
Moderno doba
PROBOJ LOGORAĆ A IZ JASENOVCA
Kako je rat iĆĄao kraju, zapovjedniĆĄtvo logora shvatilo je da mora barem pokuĆĄati prikriti svoje zloÄine (dotad to nisu ni pokuĆĄavali â inteligentni zloÄinac Stjepan RubiniÄ joĆĄ je 1942. ili 1943. tvrdio da ih âi dijete moĆŸe ulovitiâ pa onda pridodavao â to su âobiÄni glupaniâ, jer bi se âjednog dana ipak mogao netko upitati ĆĄto je s ljudimaâ).
U toj je situaciji Maks LuburiÄ naredio Dinku Ć akiÄu i Ljubi MiloĆĄu da odu u Jasenovac kako bi âPicilli organizirao spaljivanje tragovaâ. PridruĆŸili su im se PudiÄâParaliza i FilipoviÄ-MajstoroviÄ. Svi su se sastali u Jasenovcu nakon ĆĄto su neki od njih Äak dvije i pol godine odatle izbivali. âZapovjed je glasila da se tragovi grobova imaju uniĆĄtiti po svaku cijenu.â UstaĆĄe su se pripremali na takav scenarij veÄ viĆĄe mjeseci. Iako neposrednih dokaza o tome kako su taj posao uÄili od nacista nema, naÄin na koji su ustaĆĄe spaljivali leĆĄeve u Jasenovcu napadno je sliÄan metodi spaljivanja leĆĄeva koju su nacisti primjenjivali od 1941. (u Babin Jaru i drugdje u SSSR-u). UstaĆĄe su taj postupak mogli uÄiti od Nijemaca koji su stigli na sluĆŸbu u NDH. OdreÄeni broj Äuvara iz logora CheĆmno (gdje se ta metoda primjenjivala) bio je u Prinz Eugen diviziji, a druga je grupa krajem 1943. i poÄetkom 1944. spaljivala leĆĄeve u Jajincima (logor kod Beograda), a poslije su prekomandirani u Ć tajersku.
FilipoviÄ-MajstoroviÄ tvrdio je u poslijeratnoj istrazi kako su akciju spaljivanja leĆĄeva vodili Ljubo MiloĆĄ i PudiÄâParaliza, da je on ânavratio u Jasenovac kad su radovi bili u punom zamahuâ, ali je potom otputovao i kasnije Äuo âda nisu do kraja dovrĆĄeniâ. Ljubo MiloĆĄ tvrdio je pak kako je âjednom prilikom tek obilazio s pukovnikom DĆŸalom te radoveâ, da je sve âosobno vidioâ, ali da je tim radovima rukovodio FilipoviÄ-MajstoroviÄ. Prije Äe biti da je MiloĆĄ u pravu, naime da je FilipoviÄ-MajstoroviÄ bio kljuÄna osoba, jer je najbolje od svih poznavao lokacije grobnica u Gradini koje je trebalo pronalaziti i uniĆĄtavati.
Prvih dana travnja (6. i 7.) zatoÄenicima âstalnog sastavaâ nareÄeno je da krenu spaljivati leĆĄeve i kamuflirati masovne grobnice. U lanÄari su prethodno napravljene svojevrsne reĆĄetke (koje se u izvorima nazivaju i âgvozdenim traverzamaâ ili Äak âroĆĄtiljemâ). Brojni svjedoci tvrde da su se âna vrat na nos prekapala groblja, iskapale ljeĆĄine i kosturi ĆŸrtava, te ih se spaljivalo na lomaÄamaâ, da je âvatra neprestano gorjelaâ. LogoraĆĄi su vidjeli âs druge strane Save dvije ogromne vatreâ. ZatoÄenici su iskopali jame âpreko kojih su postavljene gvozdene traverze, a na njih debeli plehâ, potom i burad s naftom. LeĆĄevi bi se stavljali na pleh, a dovoÄeni su i ĆŸivi zatoÄenici, koji su tu âzaklani i bili baÄeni na pleh. Sve bi ih polili naftom, a nakon ĆĄto se od pepela izgorjelih leĆĄina jama napuni, onda se prelazi nad drugu jamuâ itd. âDanima se crni dim zgariĆĄta ljudskih ostataka dizao u nebo i svjedoÄio o uniĆĄtavanju tragova zloÄina.â Uostalom, âcijeli je logor smrdio po tomeâ.
