srednjovjekovna bosna

Srednjovjekovna Bosna

Bosanski vladari i feudalaci u trgovini

Uporedo sa razvojem rudarstva u prvoj polovini XV stolje─ça, regalno pravo na rudnike donosilo je bosanskim vladarima velike koli─Źine rudnog bogatstva. Na prvom mjestu je bilo srebro koje su bosanski vladari u velikim koli─Źinama izvozili, najvi┼íe u Dubrovnik i Veneciju. Sa─Źuvani izvori nam svjedo─Źe da su se trgovinom bavili kraljevi Tvrtko II i Stjepan Toma┼í.

Na osnovu pisma dubrova─Źke vlade od 18. juna 1430. godine saznajemo da je kralj Tvrtko II namjeravao da po┼íalje u Dubrovnik srebro u vrijednosti od 30 000 dukata. Zapravo, on je ┼żelio da ovo srebro zamijeni za dukate u Dubrovniku, ali po cijeni po kojoj se ono prodaje u Veneciji. Me─Ĺutim, Dubrov─Źani nisu mogli da udovolje kraljevoj ┼żelji iz vi┼íe razloga. Kao prvo, oni nisu kovali zlatni novac, ve─ç samo srebreni. Zatim su cijene srebra bile nestabilne, nije se mogla na─çi dovoljna koli─Źina dukata u Dubrovniku, te trgovci koji prodaju robu u Veneciji pri povratku ula┼żu dobit u drugu robu. Stoga su Dubrov─Źani predlo┼żili kralju da svoje srebro po┼íalje u Veneciju po nekom svom povjerljivom ─Źovjeku, a oni ─çe pripremiti naoru┼żan brod o svom tro┼íku. Tako─Ĺer, bilo je nare─Ĺeno dubrova─Źkim trgovima u Veneciji da prilikom prodaje srebra daju savjet i svaku mogu─çu pomo─ç, te da broj sa─Źeka dok se srebro ne proda kako bi se dukati mogli nazad ponijeti. Zaista, prodaja kraljevog srebra je i obavljeno, a jedino se kralj krajem oktorbra 1430. godine ┼żalio na dubrova─Źke trgovce u Veneciji koji su mu lo┼íim savjetima nanijeli ┼ítetu prilikom prodaje.

Kralj Toma┼í je u Dubrovniku mijenjao srebro za srebreni novac. U martu 1455. godine kralj Toma┼í je dogovarao posao oko prodaje srebra sa nekim Dubrov─Źaninom. U maju 1456. godine kralj je ugovarao oko prodaje srebra u Napulj. Posebno je interesantan trgova─Źki posao koji je kralj Toma┼í sklopio sa knezom Nikolom Trogiraninom. Trgovina je bila vrlo unosno zanimanje u srednjem vijeku, pogotovo uz one privilegije i prednosti koje je imao kralj Toma┼í. U to vrijeme bila su uobi─Źajena trgova─Źka dru┼ítva u koja su se udr┼żivala dva ili vi┼íe trgovaca, te na taj na─Źin smanjivali rizik u svome poslu.

U ovom slu─Źaju kralj Toma┼í se udru┼żio sa knezom Nikolom Trogiraninom, odnosno njih dvojica su 3. februara 1449. godine u Vranduku sklopili trgova─Źki ugovor. Prema ovom ugovoru, koji je sklopljen na pet godina, obojica su ulo┼żili po 6000 dukata u zlatu ili srebru. Zatim su ugovorili da otvore tri trgovine, jednu u Splitu, drugu u Fojnici i tre─çu u Jajcu. Za slu─Źaj potrebe, kralj Toma┼í je osigurao jo┼í ku─ça u drugim mjestima bosanske dr┼żave.

Stjepan Toma┼í je obe─çao da ─çe svu robu koja je nu┼żna za potrebe bosanskog dvora nabavljati iz navedenih trgovina. Tako─Ĺer, dogovoreno je da preko ovog trgova─Źkog dru┼ítva ide sav promet srebra koje dolazi u kraljevsku komoru, ─Źime je dru┼ítvo dobilo monopol nad trgovinom bosanskim srebrom. Sva dobit i sav gubitak u tom poslu predvi─Ĺen je da se dijeli na dvije jednake polovine. Na kraju kralj Toma┼í je jam─Źio za sigurnost trgovanja u svojoj zemlji, ogra─Ĺuju─çi se jedino od upada Osmanlija.

