Uporedo sa razvojem rudarstva u prvoj polovini XV stoljeća, regalno pravo na rudnike donosilo je bosanskim vladarima velike količine rudnog bogatstva. Na prvom mjestu je bilo srebro koje su bosanski vladari u velikim količinama izvozili, najviše u Dubrovnik i Veneciju. Sačuvani izvori nam svjedoče da su se trgovinom bavili kraljevi Tvrtko II i Stjepan Tomaš.
Na osnovu pisma dubrovačke vlade od 18. juna 1430. godine saznajemo da je kralj Tvrtko II namjeravao da pošalje u Dubrovnik srebro u vrijednosti od 30 000 dukata. Zapravo, on je želio da ovo srebro zamijeni za dukate u Dubrovniku, ali po cijeni po kojoj se ono prodaje u Veneciji. Međutim, Dubrovčani nisu mogli da udovolje kraljevoj želji iz više razloga. Kao prvo, oni nisu kovali zlatni novac, već samo srebreni. Zatim su cijene srebra bile nestabilne, nije se mogla naći dovoljna količina dukata u Dubrovniku, te trgovci koji prodaju robu u Veneciji pri povratku ulažu dobit u drugu robu. Stoga su Dubrovčani predložili kralju da svoje srebro pošalje u Veneciju po nekom svom povjerljivom čovjeku, a oni će pripremiti naoružan brod o svom trošku. Također, bilo je naređeno dubrovačkim trgovima u Veneciji da prilikom prodaje srebra daju savjet i svaku moguću pomoć, te da broj sačeka dok se srebro ne proda kako bi se dukati mogli nazad ponijeti. Zaista, prodaja kraljevog srebra je i obavljeno, a jedino se kralj krajem oktorbra 1430. godine žalio na dubrovačke trgovce u Veneciji koji su mu lošim savjetima nanijeli štetu prilikom prodaje.
Kralj Tomaš je u Dubrovniku mijenjao srebro za srebreni novac. U martu 1455. godine kralj Tomaš je dogovarao posao oko prodaje srebra sa nekim Dubrovčaninom. U maju 1456. godine kralj je ugovarao oko prodaje srebra u Napulj. Posebno je interesantan trgovački posao koji je kralj Tomaš sklopio sa knezom Nikolom Trogiraninom. Trgovina je bila vrlo unosno zanimanje u srednjem vijeku, pogotovo uz one privilegije i prednosti koje je imao kralj Tomaš. U to vrijeme bila su uobičajena trgovačka društva u koja su se udrživala dva ili više trgovaca, te na taj način smanjivali rizik u svome poslu.
U ovom slučaju kralj Tomaš se udružio sa knezom Nikolom Trogiraninom, odnosno njih dvojica su 3. februara 1449. godine u Vranduku sklopili trgovački ugovor. Prema ovom ugovoru, koji je sklopljen na pet godina, obojica su uložili po 6000 dukata u zlatu ili srebru. Zatim su ugovorili da otvore tri trgovine, jednu u Splitu, drugu u Fojnici i treću u Jajcu. Za slučaj potrebe, kralj Tomaš je osigurao još kuća u drugim mjestima bosanske države.
Stjepan Tomaš je obećao da će svu robu koja je nužna za potrebe bosanskog dvora nabavljati iz navedenih trgovina. Također, dogovoreno je da preko ovog trgovačkog društva ide sav promet srebra koje dolazi u kraljevsku komoru, čime je društvo dobilo monopol nad trgovinom bosanskim srebrom. Sva dobit i sav gubitak u tom poslu predviđen je da se dijeli na dvije jednake polovine. Na kraju kralj Tomaš je jamčio za sigurnost trgovanja u svojoj zemlji, ograđujući se jedino od upada Osmanlija.
