zanimljivosti

Zanimljivosti

MITOVI NA BALKANU: MIT O VLASNICIMA BOSANSKE ZEMLJE

Svi smo mi već dugo vremena svjedoci destruktivne politizacije historije na Balkanu, pri čemu su posljedice te politizacije najviÅ”e pogodile Bosnu i Hercegovinu i druge zemlje bivÅ”e Jugoslavije u posljednje dvije decenije. “U posljednja dva desetljeća historičar-intelektualac se viÅ”e približio centru moći nego ikad od vremena kada su historičari služili kao biografi kraljevskih porodica. Historičari su postali stvaraoci mitova o jasno definiranim projektima i nagradivani su za svoje umijeće. U isto vrijeme, političari koji su stvarali države tražili su savjet historičara, bogato ih nagrađujući i pomažući distribuciju njihovih djela”. S druge strane, pojavili su se historičari koji kritiziraju one historičare koji stvaraju mitove, ali su u tim kritikama i sami postali stvaraoci drugih mitova. U Bosni i Hercegovini, u kojoj je u posljednjih nekoliko decenija bila prava poplava nacionalnih mitova u nacionalnim historiografijama, bilo je pokuÅ”aja kritiziranja takvih pojava, ali rezultat uglavnom nije bio pozitivan za historijsku nauku.

Protagonisti takvih kritika viÅ”e su se “obruÅ”ili” na zasebne “nacionalne historiografije” u Bosni i Hercegovini nego Å”to su se istinski zalagali za metodoloÅ”ko-tematski razvoj “bosanskohercegovačke historiografije”, pri čemu su njihova nastojanja često veoma kontradiktorna. Tako se, primjerice, neki historičari zabrinuto” žale kako joÅ” nema pravog BoÅ”njaka koji se bavi srednjim vijekom s kojim bi se mogao voditi dijalog. Kao da je u znanosti potreban dijalog nacija, a ne znanstvenika! Da apsurd bude veći, takvu zabrinutost u najvećoj mjeri izražavaju politizirani historičari koji se zalažu za depolitizaciju historiografije! Dakle, historičari koji kritizi raju historijske mitova, ali sami doprinose izgradnji drugih mitova! To, ipak, samo pokazuje koliko je u nas historiografska znanost danas politizirana i pod utjecajem suvremenih druÅ”tvenih kretanja, te kako se u historiografskim radovima i javnim nastupima historičara veoma lahko raspoznaju njihova nacionalna ili politička uvjerenja.

Politizacija historijske znanosti se može objasniti predmetom historijskih istraživanja, jer je historija i politička znanost. Problem, medutim, nastaje onoga trenutka kada politika presudno utječe ne samo na predmet historijskog istraživanja nego unaprijed definira rezultate tih istraživanja. Historiografija u BiH je dugo vremena bila, a vjerovatno je i danas u neÅ”to manjoj mjeri, opterećena tim problemom. Ako pogledamo samo razvoj historiografije nakon Drugoga svjetskog rata lahko ćemo uočiti sve te slabosti kojima je bila podložna. Bilo je, međutim, i ozbiljnih nastojanja da se neka historijska pitanja kritički sagledaju, i ne smije se svaku kritiku ili nove poglede sa kojima se ne slažemo odmah kvalificirati kao “historijske mitove”, čemu su inače skloni neki historičari na ovim prostorima.

Tmurno doba, koje je obilježilo bosansku povijest na koncu 20. stoljeca, prepuno je oživljenih historijskih mitova, koji su ne samo dobili “pravo gradanstva” nego su postali podloga mnogim krvavim događanjima ovoga vremena. Izdvojit ću samo jedan slučaj, premda postoji niz sličnih primjera. Jedan BoÅ”njak iz okolice Sokoca je pričao kako mu je njegov susjed, Srbin, uoči rata 1992., koliko u Å”ali toliko i u zbilji, govorio kako ne treba obradivati svoje imanje jer je to naÅ”e, koje ste vi nama oteli prije 500 godina”. a zapovjednik Vojske bosanskih Srba, Ratko Mladić, javno je izjavljivao kako je doÅ”lo vrijeme da se nakon 500 godina osvetimo Turcima”. Ovo uvjerenje srpskih seljaka kako su oni vlasnici bosanske zemlje, koju su muslimani od njih oteli prije 500 godina, imalo je svoju dugu historiju, i u njihovoj je podlozi mit starinc, koji je trebao pokazati ko ima veća prava u ovoj zemlji. U jeku rata protiv Bosne 1992. Emir Habul, novinar “Oslobođenja”, govorio je o “mitskom zlu” i mržnji prema “Turcimaā€, koja je među znatnim dijelom srpskoga naroda njegovana “od kolijevke pa do groba”. Habul je naveo i slijedeće:

Poznati pisac i veliki pričalica Branko Ćopić upitao je jedne prilike na susretu u Sumaricama kod Kragujevca svog saborca Skendera Kulenovića:

“Sta misliÅ” da li Srbi joÅ” mrze Å vabe? Oni mrze Turke”, lakonski je odgovorio – prema pričanju očevidaca-pjesnik Kulenović.

Ovo poistovjećivanje BoÅ”njaka sa Turcima imalo je svoju dugu tradiciju, a jako je dobar primjer manipulacije i zloupotrebe historijske nauke. Kada je počela opsada Sarajeva 1992. glavno pitanje koje su Karadžićevi naoružani ljudi na barikada postavljali bilo je: “Ima li u autu Turaka”.

