Grčki ustanak i rat za nezavisnost (1821-1829)


Grčki ustanak je započeo na Peloponezu (Moreji). Ustanak je zapravo započeo u vezi sa nemirima na sjeveru, oko sandžaka Janina, gdje se skoro u potpunosti osamostalio Tepedelen Ali-paša. Uz to, djelovala je heteria filika. Riječ je o fanariotskom pokretu osnovanom sa ciljem oslobođenja Grčke. Pokret je osnovan 1814. od strane fanariota, bogatih Grka iz istanbulskog kvarta Fanar. Oni su prije početka ustanka djelovali uglavnom u dunavskim kneževinama, sa ciljem da istovremeno svi potlačeni balkanski narodi ustanu protiv osmanske vlasti. Međutim, saradnju je odbio knez Miloš Obrenović, kao i Tepedelen Ali-paša, tako da je već u početku izgubljen panbalkanski karakter planiranog ustanka. Ipak, heterija je uspjela da među Grcima raširi ideju o potrebnom

ustanku i nacionalnom oslobođenju. Djelovanje heterije je idejno pripremilo Grke za ustanak. Ustanak je trajao od 1821. do 1829. godine i odvijao se kroz tri faze sa promjenjivom srećom. Obilježen je nemilosrdnom borbom do uništenja između Osmanlija i Grka, odnosno muslimana i pravoslavaca na zaraćenom prostoru. Masovni pokolji su bili veoma česti i sa jedne i sa druge strane.

Ustanak je započeo, kako je rečeno, na Peloponezu u momentima kada je osmanska vojska gušila pobunu Ali-paše u Janini. Kao povod ustanka mogao je biti strah Grka da će nakon gušenja janinskog ustanka osmanska vlast biti još čvršća nad Grcima. Međutim, bliže je istini da su interesi velikih sila i težnja za nacionalnim oslobođenjem odigrali ključnu ulogu u početku ustanka. Prvi sukobi su se odigrali oko Kalavrata i Maine početkom aprila 1821, a ustaničko zauzimanje gradića Kalamata je bio prvi uspjeh ustanka. Nekoliko dana kasnije, 6. IV 1821. mitropolit Patrasa German III proglasio je opšti ustanak grčkog naroda. Još i ranije proglašen je grčki ustanak i rat za nezavisnost,

  • II od strane Aleksandra Ipsilantija (Alexandros Yipsilantis), ali izvan Grčke, u moldavskom Jašiju.

Tok ustanka.Već na početku ustanka došlo je do prvih masovnih ubistava i pokolja15.000 muslimana u jednom selu. Osmanske vlasti su žestoko odgovorile na ostrvu Hiosu, uzvrativši istom mjerom. Međusobni pokolji su od tada karakteristika Grčkog ustanka. Znajući za ulogu fanariota u ustanku, osmanske vlasti su ubrzo javno objesile carigradskog patrijarha Georgija V i nekoliko najistaknutijih fanariota u Istanbulu. Ustanak se brzo proširio prema sjeveru i dobio karakter opšteg nacionalnog ustanka.

Prva faza ustanka odvijala se od 1821. do 1825, kada su ustanici postigli značajne uspjehe. Kontrolisali su cijeli Peloponez, nekoliko ostrva, Atinu i dijelove srednje Grčke. Nisu uspijevali da prošire ustanak na Epir, Makedoniju, Tesaliju i Trakiju, ali su također odolijevali osmanskim pokušajima ulaska u srednju i južnu Grčku. Dok su borbe trajale, na političkom planu su se odvijali važni događaji. Ustanici su sazvali skupštinu u Epidauru 1822. godine, koja je proglasila nezavisnost, izradila i usvojila ustav i za predsjednika Privremenog režima Grčke izabrala moldavskog kneza i fanariota Aleksandra Mavrokordata (Alexandros Mavrokordatos). Međutim, ubrzo je došlo do unutrašnjih razmirica među političkim vođama, što je svakako slabilo ustanak. Uz to, Sveta alijansa je zasijedala na kogresu u Tropauu i Ljubljani po pitanju Grčkog ustanka,te donijela odluku da ne podržava pobunjenike protiv legitimne vlasti.

