Hulefai-rašidin je naziv za period od 632. do 661. godine, odnosno period kada su muslimane vodila prva četvorica khalifa.Nakon smrti Muhameda došli su najteži časovi za islam i muslimane, jer u Kuranu nije bilo određeno ko će poslije Muhameda biti vođa muslimana.
Također, ni Muhamed za svog života nije odredio svog nasljednika, već je bilo prepušteno muslimanima da oni sami izaberu najpogodniju ličnost za taj važni i odgovorni položaj.
Odmah po smrti Muhameda, došlo je do nesuglasica među ensarijama i muhadžirima oko toga ko će preuzeti na sebe pravo na upravljanje khalifatom. Ensarije su predlagale Sada ibn Ubadu kao budućeg khalifu. Međutim, nakon govora Ebu-Bekra, većina ensarija shvatila je da muhadžiri, tačnije kurejšije imaju pravo da iz svojih redova izaberu khalifu.
Tada je Ebu-Bekr predložio Omera za khalifu. No, Omer i ostali odlučiše da glasaju za Ebu-Bekra on je tada izabran za khalifu, pa je tako postao prvi khalifa poslije Muhameda.
Rad hulefai-rašidina na državnom uređenju i kulturi
Khalifat / Hilafet: Prvu islamsku državu, koja je trajala oko 30 godina, historičari nazivaju Država hulefai-rašidina. Prvo što je uspostavljeno u tom periodu jeste institucija khalifata ili hilafeta, čiji je predstavnik nazvan khalifa, a bio je zamjenik Muhameda. Muslimani su bili dužni da se pokoravaju khalifi sve dok on slijedi Kuran i hadis.
Za razliku od drugih srednjovjekovnih vjerskih poglavara, khalifa nije imao vjersku vlast nad muslimanima u pravom smislu, već je samo bio izvršilac vjerskih propisa. U prvoj islamskoj državi khalifat nije bio nasljedan nego izborni, pa su samo prva četvorica khalifa bili prave khalife, odnosno poslanikovi zastupnici, jer je poslije khalifat postao nasljedan. Khalifa je odlučivao o svim svjetovnim i vjerskim pitanjima, bio je imam, predvodio vjernike u molitvi, bio je zapovjednik vojske, donosio presude i ubirao poreze.
Sudstvo: Kada se islamska država toliko proširila i khalifine obaveze su porasle, pa je suđenje povjeravao osobama za koje je smatrao da su sposobne izvršavati tu dužnost. Kadije su izvršavale sudsku vlast kao zamjenici khalifa, ali su pojedine veće sporove prepuštali samom khalifi. Kadije su sudile samo u građanskim sporovima, dok su u kaznenim predmetima sudile khalife i namjesnici provincija.
Vojno zapovjedništvo: Poslije Muhameda zapovjedništvo nad vojskom preuzeo je khalifa. Međutim, khalife nisu mogle istovremeno voditi vojske na više strana, pa su među najistaknutijim i najhrabrijim borcima birali vojskovođe. Omer se istakao kao odličan vojni organizator. Ratujući sa regularnom vojskom Bizantinaca i Perzijanaca, muslimani su morali da napuste stari način ratovanja, te da urede vojsku po uzoru svojih protivnika, odnosno da koriste formacije koje se sastoje od prethodnice, desnog i lijevog krila, centra i konjice.
Državni prihodi: U početku zekat je bio jedini državni prihod, a njegova visina je određena Kuranom i hadisom. Zekat je skupljan od bogatijih muslimana i dio toga je određen za siromašne muslimane. Kasnije se proširio izvor državnih prihoda na fej – ratni plijen, džizju– porez za nemuslimane na ime zaštite, harač – porez na plodonosne nekretnine nemuslimana, ušr – desetina plodonosnih nekretnina muslimana, džumruk – carina. Harač, ušr, zekat i džizja su stalni državni prihodi, dok su fej i džumruk bili povremeni.
Iz harača i ušra su se najprije izmirvale plate vojnika i troškovi opštih potreba. Ostatak se slao u sjedište khalife i trošen je za ostale državne potrebe. Džizju su bili dužni plaćati samo odrasli i sposobni muškarci, a uzimana je kao ekvivalent za obaveze zaštite nemuslimana od strane muslimana. Nje su bili oslobođeni siromašni ljudi, nesposobni za rad, djeca, starci i bolesnici.
Carina u početku nije bila naplaćivana, ali nakon što je khalifa Omer bio obaviješten da susjedne zemlje ubiru carinu od muslimanskih trgovaca, onda je i on uzvratio istom mjerom i uveo carinu za strane trgovce. Ratni plijen je dijeljen na način da su 4/5 išle ratnicima koji su se borili u bici, a 1/5 je odlazila u državnu blagajnu i trošila se za Muhameda, njegovu rodbinu, siromašne i siročad.
Zahvaljujući vojnim uspjesima, plijen se gomilao, pa je Omer odlučio da svim borcima iz državne blagajne odredi stalne plate. Prije objave islama Arapi nisu imali svoj novac, već su koristili bizantski i perzijski. Za vrijeme Omera je osvojena Perzija i veliki dio bizantske teritorije, pa je po uzoru na njih khalifa naredio kovanje novca.s
Pismenost: Prije objave islama pismenost kod Arapa je bila veoma rijetka. S obzirom da su prve riječi objave „ikre“, što znači uči, čitaj, islamsko učenje je podsticalo pismenost i nauku. Nakon osvajanja Perzije muslimani su doveli veći broj osoba u Medinu da podučavaju muslimane pismu, tako da se pismenost za vladavine „pravednih khalifa“ znatno povećala. Za vrijeme Ebu Bekra Kuran je sabran i napisan u jednu knjigu, dok je za vrijeme Osmana prepisan u više primjeraka.
Dužnosti khalife: Hadždž je bio jedna od najčasnijih khalifskih dužnosti i on je služio kao opšti sastanak na koji su dolazili namjesnici svih provincija da referišu khalifi o stanju u svojim oblastima. Prva trojica khalifa su lično predvodila hadždž, dok je Alija odredio zamjenika da vodi sastanak, jer je on sam bio zauzet problemom sa Muavijom. Khalifi je pripadalo i pravo imameta u obredima, namazima. Svaki grad je za vladavine pravednih khalifa imao samo po jednu džamiju i samo se u njoj klanjala džuma (molitva petkom), koju je u sjedištu khalifata predvodio lično khalifa, a u ostalim gradovima khalifini namjesnici.
Komentariši