templari

Srednji vijek

Templari: vitezovi koji su ujedinili vojničke i monaške ideale

Vitezovi templari bili su jedan od prvih i najpoznatijih europskih kršćanskih vojnih redova – viteških društva čija je misija, barem prividno, bila braniti i širiti svoja religijska uvjerenja.

Templari pripadaju tzv. „viteškim redovima“ što nastaju u doba križarskih ratova. Osnovao ih je Hugo des Payens koji je sa sedam francuskih vitezova uz zavjet siromaštva, suzdržljivosti i poslušnosti položio u Jeruzalemu 1119. godine i zavjet obrane hodočasnika u Jeruzalemu i na njihovu prolazu od Jafe do Svete zemlje. Takva vrsta reda je posebna novost u crkvenoj povijesti, ali posve razumljiva za tadašnje prilike. Templari su ujedinili dva tada najpopularnija ideala: vojnički i monaški. Balduin II ustupio im je dio svoje kraljevske palače koja se zvala Templum Salomonis. Odatle im i naziv templari ili milites Templi ili, kako su nam poznati u domaćim ispravama, „Fratres militiae Templi“.

Njihovi samostani što su osnovani u Svetoj zemlji ili na Zapadu nazivaju se „Templa“. Pravni im je položaj uređen na sinodi u Troyesu (1128), apravila im je izradio Bernard iz Clairvauxa. Ta je pravila 1130. nadopunio Stjepan Jeruzalemski.

Templarski je red konačno uređen bulom Omne datum optimum Inocenta II (29. ožujka 1139) te stavljen u izravnu podčinjenost rimskom papi i obdaren raznovrsnim povlasticama koje su omogućile kasniji uspon templarskog reda, a odnosile su se na izuzeće od biskupske vlasti, pravo na vlastite svećenike, neovisne od mjesnih crkvenih dostojanstvenika i oslobođenje od plaćanja crkvene desetine. Tri su vrste članova pripadale templarskom redu: vitezovi, svećenici i braća poslužitelji.

Međusobno su se izvana razlikovali nošnjom. Vitezovi su nosili bijelu, a braća poslužitelji sivu ili crnu odjeću. Eugen III (1146) dodao im je crveni križ. Materijalno su ih pomagali pripojeni muški i ženski članovi reda. Uprava im je bila uređena u posve vojničkom duhu. Red se dijelio na vitezove, klerike, perjanike i služeću braću, a na čelu reda je bio Veliki meštar i Veliko vijeće. Veliki meštar stolovao je u Jeruzalemu u Vrhovnoj kući Reda ili Salomonovom hramu, a pomagalo mu je vijeće starijih i iskusnijih vitezova. Magistar Jeruzalemskog Kraljevstva bio je ujedno i rizničar Hrama, zadužen za upravljanje imovinom, dok je magistar grada Jeruzalema bio zadužen za brigu o sigurnosti hodočasnika. Među ostalim dužnosnicima isticali su se preceptori, upravitelji templarskih središta, časnici, podređeni maršalu i drapieri, odnosno suknari koji su se brinuli za odjeću svoje braće. Među štitonošama petorica su imala istaknutiji položaj: podmaršal, stjegonoša, kuhar, kovač i turcoplier, časnik lake konjice.

Veliki meštar se birao iz reda vitezova, a vlast mu je bila ograničena generalnim kapitulom. Generalni kapitul je birao također velike dostojanstvenike, zamjenika velikog meštra (senešala), maršala koji je upravljao ratnim pothvatima te komture koji su bili na čelu pojedinih gradova i templarskih pokrajina ili red održava. Vojni dio reda se dijelio na vitezove opremljene kao oklopno konjaništvo, i drugi dio koji su činili pripadnici iz nižih društvenih slojeva i sačinjavali su laku konjicu.

Služeća braća su se, opet, dijelila na ekonome, koji su brinuli o upravljanju imovinom reda i svećenike, koji su skrbili za duhovne potrebe pripadnika reda.

No, takvo uređenje templara nije bilo svuda dosljedno provedeno. U doma ćim ispravama imamo i druge nazive, kao što su veliki prior, veliki preceptor, te priori, preceptori. Ujedno se i za starješine pojedinih templarskih pokrajina upotrebljava naziv meštar (magister).

