templari

Srednji vijek

Templari: vitezovi koji su ujedinili vojni─Źke i mona┼íke ideale

Vitezovi templari bili su jedan od prvih i najpoznatijih europskih kr┼í─çanskih vojnih redova – vite┼íkih dru┼ítva ─Źija je misija, barem prividno, bila braniti i ┼íiriti svoja religijska uvjerenja.

Templari pripadaju tzv. ÔÇ×vite┼íkim redovimaÔÇť ┼íto nastaju u doba kri┼żarskih ratova. Osnovao ih je Hugo des Payens koji je sa sedam francuskih vitezova uz zavjet siroma┼ítva, suzdr┼żljivosti i poslu┼ínosti polo┼żio u Jeruzalemu 1119. godine i zavjet obrane hodo─Źasnika u Jeruzalemu i na njihovu prolazu od Jafe do Svete zemlje. Takva vrsta reda je posebna novost u crkvenoj povijesti, ali posve razumljiva za tada┼ínje prilike. Templari su ujedinili dva tada najpopularnija ideala: vojni─Źki i mona┼íki. Balduin II ustupio im je dio svoje kraljevske pala─Źe koja se zvala Templum Salomonis. Odatle im i naziv templari ili milites Templi ili, kako su nam poznati u doma─çim ispravama, ÔÇ×Fratres militiae TempliÔÇť.

Njihovi samostani ┼íto su osnovani u Svetoj zemlji ili na Zapadu nazivaju se ÔÇ×TemplaÔÇť. Pravni im je polo┼żaj ure─Ĺen na sinodi u Troyesu (1128), apravila im je izradio Bernard iz Clairvauxa. Ta je pravila 1130. nadopunio Stjepan Jeruzalemski.

Templarski je red kona─Źno ure─Ĺen bulom Omne datum optimum Inocenta II (29. o┼żujka 1139) te stavljen u izravnu pod─Źinjenost rimskom papi i obdaren raznovrsnim povlasticama koje su omogu─çile kasniji uspon templarskog reda, a odnosile su se na izuze─çe od biskupske vlasti, pravo na vlastite sve─çenike, neovisne od mjesnih crkvenih dostojanstvenika i oslobo─Ĺenje od pla─çanja crkvene desetine. Tri su vrste ─Źlanova pripadale templarskom redu: vitezovi, sve─çenici i bra─ça poslu┼żitelji.

Me─Ĺusobno su se izvana razlikovali no┼ínjom. Vitezovi su nosili bijelu, a bra─ça poslu┼żitelji sivu ili crnu odje─çu. Eugen III (1146) dodao im je crveni kri┼ż. Materijalno su ih pomagali pripojeni mu┼íki i ┼żenski ─Źlanovi reda. Uprava im je bila ure─Ĺena u posve vojni─Źkom duhu. Red se dijelio na vitezove, klerike, perjanike i slu┼że─çu bra─çu, a na ─Źelu reda je bio Veliki me┼ítar i Veliko vije─çe. Veliki me┼ítar stolovao je u Jeruzalemu u Vrhovnoj ku─çi Reda ili Salomonovom hramu, a pomagalo mu je vije─çe starijih i iskusnijih vitezova. Magistar Jeruzalemskog Kraljevstva bio je ujedno i rizni─Źar Hrama, zadu┼żen za upravljanje imovinom, dok je magistar grada Jeruzalema bio zadu┼żen za brigu o sigurnosti hodo─Źasnika. Me─Ĺu ostalim du┼żnosnicima isticali su se preceptori, upravitelji templarskih sredi┼íta, ─Źasnici, podre─Ĺeni mar┼íalu i drapieri, odnosno suknari koji su se brinuli za odje─çu svoje bra─çe. Me─Ĺu ┼ítitono┼íama petorica su imala istaknutiji polo┼żaj: podmar┼íal, stjegono┼ía, kuhar, kova─Ź i turcoplier, ─Źasnik lake konjice.

Veliki me┼ítar se birao iz reda vitezova, a vlast mu je bila ograni─Źena generalnim kapitulom. Generalni kapitul je birao tako─Ĺer velike dostojanstvenike, zamjenika velikog me┼ítra (sene┼íala), mar┼íala koji je upravljao ratnim pothvatima te komture koji su bili na ─Źelu pojedinih gradova i templarskih pokrajina ili red odr┼żava. Vojni dio reda se dijelio na vitezove opremljene kao oklopno konjani┼ítvo, i drugi dio koji su ─Źinili pripadnici iz ni┼żih dru┼ítvenih slojeva i sa─Źinjavali su laku konjicu.

Slu┼że─ça bra─ça su se, opet, dijelila na ekonome, koji su brinuli o upravljanju imovinom reda i sve─çenike, koji su skrbili za duhovne potrebe pripadnika reda.