Izvori iz prve polovine XV stolje─ça zabilje┼żili su da je i krupna vlastela sve vi┼íe uzimala u─Źe┼í─ça u trgova─Źkoj razmjeni. Zahvaljuju─çi intenzivnom razvoju privrede, naro─Źito trgovine, bosanski feudalci su stekli veliku dobit. Uporedo sa porastom trgova─Źke razmjene porasli su i prihodi koje vlastela ostvaruje od naplate carina i raznih dad┼żbina na promet robe. Osim toga, ne smije se zanemariti pojava ─Źeste plja─Źke stranih trgovaca koji su se zatekli na njihovom podru─Źju. Na taj na─Źin dolazili su do znatnih koli─Źina srebra, olova, tkanina i druge trgova─Źke robe. Bosanska vlastela je shvatila da je trgovina unosan posao, pa se i ona sve ─Źe┼í─çe uklju─Źivala u razmjenu. Tokom prve polovine XV stolje─ça vlastela je nabavljala raznu robu u Dubrovniku, a me─Ĺu poznatim trgovcima su bili plemi─çi Hrvoje, Zlatonosovi─çi, Sandalj, Pavlovi─çi i drugi. Sandalj je u Dubrovniku nabavljao raznu robu i oru┼żje, a u Veneciji je kupovao ┼żito, tkanijne, svilu i drugu robu. Bra─ça Ivani┼í i Petar Pavlovi─ç su tkanine nabavljali u Dubrovniku.

Osim nabavke, bosanska vlastela se bavila i prodajom sirovina, uglavnom rudarskih proizvoda. Bra─ça Petar i Radosav Pavlovi─ç su se u vi┼íe navrata bavili prodajom olova Dubrov─Źanima. Poslove prodaje su povjeravali pouzdanim ljudima poput Braila Tezalovi─ça. Vlastelinska porodica Pavlovi─ç je raspolagala velikim koli─Źinama olova, jer se najva┼żniji rudnik olova nalazio na njihovoj teritoriji.

Me─Ĺu bosanskim velika┼íima koji su se uklju─Źili u privredne tokove najistaknutiji je bio Stjepan Vuk─Źi─ç Kosa─Źa, koji je preduzeo razne mjere kako bi uve─çao svoje prihode. Izme─Ĺu ostalog, on se bavio prodajom olova i izvozio ga ─Źak u Veneciju. U oktobru 1454. godine uputio je molbu Dubrov─Źanima da mu brodom prevezu olovo u Veneciju. U januaru 1461. godine dubrova─Źka vlada je dozvolila hercegu Stjepanu da preko Dubrovnika izveze srebro bez pla─çanja carine. Osim olova, herceg Stjepan je trgovao i drugim artiklim, kao ┼íto su crvac i vosak, koje je izvozio u Veneciju, Firencu i druge gradove. Potvrdu o tome imamo u Dubrova─Źkom arhivu iz 10. januara 1449. godine, kada je Malo vije─çe odobrilo hercegovom poslaniku Pribisavcu da bez pla─çanja carine mo┼że izvesti 1700 litara crvca u Italiju.

Trgova─Źka politika bosanskih vladara

U privrednim odnosima Bosne sa inostranstvo inicijativa je naj─Źe┼í─çe dolazila od strane dalmatinskih gradova, jer su oni imali veliki interes za uspostavljanjem trgova─Źkih odnosa. Povremeno su i bosanski vladari pokazivali inicijativu kao ┼íto je slu─Źaj kralja Ostoje koji je promjenom trgova─Źke politike ┼żelio da izvr┼íi pritisak na Dubrovnik tokom rata 1403. godine. Bitno je ista─çi da su svi bosanski vladari, od bana Kulina do kralja Toma┼íevi─ça, pokazivali veliko interesovanje za uspostavljanjem i odr┼żavanjem trgova─Źkih veza sa inostranstvom, jer su ┼żeljeli da ┼íto vi┼íe razviju trgova─Źki promet u svojoj dr┼żavi