Izvori iz prve polovine XV stoljeća zabilježili su da je i krupna vlastela sve više uzimala učešća u trgovačkoj razmjeni. Zahvaljujući intenzivnom razvoju privrede, naročito trgovine, bosanski feudalci su stekli veliku dobit. Uporedo sa porastom trgovačke razmjene porasli su i prihodi koje vlastela ostvaruje od naplate carina i raznih dadžbina na promet robe. Osim toga, ne smije se zanemariti pojava česte pljačke stranih trgovaca koji su se zatekli na njihovom području. Na taj način dolazili su do znatnih količina srebra, olova, tkanina i druge trgovačke robe. Bosanska vlastela je shvatila da je trgovina unosan posao, pa se i ona sve češće uključivala u razmjenu. Tokom prve polovine XV stoljeća vlastela je nabavljala raznu robu u Dubrovniku, a među poznatim trgovcima su bili plemići Hrvoje, Zlatonosovići, Sandalj, Pavlovići i drugi. Sandalj je u Dubrovniku nabavljao raznu robu i oružje, a u Veneciji je kupovao žito, tkanijne, svilu i drugu robu. Braća Ivaniš i Petar Pavlović su tkanine nabavljali u Dubrovniku.
Osim nabavke, bosanska vlastela se bavila i prodajom sirovina, uglavnom rudarskih proizvoda. Braća Petar i Radosav Pavlović su se u više navrata bavili prodajom olova Dubrovčanima. Poslove prodaje su povjeravali pouzdanim ljudima poput Braila Tezalovića. Vlastelinska porodica Pavlović je raspolagala velikim količinama olova, jer se najvažniji rudnik olova nalazio na njihovoj teritoriji.
Među bosanskim velikašima koji su se uključili u privredne tokove najistaknutiji je bio Stjepan Vukčić Kosača, koji je preduzeo razne mjere kako bi uvećao svoje prihode. Između ostalog, on se bavio prodajom olova i izvozio ga čak u Veneciju. U oktobru 1454. godine uputio je molbu Dubrovčanima da mu brodom prevezu olovo u Veneciju. U januaru 1461. godine dubrovačka vlada je dozvolila hercegu Stjepanu da preko Dubrovnika izveze srebro bez plaćanja carine. Osim olova, herceg Stjepan je trgovao i drugim artiklim, kao što su crvac i vosak, koje je izvozio u Veneciju, Firencu i druge gradove. Potvrdu o tome imamo u Dubrovačkom arhivu iz 10. januara 1449. godine, kada je Malo vijeće odobrilo hercegovom poslaniku Pribisavcu da bez plaćanja carine može izvesti 1700 litara crvca u Italiju.
Trgovačka politika bosanskih vladara
U privrednim odnosima Bosne sa inostranstvo inicijativa je najčešće dolazila od strane dalmatinskih gradova, jer su oni imali veliki interes za uspostavljanjem trgovačkih odnosa. Povremeno su i bosanski vladari pokazivali inicijativu kao što je slučaj kralja Ostoje koji je promjenom trgovačke politike želio da izvrši pritisak na Dubrovnik tokom rata 1403. godine. Bitno je istaći da su svi bosanski vladari, od bana Kulina do kralja Tomaševića, pokazivali veliko interesovanje za uspostavljanjem i održavanjem trgovačkih veza sa inostranstvom, jer su željeli da što više razviju trgovački promet u svojoj državi
Isti stav je imala i krupna vlastela kada su im okolnosti u državi dozvoljavale da se uključe u privredne tokove. Shodno takvom stavu bosanskih vladara i vlastele uslijedila je praksa izdavanja privilegija stranim trgovcima. Trgovački ugovori su se morali stalno obnavljati, jer su prestajali važiti nakon smrti vladara za čiju ličnost i volju su vezani. Uporedo sa razvojem vanjske trgovine sve više su se produbljivali trgovački odnosi sa stranim gradovima na koje je Bosna bila upućena. Pored dozvole o slobodnom kretanju stranih trgovaca, privilegije su se stalno proširivale i dopunjavale, sa ciljem da se otklone sve prepreke i osigura bezbjedna trgovina.