No, takvo ure─Ĺenje templara nije bilo svuda dosljedno provedeno. U doma ─çim ispravama imamo i druge nazive, kao ┼íto su veliki prior, veliki preceptor, te priori, preceptori. Ujedno se i za starje┼íine pojedinih templarskih pokrajina upotrebljava naziv me┼ítar (magister).

Iz svoje matice templari su se po─Źeli brzo ┼íiriti. Tako ih kratko vrijeme nakon osnivanja nalazimo u Francuskoj, Engleskoj, Belgiji i Njema─Źkoj, te u Italiji, ┼ápanjolskoj, Portugalu, ─îe┼íkoj, Poljskoj i Ugarskoj.

Od osnivanja reda naredna dva stolje─ça templari su izrasli u jednu od najmo─çnijih organizacija u srednjovjekovnom svijetu. Dobili su reputaciju zbog svoje borbe, snage, discipline i ustrajnosti. Red vitezova zaklinjao se na potpunu i neupitnu poslu┼ínost svojim vo─Ĺama. Borili su se ┼żestoko, u skladu s redom i pravilima Reda. Vojniku koji bi bio osu─Ĺen za kukavi┼ítvo oduzimali bi pla┼ít i bio je prisiljen jesti na podu godinu dana kao pas. (Red je imao i politiku da ne pla─ça otkupnine za ─Źlanove zarobljene u bici).

Prva oru┼żana akcija templarskih vitezova u Palestini odigrala se 1138. godine, nakon ┼íto su muslimanski odredi osvojili grad Tecou. Kao nagradu za vojni anga┼żman, templari su sporazumom iz 1143. godine dobili dvorce Monzon, Mongay, Barbara, Belchite i Remolins, desetinu dr┼żavnog poreza te petinu muslimanskih teritorija u ─Źijem su budu─çem osvajanju trebali sudjelovati. Kr┼í─çanska vojska predvo─Ĺena Ri─Źardom Lavljeg Srca  uspjela je  1191. godine zauzeli grad Akko, koji je postao nova prijestolnica Jeruzalemskog Kraljevstva. U tom gradu su i templari osnovali svoje novo sjedi┼íte.

Godine 1212 u ┼ápanjolskoj aktivne borbe kr┼í─çana protiv Maura. Templari, vojnim kontigentom, pod vodstvom Alfonsa III. od Kastilje, tjeraju u bijeg muslimane kod Navas de Tolosa. Zatim godine 1244 templari do┼żivljavaju pravu katastrofu u bici za La Forbie i kr┼í─çani gube i Jeruzalem i svoje Jeruzalemsko sjedi┼íte premje┼ítaju u grad Akko.

Poslije niza poraza i velikih gubitaka u Svetoj zemlji od strane muslimana, templari polahko gube svoj ugled u kršćanskom svijetu.

Godine 1291 templari zauvijek gube grad Akko od strane mamelu┼íkog egipatskog sultana, nakon ─Źega evakuiraju sav preostali kr┼í─çanski ┼żivalj, iseljavaju dvorac Atlit. Prije samog pada grada, templarski Me┼ítar Thibaud Gaudin uspio je brodom poslati templarsko blago i svete relikvije. Gubitkom Bejruta izgubljen je i posljednji kr┼í─çanski grad u Palestini, ─Źime je i prakti─Źno okon─Źana kr┼í─çanska prisutnost u Svetoj zemlji. Red se povla─Źi na Cipar, gdje uspostavlja svoje novo sjedi┼íte. Nakon gubitka svete zemlje templari djeluju po Evropi sve vi┼íe okre─çu svjetovnom i mirnodopskom na─Źinu ┼żivota, bave se i poljoprivredom ali i ekonomskim, konkretnije, nov─Źanim poslovima. Posu─Ĺuju novac ─Źak i vladarima! Primje─çuje se ljubomora i zavist prema templarskoj ekonomskoj mo─çi i sve glasnije se ─Źuju optu┼żbe za korupciju, ali i sve jasnije optu┼żbe za templarsku krivicu za gubitak Palestine.

Istina je bila druk─Źija. Jedino su templari ostali kod svojih izvornih ideala kri┼żarskih ratova (Sveta zemlja i Jeruzalem, za┼ítita hodo─Źasnika). Ostali su vojni Redovi u me─Ĺuvremenu prona┼íli nova rati┼íta! Hospitalci su osvojili pojedine gr─Źke otoke, nastavljaju─çi svojim galijama prepadati muslimanske morske karavane. Na gr─Źkom otoku Rodos, uspjeli su legalizirati i svoju malu dr┼żavu. Teutonski Red (osnovan tijekom Tre─çeg kri┼żarskog rata) prvo je preselio u Mletke a zatim u Marienberg (Pruska utvrda), odakle su ─Źesto napadali pogansko stanovni┼ítvo Pruske i balti─Źkih zemalja.

