purple-banner-png-4

Dijak

Bosna i Hercegovina na kraju Prvog svjetskog rata

Tokom rata na prostoru Bosne i Hercegovine širila se jugoslavenska ideja o stvaranju zajedničke države Južnih Slavena. Ratni rezultati tokom 1918. nagovještavali su skori raspad sedmostoljetne monarhije.

U južnoslavenskim pokrajinama Monarhije od ljeta 1918. su se formirala narodna vijeća kao predstavnička tijela, a Bosna i Hercegovina je svoje Narodno vijeće dobila u septembru.

Možda najvažniji je bio mjesec oktobar –najprije je 8. oktobra u Zagrebu formirano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba kao vrhovni organ Južnih Slavena u Monarhiji, a na sjednicama u Zagrebu od 17. do 19. oktobra bilo je i formalno konstituisano.

Hrvatski sabor 29. oktobra je donio historijsku odluku –raskid svih državno-pravnih veza sa Austrijom i Mađarskom i proglasio nezavisnu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba, u čijem sastavu je bila i Bosna i Hercegovina.

U plenumu Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu ušlo je 18 članova, od kojih samo dvojica Bošnjaka muslimana, dok je u Centralnom odboru Narodnog vijeća bilo šest članova, a među njima nijedan Bošnjak musliman. Tek nakon protesta bošnjačkih političara u odbor su ušla dva Bošnjaka, Halid-beg Hrasnica i Hamid Svrzo.

Dva dana nakon pomenute odluke hrvatskog sabora u Sarajevu je konstituisan Glavni odbor NVSHS za BiH. Prva bosanskohercegovačka Narodna vlada je imenovana 3. novembra i istog dana objavila preuzimanje svih poslova dotadašnje zemaljske uprave.

Interesantan je sastav bošnjačkih članova Narodnog vijeća. Naime, ispostavilo se da su ispred Bošnjaka muslimana u Narodno vijeće SHS trebali ući oni političari koji su bili spremni prihvatiti već započete projugoslavenske aktivnosti. Tu spremnost je pokazalo njih šest: Mehmed Spaho, dr. Halid-beg Hrasnica, Zija Rizaefendić, dr. Mehmed-beg Zečević, dr. Mustafa Denišlić i Hifzi ef. Muftić.

Kraj rata je donio obrat i afirmaciju heterogene grupe političkih i javnih ličnosti neznatnog legitimiteta u širim bošnjačkim muslimanskim masama. Bošnjaci u Narodnom vijeću pripadali su prije rata političko-društvenim grupama čiji je rad bio obilježen međusobnim sukobima i neslaganjem, ponajprije u pogledu nacionalnog pitanja, a na kraju rata našli su se na istom zadatku Hrasnica, Spaho i Rizaefendić (članovii pristaliceiz prohrvatskih naprednjaka nastale Muslimanske samostalne stranke(MSS)), zajedno sa Svrzom, Ćemalovićem i Bašićem (istaknutim zagovornicima srpske nacionalne ideje među muslimanima i nastavljačima pravca kojeg su zastupali mostarski Musavati Đikićeva Samouprava).

Na istom zadatku našli su se Mehmed Spaho, dobitnik oredna cara Franza Josepha sa viteškim križem, i Hamid Svrzo, bivši politički zatvorenik aradskoj tamnici. Arnautović se žalio što su muslimane u NV predstavljali „neznatni i neozbiljni elementi“, dok su Srbe i Hrvate predstavljali bivši saborski predstavnici.

On je pisao: „Muslimani su u Saboru imali dvije stranke –Ujedinjenu, koja je paktirala sa Hrvatima, i Narodnu

1, koja je bila srbofilska. Druge dvije stranke –Samostalna i Demokratsa 2, na izborima su „totalno propale“. Pa ako je prvospomenuta saborska stranka „kompromitovana“, zašto je u sastavu „Narodnog“ vijeća mimoiđena drugospomenuta, srbofilska stranka?“Ipak, novi politički predstavnici bošnjačkog naroda nastavili su djelovati u novoj državi.Tokom novembra bilo je dosta nemira u i oko Bosne i Hercegovine u opštem metežu na kraju rata. Taj opšti haos karakterisali su nemiri agrarnog karaktera, a njegovi nosioci bili su srpski seljaci koji su samovoljno preuzimali zemljišne posjede.

Nova vlast nije imala sredstava da zaustavi agrarne nemire, pa je 4. novembra došlo do sastanka u Višegradu između predstavnika Glavnog odbora Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu sa komandantom Druge armije Vojske Kraljevine Srbije, Stepom Stepanovićem. Dogovoreno je da jedinice Druge armije uđu na teritoriju Bosne i Hercegovine u cilju održavanja reda i mira.

Tako su već 6. novembra srbijanske jedinice ušle u Sarajevo i druge dijelove Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina je time bila faktički okupirana, ali je formalno-pravno ostala dio Države SHS.To potvrđuje i činjenica da je šest članova delegacije Narodnog vijeća SHS, koje je prihvatilo Prvodecembarski akt, predstavljalo Bosnu i Hercegovinu.

U Beogradu je pomenuta delegacija NVSHS 1. decembra prihvatila ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom, čime je nastala nova država, Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca.Ispred delegacije NVSHS dr. Ante Pavelić (stariji) pročitao je Adresu regentu Aleksandru Karađorđeviću, u kojoj je između ostalog stajalo:

„(…) Da se ova misao provede u djelo, zaključilo je Narodno vijeće u svojoj sjednici od 24. studenoga, da proglašuje ujedinjenje države Slovenaca, Hrvata i Srba sa Srbijom i Crnom Gorom u jedinstvenu državu, te je izabralo svoje odaslanstvo, koje stupa pred Vaše kraljevsko visočanstvo, da Vam ovaj zaključak »Narodnog vijeća« zvanično i u svečanoj formi saopći.

Zaključak je »Narodnog vijeća« da vladarsku vlast na čitavom teritoriju sada jedinstvene države Srba, Hrvata i Slovenaca vrši Njegovo veličanstvo kralj Petar, odnosno u njegovoj zamjeni kao regent Vaše kraljevsko visočanstvo. Ujedno bi se u sporazumu s vladom Vašega kraljevskoga visočanstva i s predstavnicima svih narodnih stranaka u Srbiji i Crnoj Gori imala obrazovati jedinstvena parlamentarna vlada na području jugoslavenske države uz jedinstveno narodno predstavništvo(…).“

Regent je, između ostalog, odgovorio riječima: „Gospodo odaslanici! Vaš dolazak u ime Narodnoga Veća Slovenaca, Hrvata i Srba, dostojnoga predstavnika široke naše narodne misli, i Vaše saopćenje njegove misli, i Vaše saopćenje njegove historijske odluke od 24. novembra, kojom se proglašava državno ujedinjenje svega naroda i sve naše mile, namučene, ali slavne otadžbine, ispunilo me dubokom radošću. Primajući to saopćenje, uveren sam, da ovim činom ispunjavam svoju vladalačku dužnost, jer njim samo prevodim konačno u delo ono, što su najbolji sinovi naše krvi, sve tri vere, sva tri imena, s obje strane Dunava, Save i Drine; počeli pripremati još za vlade blažene uspomene moga dede Kneza Aleksandra I i Kneza Mihajla ono, što odgovara željama i pogledima moga naroda, te u ime Njegova Veličanstva Kralja Petra I proglašavam ujedinjenje Srbije s zemljama nezavisne države Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca(…).“