Srednji vijek

Čudnovate srednjovjekovne priče

U srednjem vijeku ljudi su vjerovali u postojanje najrazličitijih čudnovatih biljaka iz dalekih krajeva. Naime, trgujući s Bliskim i Dalekim istokom, trgovci su uz robu razmjenjivali i vrlo živopisne priče.

Tako se u srednjovjekovnim rukopisima može pronaći opis morske ptice neobičnog načina razmnožavanja, zvane lupar-guska. Na borovini namočenoj u morskoj vodi prvo se pojave gumasti plikovi koji potom očvrsnu i postanu slični luparima (priljepcima). Potom se pupoljak odvoji od drveta, ostajući visjeti samo na jednoj niti, a istovremeno se oformi kljun ptice koji proviruje iz školjke – ljušture. Kad ptici iznikne perje, školjka se otvara i guska poleti ili padne u vodu i zapliva. Ukoliko padne na zemlju, umire.

Bajkovite priče počele su se širiti Europom s pojavom tiska. U nekim od prvih tiskanih knjiga može se naći slika drveta zvanog bohun upas. Priče putnika koji su se vraćali iz Malezije govorile su o otrovnim parama koje su ubijale biljke i životinje kilometrima uokolo, i kako se oni koji bi zaspali u sjeni ovog drveta nikad više ne bi probudili.

Porijeklo jantara nije bilo poznato pa su mu pripisivana magijska svojstva i korišten je kao talisman. Kako je često nalažen na obalama rijeka, na dnu jezera i mora, vjerovalo se da ga stvaraju ribe. Postojalo je i drugo vjerovanje da nastaje kristalizacijom morske pjene ili iz smole nekih stabala. U djelu Hortus sanitatis iz 1491. godine zgodno su povezana ta različita vjerovanja: naslikan je zapjenjeni ocean iz koga raste stablo, a ispod stabla pliva riba.

I o egzotičnim začinima koji su ušli u srednjovjekovne kuhinje postoje krajnje neobične zabilješke. Jedan ­enciklopedist je vjerovao da crni papar nastaje izgara­njem bijelog papra: Zrna papra su plodovi stabala koja rastu u šumi na južnim obron­cima Kavkaza. U šumi se nalazi leglo otrovnih zmija koje se mora istjerati vatrom da bi se pobrao papar. Ova vatra pretvara bijeli papar u crni, piše Ines Borovac Lašić