Isti stav je imala i krupna vlastela kada su im okolnosti u dr┼żavi dozvoljavale da se uklju─Źe u privredne tokove. Shodno takvom stavu bosanskih vladara i vlastele uslijedila je praksa izdavanja privilegija stranim trgovcima. Trgova─Źki ugovori su se morali stalno obnavljati, jer su prestajali va┼żiti nakon smrti vladara za ─Źiju li─Źnost i volju su vezani. Uporedo sa razvojem vanjske trgovine sve vi┼íe su se produbljivali trgova─Źki odnosi sa stranim gradovima na koje je Bosna bila upu─çena. Pored dozvole o slobodnom kretanju stranih trgovaca, privilegije su se stalno pro┼íirivale i dopunjavale, sa ciljem da se otklone sve prepreke i osigura bezbjedna trgovina.

U izvorima iz prve polovine XV stolje─ça spominje se da je srebro koje se izvozilo iz Bosne moralo biti bolano. Me─Ĺutim, mi┼íljenje histori─Źara o zna─Źenju termina ÔÇ×bolanoÔÇť se razlikuje. Jedni su mi┼íljenja da se udaranjem pe─Źata, odnosno bole na srebro, regulisala naplata carine prilikom njegovog izvoza, dok drugi smatraju da je bolanjem uzet odre─Ĺeni procenat na proizvodnju srebra. Bez obzira na razli─Źita mi┼íljenja, zna se da je svo srebro koje je namijenjeno za izvoz moralo biti bolano. Propisi o bolanju srebra zaista su provo─Ĺeni u praksi, o ─Źemu svjedo─Źi prili─Źan broj ┼żalbi dubrova─Źkih trgovaca zbog oduzimanja srebra od strane bosanskog kralja. Zbog zloupotrebe u vezi primjene propisa o bolanju srebra, kralj Stjepan Toma┼íevi─ç je u povelji iz 23. novembra 1461. godine uredio da se dubrova─Źkim trgovcima mo┼że uzeti samo nebolano srebro. Shodno tome, propis o bolanju srebra bio je jedino ograni─Źenje u vezi sa njegovim izvozom, tako da je re┼żim trgovine srebra u srednjovjekovnoj Bosni bio slobodan.

Trgova─Źka politika bosanske vlastele

Od kraja XIV stolje─ça najmo─çnija bosanska vlastela je po─Źela provoditi vlastitu ekonomsku politiku sa ciljem da sebi obezbijedi ┼íto ve─çu dobit od trgova─Źkog prometa, koju je do tada koristio samo vladar. Vo─Ĺenje samostalne ekonomske politike nije se ogledalo samo u sklapanju trgova─Źkih ugovora sa Dubrovnikom, nego je bilo poku┼íaja i oslobo─Ĺenja od dubrova─Źkog monopola nad trgovinom. Prvi poku┼íaj samostalne privredne aktivnosti preuzeo je Sandalj Hrani─ç, koji je na svoju ruku prodavao so u Sutorini i time obnovio spor u odnosima izme─Ĺu Bosne i Dubrovnika koji je izbio za vrijeme vladavine Tvrtka I u vezi sa osnivanjem solane.

Za razliku od Sandalja, ─Źije su privredne mjere bile skromnih razmjera, daleko ve─çi uspjeh je postigao herceg Stjepan. Dubrov─Źani su u svojim rukama dr┼żali svu posredni─Źku trgovinu izme─Ĺu balkanskog zale─Ĺa i mora, te su na taj na─Źin stekli veliko bogatstvo. Herceg Stjepan je ┼żelio da od Dubrov─Źana preuzme trgovinu u svoje ruke, pa je u tom pravcu poduzeo nekoliko mjera. Pored navedenih privrednih mjera herceg je otvorio trg soli u Sutorini. To je izazvalo velike proteste Dubrov─Źana, a posebno ih je pogodila hercegova zabrana njegovim podanicima da kupuju so u Dubrovniku.