U srpskoj je mitoloÅ”koj svijesti na početku procesa njihove nacionalne integracije stvorena slika drugog kao stranog tijela, slika muslimana kao Turaka koji su kao osvajači doÅ”li sredinom 15 stoljeća, dok se neprekinuta nit srpske prisutnosti ovdje može pratiti “od praiskona”. Kako su, prema toj mitoloÅ”koj slici, Srbi ovdje najstariji, to su oni i najveći i jedini pravi, historijski vlasnici zemlje Bosne. Kako su, međutim, zbog osmanskoga druÅ”tvenog sistema, vecinu zemljoposjednika u Bosni činili muslimani, dok su obradivači tih posjeda, u statusu čifčija, bili pravoslavci, u srpskoj se svijesti ukorijenilo uvjerenje o nevidenoj pljački i otimanju njihove zemlje od strane osvajača sredinom 15. stoljeća. Tokom 19. stoljeća ovo je uvjerenje bilo jako raÅ”ireno, premda niko ni tada, kao ni sada, zbog velikih migracija, ne može dokazati niti stoljetnu prisutnost, a kamoli viÅ”estoljetno boraviÅ”te svojih predaka na jednom prostoru.

U osnovi ovakvih nenaučnih teorija jeste mitoloÅ”ka slika o “Turcima” i “Tur skom carstvu” kao univerzalnim krivcima za sve nedaće na koje su nailazili Srbi od sredine 15. stoljeća sve do danaÅ”njih dana. Ako ostavimo po strani krive upotrebe pojmova “Turčin” i “Tursko carstvo”, koji se u nauci već polahko napuÅ”taju kao neadekvatni termini za Osmanlije i Osmansko carstvo, ostaje jako rasprostranjena negativna i mitska slika “Turaka” i njihovo identificiranje sa BoÅ”njacima, koji su na taj način osuđeni na plaćanje historijskih grijeha s kojima doista nemaju nikakve veze.

U srpskoj nacionalno-integracijskoj ideologiji 19. stoljeća važnu je ulogu imao odnos prema bosanskim muslimanima, ali ne kao drukčijoj vjerskoj skupini, nego kao objektu nacionalne integracije. Dok se s jedne strane kod bosanskih pravoslavaca vjerski faktor sve viÅ”e isticao kao granica u procesu nacionalne integracije, taj se faktor nije priznavao kod muslimana, i tu krajem 19. i početkom 20. stoljeća nije bilo mjesta za izrastanje nacije unutar vjerskih granica. Tezu Vuka Karadžića prema kojoj su BoÅ”njaci “po rodu i jeziku pravi Srbi” kasnija je srpska literatura dalje razrađivala.

Jovan Cvijić je razradio teoriju o muslimanima kao “najstarijem srpskom stanovniÅ”tvu” Bosne i Hercegovine. U srpskoj se nacionalnoj ideologiji već na samom početku procesa nacionalne integracije javila ideja o nužnosti povratka muslimana “u veru pradedovsku”. Tada je formulirana teorija o “generalnom trebljenju Turaka iz naroda”, kako je to zapisao srpski historičar Stojan Novaković. Podloga ovoj ideologiji pronadena je u teorijama o srpskom porijeklu muslimanskoga zemljoposjedničko plemstva. Ova je teorija, također, produkt 19. stoljeća, a u 20. stoljeću nju je Jovan Cvijić ovako predstavio:

Medu muhamedancima ima druÅ”tvenih razlika i etničkih grupa. Najznačajniju grupu čine begovi, staro plemstvo pojačano onima koji su se odlikovali u ratovima i kojima je sultan dao plemstvo. Drugu grupu čine seljaci, a treću muslimanski ‘kmetovi’, tj. muslimani koji nemaju svoje zemlje već obraduju begovsku zemlju, isto onako kao i hriŔćanski kmetovi.”

Uvijek je u osnovi ovakvih istraživanja bila tvrdnja da je Bosna srpska ili pak hrvatska. Koncem 19. stoljeća Jovan Cvijić je u svojim etnografskim istraživanja, zapravo, glavni cilj imao dokazati kako je Bosna i Hercegovina srpska zemlja.

Nasuprot ovome mitu “srpske starine u Bosni, oni koji su bili najviÅ”e pogodeni ovim mitom (muslimani u Bosni) počeli su njegovati mit o bogumilima. Ova je teorija nastala na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, ali je njezina kasnija upotreba uvijek imala različite motive. Ona je bila jako aktuelna krajem 19, a zatim opet krajem 20. stoljeća, kada se pojavljuje kao snažno sredstvo muslimanske odbrane, kako su to smatrali protagonisti ovoga mita. Zajednička karakteristika prilikom upotrebe ovoga mita krajem 19. i krajem 20. stoljeća sastoji se u motivima njegovog uskrsnuća” – nastojanje da se iz drevne prisutnosti” dokaže veće posjedovno pravo.

Plodno tlo za izrastanje ovog mita bila je i historijska podudarnost nestanka srednjovjekovne Crkve bosanske, s jedne, i pojave muslimanskoga stanovniÅ”tva u velikom broju, s druge strane. Tvorci “bogumilskoga mita” jednostavno su sljedbenike Crkve bosanske proglasili bogumilima i razvili tezu o naglom bogumilskom prelasku na islam. Na taj je način kao odgovor na srpske “mitove starine” jednostavno formuliran “muslimanski mit starine”, koji se uz to joÅ” mogao braniti vjersko-socijalnom strukturom bosanskoga druÅ”tva počevÅ”i od sredine 15. do početka 20. stoljeća. Činjenicu da je zemljoposjednička struktura uglavnom bila muslimanska “bogumilski mitā€, koji je dovodio u vezu “bogumile” i muslimane kao njihove nasljednike, isticao je kao dokaz svoje starine i kontinuiranog vlasniÅ”tva nad zemljom joÅ” od srednjega vijeka.

