Bošnjaci u Austro Ugarskoj

Bošnjaci u Velikom ratu: Borba za kotu 693 kod Biljega

Nakon što je izboren prijelaz preko Drine, 14. augusta 1914., sa Srbima – koji su se čvrsto branili – došlo je do žestokih borbi, koje su privremeno završile povlačenjem Austrijanaca.

Od 21. septembra do 5. novembra 1914., nanovo se pokušalo ostvariti povoljne početne pozicije za buduću ofanzivu, posebno u području Biljeg cipa. Iz sljedeće dispozicije vide se napadački planovi XV. Korpusa K. und K., odnosno borbeni nalog III. Bh. pj. r. br. 3 iz tih dana.

K. und K. Bh. baon br. III. 3 9. do 12. artiljerijskoj četi, IV. pješadijskoj četi i MGA br. III. u Biljegu
Mjesto osprivke: jugoistočni Biljeg Vrijeme: novembar 1914.
Dispozicija za ofanzivu 6. novembra 1914.

1.) 15. Korpus ide, potpomognut s obje strane susjednim korpusima, u svitanje 6. novembru og u odlucujuci napad da zauzme Koziju stijenu-Kostinjak-Glavicu i Stolice. / ITD. Co napusti Koziju stijenu iz jugozapadnog pravca držeći Turski grob. 2.) 48. ITD će se, držeći liniju isklj. Turski grob – Biljeg – uzvisine ist. Gm Borina u području Cip – Biljag (kr. 705 do kt. 670), tako staviti u pripravnost da se, prvo, prepadom u zoru zauzme vrh kr. 693 i onaj sjevemo od njega. 1 Gluvia napadacka grupu pod zapovjedništvom gopodina brigadiera 11.Plun, brig.

Grupinije: grupiranje se ima, kako slijedi, okončati danas u sedam sati. a.) Major Tschwuder se s Baon I. 10 i 10. artiljerijskom četom Ill. B. 3 te lijevo odatle s Buonom IV/77 stavlja u pripravnost u području uporišne tačke 800 isklj. jugoist. Biljeg – uklj. Mrtvacki rov, za napad sa sjevernim krilom duž linije sedla, s južnim krilom u općem pravcu 600 jut ka 693. Hauptmann Janković treba tokom današnjeg popodneva otići po blite upute s majorom

Tschauderom (IV. 77). b) Major von Bohns I baon IV. 2011./21 iza ta dva buona. Major Malešević s Boon III. Bh. 3 čvrsto drži liniju uporišta II.-IV. Biljeg, pod svimokolnostima

Uz to, zauzima: uporište II. – maršima četa, uporište III. – 11. artiljerijsku cela, uporiste IV. – 9. streljacka četa, Biljeg – pola 12. čele. Druga polovica 12. Cele kao sektorska rezerva – meni na raspolaganju iza 9. cete, MGA iznad uporišta III, kako za podporu grupi obersta Soretica, tako i glavnoj napadačkoj grupi.

II. Grupa obersta Soretića spremna – odmah iza glavne napadačke grupe uprostoru od uporišta IV. do uporišta II. – za sveobuhvatni napad preko grebena koji vodi od kt. 693 prema jugoistoku, s jakim zakretanjem desno unatrag poredanim rezervnim snagama. Brigadir s vlastitim štabom na rov Jakubieska Ja se nalazim na starom uporištu IV. Na uporište IV. dolazi MGA I./10. Napad na kr. 693 slijedi 6. novembra u per sati prijepodne (rano); 6. novembra u jedan sahal ujutro šalje svako pododjeljenje (9. četa, maršima četa i 11. ceta) po jedan odred od 20 ljudi za uznemiravanje neprijateljske predstraže. Odred se nakon kratke vatre odmah mora vratiti. Svaka četa (osim 10.) mora odrediti tri čovjeka, eventualno podoficira koji se mogu koristiti kao vodici na terenu, u šest sati popodne, 5. novembra kod baona (u kompletnoj marsimoj uniformi). Ljudstvu danas treba podijeliti rezervne zalihe hrane. Pododjeljenja moraju napad podržavati vatrom, ali i paziti da eventualni protivnik ne osvoji uporišta iz doline Gomja mahala Liniju uporišta treba bezuvjetno držati. Za slučaj da se napadačka grupa povlači, kretanje unatrag spriječiti eventualnom oružanom silom. Nareceno grupiranje okončati do šest sati danas popodne. Provedbu javiti. Po uspješnom završetku napada, bataljoni ispaljuju više svjetlećih raketa. Sanitarne patrole pri pododjeljenjima. Pionirska odjeljenja pri rezervi.