Osim Dubrov─Źana, ovim hercegovim postupkom nezadovoljni su bili i Mle─Źani i Kotorani. Herceg se ┼żalio na Dubrov─Źane da mu ne ─Źine ─Źast, da govore o njemu lo┼íe na stranim dvorovima, da svakog dana zatvaraju nekog od njegovih podanika i druga. Sa druge strane i Dubrov─Źani su se ┼żalili na hercega zbog plja─Źka┼íkih upada njegovih ljudi, zabrana prolaska dubrova─Źkim trgovcima kroz njegovu zemlju i uvo─Ĺenja novih carina. Najvi┼íe im je smetalo ┼íto je sagradio fabriku tkanina sa namjerom da potisne dubrova─Źke proizvode.

Neki bosanskih velika┼íi nisu bili zadovoljni visinom svojih prihoda, pa su se na razne na─Źine nastojali potruditi da ih uve─çaju. Tako je herceg Stjepan te┼żio da u Novom formira mo─çan privredni centar. Tu je osnovao tka─Źku manufakturu, koju je do tada imao samo Dubrovnik od svih primorskih gradova na isto─Źnom Jadranu. Novska tkaonica je u prolje─çe 1449. godine po─Źela sa radom. Protiv ove tkaonice glasno su protestovali Dubrov─Źani. Sa namjerom da pokrene privrednu djelatnost u Novom, herceg je prije svega morao poduzeti mjere za uve─çanje broja stanovnika. Da bi privukao susjedno stanovni┼ítvo, herceg je nudio razne povlastice: visoke zarade, zajmove, privilegije, pomo─ç pri izgradnji ku─ça i oslobo─Ĺenje od da┼żbina na nekoliko godina. Navedene mjere nisu donijele ┼żeljene rezultate, pa je herceg bio prinu─Ĺen poduzeti nove mjere. Objavio je da doseljenici ne─çe biti proganjani zbog dugova, ┼ítavi┼íe i ljudi koji su po─Źinili kra─Ĺu mogu se slobodno kretati u Novom.

Ova posljednja mjera bila je efikasna, jer se doselio veliki broj Dubrov─Źana i Kotorana. Zbog toga su se stanovnici Kotora sa pravom pla┼íili da ─çe Novi prerasti u veliki grad i ugroziti Kotor. Hercegova namjera da od Novog stvori mo─çan privredni centar nailazila je na odre─Ĺene te┼íko─çe. Doseljenici u Novom nisu imali velikog kapitala, pa se sam herceg morao brinuti oko nabavke vune i pribora za bojenje. U tome je imao velikih problema, jer je predstavljao konkurenciju Dubrov─Źanima i Mle─Źanima, pa su mu oni ote┼żavali nabavku sirovina. Zato ej herceg morao nabavljati vunu na drugim mjestima, prije svega u ju┼żnoj Italiji na teritoriji kralja Alfonsa.

Osim tkaonice, herceg je ogranizovao i proizvodnju oru┼żja. Proizvodnja je bila organizovana tako ┼íto je herceg davao zajmove zanatlijama bez kamate na vi┼íe godina. Svu proizvodenu robu herceg Stjepan je unaprijed otkupljivao po dogovorenoj cijeni. Bez obzira ┼íto su Dubrov─Źani i Mle─Źani pravili hercegu probleme, radionica tkanina u Novom je nastavila sa radom i opstala sve do 1463. godine i politi─Źkog sloma Bosanskog kraljevstva.

Herceg Stjepan je uvo─Ĺenjem privrednih mjera izazvao o┼ítre reakcije Dubrov─Źana, jer je duboko zadirao u njihove interese, pa su oni energi─Źno protestovali i tra┼żili da ukine navedene mjere i vrati stanje kakvo je bilo. Herceg je taktizirao sa Dubrov─Źanima, neku mjeru bi ukinuo, pa je opet uveo, malo popustio pa opet zatezao, ali nije pomi┼íljao da odustane od privredne reforme, ve─ç je ostao dosljedan svom planu da izgradi Novi u regionalni privredni centar. Dubrov─Źani su shvatili da ga ne─çe tako lahko odvratiti od njegove namjere, pa su odlu─Źili da provedu radikalne mjere protiv hercega, pa su polovinom jula 1450. godine potpuno zabranili djelovanje svojim trgovcima na hercegovoj zemlji.

