba i novina koje su izdavala srpska udruženja, dok je siromašno srpsko i ostalo stanovništvo Sarajeva prema Staki gajilo izvanredne simpatije.
Besplatno školovanje za djecu iz siromašnih kuća
Tadašnji osmanski namjesnik u Bosni, Topal Osman-paša, pomagao je Stakinu školu i nju su pohađala i njegova ženska djeca. Pored srpske, u školu su upisivana djeca i muslimanskih i jevrejskih porodica iz Sarajeva. Za djecu bogatijih roditelja školarina se plaćala, dok je školovanje bilo besplatno za djecu iz siromašnih kuća.
Prvi dokument o održavanju ispita u ovoj školi objavio je “Bosanski vijesnik” 1866. godine, hvaleći rad i trud Stake i njenih saradnica, a posebno su hvaljeni ručni radovi učenica.
Ženska škola Stake Skenderove slobodno se može nazvati početkom opismenjavanja žena u Sarajevu.
Život Stake Skenderove okončao je tragično, jer su je 1891. godine, dok se vraćala sa zabave, na Ilidži pregazila konjska kola. Preminula je 26. maja 1891. godine, a sahranjena je na pravoslavnom groblju na Koševu.
Kako to obično biva, priznanje za Stakin rad, koji je uveliko doprinio razvoju Sarajeva, došlo je tek nakon njezine smrti.
Jedan stranac na proputovanju kroz Sarajevo, 1868. godine prijatelju u Zagrebu o Staki je napisao: „No jedno je, što nam se vrlo daje na čudo. Usred Sarajeva, gdje korov divljaštva raste bujno, nikla jedna učiteljka, djevojka, po imenu Staka Skenderova, koja nam se čni kao Deifoba, koja u opustjeloj kakvoj pećini proriče usamljenih glasova žive istine…“
Komentariši