Velika istočna kriza. Tako su Bugari, bar u crkvenom pogledu, imali svoju kakvu-takvuorganizaciju koja ih može dalje voditi. To je bilo značajno jer je u narednih nekoliko godina na Balkanu sve buknulo. U Hercegovini je 1875. započela Velika istočna kriza. Ustanak se proširio i na područje Bugarske egzarhije. Organizovali su ga uglavnom mladi Bugari koji su studirali u inostranstvu i upoznali se sa idejama toga doba.
Hiljade Bugara diglo se na oružje, ali je bilo jasno da Bugari mnogo zaostaju za drugim balkanskim kršćanskim narodima. Naime, ustanak u Bugarskoj je slomljen za par sedmica djelovanjem neregularnih osmanskih jedinica bašibozuka. Bugarima je nedostajalo političko vodstvo i snažna ideja, a crkveni predstavnici to nisu mogli nadomjestiti, niti su velika pitanja mogli rješavati mladi studenti potpomognuti iz Bukurešta i Beograda.
Iako je bugarski ustanak bio slomljen, stvari se nisu stišale. Vijesti o masovnim pokoljima koje su bašibozuci činili nad bugarskim ustanicima stigle su u Europu i na neki način prizvale rusku intervenciju. Sa ili bez tih pokolja Rusija bi svejedno ušla u rat, ali su vijesti o pokoljima bile odličan izgovor.
Službeni povod ulaska Rusije u rat je sultanovo povlačenje Istanbulske konvencije. Tokom 1877. na prostoru Bugarske egzarhije vođene su žestoke osmansko-ruske bitke koje su uglavnom završavale ruskim pobjedama. Međutim, Rusima nije sve išlo po planu, jer se neočekivano dugo branila tvrđava Pleven (Plevna), dovoljno dugo da zadrži frontalnu rusku ofanzivu prema Istanbulu.
Odbranu grada je vodio Gazi Osman Nuri-paša od maja do decembra 1877. godine. O opsadi Plevena historičar Alan J. P. Taylor piše: „Većina bitaka potvrđuju onakav odnos stvari kakav već jeste; Pleven je jedna od rijetkih bitaka koja je promijenila tok historije. Teško je uočiti kako je Osmansko carstvo moglo preživjeti u Europi (…) da su Rusi stigli do Konstantinopolja u julu; vjerovatno bi se urušilo i u Aziji. Pleven (…) je dao Osmanskom carstvu još četrdeset godina života.“
Tek nakon pada Plevena, uslijedili su napadi na Sofiju, koja je pala već za par dana na prelazu 1877. na 1878. godinu, nakon čega su uslijedila također munjevito brza osvajanja Plovdiva i Edirnea, čime je put prema Istanbulu bio otvoren. No, do tada je već bilo kasno, jer su europske sile bile spremne na intervenciju. Austro-Ugarska je zaprijetila ratom Rusiji, a britanski brodovi su prošli kroz moreuze. Rusija je požurila da sklopi mir sa Osmanlijama i on je dogovoren u San Stefanu 3. III 1878. godine.
San Stefano i Berlin. Za Bugarsku mir u San Stefanuje bio posebno važan. Tim mirom,po želji Rusije, stvorena je autonomna Kneževina Bugarska u granicama koje je otprilike pokrivala i Bugarska egzarhija. Stvaranjem Velike Bugarske Rusija je željela ostvariti prevlast u jugoistočnoj Europi. No, upravo su zbog bugarskog pitanja europske sile ustale protiv Rusije i zatražile reviziju mirovnog ugovora.
Tako je došlo do Berlinskog kongresa u junu i julu 1878. godine. Većina ostalih odluka iz San Stefana je potvrđena, ali ne i odluke o Bugarskoj. Naime, umjesto Velike Bugarske, stvorena je znatno manja Kneževina Bugarska od Dunava do planine Balkan, pod osmanskom vlašću. Ona je imala autonomiju, dok je južni dio Velike Bugarske, Istočna Rumelija, ostao pod direktnom osmanskom vlašću, kao i makedonske i srbijanske oblasti na zapadu. Bugarska je time podijeljena, zbog čega su Bugari bili razočarani, jednako kao i Rusi.
