Gregory Stanton

Zanimljivosti

Gregory Stanton: Deset faza genocida

Dr. Gregory Stanton s Univerziteta Mary Washington se opsežno pozabavio procesom nastanka genocida i 1998. objavio dokument o 8 faza genocida, koji je 2013. aktualizirao i proÅ”irio govoreći o 10 faza genocida

Samo tijekom 20. stoljeća deseci milijuna ljudi su izgubili život uslijed genocida i sustavnih masovnih ubojstava. Dr. Gregory Stanton s Univerziteta Mary Washington se opsežno pozabavio procesom nastanka genocida i 1998. objavio dokument o 8 faza genocida, koji je 2013. aktualizirao i proÅ”irio govoreći o 10 faza genocida. Stanton vodi nevladinu organizaciju ā€žGenocide Watchā€œ, posvećenu borbi protiv genocida. Cilj njegovog rada, dakle, nije samo analizirati počinjene genocide, nego i pokuÅ”ati predvidjeti moguće genocide i u svakoj fazi procesa genocida ponuditi preventivne ili mjere sprečavanja.

Genocid ne nastaje preko noći, niti ga mogu počiniti pojedinci ili male grupe ljudi, on je rezultat dugih procesa i rezultat opsežne i umrežene interakcije i suradnje vojnih, političkih i drugih druÅ”tvenih struktura. Nakon Å”to se desi genocid ljudi su isprva u nevjerici i Å”oku, te ne mogu objasniti kako je netko sposoban za takva nedjela. No genocidi su se u ljudskoj povijesti događali tako često, da oni nisu niti neobjaÅ”njiva niti nepredvidljiva pojava. Isto pokazuje i Stantonov rad.

Prema Stantonu, dakle, postoji 10 faza genocida: klasificiranje, simboliziranje, diskriminacija, dehumanizacija, organiziranje, polariziranje, priprema, progon, istrebljenje i poricanje. Proces genocida pri tome nije linearan: iako svaka sljedeća faza dolazi nakon prethodne, ipak se sve prethodne faze nastavljaju simultano odvijati s narednim fazama tijekom cijelog procesa.

1. Klasifikacija: Sve kulture imaju kategorije razlikovanja ā€žnas i njihā€œ prema etniji, rasi, religiji, nacionalnosti. Najvažnija preventivna mjera u ovoj ranoj fazi ā€“ koja svakako ne mora dovesti do genocida, jer pripada prirodnom stanju ljudskih druÅ”tava – je razvijati institucije koje transcendiraju etničke ili rasne podjele, koje aktivno promoviraju toleranciju i razumijevanje, koje promoviraju one klasifikacije koje nadilaze podjele. U BiH nažalost viÅ”e od 90-postotna komplementarnost jezika, ni činjenica postojanja mnogih etnoreligiozno mijeÅ”anih institucija i gradova – kao uostalom ni postojanje političkog sustava u okviru Jugoslavije koji je promovirao gore opisane preventivne mjere ā€“ nisu mogli spriječiti krvavi pir 1990-ih.

2. Simbolizacija: Nastaje kad se klasifikacijama dodaju imena ili simboli. Nakon Å”to određena grupa ljudi dobije neko ime, ista grupa ljudi onda dobija i simbole i karakteristike koje u najboljem slučaju jačaju identitet grupe, a u loÅ”ijem slučaju dovode to pretjeranih poopćavanja i predrasuda. Klasifikacija i simbolizacija su tipično ljudske pojave i ne vode nužno u genocid, osim ako ne dođe do sljedeće faze, dehumanizacije. Ako ove prve dvije faze međutim vode u antagonizam pun mržnje, razgraničavanje grupa postaje zaoÅ”treno a i simboli dobivaju zaoÅ”trena značenja i pozivaju na nasilno razgraničavanje od drugih grupa. Negativan primjer koriÅ”tenja grupnih simbola je obveza noÅ”enja žutih zvijezda na rukavu za Židove pod nacističkom vlaŔću, te obveza noÅ”enja plavog Å”ala za ljude iz istočne zone u kmerskoj Kambodži. Kako bi se spriječila zloupotreba simbola, može se zakonski zabraniti određene simbole (poput svastike), pa čak i druga grupna obilježja poput odijevanja bandi ili odijevanja u vojne odore nekoć sukobljenih vojski. Zakonska ograničenja su međutim ograničenog dosega ako iza njih ne stoji potpora javnog mnijenja i kulture. Npr. iako su Hutu i Tutsi u Burundiju bile zabranjene riječi do 1980-ih, zamijenile su ih druge riječi-Å”ifre. Na sličan način ni zabrana ekstremnih i potiskivanje uopće nacionalnih i vjerskih simbola u Jugoslaviji nisu spriječili njihovu negativnu hiperinflaciju 1990-ih.

