Antičke bitke
Antičko doba

Najveće antičke bitke

Bitke i ratovi ne govore samo o slavnim pobjedama i velikim ratovima. One govore o ljudskim žrtvama. Govore o nesretnim vojnicima koji su grubo ubijeni na bojnom polju.

Bez daljnjeg okolišanja upoznajmo pet najkrvavijih bitaka iz naše antičke povijesti.

Bitka kod Plateje, 479 godina prije Krista.

Bitaka između antičkih grčkih gradova država s jedne strane i Perzijskog Achaemenidnog carstva s druge strane dogodila se blizu malog mjesta Plateje u Beotiji, središnjoj Grčkoj. Podaci o broju vojnika koji su se sukobili dolazi od Herodota. Prema njegovim riječima, perzijska vojska je brojala oko 300.000 (uključujući i grčke saveznike), a grčka vojska oko 108.200 vojnika.

Međutim, prema suvremenim procjenama takve brojke su preuveličane kako bi se Grci prikazali u većem svijetlu. U svakom slučaju, ukupan broj sudionika u bitki mogao je biti oko 200.000 vojnika – što je za ono doba nevjerojatan opseg s obzirom na logistiku potrebnu za podršku vojskama koje su trebale ponudite rascijepane države.

Kako bilo, bitka je započela kada su se Perzijanci utvrdili pored grada Plateje, a nasuprot su se gomilale grčke snaga koje su stizale iz Peloponeza. Čudno, sukobu je trebalo 11 dana da započne, budući su grčki hopliti bili na opreznu od pokretnih konjičkih snaga Perzije. Također, obje strane su bile vrlo dobro raspoređene i niti jedna nije željela prva napustiti svoju prednost. U svakom slučaju, Perzijanci su uspjeli odsjeći grčki desni bok i spaliti zalihe, a potom je uslijedio frontalni napad konjice na glavninu grčkih trupa.

Uslijed izoliranih bokova, Grci su se počeli lomiti, te je Perzijska lijeva strana prešla rijeku loveći Grke, i to se pokazalo kao ključna pogreška. Gotovo iznenađujuće, Grčki desni bok koji se sastojao od Spartanaca i Tegeja krenuo je u protunapad prodirući u Perzijske snage na sve strane. To je konačno rezultiralo masivnim perzijskim slomom. Laka perzijska konjica se naposljetku nije mogla nositi protiv teško naoružanih i oklopljenih hoplita.

Iako nije poznata kako bitka kod Maratona ili bitka kod Termopila, bitka kod Plateje rezultirala je s više od 20.000 žrtava na strani Perzije. To je omogućilo Grcima koji su do tada bili u defenzivnom položaju da se okrenu ofenzivnoj taktici u ratu protiv Perzije i preokrenu tijek ratovanja. Na kraju je kulminiralo s osvajanjem Perzije od strane Aleksandra Makedonskog.

Bitka za Kalingu, 261 godina prije Krista.

U bitki kod Kalinge sukobile su se vojske Maurijskog carstva pod vodstvom cara Ashoke koje se protezalo na područjima današnje Indije, Pakistana, Afganistana pa čak i dijelova Irana, protiv još uvijek neosvojene feudalnog kraljevstva Kalinga koja se nalazila u suvremenoj državi Odisha u istočnoj Indiji. Na mnogo načina sukob je aludirao na klišej iz povijesnih i fantasy filmova – rastuće carstvo pod vodstvom nemilosrdnog cara protiv slobodnog naroda.

Gotovo svi izvori slažu se da je bitka bila značajan događaj u indijskoj povijesti. Grčki putnik Megasthenes istaknuo je kako su Kalingove snage ubile 60.000 vojnika i 700 slonova, dok je Maurijska vojska ubila oko 100.000 neprijateljskih vojnika. Pomalo je čudno da unatoč tako velikom broju vojnika uključenim u sukob ne postoji jasan zapis o stvarnim strategijama koje su se koristile u bitki. Međutim, ono što je sigurno ishod bitke je ogroman broj žrtava. Prema Ashokinim dekretima ubijeno je 100.000 Kalinganaca i Maurijanci su postigli vrlo tešku pobjedu.

Zanimljivo je, kako navode književni dokazi, da je car Ashoke nakon što je trijumfalno paradirao bojnim poljem nakon bitke i uvidio strahote pokolja osjetio potrebnu za promjenom religije, te se preobratio na budizam.

