Nedavno je rat u Ukrajini otvorio rane dobro poznatog scenarija u našoj zemlji, a današnjim danom iste su kod Sarajlija još dublje. Iako je naš grad pretrpio 40 mjeseci opsade te hiljade izgubljenih života, oni najsretniji nastavili su da žive. Kako, samo oni znaju.
Prizori iz zemlje koja je za ovaj prestrašeni narod, možda i previše blizu, odnedavno obilaze svijet, a podsjetili su nas na okolnosti pod kojima smo i sami nekada živjeli. Podsjetili, kažemo, iako ih neki od nas, nažalost, nikada ni ne zaboravljaju. Naročito danas.
U borbi za život bez hrane, struje, vode, a i dok vam isti pokušavaju tek tako oduzeti, nameće se pitanje da li su bili sretniji oni koji su to sve gledali, sve izgubili, pa preživjeli, ili oni drugi, kojih više nema među nama. Jedno je sigurno – ovom narodu niko nije dao pravo da bira. Živjeti se moralo. Oni koji su to nastojali, trudili su se na razne načine i svim silama da zadrže tračak zdravog razuma, a oni koji su i u najtežim trenucima imali nekoga uz sebe, bili su nešto sretniji od ostalih.
Sigurni smo da bi priče o ljubavima pod opsadom Sarajeva napunile cijelu jednu biblioteku, a iako je ona najveća – Boška i Admire, odnosno naših “Romea i Julije”, ispričana cijelom svijetu, neke su ostale prešućene, možda i zaboravljene.
Danas, fotografije su tu kao dokaz da su postojale.
Iako ih neki još uvijek vide kao prizore iz holivudskih filmova, još značajnija je spoznaja da su one puno više od toga – dio stvarnog života.
Sarajevo u vrijeme opsade nije bilo idealno mjesto za dvoje ljubavnika. No, i tada se voljelo. Dok se granatiralo, bježalo, skrivalo, gubilo. Dok se bilo ranjeno, krvavo i uplakano. Krvavim rukama ispisivale su se neke naljepše priče. Njima se kupovalo cvijeće, grlilo i tješilo. I kad se sve okolo rušilo, ljubav nije posustajala.
Jednu priču o ljubavi pod opsadom Sarajeva podijelio je i Guardian, a riječ je o paru Ivoni i Elviru Čelebičiću koji se upoznao i zaljubio na Valentinovo 1994. godine. Ona je bila Hrvatica, a on Bosanac te njihov odnos niko nije podržavao. Ipak, unatoč svemu odlučili su ostati zajedno.
“Dok je većina ljudi željela napustiti Sarajevo, ja sam išla pravo prema njemu. Nisam razmišljala o opasnostima, samo sam znala da je Elvir moja srodna duša, moja polovina. Kad sam izašla iz tunela, ispred mene se prostiralo Sarajevo – razoreno, očajnički tužno, ali moje”, rekla je Ivona.
Nekoliko mjeseci poslije, vjenčali su se, a godinu kasnije Ivona je otkrila da je trudna. U to vrijeme, Elvir je završio u bolnici teško ranjen na liniji fronta gdje je zamalo ostao bez noge, a trudna Ivona ga je, svakodnevno pješačeći šest kilometara i izbjegavajući granate i snajpere, posjećivala.
Pod opsadom se živjelo bez ičega, a posljednjih nekoliko sedmica prije nego će njihova kćerka stići na svijet, Ivona se prisjeća da su njene komšije čupale podne daske svojih domova kako bi se ugrijali. Srećom, sedmicu dana nakon rođenja djevojčice, potpisan je Dejtonski mirovni sporazum i ova je priča dobila sretan završetak.
Par je prizao kako je razoreno Sarajevo od prije 30 godina danas sasvim drugačije mjesto. U centru grada je gotovo nemoguće pronaći ožiljke rata, tek poneki, no isti su prisutni u njegovim ljudima.
“Taj period ima posebno mjesto u našim srcima i tu će biti do posljednjeg daha”, izjavili su.
“Velika želja mi je bila da se to desi na Babića bašti, ali mislim da će biti repriza ovog slavlja tamo, da neću ispustiti ovu lokaciju”, rekla je Sandra iz svog bolničkog kreveta, koje su mladencima u bolnici za vrijeme ceremonije spojili i označili ih natpisima “just married”, što znači “upravo vjenčani”, piše Klix.ba
Komentariši