Ujedinjenje. IdejaVelike Bugarskeostala je san Bugara. Međutim, politička realnost jebila takva da je takvu Bugarsku bilo skoro nemoguće ostvariti. Na Bugarsku su krivim okom počele gledati sve njene susjedne zemlje, zabrinute zbog mogućnosti stvaranjanove velike države na Balkanu. Naročito se zabrinutost odnosi na Grčku i Srbiju zbog makedonskog pitanja i pretenzija sve tri zemlje na Makedoniju.
No, Bugari su prihvatili ono što je tada bilo moguće da dobiju – svoga kneza u autonomnoj kneževini. Neposredno nakon Kongresa funkciju kneza je najprije obavljao ruski carski komesar Aleksandar Dundukov Korsakov. On je 1879. donio Trnovski ustav, kojeg su napisali uglavnom Rusi i prvo je prihvaćen u Petrogradu, pa tek onda u skupštini Kneževine Bugarske.
U njegovoj izradi su učestvovali također i bugarski liberali. Ustav je ostavljao široke ovlasti knezu koji je zakonodavnu vlast dijelio sa skupštinom, a nju su činili izabrani predstavnici iz naroda. Pravoslavlje je proglašeno državnom religijom, ali nije bilo obavezno da knez bude pravoslavac. Sinod Bugarske egzarhije je premješten u Sofiju, bugarsku prijestonicu, dok je egzarh ostao u Istanbulu.
Korsakov je bio privremeno rješenje za Bugarsku dok se ne pronađe trajno rješenje. Na ruski prijedlog za bugarskog kneza je izabran princ Aleksandar od Batenberga (Prinz Alexander Joseph von Battenberg). On je na mjestu kneza bio od 1879. do 1886. godine.Knez je sa vladajućim konzervativcima pokušao promijeniti ustav, ali je pokušaj propao. Ustavne promjene su došle tek 1881. kada su na vlasti bili liberali premijera Dragan Cankova. No, znatno važnije pitanje od unutrašnjih političkih razmirica je bilo pitanje nacionalnog ujedinjenja, odnosno unije Bugarske i Istočne Rumelije.
Bugari su bili opsjednuti ujedinjenjem uzdajući se u podršku Rusije i nimalo ne mareći za protivljenje Grčke i Srbije, pa i Osmanske države. Međutim, ruski imperator Aleksandar III je ubrzo počeo mijenjati stav i prestao podržavati bugarsko ujedinjenje. I pored svega, 21. IX 1884. proglašeno je ujedinenje Kneževine Bugarske i Istočne Rumelije. Skupština Istočne Rumelije je sljedeće godine prihvatila ujedinjenje, a potom je to službeno proglasio i knez došavši u Plovdiv. Javnost je bila oduševljena, ali reakcije izvana nisu bile nimalo ohrabrujuće.
Imperator Aleksandar je bio bijesan, povukao je sve ruske diplomate iz Bugarske, Grčka je protestovala zbog, kako je smatrala, kršenja Berlinskog mira, a Srbija je objavila rat. Međutim, rat je kratko trajao. Srbijanska vojska je zaustavljena već za tri dana. Nadahnuti Bugari su porazili Srbe u ratu i izborili se za priznanje nacionalnog ujedinjenja.
Knez Bugarske je priznat za guvernera Istočne Rumelije, ali službeno međunarodno priznanje još nije stiglo. Rusija je kao uslov priznanja tražila smjenu kneza Aleksandra. Sa ili bez uticaja Rusije, zbog incidenta oko željezničke pruge Ruščuk – Varna, vojska je izvršila državni udar i zbacila kneza Aleksandra 1886. godine.
Za novog kneza je izabran Ferdinand iz kuće Sakse-Koburg i Gota (Ferdinand Maximilian Karl Leopold Maria von Saxe-Coburg und Gotha). Bio je vladar do oktobra 1918. godine.Političku vlast je tada imao liberalni premijer Stefan Stambolov. Bugarska je ujedinjenjem navukla dodatnu mržnju na sebe iz Atine i Beograda.
