Categories
Vladari

Čestitka kralju Tvrtku nakon Kosovskog boja: Pismo firentinskog kancelara Salutatia

Firenca, 20. oktobar 1389. godine

Kralju Bosne
Presvjetli i najkršćanskiji vladaru!
Primili smo glas o preslavnoj pobjedi koju je Vašoj Svjetlosti podarila dobrostivost Boga Svemogućega i Vječitoga, što se s visina osvrće na stado svoje, pobjedi kojom se naslađuju riječi pisma Vašega, te se i mi, sretni u duši a zajedno s vrhovnom vlašću Veličanstva vašega, ovoj neizmjerno radujemo.

Naime, premda smo, u svojoj odanosti Vama, već odavno bili doznali, putem glasova i mnogih dopisa, da je Vašoj Uzvišenosti sa neba dato ovo pobjedničko slavlje, pa nam je bilo i dobro znano kako su, 15. dana mjeseca juna što je tu posljednji minuo, u silnom krvoproliću, pali oholi neoprez i neoprezna oholost Amurata, poklonika Muhamedova, koji je, dokopavši se nasilno vlasti nad carstvom Frižana, odnosno Turaka, namislio da zbriše s lica zemlje svijet kršćanski i pomen imena Spasitelja našega, a da je mogao, i ovo da ukloni iz knjige živih, i koji je, navalivši ludo na međe carstva našega, poginuo na mjestu što se zove Poljem Kosova, i to s neizbrojnim mnoštvom naroda svoga i dvojicom sinova, ali opet, i pri svem tom, došlo nam je kao znak najvećeg uvaženja i bilo nam je nadasve drago što je ovo javljeno našoj poniznoj malenkosti još i pismom kraljevskim. Jer šta bi se moglo dojaviti ljepše i slavnije nama, pravim poštovateljima Krista, nego vijest o onome boju što mu glas treba trajati kroz sva vremena gdje su izginule tolike hiljade Trojanaca i nevjernika, a zajedno s groznim njihovim vladarem? Blaženo je polje onolikoga pokolja što će, kroz mnoga stoljeća čuvati kosti pobijenih kao spomen pobjedi.

Blaženo je Kraljevstvo Bosansko kome je pripalo da tako slavan boj bije i tako veliku pobjedu zadobije, po milosti Kristovoj.

Blažen je i dan onaj i spomen častan i glasovit na blaženoga Vida, Presvetoga mučenika, u koji je bilo dato da nadvladan bude onaj najsuroviji dušmanin. Blažena, trostruko i četverostruko blažena su i ona dvanaestorica plemića, četa ona što se probila kroz odrede konjanika neprijateljskih, i mačevima je put presjekla u kolu kamila lancima združenih, i u najkrepkijem naletu doprla do šatora Amuratovog. Blažen je nadasve i onaj junak koji je usmrtio vojvodu tolike vojske mačem neustrašivo zarivenim pod grlo i u slabine. Blaženi su i svi oni ostali koji su, u mučeništvu slavodobitnom, život svoj s krvlju svojom istočili nad groznim onim truplom, klane žrtve zaklanom sultanu!

No blaženo jeste ponajviše od sviju Veličanstvo Vaše, koje je tako slavna pobjeda neizbrisivo osveštala u pamćenju ljudi i kome priređena stoji i ona istinita slava bez konca, ako – u to moramo vjerovati pobožno – Bog Svemogući pripravlja kraljevstvo svoje za prave borce Kristove i mučenike. Neka je, dakle, hvala i slava bez kraja Bogu, tvorcu i začetniku sviju stvari, čiji ste Vi boj tako sretno izvojevali! I neka je Vašem Veličanstvu zahvalnost takva i tolika kakva i kolika može u riječ da se stavi i u duhu zamisli! Jer Veličanstvo Vaše udostojilo je našu poniznu malenkost ne samo glasa o toj i tolikoj sreći, a ovo krajnje dobrostivo i prijateljski, nego nas je i učinilo učesnicima i sudionicima u njoj. Bog neka stoga podari sreću Vašem Veličanstvu, a mi Vam najpokornije preporučujemo i sebe i grad svoj, na uzdizanje Kraljevske vlasti Vaše, a na potporu i ugled svekolikog kršćanskog svijeta.

Pisano u Firenci, dana 20. u mjesecu oktobru, indikta 13, 1389

Categories
Vladari

O smrti Stjepana Tomaševića zadnjeg bosanskog kralja

Mnogi historici bilježe da je Stjepan Toma predzadnji kralj bosanski, stupio u zaštitu sultan Fatih-Mehmeda pod uslovom, da placa danak, kao što se na ugovoru obvezao, pošto je bio mir utanacen. Poslije smrti Stjepana Tome posla sultan jednoga cauša k njegovome sinu Stjepanu Tomaševicu s fermanom, da zatraži danak i u Carigrad ga donese.

Došavši cauš u Jajce primi ga kralj u audijenciju. Kad mu cauš pokaza ferman i razloži, zašto je došao, kralj ni pet ni šest baci ferman pod noge, a cauša vrati, zagrozivši mu se smrcu.

Tada još cuvaše granicu bosansku turska vojska pod vrhovnim zapovjednikom Alibegom, sinom Mihajlovim. Ovaj je prije toga više puta javio sultanu, da slabo stoje prilike u Bosni, jer na granici cešce da se pokazuje razmirje. Ali kada sultanu stiže još i vijest, šta se je s njegovim poslanikom dogodilo, užasno se razjari. Sultan Fatih-Mehmed, da na bojnom polju svijetu pokaže svoju cast i ponos, u proljece god. 1463. (867). krenu s vojskom iz Ušcupa prama Bosni, te u kratko vrijeme stiže pod Jajce.

Poslije trodnevnoga opsijedanja predade se grad sultanu na milost i nemilost. Za nekoliko dana, pošto se lijepo odmori u Jajcu, veci dio vojske opremi na Kljuc, gdje bijaše Tomaševic utocište našao, stavivši joj na celo Mahmud-pašu. Cim Mahmud-paša stiže pod Kljuc, zapoce ga rušiti sa sve cetiri strane.

Kralj kada se vidje u nevolji, da ne ce moci odoljeti tolikoj sili, odluci predati se Mahmud-paši, ako mu sultan oprosti, što je prekršio ugovor. Mahmud-paša, kad bi obaviješcen o predaji, taj mu se slucaj iz politickoga gledišta svidje, pa primi i kralja i necaka mu sebi pod zaštitu. Kad se Mahmud-paša sa sultan Fatihom sastade, izjavi mu, da je svakako moguce bilo zauzeti grad, ali buduci mu je kralj ponudio predaju, ako mu oprosti prekršaj ugovora, da nije ponude uskratio.

Za to dobi veliki ukor od sultana. Na to se sultan Fatih obrati na šejh-ul-islama, da on odredi, kako da postupa s kraljem, koji mu se vec jednom iznevjerio i obatalio ugovor. Tadašnji Sejh-ul-islam Sejhi Ali Bestanijal) izdade fetvu, da se bosanski kralj Stjepan Tomaševic ubije, a njegova država, t. j. Bosna, podvrgne osmanlijskome carstvu.

Ovo se i izvede. Nije daleko od pameti, da je sultan Fatih, misleci u sebi, da se susjedni vladari zbog smrti Tomaševiceve ne bi na nj digli, nije dao maha da se o toj vijesti pogovara i raspravlja, te zapovijedi da se odmah gore navedena fetva od rijeci do rijeci ukleše na gradskim vratima od Jajca. Pripovijeda se, da je od onda pa sve do zadnjijeh ratova u drugoj polovici devetnaestoga stoljeca ta fetva stajala uklesana više vrata.

Pa i sada se vidi na ruševinama vrata, da je nekad bila, ali sada je vec nema. Fetva, po kojoj je na smrt osugjen zadnji bosanski kralj Stjepan Tomaševic, bivši vrlo interesantna, žalibože niti je zabilježena u „Tadžut-tevariha” niti u „Mir-ati cajinatu” — niti u drugim historijama, koje o Bosni pišu, nego je iz usta u usta prenesena.

No pošto je i sada u ponosnoj Bosni i junackoj Hercegovini mnogi vrijedni i cestiti ljudi doslovce na pamet znaju, i ja je evo ov’dje bilježim originalno po cuvenju: . Elmuminu la juldegu min džuhrin merretejni. (Muslim ne da se prevariti, da ga dva puta ujede zmija iz jedne rupe).

Osmanlijski historici tvrde, da je sultan Fatih Mahmud-pašu silno ukorio mjesto da ga nagradi, što je primio Tomaševica pod recenim uslovima u zaštitu, a drugi historici tvrde, da je protiv covjecijeg karaktera izrekao smrtnu osudu zadnjem bosanskom kralju.

Ali u pogledu fetve i historije ovog dogagjaja, dok nije dobro promislio o svim pošljedieima po zakonu, nije iz necovještva i okrutnosti sultan osudio na smrt kralja, nego po fetvi i svojoj savjesti. Nad kraljem, koji je vec bio jednom pod njegovim okriljem, pa prekršio ugovor i poremetio mir, izvršio je osudu kao što fetva iziskuje.

GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA

Categories
Vladari

BOSANSKA PRINCEZA ELIZABETA: Kraljica Ugarske pune 34 godine!

Elizabeta od Bosne (u engleskoj literaturi Elisabeth of Bosnia, u poljskoj Elizabeta Bosniazka) je bila kraljica vladar Mađarske i Poljske, najveceg kraljevstva Evrope.Ova bosanska princeza rođen je u 1339. kao kći bosanskog bana Stjepana II Kotromanića i poljske princeze Elizabete od Piast, iz dinastije koja je vladala Poljskom. Njen prvi rodjak je bio Tvrtko I, buduci kralj Bosne.

Kao mlada bosanska princeza boravila je takodje na ugarskom dvoru. Zaprosio ju je ugarski kralj Ludovik I. Takodje ju je zaprosio sin srpskog cara Dušana koji je trazio za miraz podrucje oko Hercegovine, ali je bosanski ban odbio tu ponudu.

Tako se Elizabeta Kotromanić udala za ugarskog kralja.

Elizabeta Bosanska je u početku braka s kraljem Mađarske bila potpuno nemoćna. Pošto je ona došla iz zemlje (Bosna) u kojoj su visokorangirane žene bitno uticale na politiku, naša Elizabeta Kotromanic je morala proći dug period nezadovoljstva dok joj svekrva nije bila poslana da vlada Poljskom.