U izvorima iz prve polovine XV stoljeća spominje se da je srebro koje se izvozilo iz Bosne moralo biti bolano. Međutim, mišljenje historičara o značenju termina „bolano“ se razlikuje. Jedni su mišljenja da se udaranjem pečata, odnosno bole na srebro, regulisala naplata carine prilikom njegovog izvoza, dok drugi smatraju da je bolanjem uzet određeni procenat na proizvodnju srebra. Bez obzira na različita mišljenja, zna se da je svo srebro koje je namijenjeno za izvoz moralo biti bolano. Propisi o bolanju srebra zaista su provođeni u praksi, o čemu svjedoči priličan broj žalbi dubrovačkih trgovaca zbog oduzimanja srebra od strane bosanskog kralja. Zbog zloupotrebe u vezi primjene propisa o bolanju srebra, kralj Stjepan Tomašević je u povelji iz 23. novembra 1461. godine uredio da se dubrovačkim trgovcima može uzeti samo nebolano srebro. Shodno tome, propis o bolanju srebra bio je jedino ograničenje u vezi sa njegovim izvozom, tako da je režim trgovine srebra u srednjovjekovnoj Bosni bio slobodan.
Trgovačka politika bosanske vlastele
Od kraja XIV stoljeća najmoćnija bosanska vlastela je počela provoditi vlastitu ekonomsku politiku sa ciljem da sebi obezbijedi što veću dobit od trgovačkog prometa, koju je do tada koristio samo vladar. Vođenje samostalne ekonomske politike nije se ogledalo samo u sklapanju trgovačkih ugovora sa Dubrovnikom, nego je bilo pokušaja i oslobođenja od dubrovačkog monopola nad trgovinom. Prvi pokušaj samostalne privredne aktivnosti preuzeo je Sandalj Hranić, koji je na svoju ruku prodavao so u Sutorini i time obnovio spor u odnosima između Bosne i Dubrovnika koji je izbio za vrijeme vladavine Tvrtka I u vezi sa osnivanjem solane.
Za razliku od Sandalja, čije su privredne mjere bile skromnih razmjera, daleko veći uspjeh je postigao herceg Stjepan. Dubrovčani su u svojim rukama držali svu posredničku trgovinu između balkanskog zaleđa i mora, te su na taj način stekli veliko bogatstvo. Herceg Stjepan je želio da od Dubrovčana preuzme trgovinu u svoje ruke, pa je u tom pravcu poduzeo nekoliko mjera. Pored navedenih privrednih mjera herceg je otvorio trg soli u Sutorini. To je izazvalo velike proteste Dubrovčana, a posebno ih je pogodila hercegova zabrana njegovim podanicima da kupuju so u Dubrovniku.
Osim Dubrovčana, ovim hercegovim postupkom nezadovoljni su bili i Mlečani i Kotorani. Herceg se žalio na Dubrovčane da mu ne čine čast, da govore o njemu loše na stranim dvorovima, da svakog dana zatvaraju nekog od njegovih podanika i druga. Sa druge strane i Dubrovčani su se žalili na hercega zbog pljačkaških upada njegovih ljudi, zabrana prolaska dubrovačkim trgovcima kroz njegovu zemlju i uvođenja novih carina. Najviše im je smetalo što je sagradio fabriku tkanina sa namjerom da potisne dubrovačke proizvode.
Neki bosanskih velikaši nisu bili zadovoljni visinom svojih prihoda, pa su se na razne načine nastojali potruditi da ih uvećaju. Tako je herceg Stjepan težio da u Novom formira moćan privredni centar. Tu je osnovao tkačku manufakturu, koju je do tada imao samo Dubrovnik od svih primorskih gradova na istočnom Jadranu. Novska tkaonica je u proljeće 1449. godine počela sa radom. Protiv ove tkaonice glasno su protestovali Dubrovčani. Sa namjerom da pokrene privrednu djelatnost u Novom, herceg je prije svega morao poduzeti mjere za uvećanje broja stanovnika. Da bi privukao susjedno stanovništvo, herceg je nudio razne povlastice: visoke zarade, zajmove, privilegije, pomoć pri izgradnji kuća i oslobođenje od dažbina na nekoliko godina. Navedene mjere nisu donijele željene rezultate, pa je herceg bio prinuđen poduzeti nove mjere. Objavio je da doseljenici neće biti proganjani zbog dugova, štaviše i ljudi koji su počinili krađu mogu se slobodno kretati u Novom.