Pitanje Makedonije se zaoštravalo i Bugarska je bila svjesna da se mora pozabaviti Makedonijom. Bugarski uticaj se širio preko crkve, odnosno Bugarske egzarhije. Unutrašnja politička previranja su tih godina dostigla velike razmjere, pa je na Stambolova izvršen atentat 1895. godine.
Na mjesto premijera je došao Konstantin Stoilov. Posvetio se borbi za međunarodno priznanje. U prilog Bugarskoj je išla promjena u Petrogradu. Imperator Aleksandar III, poseljednja prepreka međunarodnom priznanju bugarskog ujedinjenja, preminuo je 1894, a naslijedio ga je Nikolaj II.
On nije imao ništa protiv bugarskog ujedinjenja, ali je tražio da Ferdinandov sin, Boris, prihvati pravoslavlje. Rusija je priznala ujedinjenje, a isto je učinio i sultan. Bugarska (sa Istočnom Rumelijom) je konačno međunarodno priznata, ali i dalje pod osmanskim suverenitetom.
Put ka nezavisnosti i makedonsko pitanje.Situacija sa Makedonijom se zaoštravalana prelazu stoljeća. Bugarski nacionalisti su željeli cijelu Makedoniju priključiti Bugarskoj. Imali su podršku i probugarski nastrojenih makedonskih nacionalista. Sa sjedištem u Sofiji je djelovala 1893. godine osnovana organizacija VMK (Vrhovni makedonski komitet), koji je želio ujedinjenje Makedonije sa Bugarskom.Nasuprot njimaje djelovao VMRO sa sjedištem u Solunu, koji je želio autonomnu Makedoniju.
Dok se situacija u Makedoniji pogoršavala, ni Bugarska nije bila posebno stabilna. Seljaci su zahtijevali agrarne reforme, pa se u političkom životu u Bugarskoj pojavila vrlo jaka seljačka stranka (Bugarski zemljoradnički narodni savez). Kada je u Makedoniji 1903. započeo ustanak, Bugarska se našla u dilemi. Knez je odbio intervenisati, zbog čega se bunila vojska i građanstvo. Makedonski ustanak protiv osmanske vlasti također nisu podržale ni Srbija ni Grčka, tako da su Makedonci ostali usamljeni protiv Osmanlija.
Grčka i Srbija su odbile intervenisati jer su strahovale da će Makedonci stvoriti svoju vlastitu državu, što Atini i Beogradu nikako nije bilo u interesu. Kada je ustanak ugušen, Bugarska je izgubila svoj ugled kojeg je do tada uživala među Makedoncima. Kasnije se ispostavilo da je Bugarska 1903. propustila najbolju priliku da dobije Makedoniju.
U narednim godinama je ipak postignut veliki politički i diplomatski uspjeh. Izbila je Mladoturska revolucija 1908. godine, koja je dovela do zbacivanja sultana Abdulhamida i vraćanja ustavnog poretka.
Strahujući da će morati vratiti Bosnu i Hercegovinu Osmanskoj državi, Austro-Ugarska je odlučila okupaciju zamijeniti aneksijom. Aneksija Bosne i Hercegovine je tijesno povezana sa proglašanjem bugarske nezavisnosti. Naime, kako bi osujetila bilo kakvu vojnu intervenciju u Bosni od strane Srbije, Austro-Ugarska je pripremila Bugarsku kao svog saveznika. Austro-Ugarska je ponudila Bugarskoj podršku za proglašenje nezavisnosti, a zauzvrat se Bugarska obavezala da će ući u rat protiv Srbije ako Srbija odluči da vojno interveniše protiv aneksije Bosne i Hercegovine.
Bugarska je 5. X 1908. godine proglasila potpunu nezavisnost od revolucijom zauzete Osmanske države. Samo dan kasnije Austro-Ugarska je proglasila aneksiju Bosne i Hercegovine. Nezavisna Bugarska je proglašena kao tsarstvo, a dotadašnji knez Ferdinand kao tsar, zbog bugarskih državno-političkih tradicija i uspomena na srednjovjekovna bugarska tsarstva. Gorak okus proglašenju nezavisnosti dala je činjenica da je nezavisnost proglašena prije priključenja Makedonije.
Komentariši