Malešević, potpis, major Zap. III. bh 3
Računalo se s velikim poteškoćama u pogledu terena, snage protivnika i njegovih protumjera. Da, čak se računalo i s mogućnošću povlačenja glavne udarne grupe.

Za osvajanje uporišne tačke, kote 693, bilo je predvideno više od sedam bataljona, to je 29 četa. Osvajanje tog glavnog uporišta Srba bilo je od posebnog taktičkog i strateškog značenja za slijedeće operacije.

Petoga novembra, u 6,30 sati popodne, 10. artiljerijska četa III. Bh. 3, ostavljajući iza sebe rance i jednog stražara, bogato opskrbljena municijom, odmarširala je na svoje zborno mjesto na desnom krilu IV. 77. koje je u svom rovovskom položaju ostalo kao “mrtvi rov”. Tamo je zauzet raspored u razvijenoj liniji.

Po narcdenju mjr. Tschaudera, napadačke jedinice trebate su krenuti u različita vremena, da bi time izjednačile vremenske razlike.

Izjutra, 6. novembra 1914., I. bataljon Pješadijske regimentebr. 10 kao prvi je napustio zborni prostor, a slijedila ga je, u 3,30 sati, 10. artiljerijska četa III. bataljona Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 3. Priključio im se IV. bataljon Pješadijske regimente br. 77, koji se dac u pokret u četiri sahata. Sve je počelo još u mrkloj noći. Teren je u području napredovanja 10. čete bio posebno težak. Šuma s gustima niskim raslinjem kao i neravan teren pun rupa, već su i sam marš pretvarali u napor.

Na čelu 10. čete nalazio se hptin. Janković. Uz pomoć svoje bezardbusole, pokušao se držati smjera ka cilju, s velikom pažnjom izbjeći da zaluta i držati vodove na okupu. Iza njega je slijedila napadačka grupa koja se sastojala od posebno neustrašivih ljudi. Bila je djelomično opremljena sa makazama za žicu. Tu grupu vodio je korp. Salih Mujanović. Grane su udarale ljude po licu, a neki su postali. Sa sočnim psovkama koje su se otimale iz njihovih čvrsto stisnutih usnica, uz napore su napredovali za svojim zapovjednikom.

Pri provjeri svojih borbenih snaga, hptm. Janković morao je ustanoviti da mu nedostaje tridesetak ljudi, medu njima i kdtt. Fw. Nasek, te katt. asp. Lamer

Napad glavne grupe bio je naređen za pet sati. Hauptmannov je sahat pokazivao već 5,10 sati. Nijedan od dva napadačka bataljona još nije stigao. Činilo se da su izgubili pravac uslijed izuzetno teškog terena. Ni od otposlanih patrola za vezu nisu stizale nikakve dojave. Dnevno svjetlo je bivalo sve jače i povećavalo opasnost da budu otkriveni, a to bi značilo totalno uništenje.

Zato je bijodan položaj nagonio na brzu odluku!

Napad jedne jedine čete, čak i ako se sastojala od Bošnjaka, na glavno, snažno utvrđeno, mitraljezima i artiljerijom naoružano uporište Srba, što ga je držala višestruko nadmoćna snaga, činio se običnom ludošću. Ali, upravo je zbog očajničke situacije hotm. Janković morao preuzeti rizik. Borbeni duh njegovih ljudi, bezuvjetna odanost i lavija hrabrost njegovih momaka olakšavali su mu ludačku odluku. Ne čekajući glavnu napadačku grupu, sam se usudio sa svojom četom na prepad.