Ovaj mit o kontinuitetu boÅ”njačke zemljoposjedničke elite sa srednjovjekovnom bosanskom zemljoposjedničkom aristokracijom izrastao je iz jednog Å”ireg konteksta odnosa u Bosni koncem 18. stoljeća, kada je, zapravo, joÅ” uvijek nedovoljno istraženim procesom čiflučenja definitivno izgrađen jedan Å”iroki sloj bosanskih zemljoposjednika, koji svoj legitimitet sve viÅ”e po činje vezati za srednjovjekovno bosansko plemstvo.

Mit o kontinuitetu bosanskoga srednjovjekovnog plemstva, koji je nastao krajem 16. stoljeća, u svojoj je osnovi imao nastojanje ovoga mitmejkera (Ohmućević), koji je postao admiral Å”panjolske flote, da dokaže svoje plemićko porijeklo”. Premda je mit o kontinuitetu bosanskog srednjovjekovnog plemstva sa bosanskomuslimanskom zemljoposjedničkom elitom u 19. stoljeću aktualiziran iz drukčijega razloga i s drukčijim ciljem od onog koji je bio prilikom samoga nastanka ovoga mita krajem 16. i početkom 17. stoljeća, u njihovoj je podlozi zajedničko nastojanje da se dokaže drevno prisustvo i značajna druÅ”tvena uloga na ovim prostorima. Prilikom nastanka ovoga mita krajem 16. stoljeća osnovni cilj je bio da se bosanske izbjeglice nakon osmanskoga osvajanja Bosne kod austrijskih vladara legitimiraju kao stari plemići i, naravno, da u novoj državi steknu sve privilegije koje proizilaze iz plemićkog statusa, dok je u 19. stoljeću osnovni cilj ovoga mita bio opravdati postojeće zemljoposjedovne odnose u Bosni, i tvrdnjama o kontinuitetu muslimanskoga zemljoposjedovnog plemstva iz 19. stoljeća sa bosanskim srednovjekovnim plemstvo, zapravo, osnažiti ovaj “mit drevnosti”, pri čemu ovaj mit u Bosni ima jedan sasvim specifičan vid u odnosu na slične mitove drugdje: njegov cilj nije nastojanje da se zaposjednu druge teritorije na koje se polaže pravo na temelju ovoga “prava starine”, nego da se na temelju toga “prava starine” dobije legitimitet za sasvim konkretne socijalne odnose u druÅ”tvu. To je bilo osobito jako izraženo u Bosni početkom 20. stoljeća, kada su srpski seljaci nastojali sebi prisvojiti zemljiÅ”ne posjede koje su obradivali, a koji su bili u posjedu muslimanskih zemljoposjednika. Tada su zemljoposjednici svoje pravo na ove posjede dokazivali pozivajući se upravo na ovaj “mit starine”, tvrdeći kako su ovi posjedi njihovo vlasniÅ”tvo u kontinuitetu od srednjega vijeka. NeÅ”to drukčiji je slučaj sa Srbima koji su se pozivali na ovaj “mit starine” kako bi zaposjeli zemlje muslimanskih begova.

U ovim svojim nastojanjima krajem 19. i početkom 20. stoljeća begovi se rijetko pozivaju na mit nastao koncem 16. stoljeća u obitelji Ohmućević, nego je preovlađujuće pozivanje na sličan mit kojega je sredinom 19. stoljeća Ivan Frano Jukić, bosanski franjevac i pristaÅ”a ilirskoga pokreta, prezentirao Evropi. Jukić je dalje razradio ovaj mit iz 16. stoljeća i formulirao teoriju po kojoj se genealoÅ”ki korijen bosanskih zemljoposjednika treba tražiti u predosmanskome dobu. Prema ovoj teoriji, krupni bosanski zemljoposjednici, koje on naziva begovima, nastavak su bosanskog srednjovjekovnog plemstva. Bosanski srednjovjekovni plemići su nakon osmanskoga osvajanja Bosne preÅ”li na islam “od kojih neki ilirska prezimena promijenili su u turska, i uprav se ne zna kako im je bilo prezime.”. Ovu Jukićevu teoriju kasnije su preuzimali gotovo svi putopisci koji su Bosnom hodili u drugoj polovini 19. stoljeća, a ona je postala jako raÅ”irena u austrougarskome razdoblju Bosne. Njezini glavni protagonisti koncem 19. i početkom 20. stoljeća bili su znanstvenici, Ciro Truhelka, dr. Safvet-beg BaÅ”agić i dr. Lajos Thallotzy, ali i niz drugih djelatnika toga vremena. Premda je kasnija literatura uspjela dokazati kakose, zapravo, ovdje radi o mitu i mitskim predstavama, ova je teorija, kao i svaki drugi mit, imala tačno određen cilj, socijalne slojeve koji se oslanjaju na ovaj mit, te instrumente pomoću kojih se ovaj mit Å”irio. Koncem 19. stoljeća isticanje ovoga mita bilo je u funkciji tadaÅ”njih općih političkih i druÅ”tvenih odnosa. U ovom kontekstu je i isticanje državotvornosti bosanske zemljo posjedničke elite (begova) i naglaÅ”avanje njihove uloge kao čuvara državne tradicije. U skladu sa tadaÅ”njom politikom integralnog bosanstva, Zajednički ministar finansija, Benjamin Kallay, bosanske begove je smatrao “državotvor nim elementom” koji poznaju zemlju i narod i “jedini su u stanju vladati”, Ta se uloga dokazivala teorijom o njihovome bogumilskom porijeklu čime su održavali kontinuitet sa bosanskim srednjim vijekom’. Ovo inzistiranje na kontinuitetu sa bosanskim srednjovjekovljem bilo je u funkciji dokazivanja da su begovi plemići koji su dolaskom Osmanlija prihvatili islam. Čak je forsirana teza kako su “danaÅ”nji Muhamedovci bosanski i hercegovački, – kako se zna, – potomci starih bosanskih plemića” i na tome je gradena ideja bosanske nacije”. Dakle, na ovoj teoriji o vezi sa bosanskim srednjovjekovljem, inzistirali su podjednako i vlast i begovi, ali naravno svako iz svojih razloga. Dok je ona vlastima bila potrebna radi stvaranja atmosfere u kojoj se može razvijati ideja bosanske posebnosti i bosanske nacije, Å”to je bilo u njezinom strateÅ”kom interesu s obzirom na političke odnose na Balkanu koncem 19. i početkom 20. stoljeća, begovi su takve teorije Å”irili “kad god su to nalazili za shodno i korisno. U pravilu su to uvijek činili kada bi im zatrebao politički oslonac u Å”irokim slojevima boÅ”njačkog naroda protiv Carigrada i Beča ili kada im je bilo neophodno da se pozovu na svoj legitimitet radi očuvanja svojih zemljiÅ”nih povlastica i pogodnosti u rjeÅ”avanju agrarnih pitanja. U to se mijeÅ”ala, na jednoj strani, nacionalna romantika, a na drugoj, određeni begovski, viteÅ”ki ponos”. Mehmed-beg Kapetanović LjubuÅ”ak je u broÅ”uri Å to misle mubamedanci u Bosni (Sarajevo 1886) to jasno izrazio:

Neka misli i piÅ”e tko Å”ta hoće, a svakome je lijepo i jasno kao sunce poznato, da samo onaj narod ima jaki temelj i stalnu podlogu materijalnom i moralnom životu, koji ima jakih i rodoljubivih veleposjednika, koji su svakoj zemlji tim vrijedniji, čim dalje u povjestničke vjekove dopiru, tvrdo čuvajući starinu o dobru i zlu svojih pradjedova, čuvajući njihove krijeposti, običaje, jezik, – pravo rečeno sve ono Å”to je vjekovito i neumrla duÅ”a naroda; a to ti je dan danas samo jedini muhamedanski elemenat u Bosni. To nam svjedoči temeljito uzdržano naÅ”e dobro, posjed, običaji i jezik, i vlastela joÅ” od Bogomila, koji se zovu joÅ” i dan danas istim podrijeklom: Ljubović, Sokolović, Kositerović, Kulenović, Filipović, Kapetanović i mnogi drugi. Pre uzeća Bosne bili su ti isti, pa su u dobrome stanju i danas u Bosni, samo Å”to nam je ime: Mujo, Alija, Ahmed i t.d.

Kapetanović se pri tome pozivao na “rodoslovje, koje je prije dva vjeka pisao pop Rubčić, i koja se knjiga i dan danas u kreÅ”evskom samostanu kod franjevaca nalazi. Od dvesta i toliko upisanih plemićkih porodica – sa malom iznimkom, sve su bili muhamedanci. Kad bi se gledalo po pravu, dužni su nam svi naÅ”i rodoljubi srdačno zahvaliti, kad smo se mogli i umjeli tako slavno do danas održati”

Koliko je ova teorija bila odraz vremena u kojem je nastajala i Å”irila se u druÅ”tvu, i koliko je bila mitski obojena pokazuje upravo njezina jako velika popularnost u Bosni na prijelazu 19. i 20. stoljeća. Njezin osnovni cilj je bio da dokaže predosmansko podrijetlo begova i kontinuitet njihovih posjeda od srednjovjekovlja do austrougarskog doba. Najznačajniji predstavnici ove literature su Safvet-beg BaÅ”agić i Čiro Truhelka. BaÅ”agić je, kao izraziti predstavnik begovata, u nekoliko članaka objavljenih u listovima Ogladalo, i BoÅ”njak, kao i knjigom Kratka uputa u proÅ”lost Bosne, pokuÅ”ao znanstveno opravdati zahtjeve bosanskih begova i dokazati njihovo historijsko pravo na zemljiÅ”ne posjede, koje su, prema njegovom miÅ”ljenju, držali joÅ” iz srednjeg vijeka, tvrdeći joÅ” kako su ti posjedi bili veliki.” Svi BaÅ”agićevi radovi o ovom problemu predstavljaju apoteozu bosanskom begovatu kao zastupniku i čuvaru bosanskih tradicija i boÅ”njačkih interesa u Bosni i Hercegovini. U svojoj Kratkoj uputi BaÅ”agić taj problem izlaže polazeći od mita o masovnom prihvatanju islama od strane bosanskog srednjovjekovnog plemstva. BaÅ”agić piÅ”e da nakon Osmanskoga osvajanja Bobovca i Jajca i nakon Å”to se bosanski kralj Stjepan TomaÅ”ević predao u Ključu svi bogumilski plemići pohrle pred Jajce, da se poklone sultanu (…) Po starom turskom običaju sultan ponudi velikaÅ”ima, da poprime islam, ako žele ostati svoji u svome i sačuvati prava i posjede. PoÅ”to su bogumili u mnogim vjerskim tačkama stajali bliže islamu već katolicima, nije nikakvo čudo, Å”to su listom preÅ”li na islam (…) Postupak bogumila Fatiha je iznenadio; za to im potvrdi sve stare povlastice izuzevÅ”i jedino prijaÅ”nje naslove. Svima velikaÅ”ima u naÅ”ljedstvo podijeli turski počasni i plemićki naslov beg i uvrsti ih u vojsku kao lenske vitezove. Ni u jednoj turskoj pokrajini ne nalazimo naÅ”ljednog plemstva već samo u Bosni i Hercegovini.

