Bosančica

Kultura pisane riječi

S obzirom na slabu raširenost pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni, samo su se pojedini društveno slojevi služili pismom. Prije svega, korištenje pisma najviše je bilo zastupljeno među pripadnicima vjerskih organizacija (bosanske, katoličke i pravoslavne crkve), jer je čitanje vjerskih tekstova bilo sastavni dio obreda. Rijetke su bile osobe koje su ovladale vještinom pisanja tako da su to najčešće obavljali crkveni službenici.

            Najvažnije i najraširenije pismo u srednjovjekovnoj Bosni je bila ćirilica, koja je tokom vremena na ovom području dobila i neke specifične forme koje odstupaju od standardne ćirilice, pa je zato nazvana bosanskom ćirilicom ili bosančicom. U gradskim naseljima bosančica je upotrebljavana za svakodnevne potrebe, a naročito u trgovačkim poslovima. Zahvaljujući razvoju trgovine, rudarstva i zanatstva, pojedini gradovi su izrasli u privredne centre, što je iziskivalo potrebe za određenim brojem pismenih ljudi kako bi se mogli obavljati različiti poslovi. Stoga su najčešće iz trgovačkog soja stanovništva bosanski velikaši uzimali u svoju službu pisare, neki od njih su se istakli u svojoj službi, pa su zahvaljujući svojim sposobnostima izvršavali važne dvorske službe.

            Latinsko pismo (latinica) u Bosnu je stigla nešto kasnije. Svakako je na području bosanske države u određenoj mjeri korišteno latinsko pismo, prije svega za potrebe trgovačkih i diplomatskih poslova sa Dubrovnikom i drugim dalmatinskim gradovima. Pored trgovaca i zanatlija, pismeni su bili i franjevci, koji su u vjerskim stvarima koristili latinski jezik i pismo, dok su u svjetovnim poslovima koristili bosanski narodni jezik i pismo. Kraljevski dvor je za svoje potrebe imao i latinskog kancelara. Najviše bosanskih diplomatskih dokumenata sačuvano je u Dubrovniku, prije svega iz razloga što su tokom srednjeg vijeka najintenzivniji trgovački i diplomatski odnosi Bosne bili upravo sa tom komunom. Interesantno je da je u pismenoj komunikaciji Bosne sa Dubrovnikom, koji je imao posebnu ćiriličnu kancelariju, najčešće korištena bosančica.

            Paleografske osobenosti ćirilice u Bosni pokazuju specifičan razvoj u više pravac, stoga paleografi sa punim pravom govore o bosanskoj ćirilici. Tako, npr., glas Ć u Bosni je dobio poseban znak ƛ (đ) koji nije postojao u drugim ćiriličnim područjima. Također, tu si znakovi za glasove Č (v, č), V (□ ,v ), K (к, k). Osnovni oblik starije ćirilice je ustavna ili uncijalna majuskula, a bosančica ima više izdužen i uglat oblik, pa je paleografi ponekad nazivaju poluustavom ili čak kapitalom. Glavni pravac razvoja pisma išao je prema minuskuli, dok kurziv nikada nije u cjelosti razvijen u bosančici. Za vladavine kralja Tomaša minuskula je, sa mnogo kurzivnih elemenata, postala dominantna forma kancelarijskog pisma.

            Prvo bosansko pismo bila je glagoljica, ali nju je već od XII stoljeća potisnula ćirilica. Zahvaljujući istraživanju ćiriličnih spomenika sa područja Bosne utvrđeno je da su neki rukopisi za ranije predloške imali glagoljični kodeks. Vjerovatno najvažniji dokaz za primarnost glagoljičnih kodeksa u Bosni predstavlja činjenica da se u većini kodeksa nalaze greškom upisana glagoljična slova. Interesantno je da su se glagoljični zapisi sačuvali i kasnije, u bosanskim spomenici XV stoljeća, u Radosavljevom zborniku i Čajničkom evanđelju, što znači u korpusu djela Crkve bosanske.

Ostavite vaš komentar