Kad je Elizabetin suprug kralj Ludovik I umro, ona postaje kraljica vladar velikog kraljevstva, uključujući područje Hrvatska i Dalmacije koje su bile dio Ugarske monarhije.

Elizabeta od Bosne, smrcu njenog supruga ugarskog kralja, postaje de-facto Vladar Kraljevstvom Ugarske-Poljske pod kojima je bila i Hrvatska.

Elisabeta Kotromanic je bila u isto vrijeme samohrana majka i žena-vladar koja je efikasno vladala jednim od najvećih evropskih kraljevstva tog vremena.

Iako je Elizabeta ubijena nakon što je zarobljena od strane pobunjenika, ona je uspjela odbraniti prava njezinih kćerki na Krunu.

Nakon Elisabetine smrti nijedna žena nije vladala ugarskim kraljevstvom do Marije Terezija od Austrije (1740-1780), sto je je 400 godina kasnije.

-Elisabeta od Bosne je bila kraljica Ugarske pune 34 godine!

Categories
Vladari

LEGENDA: Jerina Prokleta kamen grijala na vatri kako bi poslušnici brže sagradili grad

Šta kaže legenda?

Kako u narodu omražena carica ništa nije gradila milom već prisilom, i grad Vratar je sazidan na “suzama i znoju”. Kamen se iznosio iz doline, onako kako je jedino bilo moguće – sa ruke na ruku. Od umora i tereta nosači bi posustajali i posrtali. Nekima bi se “oteo kamen iz ruku”, a neki bi se zajedno s kamenom otiskali u ambis. Jerina nije imala milosti. U žurbi, da što prije sazida grad, kamen je grijala na vatri!

Za srednjovjekovni grad Vratar, čiji ostaci leže na strmom i teško pristupaćnom grebenu na desnoj obali rijeke Žepe pet kilometra zapadno od istoimenog naselja, vezuje se više narodnih predaja nego pisanih tragova koji kazuju o njegovim prvim graditeljima. Od nekadašnje kamene utvrde, koja je imala vojno i strateško značenje na nadmorskoj visini od 745 metara, ostali su očuvani temelji, zidovi četiri okrugle kule, ostaci velike sale i sudačka stolica uklesana u matičnoj stijeni.

Daleko je više sačuvano podataka o Žepi koja se ugnijezdila na obalama istoimene riječice, lijeve pritoke Drine. Ovo rogatičko naselje spada u red najstarijih bosanskohercegovačkih naselja o čemu kazuju i tragovi ilirskih plemena. U okolini postoje i brojni srednjovjekovni nadgrobni spomenici. Najviše je stećaka, a najveća nekropola je u selu Ljubomišlje. Među najbolje očuvanim stećcima je onaj u selu Tuleži na groblju Trojan.

U osmanlijskom defteru pod današnjim imenom Žepa se prvi put se pominje 1485.godine, kao selo koje je pripadalo Vrataru, starom gradu srednjovjekovne Bosne. Gradini na “visoku brijegu” može se prići samo sa južne strane grebena zbog izuzetno složenog planinskog reljefa. Cijelo brdo na kome leži prokopano je tunelima i kanalima.

Prema legendi staru gradinu je sazidala prokleta Jerina, a dolaskom Osmanlija na ove krajeve zauzeo ga je Redžep-paša, koji je u mjestu dao sagraditi kulu i džamiju koji i danas nose njegovo ime, dok je vezir Jusuf ostavio iza sebe čuveni Most na Žepi.

Categories
Vladari

Ban Tvrtko I Kotromanić (1353-1391) – do krunisanja

S ozbirom da ban Stjepan II iza sebe nije ostavio muških potomaka, naslijedio ga je bratić Tvrtko I Kotromanić, sin Stjepanovog brata Vladislava. Tvrtka je Stjepan II pred svoju smrt predložio za nasljednika, a kasnije se pokazalo koliko su ispravne bile Stjepanove procjene Tvrtkovih vladarskih sposobnosti. Vremenom, Tvrtko će toliko podići bosansku državu da će ostati upamćen kao najmoćniji bosanski vladar u historiji. Sama činjenica da je baš on od Bosne stvorio kraljevstvo treba da dovoljno govori o ovom čovjeku.

Na prijestolje je došao veoma mlad, kao petnaestogodišnjak, što u to doba u Europi i nije bio rijedak slučaj. Od početka svoje vladavine imao je određenih problema, kako na vanjskom, tako i na unutrašnjem planu, a ključna su dva: prvi problem je predstavljao ugarski kralj Laszlo, koji je od Tvrtka tražio Hum kao miraz svoje žene Elizabete, Stjepanove kćerke, dok je drugi problem bilo Laszlovo podržavanje vladarskih ambicija Tvrtkovog brata Vukca. Laszlo je, naime, predložio da Tvrtko i Vukac zajedno vladaju, jer je tako bio sigurniji da se može osloniti na oba rođaka.

U početku vladavine Tvrtko nije bio sam na čelu bosanske države, nego su uz njega stajali i članovi njegove porodice: otac, knez Vladislav (Stjepanov brat), majka Jelena i brat, knez Vukac. Njih četvoro su izdali dvije nedatirane isprave knez Vlatku Vukoslaviću. Tvrtkov otac je bio skroman, pa se zadovoljio samo kneževskim častima i naslovima, a još za života brata Stjepana II bio mu je pokoran i među njima su vladali skladni bratski odnosi. Međutim, 1354. godine Tvrtkov otac umire, pa se situacija na dvoru mijenja. Vladislavovom smrću, Tvrtkova majka Jelena nastoji da preuzme upravu nad državom u svoje ruke. Ona je sa Vukcem otišla na ugarski dvor i zatražila pomoć od Laszlakako bi Vukac bio postavljen za bana, što je ugarski kralj prihvatio. Naravno, protiv toga bio je Tvrtko, zbog čega dolazi do sukoba na bosanskom banskom dvoru koji je prijetio da ugrozi jedinstvo države. S obzirom da je izgubio podršku najuže porodice, Tvrtko je odlučio da počne samostalno vladati. To se dogodilo 1355. godine, o čemu svjedoče dvije njegove isprave iz 13. februara te godine u latinskoj i bosanskoj verziji, a koje se čuvaju u dubrovačkom arhivu Diversa cancellariae. Radi se o dokumentima koje je ban Tvrtko poslao po svom poslaniku Milošu Radoslavoviću u Dubrovnik, a upućeni su dubrovačkom knezu Nikoli Barbadigu.

Tvrtko je smatrao da je problem njegovog samostalnog vladanja riješen upravo onako kako je on želio, pa je naručio svoj veliki banski pečat. Međutim, u jesen iste godine, kad su uz njega ponovo majka i brat, ne koristi se taj pečat, nego veliki pečat njegovog amidže Stjepana II. U Tvrtkovim ambicijama nije bilo mjesta za porodičnu zajedničku vladu sa majkom i bratom, tako da je u ljeto 1356. godine došlo do zbližavanja i sklapanja ugovora sa ugarskim kraljem Laszlom. O ovom dogovoru svjedoči samo pismo bekšinskog arhiđakona Gala od 17. jula 1356. godine. Tu se navodi da Tvrtkodaje ugarskom kralju cijeli Hum sa svim utvrdama u ime miraza Laszlove žene Elizabete, a sa druge strane ugarski kralj će potvrditi bosanski i usorski banat samom Tvrtku, ali i njegovom bratu. Osim toga, Tvrtko je bio obavezan da progoni iz Bosne heretike, da pođe u rat ukoliko ga kralj pozove, te je trebalo da neko od braće boravi na ugarskom dvoru. No, od dogovora nije bilo ništa, jer su protiv njega bili Vukac i Jelena, tako da Tvrtku nije preostalo ništa drugo nego da zajedno sa njima ponovo vlada. Međutim, nesklapanje dogovora nije se svidjelo Laszlu, jer je on htio po svaku cijenu da dobije Hum, pa je do njega pokušao doći na drugačiji način. Laszlov plan se ogledao u tome da od Tvrtka preotima velikaše i pretvara ih u svoje vazale.

Prve vijesti o realizaciji Laszlovog plana potiču iz proljeća 1357. godine. Laszlo je 14. marta te godine uputio pisma Grguru i Vladislavu Pavloviću, sinovima Pavla Hrvatinića, koji su držali grad Greben, te Grguru Stipaniću iz Glamoča. Kralj im je obećao da će m potvrditi njihove utvrde i posjede, izuzeti ih i sudstva bosanskog bana, te ih staviti pod svoju ličnu zaštitu ukoliko pređu na njegovu (Laszlovu) stranu. Grgur i Vladislav Pavlović su se predali Laszlu, dali mu utvrdu Greben, a on njima zauzvrat utvrdu Dobra kuća u Slavoniji.

Od ljeta 1356. godine ugarski kralj nije imao vremena da se bavi bosanskim problemima, jer je u toku bio Prvi mletački rat, tako da oba mlada vladara, i Laszlo i Tvrtko, idu svojim putevima. Takvo stanje je potrajalo sve do ljeta 1363. godine, kada je Anžuvinac promijenio svoj odnos prema Tvrtu. Laszlo je, naime, uspješno završio Prvi mletački rat – Zadarskim mirom iz februara 1358. godine je postao gospodar čitave istočne obale Jadrana od Kvarnera do Drača. Taj uspjeh ga je ponio, pa je želio da svojoj vlasti potčini i Bosnu. U tom cilju, ugarski kralj organizuje pohod na Bosnu sredinom 1363. godine. Ugarski kraljevi su ranije, uvijek, kada im je nedostajao pravi povod, koristili vjerske prilike u političke svrhe, a od toga nije odstupao ni Laszlo, predstavivši pohod kao križarski rat. Jednu vojsku je vodio lično kralj Laszlo, a drugu Nikola Kont i ostrogonski nadbiskup Nikola. Početkom jula Laszlo je došao do župe Plive i grada Sokola, kojeg je opsjeo, ali ga nije uspio zauzeti – zaustavio ga je Vukac Hrvatinić. Zahvaljujući Vukčevoj pomoći, ban Tvrtko je uspio ostvariti pobjedu nad ugarskim kraljem, pa mu je zauzvrat 11. augusta 1366. godine ban izdao povelju i dodijelio mu grad Sokol i župu Plivu. Druga ugarska vojska došla je do Srebrenika u Usori. Međutim, branitelji Srebrenika su se hrabro borili i nanijeli težak poraz ugarskoj vojsci uz velike gubitke na ugarskoj strani, a da sramota bude još veća, izgubljen je i veliki kraljevski pečat kojeg je sa sobomnosio nadbiskup Nikola.