Ova posljednja mjera bila je efikasna, jer se doselio veliki broj Dubrovčana i Kotorana. Zbog toga su se stanovnici Kotora sa pravom plašili da će Novi prerasti u veliki grad i ugroziti Kotor. Hercegova namjera da od Novog stvori moćan privredni centar nailazila je na određene teškoće. Doseljenici u Novom nisu imali velikog kapitala, pa se sam herceg morao brinuti oko nabavke vune i pribora za bojenje. U tome je imao velikih problema, jer je predstavljao konkurenciju Dubrovčanima i Mlečanima, pa su mu oni otežavali nabavku sirovina. Zato ej herceg morao nabavljati vunu na drugim mjestima, prije svega u južnoj Italiji na teritoriji kralja Alfonsa.
Osim tkaonice, herceg je ogranizovao i proizvodnju oružja. Proizvodnja je bila organizovana tako što je herceg davao zajmove zanatlijama bez kamate na više godina. Svu proizvodenu robu herceg Stjepan je unaprijed otkupljivao po dogovorenoj cijeni. Bez obzira što su Dubrovčani i Mlečani pravili hercegu probleme, radionica tkanina u Novom je nastavila sa radom i opstala sve do 1463. godine i političkog sloma Bosanskog kraljevstva.
Herceg Stjepan je uvođenjem privrednih mjera izazvao oštre reakcije Dubrovčana, jer je duboko zadirao u njihove interese, pa su oni energično protestovali i tražili da ukine navedene mjere i vrati stanje kakvo je bilo. Herceg je taktizirao sa Dubrovčanima, neku mjeru bi ukinuo, pa je opet uveo, malo popustio pa opet zatezao, ali nije pomišljao da odustane od privredne reforme, već je ostao dosljedan svom planu da izgradi Novi u regionalni privredni centar. Dubrovčani su shvatili da ga neće tako lahko odvratiti od njegove namjere, pa su odlučili da provedu radikalne mjere protiv hercega, pa su polovinom jula 1450. godine potpuno zabranili djelovanje svojim trgovcima na hercegovoj zemlji.
Dubrovačka blokada je u znatnoj mjeri poljuljala hercegovu privrednu djelatnost, jer među svojim podanicima nije imao dovoljno sposobne trgovce koji bi zamijenili dubrovačko posredništvo u trgovini, pa je u više navrata pokušao privoliti Dubrovčane da ukinu zabranu trgovine na njegovoj teritoriji. Hercegovi postupci su neminovno doveli do otvorenog sukoba sa Dubrovnikom koji je trajao od 1451. do 1454. godine. Mada njegov poduhvat nije imao dalekosežnije posljedice, bitno je istaći da predstavlja najveći poduhvat u ekonomskoj historiji srednjovjekovne bosanske države.
Trgovački promet Bosne u XV stoljeću
Izvoz
U prvoj polovini XV stoljeća došlo je do povećanja rudarske proizvodnje u Bosni, a uporedo s time je povećan izvoz srebra. Raspoloživi izvori donose podatke o povećanju količina srebra kojim se trgovalo, te se može vidjeti da je srebro bilo najtraženija roba koju su Dubrovčani uvozili iz Bosne. Također, u cjelokupnoj izvoznoj trgovini Bosne u XV stoljeću srebro je bilo na prvom mjestu. Dubrovčani su u svojim rukama držali svu trgovinu bosanskim srebrom. Iz bosanskih rudnika i sa trgova srebro je prvo transportovano u Dubrovnik, u kojem su ostajale samo manje količine za vlastite potrebe, a većina se prosljeđivala na prekomorska tržišta. Najveći dio bosanskog srebra završavao je u Veneciji, a zatim i u drugim krajevima: Pezaro, Toskana, Napulj, Sicilija i Aleksandrija.
Drugo mjesto u izvozu je zauzimalo olovo. Tokom prve polovine XV stoljeća izvoz olova je povećan, a česte su bile isporuke velikih količina olova. Za razliku od srebra, trgovina olovom nije bila isključivo u rukama Dubrovčana, nego su se i Bošnjani uključivali u trgovinu olovom. Domaći ljudi su u vlastitoj režiji prevozili olovo do Dubrovnika, a dalje su je prosljeđivali samo Dubrovčani. Bosansko olovo se izvozilu u Veneciju, Firencu, Ankonu, Siciliju, Španiju, Aleksandriju, Siriju i Osmansko carstvo.