NemoguÄe je makar i pribliĆŸno procijeniti koliko je u tim radovima leĆĄeva iskopano i spaljeno, tj. koliko je masovnih grobnica zatrto. Po nekim navodima, na tim je poslovima radilo 500 zatoÄenika. LogoraĆĄ Bazil Zukolo svjedoÄio je 2010. kako je bio u grupi koja je u travnju 1945. iskopala âveliku raku u blizini jezera odakle su izvadili oko 5000 leĆĄeva i spalili na lomaÄi uz pomoÄ koksa i nafteâ, ĆĄto bi znaÄilo da su se spaljivanja obavljala i na lijevoj, a ne samo na desnoj obali Save. No ta se tvrdnja ne moĆŸe potvrditi drugim nezavisnim izvorima.
Ustanak i proboj
Vjekoslav Maks LuburiÄ vratio se 19. travnja u Jasenovac i odmah naredio: âZa tri dana logora viĆĄe ne smije biti. PoÄistite sve!â Kretanje po logoru bilo je od tog trenutka strogo ograniÄeno. LuburiÄeva se naredba poÄela provoditi joĆĄ istoga dana, kada je 11 zatoÄenica i zatoÄenika iz grupe medicinskoga osoblja ustaĆĄke bolnice i 12â14 najboljih mehaniÄara i drugih majstora iz radionice Brzi sklop poslano prema zapadu. UstaĆĄe su smatrali da Äe im oni biti potrebni u daljnjem povlaÄenju. Neki od tih zatoÄenika pobjegli su tijekom kaotiÄnog povlaÄenja: osmorica logoraĆĄa izdubila su rupu u drvenom podu vagona, ali su, iskoÄivĆĄi, naletjeli u Moslavini na Nijemce i ustaĆĄe te su dovedeni u Zagreb. U pratnji Äetvorice domobrana koji su se preobukli u ustaĆĄe, u noÄi izmeÄu 24. i 25. travnja jedan od te osmorice, Lavoslav KoriÄan, zajedno sa sedmoricom uhiÄenih posjetio je svoju sestru i njezinu obitelj na TreĆĄnjevci. Pred svitanje straĆŸari su ih potjerali na pokret i ta osmorica viĆĄe nikada nisu viÄena ĆŸiva. Salamon Altarac iskoÄio je iz vlaka pred Zagrebom i pridruĆŸio se partizanima. Ć abetaj-Buki Kamhi iskoÄio je u blizini Svete Klare (danas juĆŸni dio Zagreba). LijeÄnika Arnolda Schöna za boravka vlaka u Zagrebu jedan je domobranski oficir kamionom odvezao k Schönovim prijateljima u nedalekoj Ć enoinoj, gdje se Schön sakrio do osloboÄenja. Leon Koen i DuĆĄan PreliÄ proĆĄli su Zagreb i negdje oko Zidanog Mosta iskoÄili iz vlaka. Poslije tri dana lutanja po ĆĄumi pronaĆĄli su jednu partizansku jedinicu. Preostale zatoÄenike oslobodili su partizani kad su kod Maribora zarobili cijeli transport.
No te iste veÄeri 19. travnja, kad je LuburiÄ izdao naredbu o povlaÄenju, ustaĆĄe su obavijestili medicinsko osoblje i bolesnike zatoÄeniÄke bolnice na Äelu s dr. Leonom PeriÄem da ih âpreseljavaju u Sisakâ, ali su odvedeni na likvidaciju.
Jedna znatno veÄa grupa zatoÄenika (svi pisari, grupnici, struÄno osoblje meÄu zatoÄenicima, njih, navodno, oko 250) pokupljena je u noÄi s 20. na 21. travnja iz nastambi Logora III, takoÄer radi âpreseljenja u Sisakâ, i likvidirana, po nekima u Gradini, a po drugima u neposrednoj blizini logora, jer su neki zatoÄenici u rubnim dijelovima logora âÄuli krikove i vidjeli da se dĆŸepnim baterijama osvjetljava neki radâ. âPreostale je zatoÄenike obuzela panika, jer su pretpostavili da su sad oni na redu, pa ih se nekoliko desetaka iz oÄaja objesilo po nastambama i radionicama.â Tako je zavrĆĄio ing. Albert Ć pindl (1904.), koji je projektirao dimnjak elektriÄne centrale, kao i braÄa Mirko (1931.) i Raul (1928.) Beck iz Ludbrega, koji su se objesili zagrljeni. U barakama su ostala visjeti njihova tijela.
