
Srednjovjekovna Bosna
Hrvoje VukÄiÄ HrvatiniÄ, zaÅ”titnik Crkve bosanske
Gotovo da nemamo historijskih podataka o djetinjstvu i ranoj mladosti Hrvoja VukÄiÄa HrvatiniÄa, osim Å”to je poznato da mu je otac bio knez Vukac HrvatiniÄ (1357 ā 1380), jedan od Älanova HrvatiniÄa koji su gospodarili Donjim Kraje, oblasti srednjovjekovne bosanske države koja je na zapadu graniÄila sa Ugarskom. Nejasan je i njegov odnos sa Crkvom bosanskom. Ipak, Crkva bosanska spominje se i kao garant jedne zemjiÅ”ne darovnice bana Stjepana II KotromaniÄa Grguru StipaniÄu (bratiÄu Vukca HrvatiniÄa) izdatoj poslije 1329. godine.
U javnom životu Hrvoje se javlja 21. juna 1376. godine kada ga u jednoj ispravi izdatoj u ViÅ”egradu ugarski kralj Ludovik I naziva āvjernim vitezomā. Bio je to blistav poÄetak karijere koja Äe vrhunac dostiÄi imenovanjem za splitskog hercega u jesen 1403. godine. Imenovanje āvitezomā bilo je motivisano politiÄkim razlozima kako bi kralj Ludovik vezao Hrvoja uz sebe u cilju jaÄanja odnosa na osjetljivoj granici s Bosnom. Izražen duh vojskovoÄe je dokazana kroz povelju bosanskog kralja Stjepana DabiÅ”e od 15. aprila 1392. godine u kojoj su vezani detalji za pobjedu bosanske vojske nad Osmanlijama na Glasincu u istoÄnoj Bosni u kojoj je Hrvoje sudjelovao.
Poznati izvori ne nude odgovor na pitanje kojoj crkevnoj organizaciji srednjovjekovne Bosne je pripadao, ali zbog dobrih odnosa sa ugarskim vladarom Ludovikom u svoj vokabular je uvrstio feudalno ā krÅ”Äanski koncept prava u kojem se pozivao na križ i svetaÄke moÄi. Ipak, Matija od San Miniata, tajnik napuljskog kralja Ladislava, u pismu od 11. jula 1403. godine Hrvoja naziva āpatarenomā, dok ga kardinal Angelo de Acciiaioli, poslanik pape Bonficija IX (1389 ā 1404) u jednom svom pismu poziva da se vrati āk svjetlu pravog spasaā, na Å”to je pristao nadajuÄi se da Äe ga napuljski kralj imenovati ānamjesnikom Bosneā. VeÄ na samom poÄetku politiÄke karijere ā krajem sedme ili poÄetkom osme decenije XIV stoljeÄa ā Hrvoje se oženio osobom nepoznatog imena i druÅ”tvneog staleža, s kojom je imao āprirodnogā sina BalÅ”u. Sama Äinjenica da je sklopio brak izvan KatoliÄke crkve dovoljno ide u prilog njegovim bliskim vezama sa Crkvom bosanskom.
Poslije razvoda od prve žene, koja je bila patarenka, sklapa brak sa Jelenom NelipÄiÄ, sestrom cetinskog kneza IvaniÅ”a, 1401. godine. Taj Äin znaÄio je Hrvojevo približavanje katoliÄanstvu kojeg je ispovijedala njegova supruga. Ipak, ostaje nerazjaÅ”njeno da li je brak sklopljen u okviru KatoliÄke crkve. ProglaÅ”enje za splitskog hercega, Å”to predstavlja njegov najveÄi politiÄki domet, za Hrvoja je znaÄilo novo približavanje katoliÄanstvu. VeÄ krajem 1403. godine naruÄuje izradu Misala koji je pripadao franjevaÄkoj redakciji. Nepune dvije godine kasnije, papa InoÄentije VII ga naziva āljubljenim sinomā. OÄito ne želeÄi da se distancira od Crkve bosanske, kojoj je izvorno pripadao, Hrvoje pored Misala naruÄuje i Zbornik u kojem je izmeÄu ostalog pisalo: āot ruki Hvala krstjanina⦠v dni episkupstva i nastavnika i svrÅ”itelja crkve bosanske deda Radomiraā. Nema sumnje da je ravnopravan status KatoliÄkoj crkvi dao prvenstveno zbog politiÄkih razloga i Å”irenja svoje moÄi.