BaÅ”agić ističe da postoji kontinuitet bogumilskog plemstva i muslimanske zemljoposjedničke elite iz 19. stoljeća, a negira kontinuitet čitavog bosanskog srednjovjekovnog plemstva, ističući da se srednjovjekovno katoličko plemstvo ili povuklo iz Bosne, ili je odbijajući primiti islam izgubilo plemićki status i preÅ”lo u status raje. Ovaj kontinuitet muslimanske zemljoposjedničke elite, uz tezu o masovnom prihvatanju islama, Å”to je u kasnijoj nauci već odbačeno i ocijenjeno kao mit, poslužili su BaÅ”agiću kao osnova za ono Å”to danas možemo nazvati “mit drevnosti”, odnosno dokazivanje većih povijesnih prava muslimana u odnosu na druge stanovnike Bosne. BaÅ”agić je ostavljao mogućnost da je vremenom ovaj sloj zemljoposjednika prolazio kroz odredene promjene. O tome on kaže:

Dakako tijekom vremena kroz četiri stoljeća i neke gragjanske porodice, pomoću svojih zaslužnih članova za državu, digle su se u prvi red bosanskih plemića, ali takovih nije bilo puno, jer su stari bezi tvrdokorno primali u svoje kolo nove plemiće, od njih ženili sinove ili za njih udavali kćeri. Isto tako su neke stare plemićke porodice, proganjane od strane bosanskih namjesnika ili od puke sudbine propale materijalno, isključene s vremenom izmegju begova i izgubile se u gragjanskom staležu. 5

Slične je stavove zastupao i Ćiro Truhelka, koji je u nekoliko radova istraživao historijske osnove agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini i u njima branio interese begova. Kada je agrarno pitanje poslije Aneksije 1908. postalo osobito aktualnim, a seljaci sve snažnije tražili zemlju u svoje vlasniÅ”tvo, Truhelka je, doduÅ”e anonimno, u bečkom listu Reichpost osudio težnju “masa, željnih tuđe imovine, čifluka i begluka muslimanskih aga i begova”. Truhelka je doÅ”ao do zaključka kako postoji kontinuitet vlasniÅ”tva nad zemljom između osmanskog i srednjovjekovnog razdoblja historije Bosne, pa time i kontinuitet sa austrougarskim razdobljem. On se zalagao za “rehabilitaciju Osmanlija”, koji nisu bili nikakvi divlji osvajači nego vrsne diplomate koji su zadržali postojeću socijalnu strukturu. “To je razlog te su se u Bosni i plemenske i feudalne prilike srednjega vijeka poÅ”tivale i uŔčuvale, te su naziv kneza promijenili na beg, kao Å”to su dubrovačkog kneza zvali knez begom a dubrovačku vlastelu begovima. U obiteljsku tradiciju niko nije dirao a ni u odnoÅ”aj između bega kao zemljoposjednika i njegovih kmetova, koje je baÅ”tinio od svojih sredovječnih pređa.” Truhelka je prihvatao istraživanja koja su o pravnom stanju agrarnih odnosa u austrougarsko doba dali Eduard Eichler, dr Stefan Posilović i Adam Karsniewicz, a koncem Prvog svjetskog rata je predlagao da jedan od načina rjeÅ”avanja agrarnog pitanja bude taj da austrijski Car jednostavno sve crazi-mirije proglasi mulkovnim posjedima i time de iure prizna posjedovno kao vlasničko pravo.” U ovo vrijeme je Truhelka napravio i jedan značajan elaborat o značenju titule beg u Bosni i Hercegovini, koji nije objavljen, ali sadrži, uglavnom, iste ideje koje su objavljene u njegovom djelu Historička podloga agrarnoga pitanja. Truhelka je tvrdio kako je naziv beg, zapravo, samo u osmansko doba izmijenjeni naziv za srednjovjekovnoga kneza:

Kao Ŕto su dubrovačkoga kneza zvali knez begom, a dubrovačku vlastelu begovima. U obiteljsku tradiciju niko nije dirao a ni u odnoŔaj izmedu bega kao zemljeposjednika i njegovih kmetova, koje je baŔtinio od svojih sredovječnih preda.

Ovakve tvrdnje pojedinih znanstvenika iz austrougarskoga vremena bile su u skladu sa tadaÅ”njom zvaničnom političkom orijentacijom bosanskohercegovačke uprave, koja je iz političkih razloga isticala vezu boÅ”njačkoga plemstva sa srednjovjekovnim bosanskim plemstvom. Razlog je bio u činjenici da je austrougarska uprava u ovom sloju nalazila oslonac u svojoj političkoj strategiji. Benjamin Kallay je u Delegacijama 19.10.1892. otvoreno izjavio kako polaže “najveću važnost na to da se održe muhamedanski begovi i age, ovaj državotvorni elemenat, koji ima mnogo osjećaja za zemlju i za narod i koji je s njim jedno i prema narodnosti i prema jeziku”21. Cilj je bio da se forsiranjem bosanskog patriotizma preko begova stvori protuteža hrvatskim i srpskim tendencijama u Monarhiji.