Dana 21. travnja strijeljano je tridesetak logoraĆĄa koji su radili u ĆĄumskoj grupi. âToga dana uveÄer bili smo postrojeni na obali Save, okrenuti prema rijeci, a na oko osam metara od nas postrojilo se oko 20 ustaĆĄa koji su nas redom ubijali, a trupla su padala u voduâ, svjedoÄio je Stjepan SoleniÄki, koji se nakon prvog pucnja zajedno s Mirkom GuĆŸvicom dao u bijeg. Obojica su uspjeĆĄno izmakla mecima i preĆŸivjela.
U ta posljednja dva-tri dana najveÄi dio ureÄaja koji dotad nije uniĆĄten bio je demoliran, a nastambe su minirane i ruĆĄene. Poslijepodne 21. travnja Picillijev pomoÄnik Slavko Lisac, oÄito s namjerom da smiri logoraĆĄe, sazvao je njih, navodno, preko 200 te im u govoru objasnio kako oni (mislio je na ustaĆĄe â op. a.) âimaju velikih poteĆĄkoÄa, neprijatelj je u ofenzivi, ali se u NjemaÄkoj sada dovrĆĄava tajno oruĆŸje koje Äe preokrenuti tijek rataâ. Valja se stoga âdrĆŸati pribranoâ. A onda je ing.Picilli naredio da se preostali muĆĄki zatoÄenici iz svih dijelova Jasenovca III (navodno ih je bilo toÄno 1073) sa svim stvarima presele u novosazidanu logorsku zgradu u kojoj su se nalazile krojaÄka i postolarska radionica.
Kako su se logoraĆĄi selili, susreli su kolonu logoraĆĄica, okruĆŸenu brojnom ustaĆĄkom pratnjom, i shvatili da cijeli ĆŸenski logor ide na likvidaciju. OÄevici tvrde da je ĆŸena bilo izmeÄu âoko 700â do âskoro 900â. Ćœene i djevojke takoÄer su shvaÄale da odlaze na put bez povratka. KoraÄale su nevjerojatno hrabro, âpozdravljajuÄi svoje drugove i opraĆĄtajuÄi se s njimaâ, âbacale su svoje stvari i pjevale, gordo koraÄajuÄi u smrtâ. Pjevale su âVi ostajete, mi idemo u smrtâ i âHajde, majko, domu svome, ne dolazi grobu momeâ.
ZatoÄenici su uvijek bili svjesni da su relativno sigurni dok âih ustaĆĄe trebajuâ, ali u onom trenutku âkad bude i ustaĆĄama jasno da je sve izgubljeno, bit Äemo svi likvidiraniâ. Kad je pala noÄ, ustaĆĄe su minirali i zapalili barake i druge objekte u logoru (âProbudile su nas straĆĄne eksplozijeâ, svjedoÄio je Ilija IvanoviÄ) koje nisu sruĆĄili prethodnih dana. âLogora viĆĄe nije bilo. Od njega je ostao logorski zid, ĆŸiÄana ograda i dvije zgradeâ u kojima su bili logoraĆĄi. Istovremeno je ânastala jaka pucnjavaâ â logoraĆĄi su kasnije zakljuÄivali da su je inscenirali sami ustaĆĄe âkao toboĆŸnji neki napadaj u cilju da se preostali logoraĆĄi likvidirajuâ. VidjevĆĄi sve to, logoraĆĄi su shvatili da je i na njih doĆĄao red. Sinjski komunist Ante BakotiÄ, koji je po nekoj logici postao âduhovni voÄa cijele akcijeâ, u gluho doba noÄi okupio je rukovodstvo koje je stvoreno âad hocâ. Äedomil Huber, koji se naĆĄao na tom sastanku prvi put, misli da je BakotiÄ âsvakako bio Älan ranijih partijskih rukovodstavaâ. Desetak nazoÄnih logoraĆĄa bez mnogo diskusije zakljuÄilo je kako âim preostaje samo napad na straĆŸu i pokuĆĄaj probojaâ. Radilo se o oÄajniÄkom potezu, jer vremena da se proboj bolje isplanira nije bilo, a joĆĄ je manje bilo oruĆŸja. Nametnule su se dileme ĆĄto uÄiniti â neki su predlagali da se pokuĆĄa namamiti Äetvoricu ustaĆĄkih straĆŸara u zgradu, likvidirati ih, uzeti puĆĄke pa organizirati otpor iz zgrade, ili pak odjednom jurnuti van, na Äistinu. ZakljuÄeno je da se pokuĆĄa s drugom opcijom.
