novi-vijek

Novi vijek

Berlinski kongres i okupacija Bosne i Hercegovine

Jedan od najvažnijih događaja u višestoljetnoj historiji Bosne i Hercegovine bio je Berlinski kongres. Na njemu je zaključen mir između Osmanske države i Ruske imperije uz posredovanje velikih europskih sila. Naime, Rusija i Osmanska država našle su se u ratu 1877. godine. On je posljedica događaja poznatih kao Velika istočna kriza ili Balkanska kriza, kako se u štampi i diplomatskim krugovima češće nazivala. Sve je počelo u Hercegovini 1875. godine ustankom lokalnih kršćana, uglavnom pravoslavaca. Ustanak se brzo proširio na druge dijelove Bosanskog vilajeta, a potom i na sve zemlje na Balkanu koje su i dalje bile pod osmanskom vlašću. Uslijedio je rat Srbije i Crne Gore protiv Osmanske države, a u njega se potom umiješala Rusija.

Razvoj ratnih događaja bio je takav da su Rusi bili na korak od zauzimanja Istanbula. U tome su ih spriječile europske velesile, prije svih Britanija, čiji su brodovi uplovili u moreuze, te Austro-Ugarska, koja je smatrala da je Rusija otišla daleko preko onoga što su dvije monarhije dogovorile u Rajhštatu i Budimpešti. Da im se ne bi desilo ono što se desilo u Krimskom ratu, a istovremeno da bi zadržali plodove pobjede, Rusi su požurili sklopiti mir sa Osmanlijama. On je dogovoren 3. marta1878. u San Stefanu.

Međutim, Sanstefanski mir nije zaživio, jer su iz Europe stigle oštre reakcije prema Rusiji. Sporno je bilo stvaranje Bugarske, velike autonomne kneževine unutar Osmanske države, koja bi, kao takva, bila eksponent Rusije na Balkanu i njeno sredstvo preko kojeg će se domoći Sredozemlja. Niko u Europi nije želio takvu Bugarsku, pa je njemački kancelar Otto von Bismarck predložio ruskom imperatoru Aleksandru II da pristane na reviziju mirovnog ugovora, što je ovaj i prihvatio. Tako je došlo do velikog mirovnog kongresa u Berlinu, od 13. junado 13. jula1878. godine. Na njemusu usaglašene odluke koje se tiču skoro svih balkanskih naroda i zemalja. Rumunija, Srbija i Crna Gora su dobile nezavisnost, Grčka proširenje, a Bugarska autonomiju, ali u znatno manjim granicama. Sudbonosan je Berlinski kongresbio i za Bosnu i Hercegovinu.

Članom XXV ovog ugovora, Austro-Ugarska je dobila mandat da okupira i upravlja pokrajinama Bosnom i Herce-govinom. Austro-Ugarska je odlučila da joj Novopazarski sandžak ne treba, pa je u njemu zadržala samo vojne snage, ali nije pokazivala interes da i njega stvarno okupira i njime dugoročno upravlja. To se pokazalo i 1908. prilikom aneksije, kada se carsko-kraljevska vojska iz Novopazarskog sandžaka povukla, a anektirala samoBosnu i Hercegovinu. Teritorijalni gubici u korist Crne Gore bili su manji nego oni predviđeni Sanstefanskim mirom i ograničeni su samo na prostor Hercegovine, a ne i na prostor Novopazarskog sandžaka. Crna Gora je od Hercegovine tada dobila Nikšćić, Vilicu, Vrbicu, Krstac, Mratinje, ušće Pive i Tare, Žabljak i Kolašin.Reakcije u Bosni. Kongres u Berlinu je zasijedao u junu i julu 1878. Za to vrijeme su Bošnjaci čekali vijesti o sudbini svoje zemlje. Već se znalo da je Austro-Ugarska zainteresovana za Bosnu, a znalo se i da sultan nema toliko snage da se suprotstavi velikim europskim silama.


Najglasniji su bili bosanski muslimani, koji se nisu mogli pomiriti sa činjenicom da bi mogli imati kauraza vrhovnog vladara. Bosanski katolici su Teritorijalno širenje Crne Gore na račun Hercegovine predviđenoBerlinskim mirom priželjkivali dolazak Austro-Ugarske, dok su pravoslavci prirodno bili naklonjeni Srbiji i Crnoj Gori. Muslimane je aktivirala sarajevska ulema i ugledni građani. Oni su još u aprilu 1878, dakle prije nego je uopšte došlo do Berlinskog kongresa, tražili od sultana da Bosni i Hercegovini dodijeli autonomiju, što bi bilo u skladu sa odlukama mira izSan Stefana. Nekoliko dana pred početak zasjedanja predstavnika velikih sila u Berlinu, u Sarajevu je formiran Narodni odbor, 5. juna, koji je bio mješovitog vjerskog sastava. Odbor je imenovao Narodnu skupštinu sastavljenu od 32 člana, od kojih je 20 dolazilo iz Sarajeva (12 muslimana, 5 pravoslavaca, 2 katolika i 1 Jevrej) i 12 ostalih, tj. po dva iz svakog od preostalih sandžaka, pri čemu je svaki sandžak slao jednog muslimana i jednog nemuslimana.