Nakon što je Bosnu odbranio od ugarskog napada, ban Tvrtko je želio učvrstiti svoju vlast u državi, pa je uklonio svog brata Vukca, te tako ostao jedini ban. To je dovelo do napetih odnosa između dva brata, pa je Vukac sa majkom zatražio pomoć od Venecije. Nije isključeno čak ni da je Vukac pozvao Ugare u Bosnu, jer mu je Tvrtko i od ranije osporavio pravo na bansku čast. U toj političkoj borbi, Vukac je uspio nagovoriti dio vlastele, prije svega Dabišiće, da se pobune protiv Tvrtka. Do pobune je došlo krajem februara ili početkom marta 1366. godine, kada je vlastela protjerala iz Bosne Tvrtka sa majkom, a Vukca postavila na bansku stolicu. Tada se i Tvrtko obratio Ugarima za pomoć, te je zahvaljujući njima uspio da se osveti bratu i u drugoj polovini marta 1366. godine ponovo preuzeo bansku stolicu.

O tim događajima saznajemo iz Tvrtkovog pisma 29. marta 1366. godine upućenim mletačkom duždu, koji mu se potužio da neki ljudi u njegovoj Bosni kuju lažni mletački novac, te od njega (Tvrtka) tražio da to sredi. Međutim, Tvrtko mu priznaje kako mu trenutno ne može pomoći, jer nije uspio uspostaviti vlast na cijeloj teritoriji bosanske države. Tvrtko je kasnije uhvatio Vladislava i Vuka Dabišića, pobunjenike, te ih kaznio – prvom je dao izvaditi oči, a drugog, kao i njihove pristalice, bacio u tamnicu. Tada su ugarski kraljevi konačno doživjeli trenutak kojeg su tako dugo čekali – da je bosanski vladar njihovom milošću sjeo na bansku stolicu.

Vukac je protjeran bio, pa se povezao sa papom Urbanom V, uz čiju pomoć je pokušao da ponovo dođe na vlast u Bosni. No, nije mu to pošlo za rukom, pa se pomirio sa bratom oko 1370. godine. Tvrtku su do tada već dosadile porodične razmirice, pa je na kraju popustio svome bratu i primio ga nazad kao mlađeg bana. O bratskoj slozi nam svjedoći pozivnica kojom majka Jelena poziva Splićane na ženidbu svog sina Tvrtka 1374. godine.

U vanjskoj politici, ban Tvrtko je imao velike ambicije prema istoku, a da bi počeo ostvarivati ciljeve, morao je izmiriti se sa bratom, kako ovaj ne bi dizao pobune. Ban je zadržao i  Hum – nije ga predao ugarskom kralju, o čemu svjedoči povelja iz 11. augusta 1366. godine. U njoj se navodi da je ban Tvrtko gospodin mnogim zemljama: Bosne i Soli i Usore i Donjem krajem i Podrinju i humski gospodin. Upravo u vrijeme kada je Tvrtko učvršćivao svoju vlast u Bosni, došlo jej do promjene u srpskoj državi. Te promjene Tvrtko je iskoristio da proširi vlast prema istoku. Naime, nakon bitke na Marici 1371. godine i smrti sprskog cara Uroša, posljednjeg iz dinatije Nemanjića, Srbija više nije bila jedinstvena država. Teško stanje u Srbiji je, dakle, počeo koristiti Tvrtko tako što je poveo aktivniju politiku prema istoku.

Najveću prepreku za ostvarenje Tvrtkovog cilja predstavljao je župan Nikola Altomanović, vladar teritorije između Kotora i Rudnika. Budući da je Nikola Altomanović imao brojne neprijatelje, među njima i kneza Lazara od kojeg je preoteo Rudnik, Tvrtko I je brzo pronašao saveznika u borbi protiv Altomanovića. U jesen 1373. godine pošlo im je za rukom da savladaju Nikolu – zarobili su ga u Užicama i oslijepili ga. Njegove zemlje su podijelili među sobom, tako da je istočni dio sa Rudnikom, Užicama i drugim gradovima pripao Lazaru, a zapadnio dio – gornje Podrinje, dio Polimlja i Gacko, pripao je Tvrtku. Osim toga, 1377. godine Tvrtko je preoteo Balšićima Trebinje, Konavle i Dračevicu. Na taj način ugled i moć bana Tvrtka I su znatno porasli, pa se te godine dao krunisati za kralja Srbije kao praunuk Dragutina po ženskoj lozi. Njegova prvobitna kraljevska titula je glasila kralj Srbljem i Bosne i Pomoriju i Zapadnim stranama. Kao novog kralja priznali su ga Dubrovčani, Mlečani i drugi europski dvorovi. Svojim krunisanjem Tvrtko je od Bosne stvorio kraljevstvo.

O činu njegovog krunisanja su pisali mnogi historičari, a uglavnom se razlikuju njihova mišljenja o mjestu krunisanja. Jasno je da je on krunisan u jesen 1377. godine (26. oktobra ?), ali kako se u povelji iz 1378. godine izdate u Trstivnici ne spominje mjesto krunisanja, tako ne možemo sa sigurnošću utvrditi gdje je on krunisan. Nedostatak izvora, kao i uvijek, daje historičarima prostor za iznošenje pretpostavki, koje po pravilu budu različite. One se mogu svesti na tri osnovne: da je krunisan u manastiru Milešava (u Srbiji), da je krunisan u Milama (kod Visokog), i da je prvo krunisan u Milama, a zatim u Mileševi. Međutim, kod ovih interpretacija bitno je ukazati na njihove neke nedostatke i neodrživost.

Kao prvo, u vrijeme krunisanja 1377. godine, Mileševa je bila u sastavu bosanske države, pa to mjesto otpada, jer se u povelji kaže „i odoh v srpsku zemlju…“

…Politička historija srednjovjekovne Bosne nastavlja se sa Tvrtkom kao kraljem…

Categories
Vladari

Stjepan Dabiša: Naslijednik prijestolja kraljevine Bosne

Kralj Stjepan Dabiša na prijestolje je došao nakon smrti Tvrtka I Kotromanića. U prvim godinama svoje vladavine je uspio da sačuva granice bosanske države iz doba Tvrtka I. U proljeće 1392. godine odbio je jednu tursku provalu u Bosnu.

Stjepan Dabiša naslijednik je prijestolja kraljevine Bosne nakon smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića. Njegovo porijeklo nikada nije u potpunosti razrješeno. Poznato je da je bio unuk bana Stjepana I, ali nije poznato od kojeg je Stjepanovog sina Dabiša bio potomak. Postoji više teorija. Prema nekim izvorima njegov otac je bio Ninoslav Kotromanić (kod nekih autora Miroslav) mlađi brat Vladislava Kotromanića. Neki drugi izvori tvrde da je bio mlađi vanbračni sin Vladislava Kotromanića, polubrat Tvrtka I Kotromanića, a možda i zakoniti sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić.

Na prijestolje dolazi nakon smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića, 1391. godine.

Po nekim teorijama za nasljednika je izabran zbog toga što je bio star i nemoćan što je omogućilo plemstvu veću kontrolu nad državom. Druge teorije pak tvrde da je na prijestolje izabran zato što je bio najstariji Kotromanić.

U početku svoje vladavine Dabiša uspješno čuva granice bosanske države iz vremena Tvrtka I Kotromanića. Međutim razdor između Dabiše i bosanskih velikaša s jedne strane, a s druge strane hrvatskog plemstva, koristi ugarski kralj Sigismund da im zada bolan udarac. Dabiša se odrekao vlasti nad Hrvatskom i Dalmacijom, primio je vazalne odnose i zajedno sa vlastelom složio se da poslije njegove smrti krunu Bosne preuzme Sigismund, muž unuke Stjepana II Kotromanića. Tako nestaju tekovine moćne bosanske države iz perioda Tvrtka I Kotromanića i njen veliki uticaj na Balkan.

Umro je 8. septembra 1395. godine u Kraljevoj Sutjesci, a sahranjen je u Bobovcu. Kako je nadživio svoju rodicu, ugarsku kraljicu Mariju, po čijem je nasljednom pravu Sigismund bio izabran za Dabišinog nasljednika bosanske krune, vlastela je odlučila da bosansko prijestolje ipak neće pripasti Sigismundu. Nastupio je interregnum tokom kojeg je vladala Dabišina nasljednica Jelena Gruba. Jedino preživjelo dijete rođeno iz braka Dabiše i Jelene Grube bila je kćerka Stana. Stanina kćer čije se ime navodi kao Vladava ili Vladika, udala se za Juraja Radivojevića što potvrđuje Dabišina povelja iz 1395. godine kojom kralj poklanja selo Veljaci na upravu svojoj kćeri Stani, s tim da poslije njene smrti selo naslijede Stana i njen muž.

Kakanj se prvi put u historiji spominje kao ime naseljenog mjesta u povelji bosanskog kralja Stjepana Dabiše vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću izdatoj u Sutisci u aprilu 1392. godine kada kralj Dabiša daruje vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću sela Kakanj i Hrast

Bosna između Žigmunda Luksemburškog,Ladislava Napuljskog i osmanskih TurakaMeđunarodni položaj Bosne tokom posljednje decenije 14. stoljećadefiniralo je višeraznovrsnih i međusobno uvjetovanih faktora od kojihje ključno biloosmansko zaposjedanje zemalja i nametanje tributarnog odnosa prema gospodarimau susjednoj Srbiji, što je omogućilo veći broj neometanih vojnih upada na bosanski teritorij. Osim toga, uspostavljanje savezničkih odnosa između kralja Ladislava Napuljskog i Turaka uperenog protiv vladavine Žigmunda Luksemburškog u Ugarskoj, također se odrazilo i na prilike u Bosni. Tako je do 1394. godine osmanski vojni pritisakna granice Bosanskog kraljevstva postao gotovo nesnošljiv, a u kompleksnim političkimodnosima tog vremena dotadašnji savez i naklonost Bosne prema napuljskom Anžuvincu pokazao se trenutačno neodrživim. Osmanski napadi na Bosnu poslije Kosova nisu jenjavali i postali su sve češći nakon što su Turci u jesen ili zimu 1391. godine uspjeli zauzeti Skoplje a nedugo potom ovladati i zemljom Vuka Brankovića. Otprilike u isto vrijeme na drugoj obali Jadranskog mora razvijali su se događaji koji će ostaviti dubokog traga na bosansku historiju. Od maja 1390. Ladislav, sin Karla Dračkog, istakao je pretenzije na ugarsko prijestolje, krvnički oteto iz ruku njegovog oca nekoliko godina ranije. Međutim, iako su Mlečani početkom februara 1390. Žigmundu tvrdili da su Tvrtkova osvajanja u Dalmaciji izvršena u ime kralja Ladislava, ipak se može reći da Ladislav nije mogao razmišljati u pravcu razvijanja samostalnijih akcija u Dalmaciji za života kralja Tvrtka. Tek nakon njegove smrti, Ladislav se odvažio na snažnije isticanje svojih prava. U ljeto 1391. imenovao je za svog namjesnika u Ugarskoj mačvanskog bana Ivaniša Horvata, a zbog vjernosti iskazane njegovom ocu Ladislav je poveljom od 17. jula 1391. braći Vukčićima, Hrvoju i Vuku, potvrdio banat Dalmacije i Hrvatske. Zbog sličnih zasluga obdaren je i treći brat, Dragiša Vukčić, a djelovanje Hrvatinića, kojima je napuljski pretendent namijenio “ulogu izvidnice i graditelja mosta za njegov prelazak u Ugarsku”, davalo mu je za pravo da bosansku vlast u Dalmaciji smatra samo privremenim stanjem tokom kojeg su bosanski vladari i vlastela štitili prava i interese zakonitog ugarskog vladara.