Bakar i željezo su također bili izvozni proizvodi, ali u mnogo manjim količina u odnosu na srebro i olovo. Bakar se spominje u testamentu dubrovačkog trgovca Maroja Veseokovića, koji je umro u Fojnici. Trgovina željezom je bila isplativa samo u većim količinama, pa iz tog razloga bosansko željezo nije bilo interesantno trgovcima. Dodatni problem za trgovinu željezom predstavljali su visoki troškovi njegovog prijevoza po slabim putevima, pa su Dubrovčani željezo češće nabavljali preko mora, nego iz zaleđa.
Važni izvozni proizvodi s bili i crvac i vosak. U periodu od 1440. do 1468. godine porastao je izvoz crvca iz Bosne i Srbije u Dubrovnik, odakle se dalje prevozio u Italiju i Aleksandriju. Bosanski trgovci su plaćali svoj dug Dubrovčanima crvcem, a povremeno je dolazilo i do pljačkanja crvca, koji se često spominje u testamentima. Tokom prve polovine XV stoljeća porastao je izvoz voska iz Bosne, a u pojedinim isporukama je bilo i do 60 tovara voska. Slično drugim izvoznim artiklima, bosanski trgovci su svoj dug isplaćivali voskom ili su ga prodavali Dubrovčanima. Najveće količine voska potiču iz istočne Bosne, i to iz Goražda, Foče i Borča, dok je manje podataka sačuvano o nabavci voska iz srednje Bosne, prije svega iz Visokog.
Srednjovjekovna Bosna je bila poznata po šumskom bogatstvu i bujnoj vegetaciji, tako da je imala veoma povoljne uslove za razvoj pčelarstva. Za izvoz voska podjednako su bili zainteresovani bosanski i dubrovački trgovci. Naime, vosak je bio veoma važan i tražen proizvod u srednjem vijeku jer su od njega izrađivane svijeće, što znači da je bio najvažniji izvor rasvjete. Stoga su velike količine bosanskog voska izvožene u Dubrovnik, preko kojeg su dalje odlazile na mediteranska tržišta, najviše u Italiju.
U sačuvanim izvorima koji sadrže podatke o trgovini stokom najviše se spominje izvoz konja iz Bosne. U zavisnosti od pasmine i kvalitete konja, bio je različit i raspon njihovih cijena na tražištu. Najviše su ih kupovali Dubrovčani, a zatim italijanski trgovci. Na osnovu dostupnih podataka može se zaključiti da su se konji najviše izvozili iz istočne Bosne. Osim konja, u velikom broju se izvozila i ostala stoka, najviše goveda, ovce i svinje, mada o tome nemamo mnogo podataka. Pored žive stoke izvozili su se i stočarski proizvodi i to u velikim količinama, a u prvi plan dolaze sir i kože, dok je izvoz vune bio manjeg obima. Izvozom sira bavilo se uglavnom domaće stanovništvo, a tek u manjoj mjeri su ga izvozili Dubrovčani. Izvoz kože iz Bosne porastao je krajem XIV stoljeća, a takav trend nastavljen je i u prvoj polovini XV stoljeća. Kože su bile važan izvozni proizvod o čemu svjedoče podaci koji govore da se one ne izvozi usput sa drugom robom, nego je bilo slučajeva da je i do 30 konja natovareno samo kožama upućeno prema Dubrovniku.
U trgovini kožama više su bili uključeni dubrovački, a manje bosanski trgovci. Najveće količine bosanskih koža završavale su na dubrovačkom, a preko njega i na ostalim mediteranskim tržištima, prije svega na italijanskom. Dubrovački trgovci su svoje potrebe za kožama najviše podmirivali na području istočne i srednje Bosne. U zavisnost od pasmine i kvaliteta domaćih životinja bile su različite cijene koža, pa su najtraženije bile goveđe kože i to bovine i janjeće – montuline. Od ostalih proizvoda bosanske privrede izvozilo se drvo, žito i med. Prodajom žita su se pored vladara bavili i pojedini velikaši.