Međutim, ima i primjera gdje otpor ovakvoj zaoÅ”trenoj vrsti simbolizacije grupa može biti moćan ako naiđe na Å”iru potporu druÅ”tva. Npr. u Bugarskoj je za vrijeme Drugog svjetskog rata vlada odbila proizvesti dovoljno žutih traka za Židove, pa ih zbog toga nije nosilo barem 80% Židova, Å”to je, bar u Bugarskoj, liÅ”ilo žutu zvijezdu njenog značenja kao nacističkog simbola za Židove.

3. Diskriminacija: Nakon prirodnih procesa klasifikacije u grupe i simbolizacije, u pojedinim druÅ”tvima dolazi do daljnjeg razvijanja napetosti između grupa, pri čemu većinske ili vojno-gospodarski jače grupe diskriminiraju manje i slabije ā€“ proces koji se može različito odvijati na različitim nivoima druÅ”tva i države. Slabija grupa se konstantno zakida, na različite načine ponižava i s pojačavanjem razlika između jače i slabije grupe na pravnoj, gospodarskoj i političkoj razini dodatno se jačaju stereotipi o slabijoj grupi. Diskriminacija je prijelazni korak koji s vremenom nužno vodi prema dehumanizaciji. Preventivna mjera je aktivna i konstantna borba protiv svih oblika diskriminacije, a ne borba protiv oblika diskriminacije koji pogađaju isključivo vlastitu grupu, Å”to je jedan od najvećih problema bh. začaranog kruga konflikta.

4. Dehumanizacija: Jedna grupa polagano počinje negirati ljudskost druge grupe. Članovi te grupe se izjednačavaju sa životinjama, insektima ili bolestima. Dehumanizacija je tu da prevlada normalnu ljudsku odbojnost prema ubijanju. Tijekom ove faze žrtva biva dehumanizirana kroz medijsku propagandu mržnje kojom se žrtva predstavlja kao zločinac. U borbi protiv dehumanizacije jednostavno ne treba dopustiti da se poticanje na genocid predstavlja kao sloboda govora. Lokalne i međunarodne vođe bi trebale jednoznačno osuditi govor mržnje i proglasiti ga neprihvatljivim. Vođe koji pozivaju na genocid bi trebale dobiti zabranu izlaska iz zemlje i trebalo bi im zamrznuti strane bankovne račune. Novinari koji potiču na genocid bi trebali biti sankcionirani i procesuirani, Å”to se dogodilo u Ruandi, ali nažalost ne i u BiH.

5. Organiziranje: Genocid je uvijek organiziran, obično od države koja koristi milicije kako bi kasnije poricala državnu odgovornost za genocid (npr. Janjaweed u Darfuru). Za ovakve svrhe se često treniraju i naoružavaju specijalne vojne postrojbe ili milicije. Preventivna mjera za ovu fazu: zabrana članstva u ovim milicijama, zabrana ovih specijalnih postrojbi, milicija, vojnih odreda, zabrana njihovih simbola. U ratu u BiH su često koriÅ”tene specijalne postrojbe ovakvog tipa kako bi se pred očima međunarodne zajednice abolirala politička i vojna vodstva sukobljenih etnija. Klasičan izgovor istih nakon užasnih masovnih zločina u BiH bio je kako to nije rezultat naÅ”e službene politike, nego djelo ekstremnih pojedinaca koji nisu bili pod naÅ”om kontrolom. Taj su obrazac u različitim fazama sukoba koristile sve sukobljene grupe.

6. Polariziranje: Ekstremisti razdvajaju grupe i odaÅ”ilju polarizirajuću propagandu. Ponekad se čak zakonski zabranjuju mijeÅ”ani brakovi ili socijalna interakcija grupa. Ekstremistički terorizam cilja ne samo na članove druge grupe, nego i na umjerene članove i političare vlastite grupe, kako bi ih se zaplaÅ”ilo i uÅ”utkalo. Umjereni članovi naroda iz kojeg dolaze počinitelji koji mogu spriječiti genocid su prvi koji bivaju uhapÅ”eni i ubijeni. Preventivne mjere: zaÅ”tita umjerenih vođa i podrÅ”ka grupama koje se bore za zaÅ”titu ljudskih prava. Ekstremisti se s druge strane trebaju suočiti sa zabranom međunarodnih putovanja i s međunarodnim sankcijama. U BiH nažalost nikad nije manjkalo ekstremista koji su Å”to propagandom Å”to nasilnim akcijama nastojali Å”to viÅ”e zavaditi druÅ”tvene grupe i tako iskreirati etničko čiŔćenje i humano preseljenje kao ultimativne oblike fizičkog razdvajanja naroda. Maltretiranje mijeÅ”anih brakova i ubojstva umjerenih političara su također dio te priče.