U nastojanju da što dublje potkopa Žigmundovu vlasti sebi stvori mogućnost da zasjedne na njegovo prijestolje, Ladislav je još u oktobru 1392. godine, u vrijeme žestokih osmanskih akcija protiv Ugarske i Bosne, po principu “neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj”, uputio pismo i poslanike “uzvišenom vladaru, gospodinu Bajazidu, caru Turaka”, predlažući sklapanje bračnog saveza.

Dublji smisao ovog Ladislavovog poteza pokazao se tek u septembru naredne godine kada je postalo očito da je inicijativa za napuljsko-osmanskom suradnjom primljena pozitivno na sultanovom dvoru. Tada su Mlečani uputili odgovor na dopis Francisca Bemba, njihovog podkapetana u Jadranskom moru iz kojeg se može izvući više pojedinosti o tim odnosima. Naime, Bembo je svojoj vladi krajem augusta 1393. godine poslao pismo iz Splita sa informacijom da je od Nikole iz Trogira saznao kako je Nikola na zapovjed svog gospodara brigantinom preveo Bajazidovog ambasadora u Apuliju. Prema njegovom svjedočenju taj Turčin je krenuo gospodinu kralju Ladislavu radi dogovaranja svadbe između kralja i kćerke sultana Bajazida.

Takve aktivnosti teško je bilo držati u tajnosti dugo vremena i one su među bogobojaznim kršćanima mogle samo izazvati revolt i zgražanje. U nekoliko kasnijih pisama Žigmund je Ladislava s gađenjem optuživao da se kroz svadbu s Bajazidovom kćerkom namjeravao okruniti Svetom krunom.

Ovdje je izričito spomenuto daje Nikola iz Trogira u prevoženju osmanskog poslanika djelovao po naredbi svog gospodara, a budući da je u to vrijeme Trogir uglavnom priznavao bosansku vlast, te da su Ladislavovu stranku u Bosni tada predstavljali Hrvatinići, ne smije se sasvim isključiti ni postavka da je i Bosna na neki način bila uključena u ove pregovore.

Međutim, već u jednom dokumentu iz sredine aprila 1393. Trogirani navode da je “vacante Regno dominio Regali”, a uzevši u obzir osjetljivu prirodu političkih odnosa toga vremena vijesti o potencijalnom savezu između Ladislava i Bajazida svakako su mogle biti presudne za odluku da se bosanska vlastela, koja se do jučer tako hrabro borila protiv Turaka, okrene od napuljskog pretendenta i pristupi Žigmundu.

I uistinu se na osnovu nekih izvoraiz ljeta 1393.godine mogu pratiti počeci u promjeni orijentacije bosanskog vladara i vlastele, njihovo odmicanje od Ladislava i postepeno javljanje pomirljivih tonova u odnosima prema kralju Žigmundu. Očekivalo se da će se sastanak bosanskog i ugarskog kralja održati u Đakovu, ali se to nije ostvarilo, a najjasniji pokazatelj da u tom trouglu odnosi više nisu funkcionirali kao ranije predstavlja povelja vojvode Hrvoja Vukčića izaugusta 1393. kojom je obećao vjernu službu kralju Žigmundu i kraljici Mariji, protiv svih osim kralja Dabiše.

Dostupni izvori nisu dovoljni za formiranje sigurnog zaključkao tome da li se ovdje radilo o usamljenom, posebnom i tajnom dogovoru bosanskog vojvode s ugarskim kraljem, ili je po srijedi rezultat općeg sporazuma Bosne i Žigmunda, ali se čini da su u tom periodu kalkulirali gotovo svi ključni akteri, nastojeći sebi obezbijediti što povoljniju poziciju u predstojećim dešavanjima. Ove zamršene veze raspetljat će, barem privremeno, otvoreni vojni sukob u ljeto naredne godine.

Ban Ivaniš Horvat, “Đakovački ugovor”i “bitka kod Dobora”


Promjene u odnosima između Bosne i Anžuvinaca možda se najbolje mogu pratiti na držanju kralja Dabiše prema banu Ivanišu Horvatu, glavnom eksponentu politike Ladislava Napuljskog na istočnoj obali Jadranskog mora.

Žigmund je u proljeće 1394. godine odlučio da sredi prilike u južnim krajevima. U Đakovo je, međutim, došao tek početkom ljeta. Tamo je povelju županu Semkoviću i njegovoj braći. Ova vlasteoska porodica priznala je vrhovnu vlast ugarskog kralja i njegovo pravo da nasledi Dabišu na bosanskom prestolu. Ista odredba pominje se i godinu dana ranije, 23. avgusta 1393. godine, u zakletvi vojvode Hrvoja Vukčića.

Između 11. i 20. jula 1394. godine došlo je do bitke kod Dobora između ugarske i vojske Ivaniša Horvata. Ugarsku vojsku predvodio je kralj Žigmund lično, kao i palatin Nikola Gorjanski i ostrogonski nadbiskup Jovan Kanižaji. Ugari odnose pobedu u bici. Žigmund je osvojio i spalio tvrđavu Dobor. Grad Dobor, tzv. „Vrata Bosne” ubrzo je obnovljen i ojačan. Tu su se u 15. vijeku kasnije vodile značajne bitke između Ugara i Osmanlija. Braća Horvati, na čelu sa Ivanišem, su zarobljeni i pobijeni. Značaj bitke bio je toliki da je sam bosanski kralj Dabiša lično došao pred ugarskog kralja na bojište sa svojim velmožama i priznao ga za vrhovnog gospodara. Zauzvrat, poput bana Stefana II Kotromanića, bosanski kralj je od Žigmunda dobio župu Šomođ u lični feud. Njome je upravljao do svoje smrti, 8. septembra 1395. godine.

Ivaniš Horvat je pogubljen 15. avgusta 1394. godine u Pečuju, zajedno sa još 32 ustanika.

Categories
Vladari

Ban Stjepan II Kotromanić (1314-1353)

Od Stjepana II Kotromanića broj izvora se povećava u odnosu na prethodni period, što nam omogućava pouzdaniji prikaz bosanske historije u prvoj polovini XIV stoljeća. No, i pored toga, među historičarima su prisutne razlike u prikazu vladavine ovog bana. Pojedini historičari, među kojima je i Sima Ćirković, prikazivali su bana Stjepana II kao ugarskog vazala, iako za takvu tvrdnju nema nikakvih uporišta u izvorima. Historija srednjovjekovne bosanske države je ispunjena brojnim specifičnostima i zanimljivostima, ali su prisutna i određena kontroverzna pitanja. Među historičarima su prisutna različita mišljenja o nekim pitanjima valdavine banova Stjepana II i Tvrtka I, a nažalost u historijsku nauku, pa i u školske udžbenike, uvukle su se krupne greške.

            Većina historičara početaka vladavine bana Stjepana II Kotromanića datira na 1322. godinu, što je pogrešno. To proizilazi iz nerazumijevanja vladavine Šubića nad dijelom Bosne, a ne čitavom Bosnom. Već je rečeno da su neki historičari smatrali Šubiće kao vladare cijele Bosne, što su pogrešno protumačili iz Pavlove titulature. Međutim, istina u svemu tome je da su Šubići krajem XIII i početkom XIV stoljeća uspjeli zauzeti samo dio Usore, a ne cijelu Bosnu. Osim toga, vladar Bosne mogao je biti samo iz porodice Kotromanića, bosanske vladarske dinastije; vladara je birao stanak, sastavljen iz reda najmoćnije i najuglednije bosanske vlastele. Treba samo napomenuti da nema nikakvog izvora koji pokazuje da je bosanski stanak ikada priznao Šubiće za vladare. Dok su Šubići vladali u jednom dijelu Usore, jedini zakoniti vladar Bosne bio je ban Stjepan II Kotromanić, tako da je jedino ispravno njegovu vladavinu datirati na 1314. godinu, jer je tada naslijedio svog oca Stjepana I, koji je Bosnom vladao od 1290. do te 1314. godine.

            O samostalnosti bana Stjepana II Kotromanića, prije svega, svjedoči izvještaj Mihe Madijeva o učešću bosanskog bana u savladavanju Mladina II Šubića, jer je Stjepanova vojna pomoć bila od presudnog značaja za rušenje Šubića. Što se tiče odnosa ugarskog vladara i bosanskog bana, sveden je na privatne dogovore, kao što je bio onaj iz 1323. godine. Po tom dogovoru je kralj Karlo dao Stjepanu II za ženu jednu dalju rođakinju svoje supruge, po imenu Elizabeta, kćerka kujavskog vojvode Kazimira. Ovom ženidbom se znatno podigao ugled bana Stjepana II. Naime, Karlova žena namjerno je izabrala bosanskom vladaru svoju rođakinju za ženu, jer je željela da se Anžuvinci i Kotromanići rođački povežu. I ovo je jedan od dokaza da je ban Stjepan II bio samostalan vladar, poznat i priznat čak i u poljskim političkim krugovima. O ugledu bana Stjepana svjedoče Dubrovčani, koji ga 1324. godine nazivaju „preuzvišeni muž i gospodin Stjepan, vojvoda Usore, Bosne, Soli i premnogih drugih mjesta“. Također, o visokom položaju bosanskog bana 1324. godine svjedoče i podaci iz ugovora između Zadrana i Bribiraca, u kojem Zadrani obećavaju da neće dirati kralja ugarskog, opštinu mletačku i bosanskog bana Stjepana.