Njegovo ākatoliÄanstvoā je sasvim opravdano kada se uzme u obzir da je postao herceg Splita, grada koji je bio žestok pobornik katoliÄke vjere i sasvim je jasno da on zbog toga nije mogao biti žestok ābogumilā. Njegovu konfesionalnu orijentaciju najbolje oslikava poznata izjava sadržana u poruci kraljici Barbari iz ljeta 1413. godine, kada je nastojao izbjeÄi odmazdu kralja Sigismunda, koja je uslijedila nakon njegovog napada na posjede vojvode Sandalja HraniÄa, dok je bio angažovan u pohodu protiv Osmanija. Tada je ugarskoj kraljici napisao da ne želi umrijeti āu poganskom obredu i nevjeri, jer je jedva i teÅ”ko doÄekao vrijeme da od poganskog obreda preÄe u vjeru katoliÄku i da može vjerno služiti svome gospodinu kraljuā. Izraz āpaganski obredā objaÅ”njava Hrvojevo pripadniÅ”tvo Crkvi bosanskoj.
I cijela Hrvojeva politiÄka djelatnost usko je bila vezana uz konfesionalnu problematiku. Cijelu svoju politiÄku karijeru usko je komunicirao sa Ugarskom, Napuljem, Dubrovnikom i MletaÄkom. Dana 13. jula 1393. godine postao je āpoÄasni mletaÄki graÄaninā, 25. februara 1399. godine imenovan je dubrovaÄkim plemiÄem i vlasnikom palaÄe u gradu. U decembru 1402. godine napuljski komandir Almedarisko darovao je Hrvoju kuÄu u Zadru, a u martu 1403. godine SpliÄani ga sa sinom BalÅ”om proglaÅ”avaju plemiÄem i dodjeljuju mu zemaljski posjed. Odnosi sa ugarskom krunom bili su daleko najproblematiÄniji i nejasniji. Nakon Å”to je 23. avgusta 1393. godine stupio u vazalni odnos prema kralju Sigismundu i kraljici Mariji, obeÄao je da Äe po smrti kralja DabiÅ”e služiti samo njima.
Ipak, Hrvoje se nije želio vezivati uz Sigismunda te je nakon pristanka uz napuljskog kralja Ladislava, Sigismund 2. juna 1398. godine krenuo u pohod protiv njega nazvavÅ”i ga ānevjernim slugom i otpadnikom koji se pridružio rulji nevjernika križa Kristovaā. Poslije Hrvojeve neuspjeÅ”ne ospade Knina u ljeto 1401. godine, Sigismund ga je svrstao meÄu ābezbožne patareneā koji su izveli taj napad. VeÄ 1405. godine Sigismund ga naziva āsmrtnim protivnikomā, a u povelji od 22. aprila 1406. godine uz ostale āBoÅ”njane nevjernikom, butnovnikom i neprijateljemā. DubrovÄani u nizu dokumenata izdatih od 26. marta 1405. i 25. marta 1415. godine Hrvoja oslovljavaju kao āslavnog i velmožnog gospodina, po milosti božijoj hercega splitskog i kneza od Donjih Krajaā. Hrvoje, dakle, vladar je āpo milosti božijojā i njegovo āpatarenstvoā, odnosno pripadnost Crkvi bosanskoj, ne postavlja se kao prepreka u odnosima.
Situacija u Hrvojevim odnosima sa kraljem Sigismundom vratila se u normalu krajem 1408. godine. Ipak, stanje se ponovo pogorÅ”alo u maju 1413. godine kada je Hrvoje napao posjede Sandalja HraniÄa. Tada ga je Sigismund liÅ”io svih posjeda i titula ā posebno titule hercega splitskog, te ga proglasio ājavnim buntovnikom i nevjernim njegovu veliÄastvu i njegovoj svetoj kruniā, zapovjedivÅ”i svojim podanicima da napadnu njegove posjede. Da je Hrvojev naklon katoliÄastvu bio samo politiÄke prirode svjedoÄi Sigismundova isprava izdata sedam godina nakon Hrvojeve smrti, 22. jula 1423. godine u kojoj ga se sjeÄa kao āuÄenika patarense izopaÄenostiā, bosnae.info