purple-banner-png-4

Dijak

Ilirske provincije (1809-1815)

U XIX stoljeće Europa je ušla u ratnom stanju. U Francuskoj je došlo do revolucije, u koju su se umiješale najmoćnije europske države, iz čega je proizašao rat u Europi koji je trajao dvadesetak godina.

U posljednjim godinama XVIII stoljeća na vlast u Francuskoj dolazi Napoleon Bonaparte kao prvi konzul. On ujedno i predvodi armiju koja ratuje sa habzburškim trupama u sjevernoj Italiji. Prvi koalicijski rat završava mirom u Kampo-Formiju 1797. godine. Njime počinju teritorijalne promjene u Europi i prekrajanje granica. Francuska i Habzburška monarhija se sukobljavaju zbog italijanskog sjevera, a taj sukob je imao odraza i na južnoslavenski

prostor. Najvažniji za ovaj prostor je bio Treći koalicijski rat (1804-05), kojeg je odlučila francuska pobjeda kod Austerlica. Mir je potpisan u Presburgu (Bratislavi, Požunu), a po njemu je Francuska dobila nove teritorije, između ostalih, Veneciju, Istru i Dalmaciju.

One su pripojene nešto ranije formiranoj (17. III 1805) Kraljevini Italiji. U međuvremenu, car Franc II je donio odluku o raspuštanju Svetog Rimskog carstva njemačkog naroda (6. VIII 1806), a nešto ranije je proglasio formiranje Carevine Austrije
(11. VIII 1804).

Austrija je ponovo ušla u rat protiv Francuske u sklopu Pete koalicije, ali je doživjela poraz kod Vagrama i pristala na mir u Šenbrunu 1809. Šenbrunskim mirom izgubila je dodatnu teritoriju, između ostalog, cijelu Kranjsku, dio Koruške i dio Hrvatske. Te oblasti su spojene sa Istrom i Dalmacijom i nastale Ilirske provincije sa sjedištem u Ljubljani (Lajbahu).

Ilirske provincije su se prostirale od gornje Drave (kasnije je priključen i Zapadni Tirol) do južno od Boke Kotorske, pokrivajući cijelu Damlaciju, Istru, Kranjsku, Hrvatsku južno od Save i Korušku južno od Drave.

U sastav Provincija ulazila je i teritorija bivše Dubrovačke republike, koju su Francuzi ukinuli 31. I 1808. godine dekretom generala Marmona (August Marmont). Ilirske provincije nisu činile sastavni dio Francuskog carstva, već jednu vazalnu oblast. Na čelu Provincija bio je generalni guverner, uglavnom vojni oficir.

Provincije su bile uređene po nekoliko administrativno-teritorijalnih oblasti: Koruška (sjedište Lienz), Istra (Trst), Kranjska (Ljubljana), Civilna Hrvatska (Karlovac), Vojna Hrvatska (Senj), Dubrovnik (Dubrovnik) i Dalmacija (Zadar). U februaru 1810. dekretom su Provincije podijeljene na dvije administrativne oblasti, sjevernu sa sjedištem u Ljubljani i južnu sa sjedištem u Zadru.

Cilj stvaranja Ilirskih provincija je bio povezivanje sa osmanskom teritorijom zbog trgovačkih veza, te odsjecanje Austrije od mora. Provincije su živjele dok je Napoleon bio na vlasti u Francuskoj.

Njegov poraz kod Lajpciga u oktobru 1813. doveo je do ukidanja Ilirskih provincija, odnosno austrijska vojska je ponovo zauzele ove prostore i uskoro je vraćena austrijska vlast.

Istra, Kranjska i Koruška su od 1816. činile austrijsku krunsku zemlju Kraljevinu Iliriju, dio Hrvatske koji je pripadao Ilirskim provincijama je vraćen Kraljevini Hrvatskoj kao poluautonomnim dijelom Kraljevine Mađarske u sastavu Carevine Austrije, a Dalmacija je postala austrijska krunska zemlja kao Kraljevina Dalmacija nezavisna od mađarsko-hrvatskih zemalja.