Iz opreza od moguÄih dojavljivaÄa (JeĆĄua Abinun tvrdi da su Milan DangubiÄ i Stevo BaĆĄiÄ PindĆŸo pokuĆĄali plan dojaviti ustaĆĄama) plan je drĆŸan u uĆŸem krugu sve do posljednjeg trenutka pred akciju. Svaki od Älanova uĆŸeg kruga rukovodstva imao je zadatak da oko sebe organizira po jednu zatoÄeniÄku desetinu, izuzev BakotiÄa, koji je trebao dati znak za pokret rijeÄima âNaprijed drugoviâ. Ilija IvanoviÄ, tada ĆĄesnaestogodiĆĄnjak, sjeÄa se kako je priĆĄao toj grupi dok su se dogovarali, ali nije znao o Äemu se radi. BakotiÄ ga je potom pomilovao po glavi i rekao: âOvdje se sine niĆĄta ne jede. Nije ovo za tebe, ali pazi â kada mi krenemo, ti trkom za nama (âŠ) Nije mi bilo sasvim jasno ĆĄta je Ante mislio, pa sam se povukaoâ, prisjeÄao se kasnije IvanoviÄ.
Proboj je zakazan za 10 sati ujutro u nedjelju 22. travnja. Neposredno prije toga BakotiÄ je obiĆĄao sve dijelove zgrade i provjerio je li sve spremno. Äedomil Huber opisuje kako je tada âdrhtao kao ĆĄiba, zubi su mi cvokotaliâ. Kad je BakotiÄ, kao ĆĄto je dogovoreno, uzviknuo âNaprijed drugoviâ (neki su ga Äuli, a neki nisu!), logoraĆĄi su noĆŸevima, ÄekiÄima i letvama prvo razvalili izlazna vrata na zgradi (Josip Erlih je âÄuo tresakâ) pa ânahrupili vanâ kroz vrata i prozore. Iznenadili su ustaĆĄke straĆŸare, ubili ih i preuzeli dvije puĆĄke. âJurnuli smo prema jugoistoÄnim vratima logora prema KoĆĄutarici (koja ustaĆĄe u panici nisu uspjeli zatvoriti â op.a.). Bio je to posve brisan prostor oko 150 metara dug, bez ikakvih zaklona od metaka.â PreĆŸivjeli tvrde kako su âustaĆĄe bile jako iznenaÄeni napadom, pa da neki od njih od straha nisu mogli staviti metke u puĆĄkuâ. Iako su âbili zbunjeni, uspjeli su se povuÄi u bunkere i zapucati iz puĆĄaka i strojnica. Neki su bacali i bombe u masuâ, ali tek kad su logoraĆĄi pretrÄali skoro polovicu puta prema izlaznim vratima.