Druga faza ustanka počinje sa dolaskom egipatske armije i mornarice. Naime, u Egiptu se skoro osamostalio Muhamed (Mehmed) Ali, kojeg sultan Mahmud-han nije uspijevao natjerati na pokornost. Sultan je obećao Muhamed Aliju priznati upravu nad Egiptom, te mu još dati Kretu i Peloponez (Kandiju i Moreju) ako interveniše u Grčkom ustanku. Ovaj je to prihvatio i poslao svog sina, Ibrahim-pašu, da vodi egipatsku vojsku. Dolazak egipatske vojske je prevagnuo na stranu legitimnih vlasti. Vojska je najprije zauzela Kretu, a potom se iskracala na Peloponezu. Egipćani su brzo osvajali peloponeske gradove, do 1826. zauzeli Mesolongi i 1827. ušli u Atinu. Ustanku je prijetio slom, ali tada nastupaju Britanija, Francuska i Rusija.

Miješanje europskih sila čini treću fazu ustanka. Britanci su prvi grčkim ustanicima dodijelili status zaraćene strane, a ne pobunjenika, čime je dat legitimitet interveniciji u korist ustanika. Tri države su se Londonskim sporazuom obavezale da će se izboriti za autonomnu grčku kneževinu u sastavu Osmanske države. Za to vrijeme, grčka vlada u Nauplionu je donijela novi ustav kojim je podijelila zakonodavnu i izvršnu vlast. Izvršna je pripala Janisu Kapodistriasu (Ioannes Kapodistrias) koga je podržavala i heterija.

U skladu sa dogovorom iz Londona intervencionističke snage su se rasporedile oko Grčke. Udružena flota tri države porazila je kod Navarina 20. X 1827. osmansko-egipatsku flotu i time preokrenula tok ustanka, odnosno tada već rata. Osmanska vlast je odgvorila povlačenjem Akermanske konvencije iz 1826. (o statusu Vlaške, Moldavije i Srbije), objavila Grcima džihad, a u aprilu 1828. rat Osmanlijama objavljuje Rusija. Ruske snage su preko Vlaške i Moldavije napale osmansku vojsku, istovremeno prodirući kroz istočnu Anadoliju, gdje su osvojeni Erzurum i Kars. Rusko osvajanje Edirnea u augustu 1829. primoralo je osmansku stranu na sklapanje primirja.

Dobijanje nezavisnosti. Mirom u Edirneu Rusija iOsmanska država su završile svoj rat.No, interes Rusije bilo je grčko pitanje. Ono je trebalo biti regulisano stvaranjem autonomne grčke kneževine koja bi plaćala danak sultanu i platila ratnu odštetu za ubijene i protjerane muslimane. Međutim, Britanija je bila nezadovoljna uslovima Edirnskog mira, pa je počela insistirati na potpunoj nezavisnosti za Grčku, ali u manjim granicama. Britanija, Rusija i Francuska su se sporazumile u Londonu 1830. da Grčka bude proglašena nezavisnom državom, što je sultan morao prihvatiti. Tri sile su odredile i monarha, budući da je Grčka proglašena kraljevinom. U prilog tome je išla i činjenica da je izvršen atentat na dotadašnjeg nosioica izvršne vlasti, Janisa Kapodistriasa

Nakon što je princ Leopold od Sakse-Koburg kuće (kasniji kralj Belgijanaca Leopold I) odbio krunu, izbor je pao na Bavarca Ota Fridriha Ludviga (Otto Friedrich Ludwig von Wittelsbach), sina bavarskog kralja Ludviga I (Ludwig I) iz kuće Vitelsbah. Nakon što su i sultan i grčka skupština 1832. prihvatili bavarskog princa za grčkog kralja, on je krunisan kao Oton I, kralj Grčke (O Óthon, Vasiléfs tis Elládos).