Krajem 20. stoljeća ovaj je mit ponovo oživio, zahvaljujući druÅ”tvenim promjenama koje su se deÅ”avale u posljednjoj deceniji ovoga stoljeća. Naime, 90-ih je godina sukladno promjenama koje su se deÅ”avale u druÅ”tvu i izrastanjem novih elita, iznova aktualizirano pitanje zemljiÅ”nih posjeda pojedinih begovskih obitelji u Bosni i Hercegovini. Za razliku od nove elite u Srbiji, koja je, prema nekim istraživanjima provedenim 1994./1995., oko 60% pripadala ranijem Savezu komunistaā€, nova bosanska elita se u značajnoj mjeri (ne postoje pouzdana istraživanja) regrutirala od potomaka ranijih begovskih obitelji. Ova je clita svoj legitimitet tražila u obiteljskim korijenima i druÅ”tvenoj tradiciji. Bio je to značajan korak u opravdavanju jednoga jasnoga diskontinuiteta prema staroj vlasti”. Porijeklo iz radničke i seljačke obitelji nije viÅ”e bilo pozitivna tačka za novu elitu, koja se jako trudila isticati svoje begovske i aginske korijene iz osmanskoga vremena.

Tako su nastajali novi legitimiteti, a većina pripadnika nove elite, koji su se mogli osloniti na svoje begovsko porijeklo, uglavnom je govorila o velikoj ulozi i značaju koji je ta obitelj imala u povijesti i ogromnim zemljiÅ”nim posjedima. Većina njih se pozivala na jedan popis koji je početkom 20. stoljeća sačinio Lajos Thalloczy, pri čemu su vrlo često čak Thalloczyjevi podaci, prema kojima, inače, treba biti veoma oprezan, falsificirani. Thalloczy, koji je dugo vremena proveo u Bosni, objavio je na madarskome jeziku izuzetno korisnu studiju o značenju titule beg u Bosni i Hercegovinu, i dao podatke o broju kmetskih seliÅ”ta koje je posjedovala pojedina begovska obiteljā€œ. Ove su podatke, kasnije, historičari uglavnom uzimali kao instruktivne za proces propadanja pojedinih begovskih obitelji, bez kritičkoga pristupa tim podacima”.

Premda nije bilo zadovoljavajućih znanstvenih istraživanja, poslije 1990. pojavilo se niz napisa u kojima se mit vlasniÅ”tva nad zemljom postavio kao važan argument u političkim, a uskoro i vojnim, razračunavanjima na ovim prostorima. U historiografiji je postavljena teza o muslimanskom plemstvu u Bosni, koje koncem 19. stoljeća nema svoj dubok historijski korijen. U svom kapitalnom djelu Stvaranje Jugoslavije, Milorad Ekmečić je ustvrdio kako su sredinom 19. stoljeća u Bosni i Hercegovini “dve trećine plemstva bila nova lica. Za razliku od bivÅ”ih spahija, oni se nazivaju begovima i agama”, na temlju čega je zaključio da “begovi nisu plemstvo. Izrasli su u procesu od 1833. do 1910. kao nosioci modela druÅ”tva koje će biti suprotno onome u Srbiji iza 1830”,24 Cilj ovakvih teorija u znanosti bio je dokazati kako bosanski begovat, kao druÅ”tvena struktura sa najznačajnijim zemljiÅ”nim posjedima koncem 19. i početkom 20. stoljeća, nema svoj dubok historijski korijen, i da su se oni tih zemljiÅ”nih posjeda domogli na nelegalan i nasilan način od početka 19. stoljeca, stvarajući na taj način plodno tlo za Å”irenje uvjerenja srpskih seljaka kako su oni većinski vlasnici bosanskoga zemljiÅ”ta.

Doista je ovaj mit ubrzo upotrijebljen u političke svrhe. Predstavnici srpskih političkih struktura su počeli tvrdili kako Srbi posjeduju 64% zemljiÅ”ta u BiH. Kasnije je taj procenat rastao na 70, pa na 74% i tako dalje. Oni su po Å”tampi počeli publicirati rasprave u kojima su dokazivali kako su Srbi starosjedioci Bosne, kako su oni vlasnici bosanske zemlje koju su muslimanski zemljoposjednici sa osmanskim zauzimanjem Bosne sredinom 15. stoljeća oteli od srpskih seljaka, i tako dalje. Odredene promjene koje su se deÅ”avale unutar ove zemljoposjedničke strukture nisu mogle niÅ”ta oduzeti ovome mitu, budući da se ova zemljoposjednička struktura sastojala najvećim dijelom od muslimana, Å”to je za ove mitmejkere bilo jedino važno. Istodobno su gradili stereotipnu predstavu o BoÅ”njacima kao “tudincima, inferiornim osobama i prijetnjom svemu onome Å”to Srbi smatraju dragocjenim”. Ovakvi stavovivećine srpske nacionalne elite dalje su se Å”irili na ostale slojeve druÅ”tva, gdje su naiÅ”li na plodno tlo, osobito u ogromnom broju seoskoga stanovniÅ”tva, gdje je već dugo bila jako rasprostranjena mitoloÅ”ka predstava o muslimanima kao “krvožednim Turcima”.