            Stjepan II je vodio samostalnu vanjsku i unutrašnju politiku, pa je 1324. godine prvi puta iskoristio priliku da se umiješa u hrvatske i dalmatinske poslove, tako što je pomogao prijatelju, knezu Juraju II Bribircu protiv Nelipca. Sve te poduhvate u Hrvatskoj i Dalmaciji Stjepan II je vodio kao suveren vladar, ne obazirući se ni na koga, uključujući u prvom redu ugarskog kralja, koji mu je posredovao pri ženidbi sa poljskom kneginjom. Ban Stjepan se svojevoljno pridružio slavonskom banu Mikcu koga je Karlo I posla na Nelipca.

            Srednjovjekovna bosanska država je u XIV stoljeću dostigla vrhunac svoje moći za vrijeme vladavine banova Stjepana II i Tvrtka I, a to je period od 1314. do 1391. godine. Za vrijeme vladavine bana Stjepana II bosanska države je pored teritorijalnog proširenja doživjela i prviredni i kulturni uspon. Za nekoliko godina ban Stjepan II uspio je znatno proširiti granice bosanske države na prostor Završja (Livanjsko, Duvanjsko i Glamočko polje), zapadnog Zahumlja, te Krajinu između Neretve i Cetine. Do 1324. godine njegova vladavina se prostirala na područje Usore i Soli, a 1326. godine, nakon borbe sa srpskom vlastelom Branivojevića, proširio je svoju vlast i na područje Huma. Zajedno sa Humom u sastav bosanske banovine ulazi i poznati trg Drijeva. Tako je Bosn po prvi puta izbila na obalu Jadranskog mora i na taj način ovladala jednim od najznačajnijih puteva koji su vodili od primorja prema unutrašnjosti.

            Procijenvši da je Stefan Dečanski zauzet na jugu kraljevine Srbije, ban Stjepan II šalje vojsku na Travuniju i Polimlje, ali ga zaustavlja mladi kralj Dušan 1329. godine. Tom prilikom je i sam Stjepan jedva izvukao živu glavu, jer mu je u borbi ubijen konj, a Vuk Vukoslavić mu je ustupio svog konja. Ban Stjepan II je bio odličan državnik, diplomata i vojskovođa, a činjenica da je 1349. godine izvršio napad na područje Dušanove Srbije još je jedan dokaz njegovog samostalnog vođenja bosanske države. On je iskoristio zauzetost Dušana, pa je njegova vojska opustošila Konavle i Travuniju sa Trebinjem i Gackim, stigavši do Boke Kotorske. Sljedeće je godine Dušan uzvratio poslavši veliku vojsku od 80 000 vojnika u Bosnu. Ban Stjepan II bio je prinuđen na povlačenje u utvrđeni Bobovac. Dušan je doživio neuspjeh pod Bobovcem, a većina historičara su njegovo povlačenje protumačili kao prinuđeno zbog napada Bizantinaca na istoku srpske države. Ipak, pravi razlog njegovog povlačenja leži u nemogućnosti da pobijedi bosansku vojsku i osvoji Bobovac.

            Tokom svoje vladavine ban Stjepan II je udvostručio teritoriju bosanske države, a svoj ugled je povećao udajom svoje kćerke Elizabete za ugarskog kralja Lajoša (Ludovika) I Anžuvinca, nekoliko mjeseci prije svoje smrti. Tokom svog života ženio se tri puta. Prva supruga mu je bila ortenburška grofica 1314. godine, druga je bila kćerka nekog bugarskog cara 1329. godine, a treća poljska princeza Elizabeta 1335. godine. Sa trećom suprugom je imao dva sina, koji su umrli još kao maloljetni, te dvije kćerke Elizabetu i Katarinu. Elizabeta je bila udata za ugarskog kralja Lajoša I Anžuvinca, kako je već rečeno, pa je tako bila kraljica Ugarske i Poljske. U Europi je bila poznata kao Elżbieta Bośniaczka (Elizabeta Bošnjačka). Druga kćerka, Katarina, je bila udata za Hermana I Celjskog. Veliki ban Stjepan II Kotromanić je umro 1353. godine, a ukopan je u franjevačkom samostanu u Milama kod Visokog.

Povelje bana Stjepana II

            U većini povelja u tituli vladara se spominju oblasti nad kojima taj vladar vlada, pa nam to omogućava da znamo kolika je bila država pojedinog vladara. Tako se u povelji bana Stjepana II Kotromanića, izdatoj velikom knezu Grguru Stipaniću nekad poslije 1324. godine, navodi da je ban Stjepan II „svim zemljama bosanskim, solskim, usorskim i Donjim Krajem i humske zemlje gospodin“, a na kraju povelje banov dijak Pribisav slikovito opisuje granice bosanske države, govoreći da Stjepan vlada „od Save do mora i od Cetine do Drine“.

            Za dokazivanje samostalnog položaja bana Stjepana II veoma je važna povelja iz 1332. godine upućena knezu Vukoslavu Hrvatiniću. Ova je povelja napisana u hiži, tj. kući velikog gosta Radoslava  u Moštrama, dakle velikodostojnika Crkve bosanske. Ova povelja za historičare je veoma dragocjen dokument o odnosu bosanskog bana prema Crkvi bosanskoj. U Povelji se navodi da su ban Stjepan i njegov brat Vladislav dali vjeru gospodsku knezu Vukoslavu, sinu ključkog kneza Hrvatina i to „pred dedom velikim Radoslavom i pred gostem velikim Radoslavom i pred starcem Radimirom i žunborom i Vlčkom i pred vsom crkvom i pred Bosnom da ne u naju Vuskolav sužn ni pogublenik“. Oni knezu Vukoslavu ovdje obećavaju da mu neće učiniti nikakvo zlo, ako ni on njima ne učini. Ako pak Vukoslav u nečemu zgriješi, treba da se opravda pred „dobrim muževima“, i ako se dokaže da nije kriv, neće mu oduzeti imovinu. Mjesto na kojem su Stjepan i Vladislav dali navedeno obećanje, tj. zakletvu, je hiža velikog gosta Radoslava. To nam ne ostavlja nikakvu sumnju u odnos Stjepana i Vladislava prema Crkvi bosanskoj. Očito je da je u javnom životu tadašnje Bosne postojala samo jedna crkva, tj. crkvena organizacija, na koju se bosanski banovi oslanjaju, ali koja također vidi podršku upravo u banovima. To je čvrsto svjedočanstvo da su svi velikodostojnici Crkve bosanske stajali uz bosanskog bana, podržavajući njihovu politiku. U tu skladnu zajednicu bosanskih vladara i Crkve nisu mogli prodrijeti ni Bribirci, ni Arpadovci, ni Anžuvinci. U tome, možemo reći, leži tajna uspjeha bosanskih vladara u XIII i XIV stoljeću. Bosanski vladari su imali podršku Crkve bosanske jer su se branili više od sto godina, a sa druge strane, Crkva je podržavala bosanske banove jer je jedino u takvoj Bosni mogla opstati.

            Na osnovu podataka iz ove isprave zaključujemo da su bosanski vladari čvrsto stajali uz Crkvu bosansku kod kuće, ali su prema vani uvijek istupali kao katolici, kako na sebe ne bi navukli gnjev pape i katoličkih država. Čini se da je to otvoreno katoličko lice bosanskih vladara, koje je otvoreno gledalo katolički i nekatolički svijet oko sebe, bilo isto tako važno kao i ono drugo, hereticima, prijatno lice. To je bila bosanska crkva, vladarska, ugledna i nenametljiva, crkva sa kojom se moglo sarađivati bez bojazni da će vas njeni prelati istjerati sa prijestolja.

            Također, veliki djedovi ove crkve su znali da položaj koji su stekli kod bosanskih vladara nisu mogli imati ni u jednoj drugoj državi. Podaci navedene povelje su veoma važni, jer nam daju odgovor zašto nikada nije organizovana posebna katolička biskupija u Bosni, kao i odgovor na pitanje gdje leži tajna izvanrednog političkog uspjeha bosanskih vladara i uspona bosanske države početkom XIV stoljeća.

            Među poveljama bana Stjepana II Kotromanića, posebno treba istaći onu iz 1333. godine. Ona je pisana u Srebreniku, koji se tada prvi puta spominje u historiji. Naime, Dubrovčani su odavno već htjeli da dođu u posjed poluostrva Ston. Međutim, na Ston su pravo polagali i bosanski ban Stjepan II i srpski kralj. Oružani sukob je izbjegnut posredovanjem Dubrovčana, koji su dobili pravo na Ston i od bosanskog bana i od srpskog kralja. Tako u ovoj povelji ban Stjepan II daruje Dubrovčanima Rat, Ston, Prevlaku i ostrva oko Rata, a zauzvrat se Dubrovčani obavezuju da će bosanskim vladarima svake godine na dan svetog Vlaha davati dohodak u iznosu od 500 perpera. Također, ban Stjepan se ovom poveljom obavezao da će braniti Dubrovčane ako bi neko ugrozio njihove posjede na Ratu i Prevlaci. Isto tako, Dubrovčani su se obavezali da će prilikom boravka u Dubrovniku ustupiti zidanu palaču banu i članovima njegove porodice, te su još obećali i da na svojim posjedima neće pružati utočište vlasteli koja se odmetne od bana.

Vjerske prilike za vrijeme bana Stjepana II

            Katolička crkva je još od početka XIII stoljeća uporno pokušavala učvrstiti svoj položaj  u srednjovjekovnoj Bosni. Međutim, u tome su imali vrlo malo, ili nimalo uspjeha. To dokazuje slučaj sa prikupljanjem papinog poreza u Ugarskoj, kojeg je obavljao Rufino Civino od 1317. do 1320. godine. On je zabilježio da u Bosni nema šta prikupiti. Također, sačuvan je jedan zapis španskog putopisca koji je boravio u ovim krajevima 1324. godine. U tom zapisu stoji da u Bosni nema katolika.

