Kada se pojavljuju pripadnici Crkve bosanske? – prvi spomen krstjana u srednjovjekovnoj Bosni

Jedna od najvažnijih karakteristika srednjovjekovne bosanske države je postojanje specifične crkvene organizacije – Crkve bosanske čiji pripadnici se u historijskim izvorima nazivaju krstjanima. Sam naziv krstjani javlja se još početkom XIII stoljeća, u prvim optužbama za krivovjerje u vrijeme bana Kulina. Izvori potekli iz papinske kancelarije, optužujući bosanskog bana za herezu, koriste nazive katara, patarena ili generalno heretika, ali isto tako i govore da ovi heretici sami sebe zovu pravim krstjanima. Pak u domaćim izvorima pripadnike Crkve bosanske susrećemo tek u XIV i XV stoljeću, kao važan segment političkog, društvenog i duhovnog života Kraljevine Bosne. Sasvim je očigledna veza krstjana Crkve bosanske iz XIV i XV stoljeća sa onim koji se pojavljuju u papinskim izvorima iz XIII stoljeća. Na formiranje Crkve bosanske i njenog položaja u srednjovjekovnoj Bosni utjecalo je više faktora. Jedan od njih bio je i postojanje vjerske grupe krstjana koji se pojavljuju u Bosni već krajem XII stoljeća i koji na sebe ne skreću pozornost Vatikana, odnosno pape.

Prva sačuvana optužba na račun bosanskih krstjana stiže od vladara Duklje, da bi poslije nje stigla optužba iz Splita i Ugarske. Riječ je o tri povelje: pismu dukljanskog vladara Vukana papi, koje se smatra najstarijim pomenom hereze u Bosni i optužbama na račun bosanskog bana, zatim pismu pape ugarskom kralju Emeriku od oktobra 1200. godine, te papinom pozivu splitskom nadbiskupu i svom legatu iz novembra 1202. godine. Nakon vijesti o pojavi hereze u srednjovjekovnoj Bosni Rimska kurija otpočela je istragu koja je rezultirala skupu na Bilinom polju u aprilu 1203. godine kada se ban Kulin sa svojim sljedbenicima odrekao hereze. Tom prilikom ugarski vladar Emerik izvjestio je papu o “sređivanju prilika u zemlji bana Kulina”. Pismo u kojem se prvi put spominje hereza u Bosni datira iz 8. januara 1199. godine u kojem dukljanski vladar Vukan moli papu Inoćentija III da mu “pošalje papinskog legata koji će promijeniti crkvenu disciplinu u njegovoj državi”. U sljedećem pismu Vukan optužuje bosanskog bana za herezu i “crkvenu nedisciplinu”. Iz pisama se vidi da je Vukan zastupao interese katoličke crkve iako je baštinio tradiciju istočnog pravoslavnog obreda. Vukan u pismu usputno spominje herezu u Bosni “in terra regis Ungarie, videlicet Bossina”.

Pismo nema datuma ali kako je u Vatikanskim registrima upisano u drugu godinu pontifikata pape Innocenta III, njegovo datiranje se smješta u period između 21. februara 1199. i 21. februara 1200. godine. Vukan na dva mjesta spominje herezu u Bosni, “heresis non modica” i “eandem heresim”, ne imenujući je niti dajući kakve detaljnije informacije o porijeklu i karakteru hereze. Iz izvora se ne može ni saznati kako je Vukan uopšte saznao za krivovjerje u Bosni. Za pripadnike bosanske hereze Vukan koristi izraz “zaraženi kršćani”, kojih zajedno sa banom i njegovom porodicom ima 10 000. Na kraju pisma Vukan poziva papu da savjetuje ugarskom kralju da iz svoga kraljevstva, u koje je ubrajao i prostor srednjovjekovne Bosne, “istrijebi heretike kao kukolj iz žita”. Ipak, stvarno Bosna nije bila pod ugarskom vlašću iz razloga što je Vukan sklopio savez sa ugarskim kraljem Emerikom te mu priznavao vlast nad Bosnom, jer mu je on pomogao u borbi protiv vbrata Stefana. Pored toga, ugarski kralj bi pomogao Vukanu da dođe do srpskog prijestolja, a zauzvrat je preko njega namjeravao uspostaviti vrhovnu vlast i nad srednjovjekovnom Srbijom.