BoÅ”njački odgovor nije bio niÅ”ta manje prožet mitom. Oni (BoÅ”njaci) su tvrdili da posjeduju preko 60% zemljiÅ”ta, te da su 1918. posjedovali i puno viÅ”e (oko 83%)”. Formirano je i posebno “DruÅ”tvo za edukaciju, ekologiju i ekonomiju”, koje je kao nevladina organizacija pokrenulo projekat pod na zivom “Historijsko-demografska karta donjeg Podrinje”, s osnovnim ciljem da dokaže “netačnost tvrdnje da je Bosna srpska zemlja”. Ovaj je projekat fokusiran na donje Podrinje (općine Zvornik, Srebrenica, Vlasenica, Bratunac, Bijeljina i Ugljevik), uz najavu da će se proÅ”iriti na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Sudionici u realizaciji ovoga projekta ističu da je “prava (je) istina, Å”to se takoder može dokazati, da je najviÅ”i postotak vlasniÅ”tva nad zemljom u BiH koji su Srbi imali, iznosio 8,9 posto”. Premda ističu da svoje rezultate temelje na relevantnoj dokumentaciji, ovakva istraživanja sa unaprijed definiranim rezultatima mogu se svrstati jedino u popularne prikaze povijesti namijenjene tačno odredenim političkim ciljevima.

Sa boÅ”njačke strane dvije knjige o ovome problemu, koje su pretendirale biti znanstvene, a objavljene su u ovo doba, jesu Ekonomski genocid nad Muslimanima” i Ko je vlasnik Bosne i Hercegovine. U prvoj su autori agrarnu reformu provođenu u BiH poslije Prvoga svjetskog rata ocijenili kao “genocid nad Bosanskim Muslimanima, jer je njezin cilj bio “ekonomsko uniÅ”tavanje Muslimana”. Dok Mustafa Imamović u svojoj raspravi, objavljenoj u ovoj knjizi, govoreći o agraru u austrougarskom vremenu, ostaje na razini ranije poznatih činjenica, ne ulazeći u nova tumačenja, pogotovo ne sa stanoviÅ”ta potreba aktualnog političkog trenutka, Hrelja i Purivatra su poredali niz podataka o oduzimanju zemlje poslije 1918. i zaključili kako se radi o “ekonomskom genocidu”. Za nas bi, ipak, mogli biti zanimljivi podaci o oduzetim posjedima, jer takvi podaci ukazuju na posjedovnu strukturu 1918, dakle koncem austrougarske vladavine. Međutim, autori su sami upali u zamku pretjerane potrebe za dokazivanjem “genocida”, pa su u toj potrebi načinili niz kontradiktornih tvrdnji, te terminoloÅ”kih i suÅ”tinskih greÅ”aka. OkomivÅ”i se na način provedbe reforme i oduzimanja posjeda oni konstatiraju kako su jugoslavenske vlasti “privatni zemljiÅ”ni posjed u Bosni i Hercegovini” tendenciozno nazvale “begluk”, te konstatiraju kako je “taj pojam do tada bio (…) nepoznat u Bosni i Hercegovini. PoÅ”to su titule i odomaćeni nazivi u Bosni i Hercegovini “begi aga” vezani za zemljiÅ”nu aristokraciju iz prethodnog vremena, to se pojam beg namjerno veže za feudalizam, a njegov privatni zemljiÅ”ni posjed počinje se nazivati “begluk”, pa se na taj način u javnosti stvara uvjerenje da se tu zaista radi o nekakvom feudalnom odnosu”34. No, pojam ā€žbeglukā€ je kao oznaka za kategoriju zemljiÅ”ta na kojemu nije postojalo tzv. kmetsko pravo, bio apsolutno poznat u austrougarskome vremenu. Ovakvim tvrdnjama autori, dakle, govore o postojanju privatnoga posjeda (za kojega kažu da se iza 1918. tendenciozno naziva begluk), Å”to bi značilo da čifluci (kmetska seliÅ”ta) nisu privatno vlasniÅ”tvo. Ako čifluci nisu njihovo vlasniÅ”tvo, onda jesu vlasniÅ”tvo nekoga drugog (kmetova?) i tada se nema nikakva razloga osporavati pravo upisa vlasniÅ”tva u gruntovnim knjigama na bivÅ”e kmetove. A autori upravo to čine!

Rasprava Bakira Tanovića ocijenjena je od recenzenta, dr. Ive B: ma povoljno. “Ovom studijom, veli Banac, u kojoj nudi niz novih tumačenja, Tanović daje definitivne odgovore na pitanje zemljiÅ”nog posjeda u Bosni i Hercegovini (podcrtao H. K.)”. Tanović je, međutim, jednostavno preuzeo tvrdnju Mustaj-bega Mutevelića, koju je ovaj izrekao 1911. godine, po kojoj su “zemlje koje su se nalazile u rukama čitluk sahibija uvijek bile mulkovne zemlje i da one u Bosni nikada nisu spadale u kategoriju erazi mirije”. Predosmansko porijeklo bosanske zemljoposjedničke elite u osnovi je Tanovićeva izlaganja. Njegov je zaključak kako su BoÅ”njaci 1910. posjedovali 63,84% ukupne obradive povrÅ”ine u Bosni i Hercegovini. On “svoje” rezultate i numeričku kom binatoriku temelji na podacima iz ranije pomenute knjige Ekonomski genocid.