            Širenje bosanske države za vrijeme bana Stjepana II imalo je odraza i na vjersku sliku, jer u sastav bosanske države ulazi i katoličko i pravoslavno stanovništvo, koje će ugrožavati dominaciju Crkve bosanske i postepeno smanjivati njen utjecaj na stanovništvo srednjovjekovne Bosne. Zbog dominantnog položaja Crkve bosanske, krajem XIII i početkom XIV stoljeća dolazi do zajedničke franjevačko-dominikanske akcije. Međutim, takvo stanje nije dugo potrajalo, jer je tridesetih godina XIV stoljeća došlo do sukoba između ova dva reda oko prava na inkviziciju. To nije bio rijedak slučaj, jer je i u drugim europskim zemljama dolazilo do sukoba između franjevaca i dominikanaca, uglavnom oko teoloških pitanja, zadužbina, prava na inkviziciju, izvora milostinje i podmlatka.

            Papa je pismom od 10. maja 1325. godine pravo na inkviziciju u provinciji Sklavoniji, a posebno protiv bosanskih bogumila, dodijelio franjevcu Fabijanu. Nakon toga, fra Fabijan se zaputio u srednjovjekovnu Bosnu sa osnovnim ciljem da riješi spor između franjevaca i dominikanaca, te da se ujedno bori i protiv Crkve bosanske. Papa Ivan XXII je 5. juna 1325. godine uputio pismo i ugarskom kralju Karlu Robertu i bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću, u kojem preporučuje fra Fabijana kao osobu koja će u sradanji sa drugim inkvizitorima uništiti bosanske bogumile i bosansko stanovništvo preobratiti na katoličanstvo.

            Papina zabrana dominikancima da provode inkvizicije u Bosni i davanje ekskluzivnog prava na to franjevcima nisu donijeli nikakve pozitivne rezultate za katoličku crkvu. Radu franjevaca na širenje katoličanstva je smetao sam ban Stjepan II, pa je papa Benedikt optužio bana Stjepana II da ometa rad inkvizitora i da štiti i pomaže bogumile.

            Ionako teško stanje u katoličkoj crkvi u Bosni pogoršano je izbijanjem novog, puno žešćeg sukoba, koji je izbio između franjevaca i bosanskog biskupa oko prava na uboranje crkvene desetine. Franjevci su se obratili papi, nastojeći da ga ubijede da oni trebaju uzimati desetinu, jer je sjedište bosanskog biskupa van Bosne, u Đakovu, a da biskup samo nosi bosansku titulu. Ipak, papa je sporno pravo dodijelio bosanskom biskupu, što je dodatno otežalo položaj franjevaca u Bosni. Suočavanje sa finansijskim problemima dodatno je smanjilo djelokrug njihovih aktivnosti, tako da su one svedene na puko misionarstvo.

            Početkom XIV stoljeća na historijsku scenu stupaju prvi poznati franjevci misionari, koji su aktivno djelovali među bosanskim bogumilima. Među njima treba spomenuti Dominika Gangala, Andreadea Srdonsa, Ioannesa Anglujsa, Ioanesa Aragonusa, a moguće je da ih je u Bosnu doveo general franjevačkog reda fra Gerard Ordonis. Fra Gerard je u Bosnu došao 1340. godine, i sa njim su uslijedile velike promjene, jer su njegove aktivnosti nadmašivale sve prethodne. Rezultat toga bilo je osnivanje vikarije franjevačkog reda u Bosni negdje između 1340. i 1342. godine.

            Zanimljive promjene dogodile su se i pod utjecajem fra Peregrina Saksonca, koji je postavljen za prvog vikara franjevaca. Zahvaljujući njegovom djelovanju i ban Stjepan II je počeo pokazivati određene simpatije prema pripadnicima franjevačkog reda. Peregrin se još istakao i kao dobar diplomata. Upravo on ima najviše zasluga za uspostavljanje diplomatskih odnosa Bosne i Mletačke, na što mu se ban Stjepan II odužio tako što mu je pomogao da postane bosanski biskup.

            Ban Stjepan II je 3. aprila 1347. godine poslao pismo papi u kojem hvali zalaganje fra Peregrina za širenje katoličke vjere u Bosni, a ujedno traži od pape da mu u tome pomogne. Ban se zauzimao za podizanje razorenih i srušenih crkava, ali je bio protiv vođenja akcija usmjerenih protiv bosanskih bogumila. Kada je ban Stjepan II osjetio da bi fra Peregrin mogao zasmetati u Bosni, on se pobrinuo da dobije bosansku biskupiju koja je imala sjedište izvan Bosne. Sredinom XIV stoljeća ojačao je utjecaj franjevaca u mnogim segmentima života bosanskog društva. Tek nakon formiranja bosanske vikarije stvoreni su nepohodni preduslovi za izgradnju franjevačkih samostana u Bosni. Nažalost, nemoguće je sa sigurnošću utvrditi vrijeme podizanja samostana. Osim toga, interesantno je da ni za jedan franjevački samostan iz XIV stoljeća ne postoji papino pismeno odobrenje, kakva je bila praksa za samostane u susjedstvu.

            U historijskoj literaturi prisutna je pretpostavka da su uz pomoć bana Stjepana II osnovani prvi franjevački samostani u Milama, sa crkvom Sv. Nikole te u Sutjesci, kod vladarskog dvora, pa otuda i naziv Curia bani. Arheološka iskopavanja u Arnautovićima kod Visokog su potvrdila da je tu postojao samostan.

Privreda u vrijeme bana Stjepana II

            U vrijeme vladavine bana Stjepana II došlo je do snažnog razvoja rudarstva, zanatstva, trgovine i podizanja gradova, što je sve imalo za posljedicu sveopšte blagostanje u Bosni. Tokom XIV i XV stoljeća trgovina je postala jedna od najvažnijih privrednih grana. Pored Dubrovnika, Bosna je trgovala i sa drugim primorskim gradovima, kao što su Split, Trogir, Zadar, Šibenik i Venecija. Bosna je najviše izvozila srebro, olovo, vosak, kože i još neke sirovine, dok su najčešći uvozni proizvodi bile tkanine, vino i so. Zahvaljujući porastu trgovačke djelatnosti, neki gradovi su postali trgovački centri, a u takve možemo svrstati Visoko, Srebrenicu, Zvornik, Foču, Goražde, Višegrad, Drijevu i Trebinje.

            Još jedna privredna grana koja je doživjela napredak je rudarstvo. Ono je dakle, uz trgovinu, predstavljalo odlučujući faktor u privrednom razvoju bosanske države. Glavna uloga u razvoju rudarstva pripadala je rudarima njemačkog porijekla, Sasima. Rudarska proizvodnja je snažan zamah dobila početkom XIV stoljeća, a svojim vrhunac je dostigla sredinom XV stoljeća. Pojedini bosanski rudari su vremenom psotali odlični stručnjaci, pa su bili poznati i tražei i van granica Bosne. Najvažniji rudarski centri u Bosni su bili Srebrenica, Fojnica, Olovo, Kreševo, Ostružnica, Deževica i Dusina. Bosna je obilovala rudama srebra, olova, bakra, zlata i željeza.

            Do XIV stoljeća zanatstvo je bilo vezano za seosku sredinu. Seoske zanatlije su svojom proizvodnjom zadovoljavale većinu potreba bosanskog stanovništva. Ali, tokom XIV stoljeća dolazi do snažnog razvoja cjelokupne privrede, pa tako i zanatstva. Stoga seoske zanatlije nisu mogle zadovoljiti sve potrebe društva. Bosanske zanatlije su imale uzor u Dubrovčanima, a pojedinci su tako dobro savladali vještinu određenih zanata, da su i oni, kao i trgovci, postali poznati i van granica Bosne. Među najvažnije i najrazvijenije zanate možemo ubrojiti kovački zanat i one zanate koji su izrađivali oružje. O tome nam svjedoče brojni nalazi srednjovjekovno oružja, a neke vrste su bile poznate i van bosanskih granica, kao što su bosanski mač i posebna varijanta bosanskog štita. S obzirom na obilje ruda srebra i zlata, razvio se i zlatarski zanat. Razni srebreni predmeti su bili izrađeni na bosanski način, a najprepoznatljiviji proizvod je bio srebreni pojas, karakterističan po velikoj količini srebra.             Za vladavine bana Stjepana II uspon doživljava i kovački zanat, pa je počelo i kovanje bosanskog novca, čime je ugled Bosne u Europi dodatno povećan.

Categories
Vladari

Ban Matej Ninoslav (1232-1249)

            Matej Ninoslav je vjerovatno najznačajnija osoba na bosanskoj političkoj sceni u XIII stoljeću. O događajima tokom njegove vladavine postoje različita mišljenja među historičarima, a to se naročito odnosi na križarske pohode koji su, navodno, vođeni protiv bosanskih „heretika“.

            Vjekoslav Klaić i Sima Ćirković smatraju da su oni vođeni negdje između 1234. i 1239. godine, no to negira Nada Klaić, smatrajući da su postojale namjere, ali da to stvarnih pohoda nikada nije došlo.

            V. Klaić smatra da je ban Matej Ninoslav primio katoličanstvo 1233. godine, a njegov primjer je slijedio i njegov rođak, kasniji ban, Prijezda. Ćirković ističe da je od tada Matej Ninoslav bio ugarski vazal (!), iako za to nema nikakvih potvrda. Do navodnih križarskih pohoda došlo je, kako V. Klaić smatra, 1234. godine, jer je Bosna ponovo postala patarenska zemlja. Na to su reagovali ugarski kralj Andras II i njegov sin Kalman (Koloman), hrvatski vojvoda, pa su poslali svoje vojske na bana Mateja. To je ban sa ogorčenjem dočekao, pa „ako je do tada i bio protivnik patarena, sada je to svom dušom prihvatio, jer se radilo o samostalnosti i odbrani domovine“. Ne prikazuje Klaić nikakve podatke o pohodima, ali zaključuje da su oni završeni 1237. godine pobjedom ugarsko-hrvatske vojske. Naredne dvije godine vojvoda Kalman, uz papino odobrenje, provodi čišćenje Bosne od heretika. Sličnog mišljenja je i Sima Ćirković, pozivajući se na pismo vojvode Kalmana papi iz 1238. godine, gdje vojvoda kaže da je uništio heretike u Bosni. Ćirković dalje piše da je Bosna ostala podijeljena između pokorenog i slobodnog dijela, što negira Nada Klaić. Ban Matej se sa svojom vojskom navodno nalazio u ovom drugom dijelu, pa je 1240. godine otišao u Dubrovnik i tamo sklopio novi bosansko-dubrovački ugovor, koji podsjeća na produžetak prvobitnog ugovora iz 1189. godine.