Dubrova─Źka blokada je u znatnoj mjeri poljuljala hercegovu privrednu djelatnost, jer me─Ĺu svojim podanicima nije imao dovoljno sposobne trgovce koji bi zamijenili dubrova─Źko posredni┼ítvo u trgovini, pa je u vi┼íe navrata poku┼íao privoliti Dubrov─Źane da ukinu zabranu trgovine na njegovoj teritoriji. Hercegovi postupci su neminovno doveli do otvorenog sukoba sa Dubrovnikom koji je trajao od 1451. do 1454. godine. Mada njegov poduhvat nije imao dalekose┼żnije posljedice, bitno je ista─çi da predstavlja najve─çi poduhvat u ekonomskoj historiji srednjovjekovne bosanske dr┼żave.

Trgova─Źki promet Bosne u XV stolje─çu

Izvoz

U prvoj polovini XV stolje─ça do┼ílo je do pove─çanja rudarske proizvodnje u Bosni, a uporedo s time je pove─çan izvoz srebra. Raspolo┼żivi izvori donose podatke o pove─çanju koli─Źina srebra kojim se trgovalo, te se mo┼że vidjeti da je srebro bilo najtra┼żenija roba koju su Dubrov─Źani uvozili iz Bosne. Tako─Ĺer, u cjelokupnoj izvoznoj trgovini Bosne u XV stolje─çu srebro je bilo na prvom mjestu. Dubrov─Źani su u svojim rukama dr┼żali svu trgovinu bosanskim srebrom. Iz bosanskih rudnika i sa trgova srebro je prvo transportovano u Dubrovnik, u kojem su ostajale samo manje koli─Źine za vlastite potrebe, a ve─çina se proslje─Ĺivala na prekomorska tr┼żi┼íta. Najve─çi dio bosanskog srebra zavr┼íavao je u Veneciji, a zatim i u drugim krajevima: Pezaro, Toskana, Napulj, Sicilija i Aleksandrija.

Drugo mjesto u izvozu je zauzimalo olovo. Tokom prve polovine XV stolje─ça izvoz olova je pove─çan, a ─Źeste su bile isporuke velikih koli─Źina olova. Za razliku od srebra, trgovina olovom nije bila isklju─Źivo u rukama Dubrov─Źana, nego su se i Bo┼ínjani uklju─Źivali u trgovinu olovom. Doma─çi ljudi su u vlastitoj re┼żiji prevozili olovo do Dubrovnika, a dalje su je proslje─Ĺivali samo Dubrov─Źani. Bosansko olovo se izvozilu u Veneciju, Firencu, Ankonu, Siciliju, ┼ápaniju, Aleksandriju, Siriju i Osmansko carstvo.

Bakar i ┼żeljezo su tako─Ĺer bili izvozni proizvodi, ali u mnogo manjim koli─Źina u odnosu na srebro i olovo. Bakar se spominje u testamentu dubrova─Źkog trgovca Maroja Veseokovi─ça, koji je umro u Fojnici. Trgovina ┼żeljezom je bila isplativa samo u ve─çim koli─Źinama, pa iz tog razloga bosansko ┼żeljezo nije bilo interesantno trgovcima. Dodatni problem za trgovinu ┼żeljezom predstavljali su visoki tro┼íkovi njegovog prijevoza po slabim putevima, pa su Dubrov─Źani ┼żeljezo ─Źe┼í─çe nabavljali preko mora, nego iz zale─Ĺa.

Va┼żni izvozni proizvodi s bili i crvac i vosak. U periodu od 1440. do 1468. godine porastao je izvoz crvca iz Bosne i Srbije u Dubrovnik, odakle se dalje prevozio u Italiju i Aleksandriju. Bosanski trgovci su pla─çali svoj dug Dubrov─Źanima crvcem, a povremeno je dolazilo i do plja─Źkanja crvca, koji se ─Źesto spominje u testamentima. Tokom prve polovine XV stolje─ça porastao je izvoz voska iz Bosne, a u pojedinim isporukama je bilo i do 60 tovara voska. Sli─Źno drugim izvoznim artiklima, bosanski trgovci su svoj dug ispla─çivali voskom ili su ga prodavali Dubrov─Źanima. Najve─çe koli─Źine voska poti─Źu iz isto─Źne Bosne, i to iz Gora┼żda, Fo─Źe i Bor─Źa, dok je manje podataka sa─Źuvano o nabavci voska iz srednje Bosne, prije svega iz Visokog.