Uvoz
Srednjovjekovna bosanska država nije mogla vlastitom proizvodnjom da zadovolji sve svoje potrebe, pa je zbog toga uvozila ono čega nije bilo dovoljno, najviše so i tkanine, a u manjoj mjeri ulje, ribu, vino i drugu robu. Posebnu stavku u bosanskom uvozu predstavljala je so iz razloga što je u Bosni bilo razvijeno stočarstvo, pa je ovaj proizvod bio veoma tražen. U Bosni je od davnina bilo slanih naslaga, tako da pojedini historičari smatraju da je Bosna nazvana po njima. Područje sjeveroistočne Bosne je oduvijek bili poznato po slanim izvorim, tako da su svi narodi koji su u prošlosti boravili tu nazvali ovu oblast upravo po soli (lat. Salines, bos. Soli, tur. Tuz). Ipak, tokom srednjeg vijeka nije zabilježen nijedan podataka o proizvodnji soli na ovom području, pa se može pretpostaviti da slani izovri nisu eksploatisani nikako ili nisu u dovoljnim količinama da bi bili zapaženi od savremenika i da bi o njima ostao neki trag u izvorima.
U sastavu bosanske države od vremena bana Stjepana II (1326.) nalazio se poznati trg soli Drijeva. Najveće količine soli su se uvozile iz Dubrovnika. Značajne količine soli su nabavljane i iz drugih sjevernodalmatinskih gradova. Nakon što su ti gradovi 1420. godine došli pod mletačku vlast, nad trgovinu solju je uspostavljena stroga kontrola. S obzirom da je u trgovini solju Dubrovnik predstavljao veliku konkurenciju, Mlečani su poduzeli određenee mjere, prije svega snižena je carina na izvoz soli. Bosna je bila veliki potrošač soli, nastojala je da ostvari što povoljniju cijenu soli, tako da je bila veoma zainteresovana za uvoz soli iz gradova sjeverne Dalmacije. Bosanski kraljevi su vodili zvanične pregovore sa Venecijom u uvozu soli o čemu svjedoče sačuvane povelje.
Kralj Stjepan Tomaš je ponudio velike povlastice Veneciji, a zauzvrat je tražio da može uvoziti so bez ikakvih ograničenja. Podaci iz jednog pisma Splićana iz maja 1452. godine potvrđuju da je Bosna uvozila velike količine soli iz gradova sjeverne Dalmacije. Bez obzira na veliki promet soli između Bosne i gradova sjeverne Dalmacije, to je bilo znatno manje u odnosu na količine soli koje su u Bosnu dopremali dubrovački trgovci. Zapravo, Dubrovčani su imali daleko najveći udio u trgovini solju u Bosni i uspjeli su da nad istom ostvare monopol.
Tokom prve polovine XV stoljeća porastao je uvoz soli u Bosnu, a pojedini isporuke su imale po nekoliko stotina tovara soli. Za transport soli najčešće su angažovani vlasi, koji su kao stočari ujedno bili i najveći potrošači, tako da su za obavljeni posao isplaćivani robom koju su prenosili, odnosno dobijali su određenu količinu soli.
U ovoj razmjeni roba između Bosne i Dubrovnika, pored ruda i soli, tkanine su imale važnu ulogu. Proizvodnja tkanina u Bosni, ni po kvalitetu ni po kvantitetu, nije mogla podmiriti sve potrebe, tako da je Bosna u XV stoljeću morala uvoziti velike količine stranih tkanina. U prigodnim situacijama bosanski kraljevi i vlastela su od Dubrovčana dobijali tkanine kao poklone. Sredinom XV stoljeća Dubrovnik je dostigao vrhunac privrednog razvoja, a jedan od razloga tog uspjeha bila je upravo razvijena proizvodnja tkanina. Upravo su tkanine činile jednu od najvažnijih stavki u trgovačkom odnosu Bosne i Dubrovnika, o čemu svjedoče sačuvani izvori, a najbolji primjer je iz maja 1452. godine kada su Dubrovčani pisali svojim poslanicima da dubrovački trgovci tkanine nose najradije u Bosnu i Srbiju. Osim Dubrovčana, uvozom tkanina, u manjoj mjeri, bavili su se i bosanski trgovci.
Komentariši