            Ćirković dalje ističe da nije sigurno da li je ban Matej vratio vlast u cijeloj Bosni prije odlaska u Dubrovnik ili poslije toga. No, čak i da je bilo poslije odlaska, svejedno ugarska križarska vlast nad (dijelom) Bosne nije dugo potrajala, jer su 1241. godine na ugarske granice udarili Tatari. Veliku opasnost po Ugarsku iskoristio je ban Matej Ninoslav, pa je tada, ako već nije ranije, ponovo zagospodario Bosnom istjeravši svu križarsku vojsku.

            Kako je već navedeno, Nada Klaić se ne slaže sa Ćirkovićem po pitanju križarskih pohodi, tobožnjim podjelama Bosne, sa banovim vazalstvom prema Ugarskoj, sa njegovim, kako kaže „tobožnjim vjerskim vrludanjem“, prigovarajući Ćirkoviću da se u ovom, ionako zamućenom dijelu bosanske historije više služio vlastitim konstrukcijama, nego izvorima!

            Ćirković nastavlja o događajima u Ugarskoj u vezi sa invazijom Tatara. Naime, kralj Bela IV je morao da bježi sve do dalmatinskih gradova Trogira i Splita. Kako Splićani nisu bili baš naklonjeni kralju, a Trogirani jesu, kralj je ovima drugima darovao nekoliko sela na granici splitske opštine. To je izazvalo nezadovoljstvo Splićana, pa je počeo sukob dva grada, koji se potom pretvorio u jedan ozbiljan sukob između kraljevih pristalica, koji su podržavali Trogir, i kraljevih „neprijatelja“, koji su stali uz Split. Kako su Splićani bili nemoćni, u pomoć su pozvali bosanskog bana. Matej Ninoslav je došao sa vojskom u Split, a tamo su ga postavili za svog kneza i dali mu na raspolaganje opštinska novčana sredstva. Bosnsko-splitska vojska je uspjela da sačuva grad Split, a onda su krenuli i u pustošenje trogirskih posjeda, ali protiv gradskih zidina nisu mogli. Ban se vratio u Bosnu ubrzo, a u Splitu ostavio nekog svog rođaka da u njegovo ime upravlja, te odred konjanika da brani grad.

            Treba napomenuti još da je u toku vladavine bana Mateja Ninoslava u Bosni osnovan dominikanski red, čiji su predstavnici uglavnom bili stranci. Red je osnovan po volji pape sa zadatkom uništenja hereze u Bosni. Dominikanci su u tome bili vrlo žestoki i oštri, a imali su i iskustvo borbe protiv sličnih heretika, katara, u južnoj Francuskoj.  

3.6.1. Dokumenti iz perioda Ninoslavove vladavine        

Za proučavanje vladavine bana Mateja Ninoslava vrlo su važni međunarodni dokumenti i korespondencije na relacijama papa – Bosna – Ugarska. Najstarija su tri pisma iz 10. oktobra 1234. godine koje je papa Gregorije (Grgur) IX uputio na tri adrese : Mateju Ninoslavu i njegovim velikašima, Kalmanu i dominikancima.

U pismu upućenom Mateju Ninoslavu, papa Gregorije IX obavještava velikog bana bosanskog, Mateja Ninoslava, da je njega i njegovu uzeo pod svoju zaštitu, te da mu niko ne smije smetati dok god je on katolik. U drugom pismu papa reaguje na Ninoslavove žalbe. Naime, ban Matej Ninoslav se požalio papi da je u njegovoj zemlji takva tradicija da vladari dodjeljuju župe i zemlju, a da on (Matej) to ne može. Zato u tom drugom pismu papu moli Kalmana da poštuje taj stari običaj. Treće pismo upućeno je dominikancima. Tu papa traži od njih da vrate taoca Prijezdi, jer je njegov rođak, Matej Ninoslav, garantovao da je Prijezda uvjereni katolik i da je to dokazao djelima. Naime, ranije je Prijezda, kako bi dokazao da je katolik, svog sina poslao dominikancima kao taoca.

Iz ovih pisama Nada Klaić izvlači sljedeći zaključak: očito je da je Matej Ninoslav „veliki ban“ ili „dux“, zaštitnik svog rođaka Prijezde, koji je „obični“ ban; ugarski kralj tvrdi da ima u Bosni neko pravo, ali to pravo je „stari običaj“ prema kojem sami bosanski vladari odlučuju u svojim zemljama, a jedino pravo koje ugarski kralj ima je ono da uništi heretike. Dakle, nema nijednog pokazatelja u ovim pismima da je ban Matej Ninoslav bio ugarski vazal, kao što tvrdi Sima Ćirković.

Dalje je važno šest papskih pisama napisanih od 14. do 17. oktobra 1234. godine, na koja se pozivaju V. Klaić i Ćirković u „dokazivanju“ vazalstva bana Mateja Ninoslava, križarskih ratova i banovog poraza. Radi se o sljedećim dokumentima: papina pisma Kalmanu, zagrebačkom i bosanskom biskupu; Andrasovu darovnicu kojom Kalmanu poklanja Bosnu; zahvala bosanskog biskupa Ivana na časti; preobraćenje usorskog kneza Sibislava i njegove majke; imenovanje Ponse bosanskim biskupom. U ovih šest dokumenata, bez razlike, govori se o križarskom ratu kao budućem poduhvatu, na koji se spremaju ugarski križari pod Kalmanom i bosanskim biskupom. Osim toga, uvijek se navodi da će se rat voditi u Sklavoniji, dok se Bosna i Matej Ninoslav nigdje ne spominju.

Bitna su još tri pisma pape Gregorija IX iz 9. jula i 20. septembra 1235. godine. U prvom pismu papa ukazuje milost Kalmanu potvrđujući mu „koncesije“ nad zemljom Bosnom. U drugom pismu kralj Andras II svom sinu darovao zemlju Bosnu, dakle ne banatus, niti ducatus, nego zemlju (terra), što u državnopravnom pogledu ne znači ništa. Klaićeva zaključuje: kako Andras može dati sinu nešto što do tada nije imao?  U trećem pismu papa pokazuje nezadovoljstvo što bosanski biskup nije otišao u Bosnu, što znači da nije bio u Bosni, već u Ugarskoj, odakle je namjeravao voditi planirani rat, a to dalje znači da do rata nije ni došlo!

Postoje još dva pisma važna za razumijevanje problematike, opet od pape Gregorija IX upućena ugarskim prelatima i Ani, udovici bosanskog bana Stjepana (kneza Usore). Iz njih se zaključuje da su od 1233. godine u Rimu „registrovane“ kao pravovjerne, tj. katoličke, zemlje Bosna i Usora, što znači da križarska akcija protiv Bosne nikako nije mogla biti provedena. Rat o kojem se govorilo u ranije pomenutim pismima je trebao da se vodi u Sklavoniji, a ne u ili protiv Bosne.

Na osnovu izvora i poznatih događaja, prije svega o crkvenim pitanjima, Nada Klaić zaključuje da je crkvena politika vojvode Kalmana, kralja Bele IV i pape Gregorija IX u Bosni doživjela potpuni slom i poraz. Rezultat toga bilo je zatvaranje bosanske države od strane bana Mateja Ninoslava, pa ga zato papa ponovo naziva heretikom.

Jedan od važnijih dokumenata koji se u historiografiji često koristi je tzv. Darovnica Bele IV iz 1244. godine upućena bosanskom biskupu. U tom dokumentu, između ostalog, kralj Bela IV dodjeljuje znatne povlastice bosanskom biskupu i potvrđuje posjed crkve u Bosni i izvan nje. Taj dokument potiče iz vremena kada se ugarski kralj kretao prema dalmatinskim gradovima zbog sukoba Split-Trogir. Ovim se dokumentom često služe neki historičari kao dokazom da je ugarski kralj osvojio Bosnu i primorao Ninoslava na vazalni odnos. Međutim, Nada Klaić ima drugačije viđenje. Prvo, ona smatra da Bela IV uopšte nije htio ulaziti u Bosnu, jer se na bosansko-ugarskoj granici zadržao čak dva mjeseca sa vojskom, čekajući vijesti iz Dalmacije. Ona zaključuje da je kralj imao dovoljno vremena i da je htio ušao bi sa vojskom u Bosnu. Međutim, ne samo što nije ušao i vratio se nakon vijesti o postignutom miru u Dalmaciji, Klaićeva naglašava da nema nikakvih izvora koji b potvrdili Belin ulazak u Bosnu i tobožnje osvajanje Bosne i podvrgavanje Ninoslava na vazalni odnos.

Druga stvar je pomenuta Darovnica. Naime, Klaićeva iznosi niz činjenica koji potvrđuju da je ovaj dokument falsifikat. Na početku Darovnice se kaže da Bela IV daruje posjede Đakovo i Breznicu za vječno bosanskom biskupu, dok u nastavku teksta Bela IV potvrđuje te posjede, jer su oni bili darivanje njegovog brata Kalmana od ranije. Dakle, ovi su navodi kontradiktorni, jer zašto bi Bela IV darovao posjede bosanskoj crkvi ako je te posjede crkva već posjedovala od ranije!? Uz to, onaj ko je pisao ovaj dokument je unio još veću zabunu oko ovog pitanja koristeći izraz donar, što znači darivatelj, jednako i za Kalmana i za Belu. O neukosti autora dalje govori i to da ni ime bosanskog bana nije ispravno napisao, nazivajući ga Nyurzlaus. Dalje navodi kako biskupi mogu uzimati desetinu, tj. poreze kakvi se plaćaju u okolnim zemljama. To je također sumnjivo jer u Bosni takvi porezi nikada nisu bili poznati. Klaićeva pretpostavlja da je pisar vjerovatno pred sobom imao neku slavonsku povelju, pa je iz nje prepisivao i uređivao onako kako mu je odgovaralo. Ona dalje navodi kako je nemoguće da je ban Ninoslav imao išta sa ovim navodnim darivanjem posjeda bosanskoj crkvi, jer je poznato da je u doba bana Ninoslava bosanski biskup imao samo Breznicu i Đakovo u vukovskoj županiji, te da nije imao ništa u Bosni. Ona navodi još nekoliko stavki koji dokazuju da je ova Darovnica ustvari nevješt falsifikat sastavljen ili u kaločkoj ili u bosanskoj crkvi, a vjerovatni naručitelj falsifikata je neko iz ugarske crkve, tačnije kaločke nadbiskupije.