Za templare je posebno znakovita 1306, godina! Templari na Cipru, podr┼żavaju pobunu lokalnih baruna protiv ciparskog kralja Henrika II. koji je bio primoran abdicirati u korist svoga brata Amauryja de Lusignana. Ubrzo nakon toga, papa poziva Velike Me┼ítre vojnih Redova da s Cipra do─Ĺu u Bordeaux, navodno radi sastanka povodom strategije na Istoku. Vel. Me┼ítar templara Jacques de Molay, poslu┼íao je papin poziv i vjerojatno nije bio svjestan opasnosti koja se ve─ç nadvila i nad njim i nad samim Redom. O─Źito nije prepoznao ─Źinjenicu de je Red Hrama ve─ç osu─Ĺen na propast! Vel. Me┼ítar hospitalaca, odbio je papin poziv,odbio je po─çi s Cipra te je poslao ispriku!? Papa je izrazio namjeru da spoji dva najve─ça vojna Reda (hospitalce i templare) u jedan. Tu se ustvari prepoznaje namjera Filipa IV. da taj budu─çi novostvoreni vojni Red vodi jedan od njegovih sinova (iako nitko od njih nije bio kri┼żar). Vel. Me┼ítar templara Jacques de Molay, kao i vodstvo hospitalskog izaslanstva, nisu se slagali s tim prijedlogom i nisu ga prihvatili! Negdje u to vrijeme, Filipova je devalvacija izazvala jake nerede i on sam, zaklon je potra┼żio u pari┼íkom Hramu, gdje je lako mogao ste─çi dojam o silnom bogatstvu templara (iako ta procjena nije bila realna, jer su templari ─Źuvali i mnogo blaga koje nije pripadalo njima ve─ç njihovim brojnim klijentima).

I Edvard I., ali i Edvard II. imali su ve─ç nagomilane i nepla─çene dugove Templarskome Hramu u Londonu. U Francuskoj, veliki nov─Źani du┼żnik templarima bio je i sam kralj Filip IV koji je rije┼íio da izbjegne vra─çanje duga tim ┼íto ─çe uni┼ítiti red. Filip je uspje┼íno prisilio papu Klementa V., Francuza kojeg Katoli─Źka enciklopedija opisuje kao “osobu slaba karaktera i koju je jednostavno zavarati”, da progoni templare uz la┼żne optu┼żbe za herezu i svetogr─Ĺe, kao ┼íto je pljuvanje po kri┼żu.

Godine 1307 na petak 13. po─Źela su masovna hap┼íenja templara, koju su vr┼íili pla─çeni kraljevski slu┼żbenici. Ova operacija, podrobno i pomno, u najve─çoj je tajnosti planirana unatrag nekoliko mjeseci.

Nakon toga, templare je snašla ista sudbina širom Evrope gdje su djelovali. Neki vjeruju, da su masovna uhićenja Templara koja su bila organizovana u Francuskoj u petak 13. 1307. godine korijen praznovjerja o nesreći koju donosi taj dan.
Ipak kraljevi agenti, nikada nisu prona┼íli spise Reda, niti templarsko blago. Za vrijeme ispitivanja, zato─Źeni templar Jean de Chalon izjavio je da je ─Źuo kako su pedesetak templara, s rizni─Źarom templarskog blaga pobjegli u luku La Rochelleu. U luci su ih do─Źekali mornari s osamnaest brodova u vlasni┼ítvu Reda odakle su otplovili u nepozantom pravcu.
Godine 1312. papa raspušta red tempalara i sva njihova dobra prepušta Hospitalcima.
Postoje mi┼íljenja, da su Templari sudjelovali u Portugalskim pomorskim ekspedicijama, kao i da su iz ┼ákotske plovili Atlantikom i stigli do Amerike prije Kolumba. Dokazom za njihova putovanja do Amerike smatraju se nedugo otkrivene stare freske u kapeli u Roslinu u ┼ákotskoj. Naime, na freskama su prikazani vinova loza i gro┼ż─Ĺe ─Źije je porijeklo iz Amerike, a freske su, navodno, nastale u vrijeme prije Kolumbovih otkri─ça, te da se me─Ĺu njihovim nestalim blagom nalazi i sveti gral.
Posljednju legendu ─Źini pri─Źa o prokletstvu koje je uputio zadnji vo─Ĺa ovog reda. Na sam dan svoga pogubljenja on proklinje papu Klementa V., francuskog kralja Filipa IV., francuskog premijera i njihovih deset budu─çih generacija. Sve tri “proklete” osobe su umrle u sljede─çih dvanaest mjeseci, a kasnije sva tri kraljeva sina umiru mlada bez mu┼íke djece ┼íto dovodi do po─Źetka stogodi┼ínjeg rata.