Brzo je doveo u red razbacanu četu, rasporedio vodove i provjerio odjeljenja. Naredio je da grupa sa makazama bude na čelu čete, zapovjednici vodova na njihovom čelu, a štab Cete na okupu. Koristeći mrtvi prostor do posljednjeg trenutka, 10. četa išla je u pokret. Trideset koraka iza grupe sa makazama korp. Mujanovića, slijedio je It. Stern sa I. i II. vodom, a onda hptm. Janković sa III. i IV. vodom.

Trebalo je svom silinom udariti na neku od tački neprijateljskog uporišta. Bešumno, poput mačaka, bez ijednog ispaljenog metka, momci su se privukli do vanjskog ruba zaštićanog prostora.

U tom trenutku naletio je jedan vojnik desne patrole za vezu i dojavio okupljanje pojedinaca I. bataljona Pješadijske regimente br. 10 na desnom boku vlastite čete. Svaka sekunda bila je neprocjenjiva. Mogli su biti otkriveni svakog trenutka. Čekanje da se susjedna četa okupi stavljalo je u pitanje mogući uspjeh. Zato, naprijed!

Scućureni, gef. Masić i korp. Mujanović iskočiše, jurnuše do žičane prepreke, baciše se na nju. Makaze su im proradile. Već su i ostali bili tu i u trenu se u neprijateljskoj prepreci otvorio prolaz.

Odjednom se i neprijatelj potpuno probudio. Bijesna, ali netačna puščana, mitraljeska i artiljerijska vatra dočekala je Bošnjake koji su jumuli naprijed. Ručne granate, koje su prerano eksplodirale, načinile su malu štetu. Kroz buku borbe, snažno se začuo signal za napad hrabrog trubača Josipovića. Signal se čuje na desnom boku. Ljudi iz I. 10 su već tu. I njihova truba zove u napad. Sa “hura” i kličući, Bošnjaci se bacaju, prodiru kroz

pretrčali smrtonosni jarak, kad im je žestoki zamah oslabio. Potrošivši svu snagu, došli su na oko 20% od pukotina iz kojih su neprijatelji pucali. Sasvim istrošeni, padaju na tlo i ne miču se. Ne ide dalje. Bubnjar je pao, a trubč nenia zraka. Iznad glava im zvižde srpske kugle.

Ceta je na kraju.

U tom najkritičnijem, odlučnom trenutku iskače hptin. Janković i viče, nadglasavajući vatru: “Naprijed, Deseta četo! Deseta! Junaci! Trubad, napad!”. I, kao jedan, skaču na noge te posljednjom snagom trče, urlaju, kliču i dolaze do rova. Ispred svih je It. Stern, a za njim nadiru njegovi ljudi. Odmah slijede i drugi vodovi. Leutnant je prvi na neprijateljskom položaju i počinje ubitačna, strašna borba izbliza. Rovovi se pune Bošnjacima. Kdtt. asp. Dulravić, zapovjednik IV. voda, bori se kao vrag. S bajonetom i kundakom, strahovito reagira te brzo i stalno pomaže svojim ljudima u nevolji. A u najvećoj zbrci, potpuno nezaštićen, usred ljudskog klupka što se kotrlja tamo-amo, zagriženo bori, dahce i viče, stoji trubač. Napad, napad, napad…! Fw. Sulejman Bajrić, čovjek poput bika, s okrutnim humorom, ispunjavajući naredbe svog hauptmanna, Zuri ka grupama koje se teško hrvu; smijući se, skače kroz metež i pomaže u prolazu gdje god može. Medu hrabrim ljudima se naročito ističe i gotovo nevidljivi Mlate Gjurković. Sa svojom puškom mannlicher i bajonetom werndl, bori se u borbi prsa u prsa kao opsjednut. Skiljeći uvijek jednim okom prema svom pretpostavljenom, da pomogne ako je potrebno, ni za kim ne zaostaje. U nemilosrdnoj vatri se opskrbljuje municijom iz džepova palih boraca te puca, udara i siječe, precizno i neumorno.