Već na tim skupovima u Sarajevu istakli su se pojedincikoji su vodili pokret otpora, a među najvažnije spadaju Muhamed ef. Hadžijamaković, Abdulah ef. Kaučkija, Mehmed-beg Kapetanović, Ahmed Svrzo i drugi. U prve odluke Skupštine ulazili su zahtjevi za smjenom vojnih i civilnih namjesnika u Bosni. Pripreme za otpor. Bosansko pitanje je na dnevni red kongresa došlo 26. junai već je navedeno koja je odluka donesena. U Sarajevo su vijesti o odluci o okupaciji Bosne i Hercegovine stigle 4. jula, kada je u Carevoj džamiji organizovan skup, kojem je prisustvovalo mnoštvo Sarajlija, uključujući i vođe pokreta otpora. Znalo se da sultan namjerava Bosnu prepustiti Austro-Ugarskoj, pa su još jači bili zahtjevi za smjenom valije Veli-paše, kao i zahtjevi za odlaskom austrougarskog konzula Konrada Vasića.

Pitanje Bosne je konačno riješeno 11. julau Berlinu, kada su osmanski predstavnici prihvatili austrougarske zahtjeve za okupacijom, ali su ih dva dana kasnije, prije službenog proklamovanja mirovnog ugovora, pokušali ublažiti na način da su zahtijevali od austrougarskih predstavnika da se pismeno obavežu da će okupacija biti privremena i da neće narušavati suverenitet kojisultan ima, što su ovi i prihvatili. Na dan proklamovanja konačnog Berlinskog mirovnog ugovora, 13. jula, u Sarajevu su Narodni odbor i Upravno vijeće održali zajedničku sjednicu, na kojoj je odlučeno da se pruži otpor tada već izvjesnom okupatoru. Tokom te sjednice posebno se istakao još jedan vođa pokreta, Mehmed Nurudin ef. Šemsekadić, koji će igrati ključnu ulogu u otporu na prostoru sjeveroistočne Bosne. On je inače porijeklom iz Taslidže (Pljevlja), a o njemu i njegovoj ulozi u otporu govori i jedna narodna pjesma: „San zaspao Mehmed-beg u Taslidži bijeloj; Sabah-zora svitala, majka ga je budila: “Što si, sine, prispao, dušman Bosnu napao!; Skupi svoje delije, sve mlade Sandžaklije; Valja nam se boriti, vatan Bosnu braniti!”


Osim njega i ranije navedenih vođa pokreta otpora, istakao se i glasoviti Salih Vilajetović, poznatiji kao Hadži Lojo, koji je akcije želio usmjeriti i na obračun sa lokalnim kršćanima, ali u tome nije imao značajniju podršku, jer su muslimani željeli i kršćane kao saborce u borbi protiv okupacije.U Sarajevo je tih dana došao posljednji osmanski valija, Hafiz-paša. Njegovo namjesnikovanje trajalo je manje od tri sedmice. Naime,mobilizacija na otpor je započela 21. jula, a 27. julaje došlo do demonstracija u Sarajevu. Sutradan, 28. julaHafiz-paša i njegovi pomoćnici su podnijeli ostavke na sve funkcije, što je bio simboličan potez osmanskih vlasti kojim su pokazali da se odriču Bosanskog vilajeta, u tom trenutku vjerovatnoprivremeno.

Odlaskom Hafiz-paše službeno je prestala osmanska vlast u Bosni nakon 415 godina. Istog dana je formirana privremena vlada, u kojoj su vojne poslove vodili Smail-beg Selmanović Taslidžak i Muhamedef. Hadžijamaković. Podrška otporu došla je i od pojedinih pravoslavnih sveštenika, naročito Petraki Petrovića, kao i od većine pravoslavaca u Bosni.Okupacija. Osmanska vlast povukla se iz Bosne 28. jula, a već sutradan je carsko-kraljevska vojska ušla uBosnu, prešavši granice na više mjesta. Naime, vojska je bila spremna, jer je Austro-Ugarska znala i ranije šta će dobiti na kongresu, pa se priremala još od aprila te godine.

Austrougarski predstavnik u Berlinu, grof Andraši, govorio je kako će Bosna i Hercegovina biti okupirana jednom vojničkom muzikom, ali su u vojsci ipak ozbiljnije shvatili svoj zadatak. Vrhovni komandant okupacione vojske bio je baron Josip Filipović, koji je na raspolaganju imao 82.000 vojnika. Sa druge strane, branioci se nisu imali mnogo čemu nadati, ako je suditi po njihovim vojnim snagama. Naime, u Bosni je postojao do tada 41 bataljon vojske, od čega 30 bošnjačkih. Međutim, kada su osmanske vlasti priznale Austro-Ugarskoj pravo da okupira vilajet, svi nebošnjački oficiri i vojnici su se počeli povlačiti iz Bosne, pa je tako Bosna još jednom prepuštena da se sama brani od znatno moćnijeg protivnika. Pri ulasku u Bosnu, baron Filipović je uputio proklamaciju kojom poziva stanovništvo da ne pruža otpor, poručivši dacarska vojska nije neprijateljska, nego da samo dolazi da uspostavi red i mir.