7. Priprema: Žrtve se identificiraju i odvajaju zbog njihovog etničkog ili vjerskog identiteta. Stvaraju se liste smrti. Članovi grupe žrtava su prisiljeni nositi simbole radi lakÅ”e identifikacije. Otima im se imovina. Često su segregirani u getoe, deportirani u konc-logore ili zatvoreni u regiju pogođenu glađu da tamo umru od gladi. U ovoj fazi bi trebalo stvoriti političku volju kod velikih sila, regionalnih saveza i UN-a da se pruži pomoć žrtvama ili da se eventualno pomogne žrtvama da se odupru ili da se vojno intervenira. U BiH je reakcija velikih političkih sila potpuno zakazala u ovoj fazi, unatoč tome Å”to su znaci pripreme za genocid poput konc-logora bili prilično dobro dokumentirani.

8. Progon: Nakon Å”to su žrtve identificirane i odvojene, stvari brzo eskaliraju. Počinju masovni masakri. U ovoj točki mora biti mobilizirano Vijeće sigurnosti, UN mora proglasiti opasnost od genocida, i tu mora početi vojna međunarodna intervencija, koja nasuprot preporukama dr. Stantona u većini zemalja u kojima se desio genocid, pa tako i u BiH, dolazi mnogo prekasno. Stanton upozorava kako u ovoj fazi sankcije nipoÅ”to nisu dovoljne, nego je potrebna radikalna intervencija međunarodne zajednice.

9. Istrebljenje počinje i razvija se brzo prema onome Å”to se pravno naziva ā€žgenocidā€œ. Ubojice s lakoćom vrÅ”e masovna istrebljenja, jer oni nakon prethodne ideoloÅ”ke obrade viÅ”e ne vjeruju da su njihove žrtve punopravna ljudska bića. Kad ova faza naiđe na potporu državnih vlasti, često vojska radi zajedno s milicijama u provođenju ubojstava. Ponekad genocid rezultira u osvetničkim ubojstvima između grupa, stvarajući krug osvete i bilateralnog genocida (kao u Burundiju). Tijekom ove faze se genocid može spriječiti joÅ” samo brzom i sveobuhvatnom vojnom intervencijom. Uz to treba omogućiti sigurne zone i koridore za bijeg izbjeglica s međunarodnom zaÅ”titom. Kad je UN paraliziran, odgovornost leži na regionalnim savezima (npr. NATO). Ako velike sile ne žele poslati trupe za vojnu intervenciju, trebaju barem financijski i kadrovski pomoći susjednim državama zemlje u kojoj se događa genocid da prihvate izbjeglice.

10. Poricanje je faza koja uvijek slijedi nakon nekog genocida. Poricanje je jedan od najpouzdanijih znakova želje da se u nekom povoljnom trenutku u budućnosti genocid nastavi. Počinitelji prekopavaju i skrivaju masovne grobnice, pale tijela, zataÅ”kavaju dokaze i zastraÅ”uju svjedoke. Oni poriču sva zlodjela koja su počinili i često žrtvama pripisuju krivnju za ono Å”to se dogodilo. Oni opstruiraju istrage o zlodjelima i ostaju u vlasti, sve dok ih se nasilno ne ukloni s moći ili dok ne umru. Zločinci ostaju nekažnjeni ā€“ primjer Pola Pota ili Idija Amina – osim ako se ne osnuje poratni tribunal (poput onih za Ruandu, Jugoslaviju ili Kambodžu), ako se zločince ne pohvata i osudi. Odgovor na poricanje genocida je kažnjavanje putem međunarodnog tribunala ili kroz državne sudove. Tamo se mogu sasluÅ”ati svjedoci, ispitati dokazi i osuditi počinitelji. Makar ti sudovi i ne pozatvarali najgore počinitelje genocida i ubojice, važno je pokazati političku volju da se iste pohvata, procesuira i privede pravdi.

(prometej.ba/ Marijan OrÅ”olić )