U ubilačkoj borbi gaze tri zaklona neprijatelja zaredom. Na desnom im boku djeluju hptm. Balling, sa svojom četom, i lt. Grafczizky, sa zalutalom patrolom Pješadijske regimente br. 20.

Uporišnu tačku oko koje se vode vruće borbe, kotu 693, zasipa izrazito žestoka, koncentrirana artiljerijska vatra svih kalibara s okolnih vrhova, a i sa vlastitih položaja, kao i pješadijska te mitraljeska vatra. Vatra pogada tijela vojnika koji se zagriženo hrvu u borbi prsa u prsa, bili oni prijatelji ili neprijatelji. Desno sprijeda, srpski oficir strijelja jednog od svojih lju koji se želio predati. Tamo je i jedan koji viče Bošnjacima:” Ne pucajte, pucate na zemljake!”. Stari Srbijanac u zbrci borbe viče svojim ljudima: “Nemojte se bojati, Srbijanci, nema mnogo Austrijanaca!”. Sa dva hica, zgfr. Vrdoljak obara starca. To vide srpski štapski oficir i zapovjednik mitraljeza i – bježe. Na mjestu proboja stoji srpski brdski top, napušten od svoje posade. Oko 50 koraka desno, ustranu, štekću mitraljezi. Neprijateljska artiljerija i dalje puca iz svih cijevi. Ne prestaje ni baterija austrijskih haubica od 15 cm. Pored hptm. Jankovića udaraju granate u upravo osvojene rovove. Otrgnuti dijelovi tijela i krpe lete uvis. Jeza je dosegnula vrhunac.


Tek sad dotrčava upomoć oblt. Mali s dijelovima I bataljona Pješadijske regimente br. 10. Nema ni traga od IV. bataljona 77.

Tu i tamo izdvajaju se ljudi iz meteža i, nenaoružani, bježe. Otpor Srba slabi i manje grupice žumo bježe u smjeru Glavice ili Kostajnika.

Dva bataljona Diviziena Drina, odnosno ostaci te jedinice, uzmiču. Ne smanjuje se žestoka paljba artiljerije i mitraljeza s okolnih neprijateljskih uporišta.

Svijetleće rakete, koje, u skladu s naredbom, ispucava hptm. Janković, nemaju efekta jer je već odavno dan. Ne vide se.

Na mjestu borbe unaokolo leži oružje. Dva mitraljeza naslonjena su na zid rova, a dva brdska topa stoje bez posade i nijemi na svojim položajima. A u meduvremenu i dalje urljču i rasprskavaju se granate. Dva ranjena Bošnjaka vode 48 zarobljenika iz područja vatre ka udaljenom brigadnom zapovjedništvu.

Prožet važnošću zadržavanja upravo osvojenog uporišta, hptm. Janković je poduzeo mjere za odbranu položaja od očekivanog protunapada još za vrijeme borbe prsa u prsa. Vodovi su bili raspršeni. Neki Bošnjaci ganjali su bjegunce. Lt. Stem, najstariji zapovjednik voda u Ceti, dobio je nalog za okupljanje. Oblt. Mali je poslan na lijevi bok. U međuvremenu je hptm. Jarković saslušao srpskog štapskog oficira, koji je odbijao pitanja o aktivnostima njemu susjednih odjeljenja, a onda i vojnog ljekara, koji je govorio njemački jer je studirao u Brinnu, a i druge oficire i podoficire kandidate koji su se predali. Još je morao, u desnom sektoru rova, potražiti hptm. Ballinga. Na tom putu ga pogodi metak. Probio mu je lijevu stranu grudi. Sruši se bez svijesti.