Jedinice carsko-kraljevske vojske prešle su granicu na Savi na četiri mjesta: kod Bosanskog Broda, Bosanske Gradiške, Bosanske Kostajnice i Bosanskog Šamca, te zapadnu granicu kod Imotskog i Vrgorca. Okupaciona vojska kretala se u tri pravca: jedan je išao sa juga dolinom Neretve prema Mostaru, drugi sa sjevera dolinom Bosne prema Sarajevu, a treći također sa sjevera prema sjeveroistočnoj Bosni. Već u prvom danu okupacione snage ušle su u Imotski na jugu i Banja Luku na sjeveru. Prvi ozbiljniji otpor pružen je kod Maglaja, gdje je vojska zaustavljena 3. augusta, dok su istovremeno okupacione snage ušle u Mostar i krenule na Stolac. Snage koje su ušle u Banja Luku su krenule na Travnik, planirajući nakon toga da se spoje sa glavnom kolonom koja je išla prema Sarajevu, glavnom cilju operacije. Na putu do Sarajeva otpor je pružen još i kod Žepča, Vranduka, Klokota, Kaknja i Visokog.

Pred Sarajevo Filipovićeve snage došle su 17. augustai pripremilese za napad na grad.Okupacija sjeveroistočnog dijela Bosne išla je nešto sporije. U pružanju otpora na ovom prostoru su se istakli Šemsekadić i Salih Tučić Sahačija. Tuzlanska javnost je bila voljna prihvatiti okupacionu vojsku ako stignu vijesti da se vojska civilizovano ponaša. Za odluku Tuzlaka da li pružiti otpor ili ne, poslužila je sudbina Gračanice, koja je bila na putu prema Tuzli. Okupacione snage ušle su u Gračanicu 3. augusta, a u Tuzlu su stigle pozitivne informacije o ponašanju carskih vojnika, „da su sasvim mirno i pošteno došli do Gračanice a nisu nikome nikakve štete napravili; što god kupe to plate“.

Stoga su Tuzlaci pozivali Šaparija (László Szapáry), komandanta ovog krila carske vojske, da požuri i dođe prije Šemsekadića i ustaša, da uzme oružje i municiju koju Tuzla ima i time spriječibilo kakav otpor kojeg Šemsekadić planira. Međutim, brzo napredovanje prema Tuzli je zaustavljeno jer je negdje došlo do sabotaže putne komunikacije. Tuzlaci su se prepali da bi zbog toga Šapari mogao provesti osvetu, pa su se ipak odlučili na otpor. U međuvremenu je stigao Šemsekadić sa dobrovoljcima iz istočne Bosne. Borbe za Tuzlu vođene su 9. i 10. augustai okupacione snage su doživjele poraz. Šemsekadić je krenuo u protunapad i odbacio ih najprije do Gračanice, a potom 14. augustaprema Doboju do rijeke Bosne. Time je okupacija sjeveroistočne Bosne bila privremeno zaustavljena.

Šemsekadić je planirao udariti na protivničke snage kod Doboja, preći rijeku Bosnu i odsjećiod ostatka vojskeglavninu okupacionih snaga, koje su žurile prema Sarajevu. Međutim, u prilog mu nije išao razvoj događaja u drugim dijelovima Bosne, jer je carska vojska napredovala na svim pravcima, pa je i on morao odustati od planova napada na Doboj i vratiti se u Gračanicu. U međuvremenu, Filipović je napao Sarajevo 19. augustai nakon nekoliko sati borbe uspio ga zauzeti. Na raspolaganju je imao oko 14.000 vojnika i devet baterija artiljerije, dok je braniocašehera bilooko 5.000. Ulaskom u Sarajevo glavni cilj operacije je postignut, a uslijedilo je hapšenje organizatora otpora na čelu sa Hadžijamakovićem. Hercegovina je do tada već bila zauzeta, pa je otpor ostao još samo u Krajini i sjeveroistočnoj Bosni.

U septembru je krenula akcija na sjeveroistočnu Bosnu, pa je 16. septembraponovo zauzeta Gračanica, 17. septembraBrčko, 20. septembraBijeljina i konačno 22/23. septembraTuzla. Ulaskom okupacione vojske u Tuzlu slomljen je otpor u tom dijelu Bosne. Krajina je umirena ulaskom okupacionih snaga u Bihać 19. oktobrai Veliku Kladušu 20. oktobra 1878. godine. Oružani otpor okupaciji time je i definitivno prestao. Od 29. julado 20. oktobra, Austro-Ugarska je morala poslati mnogo više vojnika od onoga što je planirala, po nekim procjenama najviše 200.000 do 300.000, pri čemu je imala gubitke od 5.200 ljudi. Branioca je bilo oko 93.000, a gubici nisu poznati. Većina vođa pokreta otpora je uhapšena i osuđena na smrt ili progonst

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *