Jedna poetska bosanska povelja – Mak Dizdar


Stjepan Dabiša, 15. aprila 1392.

Buduće že mi kraljevstvu na svakom miru bespečalno:

I tagda pride na kraljevstvo mi plna moć vojske turačke i ulize naprasito u vladanije kraljevstva mi.

I tada, hitaje, pospišno skupih kraljevstva mi boljare, vojevode, banove, knezove, tepačije, župane i ine velmožani, vlastele že i vlasteliće.

I potegoh na rečenu turačku vojsku, dnem i noću. I božijim htijenjem i tajnimi svojimi milostimi im že me smilova, a naših virnih srčanim trujenjem – rečenu vojsku turačku pobismo i pod mač obratismo.

I gledahomo našima očima gdi naši virni polivahu svoje svitlo oružje krvju turačkom od udarac mačnih kripkijeh ih desnice, ne štedeće se nam’ poslužiti, a svoje mišice nasladiti v’ poganskoj krvi.

I u tom rečenom boju i rvaniji posluži mi, viteški mirno i srdačno, kraljevstva mi vsesrdačni i vazmožni vitez, virni naš vojevoda Hrvoje, sin vojevode Vukca.

I za tu njegovu službu virnu, stvori milost kraljevstvo mi i s bogoljubimom gospojom, s blagodarvanom mi kraljicom kir Jelenom, rečenomv vojevodi Hrvoju dasmo mi naši dvi seli gospodski…

Darovnica kralje Dabiše vojevodi Hrvoju Vukčiću kojim ga nagrađuje za njegovo junačko držanje u borbi protiv Turaka, jedan je od mnogobrojnih dokumenata iz kojih se vidi da se Bosna odupirala Osmanlijama decenijama. Za nas je ovaj tekst zanimljiv po nečemu drugome – ovo je najslikovitija bosanska povelja, a po mnogo čemu i najpoetskija južnoslavenska povelja uopće.

Stjepan Dabiša je bio bosanski kralj koji je vladao Bosnom u periodu od 1391. do 1395. godine.

Dabišino porijeklo nije sasvim razjašnjeno. Bio je vanbračno dijete, unuk bana Stjepana I, ali izvori se razilaze po pitanju kojeg od dva mlađa Stjepanova sina je Dabiša bio sin.

Jedna grupa izvora navodi da je otac Stjepana Dabiše bio Ninoslav Kotromanić (ponegdje nazvan Miroslavom), mlađi brat Vladislava Kotromanića.

Druga grupa izvora tvrdi da je da je bio mlađi vanbračni sin Vladislava Kotromanića i polubrat Tvrtka I, ako ne i zakoniti sin Vladislava i Jelene Šubić. Kako je Tvrtko I rođen 1338. ili najkasnije 1339. godine, a Dabiša je po toj teoriji njegov mlađi (polu)brat, slijedi da je Dabiša rođen nakon 1339. godine.

Prema Mavru Orbiniju, Dabiša je podržavao Stjepana Vuka u njegovoj pobuni protiv Tvrtka I 1366. godine.

Na prijestolje je došao poslije smrti Tvrtka I. Za kralja je izabran vjerovatno zato što je bio star i nemoćan, što je plemstvu davalo veću kontrolu nad državom, ali možda i zato što je bio najstariji Kotromanić. O njegovoj starosti svjedoči i činjenica da je spominjan u diplomatskim zapisima još 1358. godine.

U prvim godinama svoje vladavine je uspio da sačuva neokrnjene granice bosanske države iz doba Tvrtka I. U proljeće 1392. godine odbio je jednu tursku provalu u Bosnu. Razdor između Dabiše i bosnanskih velikaša s jedne strane i vođa hrvatskog plemstva s druge strane iskoristio je ugarski kralj Sigismund da ih slomije. Pošto je razorio uporište hrvatskih velikaša Dobor 1394. godine, a njih zarobio, ugarskom kralju potčinio se i Dabiša. Bosanski kralj se odrekao vlasti nad Hrvatskom i Dalmacijom, primio vazalne odnose i zajedno s vlastelom složio se da poslije njegove smrti krunu Bosne preuzme Sigismund, muž unuke Stjepana II Kotromanića. Tako su uništene tekovine moćne bosanske države iz perioda Tvrtka I i njen uticaj na Balkanu.

Dabiša je umro 8. septembra 1395. godine u Kraljevoj Sutjesci i sahranjen je u Bobovcu. Budući da je nadživio svoju rodicu, ugarsku kraljicu Mariju, po čijem nasljednom pravu je Žigmund bio izabran za Dabišinog prijestolonasljednika, vlastela je odlučila da bosansko prijestolje neće pripasti Žigmundu. Nastupio je interregnum tokom kojeg je vladala Dabišina udovica, Jelena Gruba.

Jedino preživjelo dijete rođeno iz braka Stjepana Dabiše i Jelene Grube bila je kćerka Stana. Stanina kćer, čije se ime navodi kao Vladava i Vladika, udala se za Juraja Radivojevića još za života svoga dede Dabiše i nane Grube, što potvrđuje Dabišina povelja iz 1395. kojom kralj poklanja selo Veljaci na upravu svojoj kćeri Stani, s tim da poslije njene smrti upravu nad selom naslijede Vladava (Vladika) i njen muž. Dabišina unuka Vladava (Vladika) je imala djecu još za vrijeme Dabišinog života i vladavine.

Izvor: M. Dizdar: Jedna poetska bosanska povelja, Odjek 10, Sarajevo, 1965