Godine 1240. ban Matej Ninoslav se ponovo uputio u Dubrovnik kako bi obnovio odnose sa ovom opštinom, a prije svega kako bi ponovo bio potvrđen trgovački ugovor između dvije strane. U novom ugovoru ban obećava dubrovačkim trgovcima zaštitu i slobodno trgovanje po bosanskoj zemlji, a uz to im obećava i pomoć u slučaju da ih napadne raški vladar. U ovom se dokumentu ponovo vidi kako je bosanski ban samostalan vladar koji nema nikakve veze sa ugarskim kraljem, jer se ni ovdje, kao ni u Kulinovoj povelji, nigdje ne spominje nikakva treća strana, od koje bi eventualno ban tražio odobrenje. Da je Ninoslav doista bio ugarski vazal, kako bi on onda mogao da Dubrovčanima garantuje sve one povlastice i zaštitu bez odobrenja ugarskog kralja? Početkom 1249. godine u Dubrovniku su sastavili još jedan ugovor, skoro identičan onom iz 1240. godine, očekujući ponovni dolazak bana Ninoslava. Međutim, sastavljajući taj ugovor, Dubrovčani nisu znali da je ban umro, pa su kasnije morali da brišu njegovo ime iz ugovora. Tekst je poslan u Bosnu, novom banu Stjepanu, Ninoslavovom sinu. Okolnosti pod kojima je Stjepan naslijedio titulu velikog bana nisu poznate, ali je jasno da sinovi nastavljaju očevu politiku.

Categories
Vladari

Ban Stjepan i najava križarskih pohoda na Bosnu

O završetku vladavine bana Kulina nemamo mnogo podataka. Posljednji put se spominje 1204. godine, nakon čega ga nasljeđuje ban Stjepan, možda njegov sin. Vjekoslav Klaić smatra da je Stjepan bio katolik, ali da se za njegovog vladanja „heretička“ vjera dodatno proširila i porasla. Stoga tadašnji papa, Honorije III, šalje svog kapelana Akoncija u Bosnu 1221. godine sa ovlaštenjem da pozove ugarskog kralja Andrasa II (Andrija II) da unište „heretike“ u Bosni. Međutim, zbog sporova u Ugarskoj na relaciji kralj – vlastela, do vojnog pohoda na Bosnu nije došlo.

            Međutim, kada je kralj Andras II riješio sve unutrašnje probleme u kraljevstvu, tada ga je počeo zanimati pohod na Bosnu, jer je on u tim vjerskim razlozima vidio opravdanja da ispuni svoje političke ciljeve – da Ugarskoj konačno pripoji Bosnu. Naime, na novi pohod pozvao je koločki nadbiskup Ugolin, koji je još za života Akoncija namjeravao svoju crkvenu vlast proširiti i na bosanske zemlje. Tako je on Andrasu ponudio da će o svom trošku skupiti vojsku za križarski pohod, što je sada kralj ugarski prihvatio, obećavši Ugolinu, tj. nadbiskupiji koločkoj, darovati Bosnu sa Usorom i Soli. Njihov dogovor odobrio je i papa Honorije III, te 1225. godine u maju mjesecu posebnom poslanicom podsjetio Ugolina da ispuni svoje obećanje. Međutim, bez pomoći ugarske kraljevske vojske, Ugolin nije mogao ništa uraditi protiv Bosne, pa je pozvao Andrasovog nećaka, carevića Ivana, da organizuje vojni pohod na Bosnu. Iako je dobio 200 maraka srebra, Ivan nije poslao vojsku, pa čak ni kada ga je papa pismom na to upozorio 1227. godine. Kako nijedna vojska ne stiže u Bosnu, tako propadoše planovi za uništenjem bosanskih „krivovjernika“.            

Ovakav ishod je, čini se, najviše koštao bana Stjepana, jer, kada su bosanski „heretici“ vidjeli da ih križarske vojne nisu slomile, oni su, kako piše Vjekoslav Klaić, digli pobunu i zbacili katoličkog bana Stjepana, te na prijestolje postavili svog čovjeka, rodom i odgojem patarena, Mateja Ninoslava. Šta se desilo sa banom Stjepanom, i njegovim sinom Sebislavom, nije sasvim jasno, ali Klaić smatra su oni dobili Usoru i to uz pomoć kralja Andrasa II.

Categories
Vladari

Ban Kulin (1180-1204)

Prvi, nakon Borića, poznati vladar Bosne je ban Kulin. Od njega počinje kontinuitet samostalnih vladara srednjovjekovne bosanske države. Godine njegovog vladanja se uzimaju one u kojima je prvi i posljednji put spomenut. Međutim, to ne znači da je ban Kulin na vlast došao 1180. godine, kada se prvi put spominje, već će prije biti da je to godina kada je postao samostalan vladar, nezavisan od cara Manuela Komnena (koji je te godine umro).

            Vrlo je moguće da je ban Kulin postao bosanski vladar upravo tokom carevanja Manuela Komnena, i to kao njegov štićenik, kada je Bosna još bila u sastavu Bizantskog carstva. U tom se periodu, takle prije 1180. godine, u izvorima spominje izvjesni Baculinus, Bacilinus, što je vrlo vjerovatno bizantski naziv za bana Kulina.

            Kako god bilo, od 1180. godine sasvim je jasno da je ban Kulin samostalan vladar nezavisan i od bizantskog cara i od ugarskog kralja. Naime, iz te godine potiče pismo pape Aleksandra III poslano banu Kulinu preko poslanika Teobalda, i u tom se pismu navodi „Kulin, veliki ban Bosne“. U njegovo vrijeme, Bosna je postala ekonomski i vojno snažna država, pa se nijedna susjedna država nije usuđivala napasti Kulinovu Bosnu. Teritorijalno, Bosna se prostirala od Drine do Grmeča, obuhvatajući bosanske zemlje Bosnu, Usoru, Soli i Donje Krajeve sa Sanom.             Čini se da je ban Kulin na vlast došao kao katolik, ali je tokom svoje vladavine prigrlio patarensko učenje Crkve bosanske. Do toga je najvjerovatnije došlo 1195. godine, nakon nesuglasica između bosanske države, splitske i dubrovačke nadbiskupije oko izbora novog biskupa bosanskog. Naime, splitski sveštenici, pod jurisdikcijom ugarskog kralja, su zahtijevali da se bosanska biskupijabude podložna splitskoj, a ne kao do tada dubrovačko

nadbiskupiji. Na to nisu pristali ban Kulin i njegovi saradnici, pa su odlučili da dubrovački nadbiskup postavi novog bosanskog biskupa, koga je priznao i ban Kulin, ali nije splitska nadbiskupija i katolička crkva. Tada je došlo do „bosanskog raskola“, jer je najvjerovatnije veći dio kršćana, predvođen banom Kulinom krenuo ka patarenstvu, a drugi dio ostao vjeran katoličanstvu. Poznata Povelja Kulina bana iz 1189. godine počinje „U ime oca i sina i svetoga duha“, a pred kraj povelje stoje godine po kršćanskom kalendaru („Od’ rož'stva Hristova : tisuka i s'to i osm'deset i devet’ ljet’, mjeseca av'gusta u d'vadeseti i deveti dn’ usjenčenija glave Jovana Kr'stitela“), pa bi se možda moglo zaključivati da je u tim godinama Kulin još bio katolik. Međutim, pismo zetskogkneza Vukana (iz 1199. godine) papi Inocentiju III govorio kako je Kulin heretik i poziva papu da takvog čovjeka ukloni. Papa odmah šalje pismo ugarskom kralju Emeriku 1200. godine da on nastupi protiv heretika i da, ako treba, i samog Kulina protjera iz njegove zemlje, ako ga drugačije ne može izvesti na „pravi put“. Međutim, ban Kulin je u ovoj situaciji veoma mudro postupio, dopustivši papskim izaslanicima da dođu u Bosnu.

            U međuvremenu se rasplamsala borba oko srpskog prijestolja između braće Vukana i Stefana Nemanjića. U te se borbe umiješao Emerik, nastupivši na strani Vukana, i na kraju uzeo titulu kralja Srbije, što priznaje i papa nazivajući Srbiju zemljom koja pripada ugarskoj kruni.U to su križarske vojske zauzele ugarski pomorski grad Zadar, pa se Emerik našao zaokupiran tim događajima, što je iskoristio ban Kulin i ušao sa vojskom u ugarsku zemlju Srbiju. I ovakav nastup bana Kulina odbacuje sve mogućnosti da je on bio potčinjen ugarskoj kruni, čak i više, ne samo da im nije bio vazal ni saveznik, već je i napao na njihove teritorije u Srbiji.

            Uskoro je, 1203. godine u mjesecu aprilu sazvan skup vjerskih predstavnika katoličke crkve i bosanske delegacije predvođene banom Kulinom na Bilinom polju kod Zenice. Na tom je skupu ban Kulin javno odbacio učenje „heretičke“ Crkve bosanske i obećao da neće pružati utočište onima koje katolička crkva smatra hereticima. Taj događaj poznat je kao Bilinopoljska izjava, no, čini se kako je to bilo samo formalno preobraćenje na katoličanstvo, jer je pripadnika Crkve bosanske i dalje bilo širom Bosne.

            Jedna od najznačajnijih stavki vezanih za bana Kulina je njegova povelja, koju je izdao 29. augusta 1189. godine kao trgovački ugovor između Bosne i Dubrovnika. Taj dokument pisan je bosančicom i na bosanskom jeziku, a predstavlja neoboriv dokaz postojanja i samostalnog bosanskog vladara, pa samim tim i države, ali i bosanskog jezika. To je najstariji pisani dokument na južnoslavenskom govornom području i ujedno prvi međunarodni dokument srednjovjekovne bosanske države.

            U njemu stoji, između ostalog, kako dubrovački trgovci mogu slobodno da trguju po bosanskoj zemlji, pri čemu im ban Kulin garantuje zaštitu i neuzimanje poreza, već će uzimati poklone samo od onih koji svojom voljom žele da ih uruče. U dokumentu se jasno vidi kako bosanski ban samostalno i nezavisno od bilo koga vlada svojom zemljom, jer se apsolutno niko drugi iznad bana ne spominje, niko čije bi interese trebalo uzeti u obzir itd. Drugim riječima, bosanski ban isključivo svojom voljom, vjerovatno i vođen vlastitim interesom za privrednim osnaživanjem svoje države, daje povlastice dubrovačkim trgovcima. Uz to, iz povelje se vidi da je bosanski vladar tada imao svoju organizovanu i uređenju kancelariju.