U trenu je adutant Gjurković bio uz svoga pretpostavljenoga, raskopčao mu kaput i košulju i usred artiljerijske vatre počeo mu zavijati strašnu ranu. U tom času, u neposrednoj blizini im eksplodira Šrapnel. Mate se instinktivno baci preko svog krvlju oblivenog hauptmanna i tri kugle mu udariše u lijevo rame. Ranjen, primijeti da ga ruka više ne sluša. Topla krv mu se slivala niz leda. A pred njim, nepomičan, njegov starješina. U jednostavno bošnjačko srce opet ude iznenadna briga. Na brzinu zakopča košulju, zgrabi desnom rukom svog hauptmanna za kragnu i odvuče ga niz obronak. Ranjeni gef. Vincetić i pješak Drdagan pomogli su dalje. Posljednim snagama odnijeli su i odvukli svog smrtno ranjenog hauptmanna do najbližeg mjesta za pomoć. Grudi su mu se stisnule kad je vidio stručne poglede sanitaraca i primijetio da njegovom nadređenom ne daju više nikakvu šansu. Pomoćni doktor je učinio što je mogao.

A da su njega samog zavili i pobrinuli se za njega, gotovo da nije ni primijetio. Skakutao je uz nosila i tužno gledao blijedožuto lice, sa kojeg su duboko upale oči i istaknute jagodice pokušavale istisnuti poznate crte.


Zaboravljajući vlastite bolove, pomogao je šta je mogao, njegovao svog starješinu, gospodina, i ostao uza njega sve dok mu, nakon dugih sedmica, nije bilo bolje.

Nazad, na vrh 693. Borba se nastavija. U međuvremenu je zapovjedništvo preuzeo hpim. Balling. Rov je ostao čvrsto u austrijskim rukama. Obje čete, njihovi ostaci, pojačani polučetom it. Steidlera iz Pješadijske regimente br. 77, koji je u međuvremenu naletio na mjesto borbe, učvrstile su se i odoljele teškoj vatri Srba. Potom su odbili i dva žestoka protunapada. Manjak municije pogoršao je situaciju, dok konačno nije došao hptm. Honigmann iz I. bataljona Pješadijske regimente br. 20 sa svojim mitraljeskim odjeljenjem i znatno ojačao grupu branitelja.

Srpska artiljerija ispaljivala je zaprječnu vatru na sektor oko kojeg se vodila žestoka bitka i prošli su sati dok većina glavne napadačke grupe nije uz velike gubitke i višestruko povlačenje konačno ipak došla do kote 693 i dalje nastavila napad.

Dotad je glavni teret odbrane počivao na leđima hrabrih Bošnjaka i onih koji su se s njima osmjelili u napad ili su im tokom borbe nabasaliu ispomoć.

Tek sad su se još dvije čete uzverale do uporišne tačke, za koju se vodila strašna borba. I tek sad se protivnik sasvim povukao na sjeverne uzvisine.

Grupa napadača iz prvog sahata veličine dvije i po čete istopila se do sastava jedne slabe čete. Gubici od 60 odsto kažu sve,

Oko četiri sahata popodne, oficir najviši po činu sakupio je mali ostatak 10. Čete, bilo je svega 45 ljudi, i odveo ih na rub šume, gdje su polegli umorni i potpuno iscrpljeni. Hrabri, borbom istrošeni Bošnjaci tokom noći ostali su kao bataljonska rezerva, dok se konačno slijedećeg jutra nisu vratili u svoj bataljon. Popunjen jednom četom, ostatak hrabrih boraca je kao nova 10. četa II. bataljona Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 3 opet borbeno jak stajao na raspolaganju.

Glavica je pala 7. novembra 1914., ujutro, u ruke Austrijanaca, a za njom i Kostajnik, takoreći kao zrela voćka.

Time je srpski front bio konačno probijen i mogla je početi pobjedonosna ofanziva sve do Kolubare.

Ostalo je mnogo, mnogo mrtvih. A hrabri Bošnjaci su počivali pored braće iz Pješadijske regimente br. 10 i 77, razlikujući se od njih bojom kragni na uniformi, uprljanih krviju i blatom.

Hptm. Janković i njegov adutant Mlate su se, krajem novembra 1914. (hauptmann već na putu oporavka), nalazili u vojnoj bolnici u Tuzli.

