Postanak bosanske sevdalinke, koja je ljubavna pjesma po sadržaju, a lirska po svom bivstvu, vezan je za različita vremenska razdoblja i uzroke. Jedan pisac je tačno utvrdio da je ona samo jedna erotska dijalektika, s jačom ili slabijom dinamikom emocije. Ona je lirski sadržaj duše našeg čovjeka. Stvorilo ju je stanovništvo koje je primilo islam, primivši tako u sebe postepeno sve izvanjske vjerske i društvene forme istoka, ali ostajući uvijek u duši, u srcu, u svome unutrašnjem osjećaju i raspoloženju, ono što je bilo – naše, narodno, slavensko.
Postanak sevdalinke razjašnjava se dvojako: jedni kažu da je to pjesma begova, pjesma obijesne feudalne gospode, koja su na svojim čardacima, u izobilju i bogatsvu, stvarala ovu bolećivu pjesmu sebi za radost i razonodu. Drugi opet kažu da je to pjesma puka, pjesma naroda, koji je kroz patnje i bol, kroz muku i nevolju, kroz radost i veselje, davao oduška svojim osjećanjima, stvarajući tako najdivniju pjesmu balkanskih gudura i klanaca, tihih proplanka i žitorodnih posavskih polja. Jedni opet kažu da je sevdalinka prvenstveno ženska pjesma i da su je, najvećim dijelom, ‘’sknadile’’ muslimanske djevojke i žene, same, zatvorene između četiri zida, skrivene u bijelim avlijama i zelenim baščama u čežnji srca ranjena za draganom, koji se skitao carskim drumovima ili se tukao po razbacanim evropskim i azijskim bojištima za slavu tuđinske turske carevine.
One, te djevojke, nevidljive zvijezde, čeznule su za životom, za srećom neispunjenom, vezajući najdivnije vezove i šare na svojim đerđefima, prosipljući po njima svoje suze, uzdahe, svoje sanje i želje. I pjevajući tugljive sentimentalne pjesme ili, ponekad, razpojasne poskočice i napjeve pune radosti i cika djevojačkoga. Tako su one – i nehotice, i neznajući – stvarale naš prvi likovni izraz na svome ručnom radu i lirski muzički izraz u svojoj pjesmi.
Tematika narodne bosanske lirske pjesme je različita. Ona, međutim, kao i svaka velika umjetnost, ima svoju realnu osnovicu. Njezin postupak i tematika vezani su za život bosanske kasabe, uslovljeni su društvenim zbivanjem u njoj. Zbog toga u ovoj pjesmi lični, intimni doživljaj vrlo često je samo odraz skupog, zajedničkog. Inače, u ovoj je pjesmi pjevanoj ‘’tanko glasovito’’, pod pendžerom drage u mahali, na teferiču, u bašči zaljevenoj mjesečinom, u pjanoj mehani ili u porodičnom krugu, opjevane su ljubavne pomame srca i njihove katastrofe, ašikluci, čežnje, nade zaljubljenih, kao i pojave, odvođenje na vojnu, tamnice i zindani, bolesti, mučenja, berbe i običaja. U ovoj se pjesmi, kako se vidi, opjevana različita čuvstva: estetska, religiozna, patriotska, socijalna, etička i ljubavna, gotovo kao i u epskoj našoj pjesmi.
Narod voli svoju pjesmu i svoje pjevače. Ovdje se dobar pjevač sevdalinke često više cijeni od dobra junaka, dobra jahača, pa čak i od učena čovjeka, kadije i kakvog drugog alima, iako je to sve na cijeni. Naše majke pjevale su nam te pjesme nad kolijevkom, slušali smo ih u djetinjstvu, na livadama, u svečanim zgodama, i one su nam ušle u dušu. Mi smo tu i takvu pjesmu usisali i upili u sebe s prvim danima mladosti, i ona takva živi u nama. Mi je takvu i volimo, jer je naša.
Hamid Dizdar, rođen je u Stocu (1907. – 1967.), i bio je bosanskohercegovački književnik.
Bio je službenik u Stolcu, potom urednik sarajevskih listova “Slobodna riječ”, “Jugoslavenska pošta”, “Pravda”, “Gajret”, a nakon rata direktor je Arhiva grada Sarajeva. Uređivao je časopise “Odjek”, “Vidik” i “Život”. Poeziju je počeo pisati kao socijalni pisac, a javio se u “Knjizi drugova” 1929. godine.
Hamid je bio stariji brat poznatog bosanskohercegovačkog književnika Mehmedalije Maka Dizdara.
Djela:
– “Arabeske”
-“Kasaba šapče”
-“Zapisi u kamenu”
-“Obasjane staze”
-“Nitko se ne vraća”
-“Proljeće u Hercegovini”
Komentariši