Gotovo da nemamo historijskih podataka o djetinjstvu i ranoj mladosti Hrvoja Vukčića Hrvatinića, osim što je poznato da mu je otac bio knez Vukac Hrvatinić (1357 – 1380), jedan od članova Hrvatinića koji su gospodarili Donjim Kraje, oblasti srednjovjekovne bosanske države koja je na zapadu graničila sa Ugarskom. Nejasan je i njegov odnos sa Crkvom bosanskom. Ipak, Crkva bosanska spominje se i kao garant jedne zemjišne darovnice bana Stjepana II Kotromanića Grguru Stipaniću (bratiću Vukca Hrvatinića) izdatoj poslije 1329. godine.
U javnom životu Hrvoje se javlja 21. juna 1376. godine kada ga u jednoj ispravi izdatoj u Višegradu ugarski kralj Ludovik I naziva “vjernim vitezom”. Bio je to blistav početak karijere koja će vrhunac dostići imenovanjem za splitskog hercega u jesen 1403. godine. Imenovanje “vitezom” bilo je motivisano političkim razlozima kako bi kralj Ludovik vezao Hrvoja uz sebe u cilju jačanja odnosa na osjetljivoj granici s Bosnom. Izražen duh vojskovođe je dokazana kroz povelju bosanskog kralja Stjepana Dabiše od 15. aprila 1392. godine u kojoj su vezani detalji za pobjedu bosanske vojske nad Osmanlijama na Glasincu u istočnoj Bosni u kojoj je Hrvoje sudjelovao.
Poznati izvori ne nude odgovor na pitanje kojoj crkevnoj organizaciji srednjovjekovne Bosne je pripadao, ali zbog dobrih odnosa sa ugarskim vladarom Ludovikom u svoj vokabular je uvrstio feudalno – kršćanski koncept prava u kojem se pozivao na križ i svetačke moći. Ipak, Matija od San Miniata, tajnik napuljskog kralja Ladislava, u pismu od 11. jula 1403. godine Hrvoja naziva “patarenom”, dok ga kardinal Angelo de Acciiaioli, poslanik pape Bonficija IX (1389 – 1404) u jednom svom pismu poziva da se vrati “k svjetlu pravog spasa”, na što je pristao nadajući se da će ga napuljski kralj imenovati “namjesnikom Bosne”. Već na samom početku političke karijere – krajem sedme ili početkom osme decenije XIV stoljeća – Hrvoje se oženio osobom nepoznatog imena i društvneog staleža, s kojom je imao “prirodnog” sina Balšu. Sama činjenica da je sklopio brak izvan Katoličke crkve dovoljno ide u prilog njegovim bliskim vezama sa Crkvom bosanskom.
Poslije razvoda od prve žene, koja je bila patarenka, sklapa brak sa Jelenom Nelipčić, sestrom cetinskog kneza Ivaniša, 1401. godine. Taj čin značio je Hrvojevo približavanje katoličanstvu kojeg je ispovijedala njegova supruga. Ipak, ostaje nerazjašnjeno da li je brak sklopljen u okviru Katoličke crkve. Proglašenje za splitskog hercega, što predstavlja njegov najveći politički domet, za Hrvoja je značilo novo približavanje katoličanstvu. Već krajem 1403. godine naručuje izradu Misala koji je pripadao franjevačkoj redakciji. Nepune dvije godine kasnije, papa Inoćentije VII ga naziva “ljubljenim sinom”. Očito ne želeći da se distancira od Crkve bosanske, kojoj je izvorno pripadao, Hrvoje pored Misala naručuje i Zbornik u kojem je između ostalog pisalo: “ot ruki Hvala krstjanina… v dni episkupstva i nastavnika i svršitelja crkve bosanske deda Radomira”. Nema sumnje da je ravnopravan status Katoličkoj crkvi dao prvenstveno zbog političkih razloga i širenja svoje moći.