Srednjovjekovna Bosna je bila poznata po ┼íumskom bogatstvu i bujnoj vegetaciji, tako da je imala veoma povoljne uslove za razvoj p─Źelarstva. Za izvoz voska podjednako su bili zainteresovani bosanski i dubrova─Źki trgovci. Naime, vosak je bio veoma va┼żan i tra┼żen proizvod u srednjem vijeku jer su od njega izra─Ĺivane svije─çe, ┼íto zna─Źi da je bio najva┼żniji izvor rasvjete. Stoga su velike koli─Źine bosanskog voska izvo┼żene u Dubrovnik, preko kojeg su dalje odlazile na mediteranska tr┼żi┼íta, najvi┼íe u Italiju.

U sa─Źuvanim izvorima koji sadr┼że podatke o trgovini stokom najvi┼íe se spominje izvoz konja iz Bosne. U zavisnosti od pasmine i kvalitete konja, bio je razli─Źit i raspon njihovih cijena na tra┼żi┼ítu. Najvi┼íe su ih kupovali Dubrov─Źani, a zatim italijanski trgovci. Na osnovu dostupnih podataka mo┼że se zaklju─Źiti da su se konji najvi┼íe izvozili iz isto─Źne Bosne. Osim konja, u velikom broju se izvozila i ostala stoka, najvi┼íe goveda, ovce i svinje, mada o tome nemamo mnogo podataka. Pored ┼żive stoke izvozili su se i sto─Źarski proizvodi i to u velikim koli─Źinama, a u prvi plan dolaze sir i ko┼że, dok je izvoz vune bio manjeg obima. Izvozom sira bavilo se uglavnom doma─çe stanovni┼ítvo, a tek u manjoj mjeri su ga izvozili Dubrov─Źani. Izvoz ko┼że iz Bosne porastao je krajem XIV stolje─ça, a takav trend nastavljen je i u prvoj polovini XV stolje─ça. Ko┼że su bile va┼żan izvozni proizvod o ─Źemu svjedo─Źe podaci koji govore da se one ne izvozi usput sa drugom robom, nego je bilo slu─Źajeva da je i do 30 konja natovareno samo ko┼żama upu─çeno prema Dubrovniku.

U trgovini ko┼żama vi┼íe su bili uklju─Źeni dubrova─Źki, a manje bosanski trgovci. Najve─çe koli─Źine bosanskih ko┼ża zavr┼íavale su na dubrova─Źkom, a preko njega i na ostalim mediteranskim tr┼żi┼ítima, prije svega na italijanskom. Dubrova─Źki trgovci su svoje potrebe za ko┼żama najvi┼íe podmirivali na podru─Źju isto─Źne i srednje Bosne. U zavisnost od pasmine i kvaliteta doma─çih ┼żivotinja bile su razli─Źite cijene ko┼ża, pa su najtra┼żenije bile gove─Ĺe ko┼że i to bovine i janje─çe ÔÇô montuline. Od ostalih proizvoda bosanske privrede izvozilo se drvo, ┼żito i med. Prodajom ┼żita su se pored vladara bavili i pojedini velika┼íi.