Dio pisanog traga koji se nalazi u Kalingli glasi ovako nekako;

“Nakon što je Kalinga pripojena osjetio je kajanje jer je nezavisna zemlja osvojena pokoljem, smrti i deportacijom ljudi. Takav čin izuzetno mu je teško pao na dušu i srce, te je dio krivnje je pripisao do tada voljenom bogu Dhammu. U modernom kontekstu, arheolog i učenjak Ramesh Prasad Mohapatra rekao je sljedeće o tom epskom sukobu;

“…Niti jedan rat u povijesti nije promijenio ljudsko srce pobjednika iz bezobzirne okrutnosti u uzornu pobožnost kako ovaj….”

Bitka kod Kane, 216 godina prije Krista.

Svakako jedna od najpoznatijih bitaka ne samo Punskih ratova već cijelog antičkog doba, bila je bitka kod Kane koja je pokazala prednost strateških zapovjednih sposobnosti nad samom masom vojske. U sukobu su bili Rimska republika protiv Kartage i njezinih saveznika koji su obuhvaćali afričke, španjolske i galijske kontingente. Tijek sukoba bio je diktiran taktičkim osjećajem velikog kartaginskog generala Hannibala. Zapravo, bitka se još uvijek smatra kompletnom taktičkom pobjedom. S druge strane Rim je doživio jedan od najgorih poraza u svojim dugoj i slavnoj povijesti. Što se tiče brojeva, postoje različiti izvori. Na primjer, prema Polibiju rimska vojska brojala je 80.000 vojnika, dok se broj kartaginski snaga kretao oko 50.000. Međutim, moderna procjena govori da su se rimske snage sastojale od oko 50.000 vodnika, a kartaginske od oko 40.000. To još uvijek govori da je Hannibal bio brojčano nadjačan.

U svakom slučaju, veliki broj Rimljana nije odnio prevagu na bojnom polju, jer se Hannibal odlučio za pomalo neobičnu taktiku. Galsku laku pješadiju postavio je u središnjicu, te je njome zamaskirao teže oklopljene afričke trupe. Kada su se počeli približavati disciplinirani rimski legionari, laka galska pješadija se počeka postupno povlačiti na bokove. Trik sa pseudo povlačenjem je upilo jer su oklopljeni Rimljani pomislili da je njihov “push” nadjačao protivnika. Ali, oni su u stvari upali dublje u kartaginski redove gdje ih je čekale afrička teže oklopljena pješadija. Galske snage su radile formaciju polu mjeseca postepeno zaokružile Rimljane na oba kraja. Situacija je postala još više nepovoljna kada se pridružila kartaginski konjica napadom iza leđa Rimljana, te mi zatvorila prostor za bijeg.

U krvoproliću koje je sljedilo, prema Polibiju, procjenjuje se da je poginulo oko 70.000 Rimljana, prema Liviju život je izgubilo oko 55.000 Rimljana, a moderna procjena govori oko 40.000 ubijenih Rimljana i oko 10.000 zarobljenih. I sve to u samo jednom danu. Hannibalova vojska izgubila je oko 6.000 vojnika, uglavnom Gala koji su podnijeli najveći teret u prvim rimskim napadima.

Procjenjuje se da je Rim 216. godine prije Krista imao oko 400.000 stanovnika, a broj poginulih u bitki sačinjavao je 1/10 ukupne muške populacije u Rimu. Ali, i nakon takvog strašnog poraza Rim se oporavio u samo nekoliko godina i postao još veća sila. Taj oporavak treba pripisati genijalnosti generala Publija Corneliusa Scipiona koji je preživio bitku kod Kane i dobro proučio Hannibalove metode i strategiju, koju je kasnije primijenio protiv Kartage što je rezultiralo velikom rimskom pobjedno u bitki kod Zame 202. godine prije Krista. U tome je možda i ležala prava snaga Rima, dbrzo oporavak nakon najvećih poraza.

Bitka kod Watling streeta, 61 godina.

Prethodna bitka govorila je o velikom rimskom porazu unatoč brojčanoj nadmoći, a bitka kod Watling streeta govori o velikoj rimskoj pobjedi iako su rimske snage bile uvelike brojčano nadjačane. Na jednoj strani našle su se rimske snage pod vodstvom Gaja Svetonija Paulina koje su se sastojale od XIV legije Gemina i dijelova XX legije Valeria Victrixa. Na drugoj strani bili su pobunjeni Iceni koje je vodila Budika. Što se tiče izvora koji govore o bitki opet su podaci različiti. Prema Tacitu Rimljani su imali 10.000 legionara, dok je Icena bilo na bojnom polju oko 100.000. Prema Kasiju Icena je bilo 230.000.