Njegovo “katoličanstvo” je sasvim opravdano kada se uzme u obzir da je postao herceg Splita, grada koji je bio žestok pobornik katoličke vjere i sasvim je jasno da on zbog toga nije mogao biti žestok “bogumil”. Njegovu konfesionalnu orijentaciju najbolje oslikava poznata izjava sadržana u poruci kraljici Barbari iz ljeta 1413. godine, kada je nastojao izbjeći odmazdu kralja Sigismunda, koja je uslijedila nakon njegovog napada na posjede vojvode Sandalja Hranića, dok je bio angažovan u pohodu protiv Osmanija. Tada je ugarskoj kraljici napisao da ne želi umrijeti “u poganskom obredu i nevjeri, jer je jedva i teško dočekao vrijeme da od poganskog obreda pređe u vjeru katoličku i da može vjerno služiti svome gospodinu kralju”. Izraz “paganski obred” objašnjava Hrvojevo pripadništvo Crkvi bosanskoj.
I cijela Hrvojeva politička djelatnost usko je bila vezana uz konfesionalnu problematiku. Cijelu svoju političku karijeru usko je komunicirao sa Ugarskom, Napuljem, Dubrovnikom i Mletačkom. Dana 13. jula 1393. godine postao je “počasni mletački građanin”, 25. februara 1399. godine imenovan je dubrovačkim plemićem i vlasnikom palače u gradu. U decembru 1402. godine napuljski komandir Almedarisko darovao je Hrvoju kuću u Zadru, a u martu 1403. godine Splićani ga sa sinom Balšom proglašavaju plemićem i dodjeljuju mu zemaljski posjed. Odnosi sa ugarskom krunom bili su daleko najproblematičniji i nejasniji. Nakon što je 23. avgusta 1393. godine stupio u vazalni odnos prema kralju Sigismundu i kraljici Mariji, obećao je da će po smrti kralja Dabiše služiti samo njima.
Ipak, Hrvoje se nije želio vezivati uz Sigismunda te je nakon pristanka uz napuljskog kralja Ladislava, Sigismund 2. juna 1398. godine krenuo u pohod protiv njega nazvavši ga “nevjernim slugom i otpadnikom koji se pridružio rulji nevjernika križa Kristova”. Poslije Hrvojeve neuspješne ospade Knina u ljeto 1401. godine, Sigismund ga je svrstao među “bezbožne patarene” koji su izveli taj napad. Već 1405. godine Sigismund ga naziva “smrtnim protivnikom”, a u povelji od 22. aprila 1406. godine uz ostale “Bošnjane nevjernikom, butnovnikom i neprijateljem”. Dubrovčani u nizu dokumenata izdatih od 26. marta 1405. i 25. marta 1415. godine Hrvoja oslovljavaju kao “slavnog i velmožnog gospodina, po milosti božijoj hercega splitskog i kneza od Donjih Kraja”. Hrvoje, dakle, vladar je “po milosti božijoj” i njegovo “patarenstvo”, odnosno pripadnost Crkvi bosanskoj, ne postavlja se kao prepreka u odnosima.
Situacija u Hrvojevim odnosima sa kraljem Sigismundom vratila se u normalu krajem 1408. godine. Ipak, stanje se ponovo pogoršalo u maju 1413. godine kada je Hrvoje napao posjede Sandalja Hranića. Tada ga je Sigismund lišio svih posjeda i titula – posebno titule hercega splitskog, te ga proglasio “javnim buntovnikom i nevjernim njegovu veličastvu i njegovoj svetoj kruni”, zapovjedivši svojim podanicima da napadnu njegove posjede. Da je Hrvojev naklon katoličastvu bio samo političke prirode svjedoči Sigismundova isprava izdata sedam godina nakon Hrvojeve smrti, 22. jula 1423. godine u kojoj ga se sjeća kao “učenika patarense izopačenosti”, bosnae.info