Uvoz

Srednjovjekovna bosanska dr┼żava nije mogla vlastitom proizvodnjom da zadovolji sve svoje potrebe, pa je zbog toga uvozila ono ─Źega nije bilo dovoljno, najvi┼íe so i tkanine, a u manjoj mjeri ulje, ribu, vino i drugu robu. Posebnu stavku u bosanskom uvozu predstavljala je so iz razloga ┼íto je u Bosni bilo razvijeno sto─Źarstvo, pa je ovaj proizvod bio veoma tra┼żen. U Bosni je od davnina bilo slanih naslaga, tako da pojedini histori─Źari smatraju da je Bosna nazvana po njima. Podru─Źje sjeveroisto─Źne Bosne je oduvijek bili poznato po slanim izvorim, tako da su svi narodi koji su u pro┼ílosti boravili tu nazvali ovu oblast upravo po soli (lat. Salines, bos. Soli, tur. Tuz). Ipak, tokom srednjeg vijeka nije zabilje┼żen nijedan podataka o proizvodnji soli na ovom podru─Źju, pa se mo┼że pretpostaviti da slani izovri nisu eksploatisani nikako ili nisu u dovoljnim koli─Źinama da bi bili zapa┼żeni od savremenika i da bi o njima ostao neki trag u izvorima.

U sastavu bosanske dr┼żave od vremena bana Stjepana II (1326.) nalazio se poznati trg soli Drijeva. Najve─çe koli─Źine soli su se uvozile iz Dubrovnika. Zna─Źajne koli─Źine soli su nabavljane i iz drugih sjevernodalmatinskih gradova. Nakon ┼íto su ti gradovi 1420. godine do┼íli pod mleta─Źku vlast, nad trgovinu solju je uspostavljena stroga kontrola. S obzirom da je u trgovini solju Dubrovnik predstavljao veliku konkurenciju, Mle─Źani su poduzeli odre─Ĺenee mjere, prije svega sni┼żena je carina na izvoz soli. Bosna je bila veliki potro┼ía─Ź soli, nastojala je da ostvari ┼íto povoljniju cijenu soli, tako da je bila veoma zainteresovana za uvoz soli iz gradova sjeverne Dalmacije. Bosanski kraljevi su vodili zvani─Źne pregovore sa Venecijom u uvozu soli o ─Źemu svjedo─Źe sa─Źuvane povelje.

Kralj Stjepan Toma┼í je ponudio velike povlastice Veneciji, a zauzvrat je tra┼żio da mo┼że uvoziti so bez ikakvih ograni─Źenja. Podaci iz jednog pisma Spli─çana iz maja 1452. godine potvr─Ĺuju da je Bosna uvozila velike koli─Źine soli iz gradova sjeverne Dalmacije. Bez obzira na veliki promet soli izme─Ĺu Bosne i gradova sjeverne Dalmacije, to je bilo znatno manje u odnosu na koli─Źine soli koje su u Bosnu dopremali dubrova─Źki trgovci. Zapravo, Dubrov─Źani su imali daleko najve─çi udio u trgovini solju u Bosni i uspjeli su da nad istom ostvare monopol.

Tokom prve polovine XV stolje─ça porastao je uvoz soli u Bosnu, a pojedini isporuke su imale po nekoliko stotina tovara soli. Za transport soli naj─Źe┼í─çe su anga┼żovani vlasi, koji su kao sto─Źari ujedno bili i najve─çi potro┼ía─Źi, tako da su za obavljeni posao ispla─çivani robom koju su prenosili, odnosno dobijali su odre─Ĺenu koli─Źinu soli.

U ovoj razmjeni roba izme─Ĺu Bosne i Dubrovnika, pored ruda i soli, tkanine su imale va┼żnu ulogu. Proizvodnja tkanina u Bosni, ni po kvalitetu ni po kvantitetu, nije mogla podmiriti sve potrebe, tako da je Bosna u XV stolje─çu morala uvoziti velike koli─Źine stranih tkanina. U prigodnim situacijama bosanski kraljevi i vlastela su od Dubrov─Źana dobijali tkanine kao poklone. Sredinom XV stolje─ça Dubrovnik je dostigao vrhunac privrednog razvoja, a jedan od razloga tog uspjeha bila je upravo razvijena proizvodnja tkanina. Upravo su tkanine ─Źinile jednu od najva┼żnijih stavki u trgova─Źkom odnosu Bosne i Dubrovnika, o ─Źemu svjedo─Źe sa─Źuvani izvori, a najbolji primjer je iz maja 1452. godine kada su Dubrov─Źani pisali svojim poslanicima da dubrova─Źki trgovci tkanine nose najradije u Bosnu i Srbiju. Osim Dubrov─Źana, uvozom tkanina, u manjoj mjeri, bavili su se i bosanski trgovci.