Iz svoje matice templari su se počeli brzo širiti. Tako ih kratko vrijeme nakon osnivanja nalazimo u Francuskoj, Engleskoj, Belgiji i Njemačkoj, te u Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Češkoj, Poljskoj i Ugarskoj.

Od osnivanja reda naredna dva stoljeća templari su izrasli u jednu od najmoćnijih organizacija u srednjovjekovnom svijetu. Dobili su reputaciju zbog svoje borbe, snage, discipline i ustrajnosti. Red vitezova zaklinjao se na potpunu i neupitnu poslušnost svojim vođama. Borili su se žestoko, u skladu s redom i pravilima Reda. Vojniku koji bi bio osuđen za kukavištvo oduzimali bi plašt i bio je prisiljen jesti na podu godinu dana kao pas. (Red je imao i politiku da ne plaća otkupnine za članove zarobljene u bici).

Prva oružana akcija templarskih vitezova u Palestini odigrala se 1138. godine, nakon što su muslimanski odredi osvojili grad Tecou. Kao nagradu za vojni angažman, templari su sporazumom iz 1143. godine dobili dvorce Monzon, Mongay, Barbara, Belchite i Remolins, desetinu državnog poreza te petinu muslimanskih teritorija u čijem su budućem osvajanju trebali sudjelovati. Kršćanska vojska predvođena Ričardom Lavljeg Srca  uspjela je  1191. godine zauzeli grad Akko, koji je postao nova prijestolnica Jeruzalemskog Kraljevstva. U tom gradu su i templari osnovali svoje novo sjedište.

Godine 1212 u Španjolskoj aktivne borbe kršćana protiv Maura. Templari, vojnim kontigentom, pod vodstvom Alfonsa III. od Kastilje, tjeraju u bijeg muslimane kod Navas de Tolosa. Zatim godine 1244 templari doživljavaju pravu katastrofu u bici za La Forbie i kršćani gube i Jeruzalem i svoje Jeruzalemsko sjedište premještaju u grad Akko.

Poslije niza poraza i velikih gubitaka u Svetoj zemlji od strane muslimana, templari polahko gube svoj ugled u kršćanskom svijetu.

Godine 1291 templari zauvijek gube grad Akko od strane mameluškog egipatskog sultana, nakon čega evakuiraju sav preostali kršćanski živalj, iseljavaju dvorac Atlit. Prije samog pada grada, templarski Meštar Thibaud Gaudin uspio je brodom poslati templarsko blago i svete relikvije. Gubitkom Bejruta izgubljen je i posljednji kršćanski grad u Palestini, čime je i praktično okončana kršćanska prisutnost u Svetoj zemlji. Red se povlači na Cipar, gdje uspostavlja svoje novo sjedište. Nakon gubitka svete zemlje templari djeluju po Evropi sve više okreću svjetovnom i mirnodopskom načinu života, bave se i poljoprivredom ali i ekonomskim, konkretnije, novčanim poslovima. Posuđuju novac čak i vladarima! Primjećuje se ljubomora i zavist prema templarskoj ekonomskoj moći i sve glasnije se čuju optužbe za korupciju, ali i sve jasnije optužbe za templarsku krivicu za gubitak Palestine.

Istina je bila drukčija. Jedino su templari ostali kod svojih izvornih ideala križarskih ratova (Sveta zemlja i Jeruzalem, zaštita hodočasnika). Ostali su vojni Redovi u međuvremenu pronašli nova ratišta! Hospitalci su osvojili pojedine grčke otoke, nastavljajući svojim galijama prepadati muslimanske morske karavane. Na grčkom otoku Rodos, uspjeli su legalizirati i svoju malu državu. Teutonski Red (osnovan tijekom Trećeg križarskog rata) prvo je preselio u Mletke a zatim u Marienberg (Pruska utvrda), odakle su često napadali pogansko stanovništvo Pruske i baltičkih zemalja.