Ranjenik je narednih dana primio mnogo pisama. Nisu to bile samo njegove kolege oficiri koji su ga razveselili željama i izvještajima, već se i zgfr. Vrdoljak prihvatio pera da piše svom hauptmannu.

Slijedi odlomak iz pisma od 15. januara 1915., upućenog hptm. Jankoviću:

…Kad vas je pogodio onaj teški hitac nisam mislio da tete ga preživjeti, ali heroj mote nadvladati sve poteškoce i napore. U onoj stranoj vatri nisam vidio kako ste teško pogodeni pali na zemlju, vec sam čuo uzvik kako prolazi borbenom linijom: “Oh, braco, naš gosp. kapelan teško je ranjen, i to kuglam kroz prsa!”

Ta vijest me rastužila jer sam znao da smo zauvijek izgubili našeg hrabrog Cetnog zapovjednika. Nije mi bilo moguće doći do vas jer su se tog dana Austrijanci i Srbi izmiješali razmjenjivali strahovitu vatru; i artiljerija i pješadija. U toj vatri pao je i naš gospodin lautant Stom, koji se, takoder, herojski borio i frabro pred nama išao. Kad se sve predvecer malo primirilo, skupio sam, prvo, 35 ljudi, a onda su se postepeno povečali na 53. To je bio ostatak 10. cere. S tom Sadicom ljudi ležao sam na poprištu bidke te i dalje pucao na neprijatelja koji je donckle nešto sminio vatru. Zatim je došao kadett Lamer i preuzeo zapovjedništvo. To je trajalo do dolaska nodi, a preko noći smo bili rezerva.

…Tek sad sam pronašao priliku u bolnici, a i pravi tas, kad sam osjetio olakšanje svoje bolesti, da vas se prisjetim i pišem van Zelim vam da Eivite još mnogo godina, u hrabrosti kao i dosad.

Najtoplijeg srca,

zgsf. Vrdoljak Juro

Zanimljive i poučne su i riječi koje u jednom od svojih izvještaja nalazi u meduvremenu u majora unaprijeđeni oficir Fridrich Janković. Taj govori sam za sebe.

U mojoj indušnjoj hrabroj i odanoj teri, koja me, dok god sam joj bio vedat, uvijek slijepo slijedilu, Vladuo je poseban vojnički duh. Vjerujem da je dobar glas moje hrabre Core, koji se stvarno od prvog dana regrutacije, bio povodom da je upravo moi cela iz saveza bosanskohercegovackih bwtaljona bila uzers, $ meni osobito Casnim zadatkom dit, kuo jedina bosanskohercegovacka i istovremeno usmjerena (upravljena direktno ka cilju) medu stranim bataljonunu, izvede napad na tu važnu uporišnu tačku. To povjerenje koje su tad moji pretpostavljeni polagali u mene i mojis calu, potpuno sam opravdao najpotpunijim, najpreciznijim i najranijim izvršavanjem svih naredenja, ai kad se situacija sasvim izmijenila, skoro do smrti odano, poduzetno i daleko izvan okvira načina djelovanja po propisima i obavezama

Poricom iz stare oficirske porodice. Djed mi se borio protiv Francuza, a fac ucestvovao talijanskim ratovima i okupaciji Bosne i Hercegovine. U dulje od 25 godina slutbe njihov duh Zivio je u meni i ja sam još od malih nogu živio visokim, star austrijskim vojničkim idealizmom, a da se nisam nikad na necist način borio za naklonost svojih pretpostavljenih; samo za vojnu slubu. To mi je dalo duševnog poleta joši u miru, a osobito u vrijeme krize 1912.1913., kad smo bili mobilizirani u Bosni da iskujemo ratou četu” punu duha i morala, u kojoj se odnos zapovjednika prema ljudstvu i obrnuto temelji na bezuvjetnom povjerenju

U grobovima heroji, ujedinjen s odanin drugovima cete I. 1a, počiva velik dio moje tadašnje, vjerne i hrabre čete. Svaki pojedini od njih urastao mi je u srce. Oni počivaju u miru kao nijemi svjedoci našeg oružanog čina.