Istodobno sa aktualiziranjem pitanja vlasniÅ”tva nad zemljiÅ”nim posjedima u BiH, sve se čeŔće pojavljuju rasprave, pa čak i knjige, o pojedinim znamenitijim obiteljima i njihovim zemljiÅ”nim posjedima”. Svi odreda tvrde kako su njihovi preci bili veliki zemljoposjednici. U intervjuima koje je autor tokom 2000. i 2001. obavio sa potomcima izvjesnoga broja znamenitih begovskih obitelji, malo je njih znalo precizno odgovoriti na pitanje o zemljiÅ”nim posjedima, ali su gotovi svi tvrdili kako su njihovi preci bili vlasnici velikih zemljiÅ”nih posjeda. NajčeŔći odgovor je bio da je njihovim precima pripadalo sve dokle oči vide”. Tako su i pojedini potomci begovskih obitelji uzeli znatnoga udjela u stvaranju i upotrebi historijskih mitova u izrazito političke svrhe. Osobito je to karakteristično za one potomke koji su stekli određene političke pozicije u novom vremenu. Tako je, naprimjer, ministar za obrazovanje, nauku, kulturu, sport i informacije, često isticao kako je pripadnk velike begovske obitelji, koja je koncem osmanske vladavine bila jedna od najbogatijih begovskih obitelji u Bosni. Pri tome se on pozivao na ‘Thalloczyjeve tvrdnje, mada to nikako ne proizilazi iz Thalloczyjeva teksta. Jedan drugi političar, koji je takoder pripadao novoj političkoj eliti, pisao je slijedeće:

Obitelj BrankovĆ© je jedna od starih begovskih obitelji iz ViÅ”egrada. Veći dio lijeve obale Drine nekada je pripadao obitelji Branković. Slično kao sa mnogim drugim boÅ”njačkim obiteljima bila je sudbina i begova Brankovića, koji su neprekidno protjerivani i sudbina njihovi zemljiÅ”nih posjeda sastojala se u neprekidnom oduzimanju vlasniÅ”tva.”

I dok su potomci starih begova sve čeŔće isticali ovaj mit o svome vlasniÅ”tvu nad zemljom, pojavljivao se joÅ” jedan dodatni elemenat u konstrukciji ovoga mita, i to ne u krugu begovskih potomaka nego u krugu običnih muslimanskih seljaka, i to ponajviÅ”e kod onih koji su u toku posljednje decenije 20. stoljeće u ratnim dogadanjima protjerani iz svojih domova. Oni su ove patnje uglavnom doživjeli od Srba, pa su kod njih sve viÅ”e počele da na popularno sti dobivaju priče o tome kako su za ta događanja krivi upravo muslimanski begovi, koji su bili vlasnici zemlje, na koju su naseljavali srpske kmetove. Na taj su način, prema ovim jako raÅ”irenim teorijama među muslimanskim seljacima, sami begovi doveli Srbe koji će kasnije “doći glaveā€ ne samo begovima nego i ostalim muslimanima. Ovo je osobito karakteristično za muslimanske prognanike iz istočne Bosne, Å”to pokazuju naÅ”a ograničena i nedovrÅ”ena istraživanja upravo na nekim grupama muslimanskih prognanika iz tih krajeva. Mnogi među ovim prognanicima tvrde kako su “nekada davno” muslimanski begovi naselili srpske kmetove na svoju zemlju, pa u sve to onda upletu joÅ” i predaju o lagodnom životu begova, o tome kako su oni “za kafanskim stolom” gubili jednu po jednu njivu i tako dalje. Tako su se, prema ovoj raÅ”irenoj i mitskoj predstavi, Srbi naselili u istočnu Bosnu (a slična su uvjerenja i u nekim drugim krajevima). Kao pozadinu ove priče može se navesti upravo ono Å”to se imenuje kao mit starine. Ovdje se, dakle, radi o klasičnoj upotrebi jednoga mita u političke svrhe. Karakteristično je da je ovaj mit samo iskrsnuo sa početkom rata u Bosni, ali se iz istraživanja na jednom malom uzorku prognanika iz istočne Bosne vidi da je taj mit bio prisutan u Å”irim socijalnim slojevima. Ispitanici čak iz starije dobi (50-60 godina) pričali su kako su oni od svojihroditelja sluÅ”ali priče o tome da su begovi naseljavali na svoja imanja srpske kmetove, a zatim su ti kmetovi postali vlasnici te zemlje. Tako su Srbi doÅ”li “u naÅ”e krajeve”.

Da zaključim, “mit starine”, koji je u Bosni svoj izraz imao u jednoj Å”irokoj lepezi mitskih iskaza, jedan svoj segment ima i u uvjerenju o srednjovjekovnom porijeklu muslimanskoga zemljoposjedničkog plemstva, s jedne, te uvjerenju srpskih seljaka o srednjovjekovnom porijeklu njihovoga prava na zemljiÅ”ne posjede u Bosni i Hercegovini, s druge strane. Ovaj ā€œmit vlasniÅ”tva nad bosanskom zemljom” je odličan primjer političke zloupotrebe povijesti. On se pojavljuje u nekoliko etapa i viÅ”e raznih vidova. S jedne strane, on je izvor agresivnih pretenzija srpskih seljaka u Bosni, koji se manifestirao u uvjerenju da su oni srednjovjekovni vlasnici bosanske zemlje, koju su im Turci (odnosno muslimani u mitoloÅ”koj svijesti) oteli sredinom 15. stoljeća. Ovaj je mit bio naročito aktueliziran koncem 19. i početkom 20. stoljeća, te iznova i osobito snažno koncem 20. stoljeća, Å”to je svoga izraza imalo u krvavim razračunavanjima na ovim prostorima; s druge strane, ovaj se mit medu BoÅ”njacima pojavljivao kao odbranbeni mehanizam, čiji je osnovni cilj očuvanje postojećih socijalnih odnosa (kao Å”to je bilo koncem 19. i početkom 20. stoljeća), odnosno očuvanje državnih okvira i temeljnih nacionalnih vri jednosti (kako je to bilo koncem 20. stoljeća). Pitanje je jedino koliko su povijesno trajne vrijednosti koje se temelje na mitovima!

Autor: Husnija Kamberović