Iz sadašnje perspektive ti veliki brojevi Icena izgledaju nelogično i moderni povjesničari smatraju da su samo polovica od tih brojeva bili ratnici na terenu, a drugu polovica se sastojala od žena, djece i starijih osoba. Ali, u svakom slučaju jedno je sigurno, Rimljani su bili brojčano daleko nadjačani, a bitka sama po sebi je jedna od najvećih koja se ikad vodila na tlu drevne Britanije.

Što se tiče taktike, Tacit nam je dao uvjerljiv opis. Prema njegovim riječima – Paulin je postavio svoje formacije na položaj sa šumom iz leđa, a neprijatelj ga je mogao napasti samo frontalnim napadom. To otvoreno polje bilo je čak ograđeno zaprežnim kolima s leđa Icena koja su postavili samouvjereni Iceni kako bi njihove žene i starci mogli gledati uništenje brojčano slabijih Rimljana. Međutim, čisti uski prostor ispred rimskih zbijenih redova zapravo je radio protiv Icena. Rimljani su moćna koplja Pilume bacali na masovne napade Icena i spremno ih dočekivali na zidovima štitova. Kada su napadi počeli slabiti, u formaciji klina su krenuli naprijed probijajući zbunjene redove Icena, dok im je s bokova pomagala konjica i pomoćne snage.

Takva agresivna formacija u potpunosti je uništila Iceni, koji su uz sve to ostali zarobljeni vlastitim zaprežnim kolima na rubu bojnog polja. Rimljani nisu poštedjeli niti žene, niti životinje, sve što im se našlo na putu ubijeno je – napisao je Tacit.

Tacit je jasno stavio do znanja da se Budika otrovala zbog tog strašnog poraza. Što se tiče dugoročnog učinka, Rimljani će i dalje strateški držati Britaniju do 410 godine bez ikakvih značajnijih pobuna domaćeg stanovništva. Njihovo uporište na otoku, dovelo je do specifične romansko – britanske kulture od kojih je, vrlo moguće” Kralj Arthur književni nusproizvod.

Bitka kod Hadrianopola, 378 godina.

Bitka kod Hadrianopola često se smatra najgorim rimskim porazom još od daleke bitke kod Kane. Bitka se dogodila u 4. stoljeću kada je Rimsko carstvo bilo u slabljenu. Sukobili su se Rimljani na čelu s carem Valensom protiv Gotskih pobunjenika na čelu s Fritigernom, a bojište se nalazilo oko 15 kilometara od naselja Hadrianopola, današnjeg Edirne (Drinopolje) u europskom dijelu Turske.

Brojevi sudionika u bitki su i ovdje različiti. Neki izvori govore da su rimske snage brojale 30.000 do 40.000 vojnika, uključujući i konjičke postrojbe. S druge strane vojska Gota je brojala od 50.000 do 80.000, također s konjicom. Međutim, i tu novije procjene govore da su brojke ipak bile manje, odnosno oko 21.000 Rimljana i nešto većem broju Gota.

Samoj bitki prethodio je marš Valensa i rimske vojske iz Carigrada (današnji Istanbul) na bojno polje bez čekanja pomoći Gracijana, cara zapadnog rimskog carstva. Uvjereni su svoje sposobnosti, disciplinu i snagu, Rimljani su čak napredovali protiv gotske pješadije dok je njihova konjica bila u pljačkaškim pohodima. Međutim, borbena linija postala je zbrkana s velikim brojem vojnika koji se sukobljavaju na zbunjujući način, kako je opisao Amijan Marcelin (Ammianus Marcellinus).

Usred golemog meteža gotska konjica se iznenada vratila na bojno polje i iznenadila Rimljane duž desnog boka, a dio njihove konjice je odvlačio već umornu rimsku konjicu na lijevu stranu. U kaotičnom povlačenju koje je uslijedilo kažu da su Rimljani izgubili dvije trećine svojih snaga, tu je vjerojatno poginuo i sam car Valens.

Amijan Marcelin je smatrao da je bitak bila početak zla za rimsko carstvo, a što se tiče izravnog učinka gotičke pobjede, Goti su se konačno smjestili unutar rimskih granica i bili priznati kao entitet. Tijekom sljedećeg stoljeća, surađivali su i zajedno se borili s Rimljanima. Gubitak rimskih vojnika, također je prisilio Rimsko carstvo na oslanjanje na nerimske plaćenike, uključujući i Gote čime su dobili ključni politički status, piše oruzarnica.com