Za templare je posebno znakovita 1306, godina! Templari na Cipru, podržavaju pobunu lokalnih baruna protiv ciparskog kralja Henrika II. koji je bio primoran abdicirati u korist svoga brata Amauryja de Lusignana. Ubrzo nakon toga, papa poziva Velike Meštre vojnih Redova da s Cipra dođu u Bordeaux, navodno radi sastanka povodom strategije na Istoku. Vel. Meštar templara Jacques de Molay, poslušao je papin poziv i vjerojatno nije bio svjestan opasnosti koja se već nadvila i nad njim i nad samim Redom. Očito nije prepoznao činjenicu de je Red Hrama već osuđen na propast! Vel. Meštar hospitalaca, odbio je papin poziv,odbio je poći s Cipra te je poslao ispriku!? Papa je izrazio namjeru da spoji dva najveća vojna Reda (hospitalce i templare) u jedan. Tu se ustvari prepoznaje namjera Filipa IV. da taj budući novostvoreni vojni Red vodi jedan od njegovih sinova (iako nitko od njih nije bio križar). Vel. Meštar templara Jacques de Molay, kao i vodstvo hospitalskog izaslanstva, nisu se slagali s tim prijedlogom i nisu ga prihvatili! Negdje u to vrijeme, Filipova je devalvacija izazvala jake nerede i on sam, zaklon je potražio u pariškom Hramu, gdje je lako mogao steći dojam o silnom bogatstvu templara (iako ta procjena nije bila realna, jer su templari čuvali i mnogo blaga koje nije pripadalo njima već njihovim brojnim klijentima).

I Edvard I., ali i Edvard II. imali su već nagomilane i neplaćene dugove Templarskome Hramu u Londonu. U Francuskoj, veliki novčani dužnik templarima bio je i sam kralj Filip IV koji je riješio da izbjegne vraćanje duga tim što će uništiti red. Filip je uspješno prisilio papu Klementa V., Francuza kojeg Katolička enciklopedija opisuje kao “osobu slaba karaktera i koju je jednostavno zavarati”, da progoni templare uz lažne optužbe za herezu i svetogrđe, kao što je pljuvanje po križu.

Godine 1307 na petak 13. počela su masovna hapšenja templara, koju su vršili plaćeni kraljevski službenici. Ova operacija, podrobno i pomno, u najvećoj je tajnosti planirana unatrag nekoliko mjeseci.

Nakon toga, templare je snašla ista sudbina širom Evrope gdje su djelovali. Neki vjeruju, da su masovna uhićenja Templara koja su bila organizovana u Francuskoj u petak 13. 1307. godine korijen praznovjerja o nesreći koju donosi taj dan.
Ipak kraljevi agenti, nikada nisu pronašli spise Reda, niti templarsko blago. Za vrijeme ispitivanja, zatočeni templar Jean de Chalon izjavio je da je čuo kako su pedesetak templara, s rizničarom templarskog blaga pobjegli u luku La Rochelleu. U luci su ih dočekali mornari s osamnaest brodova u vlasništvu Reda odakle su otplovili u nepozantom pravcu.
Godine 1312. papa raspušta red tempalara i sva njihova dobra prepušta Hospitalcima.
Postoje mišljenja, da su Templari sudjelovali u Portugalskim pomorskim ekspedicijama, kao i da su iz Škotske plovili Atlantikom i stigli do Amerike prije Kolumba. Dokazom za njihova putovanja do Amerike smatraju se nedugo otkrivene stare freske u kapeli u Roslinu u Škotskoj. Naime, na freskama su prikazani vinova loza i grožđe čije je porijeklo iz Amerike, a freske su, navodno, nastale u vrijeme prije Kolumbovih otkrića, te da se među njihovim nestalim blagom nalazi i sveti gral.
Posljednju legendu čini priča o prokletstvu koje je uputio zadnji vođa ovog reda. Na sam dan svoga pogubljenja on proklinje papu Klementa V., francuskog kralja Filipa IV., francuskog premijera i njihovih deset budućih generacija. Sve tri “proklete” osobe su umrle u sljedećih dvanaest mjeseci, a kasnije sva tri kraljeva sina umiru mlada bez muške djece što dovodi do početka stogodišnjeg rata.