Sljedeći veoma važan izvor koji govori o herezi u srednjovjekovnoj Bosni potiče iz papinske kancelarije i donosi mnoštvo podataka. Papa Inoćentije III obraća se 11. oktobra 1200. godine ugarskom kralju Emeriku donoseći sljedeće podatke: da se u Bosni nalazi veliki broj patarena, da su ti patareni protjerani iz Splita i Trogira našli utočište u Bosni, te da im je plemeniti muž Kulin pružio ne samo utočište nego i zaštitu. Papa ne tvrdi da je sam Kulin zaražen herezom, kako je to Vukan u pismu naveo, ali je svoju zemlju izložio opasnošću i mogućnošću još većeg širenja hereze. Iako ih sam papa naziva patarenima, navodi i to da ih ban naziva isključivo krstjanima. Papa traži od Emerika da istjera heretike iz zemlje i da pri tome, ukoliko bude neophodno, kazni i samog Kulina. Obzirom da se papa u to vrijeme borio i sa hereticima u Lombardiji, koje je nazivao patarenima vjerovatno je taj isti termin upotrijebio i za bosanske heretike.

Treći izvor o hereticima u srednjovjekovnoj Bosni također potiče iz papske kancelarije a napisan je 21. novembra 1202. godine. Papa se te prilike obratio splitskom nadbiskupu Bernardu i svom kapelanu Ivanu da ispitaju prilike u Bosanskoj biskupiji. Papa im javlja da se “u zemlji plemenitog muža Kulina nalaze mnogi heretici koji su zaraženi katarskom herezom”. Papa je tražio od Emerika da naredi Kulinu da takve ljude istjera a njihoviu imovinu konfiskuje. Inoćentije III navodi da je Kulin na te optužbe odgovorio da ih on ne smatra hereticima nego katolicima, te da ih je spreman poslati apostolskoj stolici da se tamo njihova vjera potvrdi ili osudi. Kulin je u Rim poslao nadbiskupa Bernarda, dubrovačkog arhiđakona Marina i sa njima još neke osuđene ljude, te zamoli da papa pošalje osobu koja bi ispitala prilike u Bosni. Papa se odlučio za svog kapelana Ivana i splitskog nadbiskupa Bernarda zbog blizine Bosne Splitu, ali i njegovog dobrog poznavanja prilika u Bosni. U ispitivanju vjere Bošnjana kapelan Ivan i nadbiskup Bernard trebali su potvrditi sve ono što je bilo u skladu sa katoličkom vjerom, doktrinom Rimske crkve i crkvenim obredima. U slučaju da nađu među njima one koji su okusili herezu i protive se doktrini crkve, da ih vrate na put istine. Ukoliko u tome ne uspiju da postupe prema odredbi o hereticima.

Posljednji izvor potiče iz Bosne i tiče se vjerskih prilika u Bosni bana Kulina. U pitanju je “Kulinova crkva” odnosno natpis sa crkve u Biskupićima. Crkva datira iz 1194. godine. U ovom izvoru spominje se i jedan krstjanin – Radohni, čije ime je uklesano na ploči. Međutim, naknadno je utvrđeno da natpis na donjem dijelu ploče potiče iz vremena bana Stjepana, a krstjanin koji je dodao ime na ploču je pripadnik tada već organizovane Crkve bosanske. Dakle, Kulinova ploča je jedini izvorni dokument iz Bosne koji govori o vjerskim prilikama u doba vladavine bana Kulina. Ovom izvoru možemo pridodati još jedan podatak koji potiče iz prvih godina Kulinove vladavine, a također govori o vjerskim prilikama u Bosni. Riječ je o pismu papinog legata Teobalda koji 1180. godine pozdravlja Kulina, žali što ga ne može doći lično pozdraviti, te ga moli da pošalje papi Aleksandru III darove. Dakle, ni 1180. godine niti 1194. godine, kad bosanski ban gradi crkvu, nema tragova o herezi u srednjovjekovnoj bosanskoj državi.