Kada je počeo Prvi svjetski rat, jugoslavensko pitanje je došlo u svoju odlučujuću fazu. JužniSlaveni su se našli na dvije suprotstavljene strane –oni koji su živjeli na prostoru Slovenije, Hrvatske, Istre,Vojvodine i Bosne i Hercegovine našli su se u sklopu Austro-Ugarske na strani Centralnih sila, dok su sa druge strane bili Južni Slaveni kojisu živjeli na prostoru Srbije, Crne Gore, Sandžaka, Kosova i Makedonije.
Eventualna pobjeda Antante omogućila bi stvaranje zajedničke južnoslavenske države na najvećem dijelu navedenih prostora.Stvaranje južnoslavenske države je prvi puta javno, službenoobjavljeno kao ratni cilj jedne južnoslavenske zemlje u Nišu u decembru 1914. godine. Naravno, riječ je o Kraljevini Srbiji, koja je izašla sa deklaracijom ukojoj se ističe da se Srbija u tomratu ne bori samo za očuvanje svoje nezavisnosti, nego istovremeno i za oslobođenje „sve neoslobođene braće Srba, Hrvata i Slovenaca“.
Taj cilj Narodna skupština Kraljevine Srbije ponovila je na svom zasjedanju, također u Nišu, 23. augusta 1915. godine. Još jedan važan korak ka stvaranju zajedničke države bilo je formiranje Jugoslavenskog odobrau Parizu 1. maja 1915. godine. Odbor su činili južnoslavenski političari iz Austro-Ugarske, a na čelu je bio dr. Ante Trumbić, dalmatinski advokat.
Pored Trumbića, u odboru se našlo višeznačajnih hrvatskih političara, kao što su Frano Supilo, Ivan Meštrović, Josip Smodlaka, a od slovenačkih predstavnika najistaknutiji je bio dr. Bogumil Vošnjak. Bosnu i Hercegovinu u Odboru su predstavljala trojica bosanskih srpskih političara –dr. Nikola Stojanović, Dušan Vasiljević i dr. Milan Srškić. Jugoslavensko pitanje riješeno je u posljednje dvije ratne godine, 1917. i 1918.
Tokom 1917. proklamovane su dvije deklaracije u vezi ovog pitanja. Najprije je Jugoslavenskiklub, kojisu činili južnoslavenski političari iz Monarhije, u austrijskom parlamentu30. maja 1917. izdao deklaraciju kojom traži stvaranje treće države u sastavu Monarhije. Majska deklaracija je time nagovijestila postepeno ujedinjenje južnoslavenskih zemalja pod habzburškom vlašću, što je rezultiralostvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba nešto kasnije.Iste godine, pregovori srbijanske vlade i Jugoslavenskog odborana Krfu rezultirali su izdavanjem Krfske deklaracije 20. jula.
Deklaracijom je istaknuto načelo nacionalnog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca, kao jednog troimenog naroda i načelo samoopredjeljenja naroda. Deklaracija je predviđala da buduća država bude ustavna, demokratska i parlamentarna monarhija sa dinastijom Karađorđevića na čelu. Usaglašeno je da se buduća država zove Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca sa potpunom ravnopravnošću sva tri narodna imena na čitavoj državnoj teritoriji. Deklaracijom su riješena i druga pitanja kao što suravnopravnost vjeroispovijesti, ravnopravnost latinice i ćirilice, izjednačavanje kalendara, državna zastava, grb, biračko pravo itd.
Pitanje unutrašnjeg državnog uređenja riješeno je tako da će buduća država biti unitaristička i da će sve proklamovano ovom deklaracijom biti potvrđeno stavom “koji će donijeti Ustavotvorna skupština izabrana na osnovi opšteg i jednakog, neposrednog i tajnog prava glasa.” Iz sadržaja Deklaracije vidi se da njome nisu zastupljeni interesi svih južnoslavenskih naroda.
Mada u mnogo čemu nejasna i nedorečena, Krfska deklaracija je prvi put u toku rata javno pokazala volju političkih predstavnika Južnih Slavena da stvore zajedničku državu. Povodom Majske i Krfske deklaracije javno su se oglasili i hrvatski i bošnjački političarikoji nisu bili predstavljeni u Jugoslavenskom odboru. Štadlerovi klerikalci su zastupali hrvatsko rješenje, odnosno priključenje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj. Bošnjački političari su bili podijeljeni –Šerif Arnautović je tražio autonomiju Bosne i Hercegovine unutar Monarhije, dok je Mehmed Spaho podržao ulazak Bosne i Hercegovine u sastav jugoslavenske države.
Komentariši