Kako su mnogi logoraĆĄi padali, neki su zavikali: âNemojte bjeĆŸati, sve Äe nas pobiti! Natrag!â, ali je to malokoga zaustavilo. LogoraĆĄi su jurili prema ustaĆĄama, a kad su doĆĄli dovoljno blizu, bacali su na njih kamenje i cigle. U toj je navali Mile RistiÄ, âkoji je joĆĄ bio u dobroj kondicijiâ, uspio nekom ustaĆĄi preoteti strojnicu/mitraljez, pa je bio jedan od rijetkih koji je uzvraÄao vatru. Eduard Ć ajer, popevĆĄi se na telegrafski stup, prerezao je telefonske ĆŸice. No nije bilo vremena za pomaganje drugima â Ć ajer je ostavio brata Morica (1912.), koji je bio teĆĄko ranjen i koji mu je povikao: âBjeĆŸi, od mene nema niĆĄta!â
U proboju je sudjelovalo oko 600 zatoÄenika â pod âunakrsnom vatromâ, âbjeĆŸali smo kud je tko stigaoâ. PreskaÄuÄi âpreko mrtvih i ranjenihâ (âpod bunkerom na izlazu, gomila mrtvih logoraĆĄa. Preko njih se mora gazitiâ), vjerojatno ih se i viĆĄe od 200 probilo izvan logorskog kruga. Oni koji su bjeĆŸali meÄu posljednjima imali su viĆĄe ĆĄansi da preĆŸive, jer âje ustaĆĄama uzmanjkalo ruÄnih bombi koje su dotad kao kruĆĄke spuĆĄtali meÄu logoraĆĄeâ. Vlado MiĆĄljenoviÄ pao je zajedno s nekolicinom logoraĆĄa nadomak vrata. Oni koji su se probili kroz vrata okrenuta prema Savi, a njih je bilo relativno malo, imali su viĆĄe ĆĄansi, jer su ustaĆĄe na njih pucali samo iz puĆĄaka, a ne i iz strojnica.
âKad smo proĆĄli logorska vrata, trÄali smo u pravcu ĆĄume, koja se nalazila oko 3 km daleko prema KoĆĄutarici. UstaĆĄe su pucali po nama, te su i sami za nama juriĆĄali, ali kad smo mi uĆĄli u ĆĄumu nisu se usudili za namaâ, priÄao je Jakov Finci. Ilija IvanoviÄ, koji je oÄito bjeĆŸao u istom smjeru, tvrdi kako su âustaĆĄe nastojali da im presijeku put, ali ih je bilo malo u odnosu na nas, pa nisu uspjeli. GaÄaju nas kao zeÄeve. PribliĆŸavamo se rijetkom streljaÄkom stroju. Mnogi pogoÄeni padaju, ali nas joĆĄ dosta ima. UstaĆĄe bjeĆŸe desno i lijevo. Jedan kuraĆŸniji ne sklanja nam se s pravca â ubija jednog, drugog, treÄeg iz naĆĄe grupeâ, ali se ubrzo âdesetak ljudi bacilo na njegaâ. Kao posljedica, âjedan zatoÄenik je naoruĆŸan â gaÄa ustaĆĄeâ. Dragutin Ć krgatiÄ, preĆŸivjevĆĄi proboj, vratio se u Jasenovac dva mjeseca kasnije s komisijom za utvrÄivanje ratnih zloÄina i ânaĆĄao velik broj leĆĄeva zatoÄenika po poljimaâ. Karlo Zebec opisivao je kako je, dok je trÄao, bio âranjen puĆĄÄanim metkom u debelo meso, ali mi kost nije bila povrijeÄena, pa sam mogao stiÄi do ĆĄumeâ. Äedomilu Huberu metak je okrznuo prsa te razderao odijelo i koĆĄulju, pa je i on mogao nastaviti bijeg. No veÄina onih koji su se probili iz logora poginula je, uglavnom od vatre iz zaĆĄtitnih bunkera.
UstaĆĄe su za bjeguncima poslali satniju mladih vojnika, gotovo djeÄaka. Huber se susreo s jednim od njih, ânije imao viĆĄe od 13-14 godina, poĆĄao je prema meni, ispalio metak, ali i promaĆĄio. Trebalo je novi metak gurnuti u cijev. PoĆĄao sam prema njemu, rijeĆĄen da ga likvidiram. Ali on je pobjegao.â Manji dio logoraĆĄa skoÄio je u Savu, neke su ustaĆĄe pogodili, a neke nisu, pa je tako âmnoĆŸina ĆŸivih i mrtvih plutala rijekomâ. U ime onih koji su se spasili svjedoÄio je prostoduĆĄno JeĆĄua Abinun â âNe mogu reÄi da je to bio neki heroizam (âŠ) Nije tu bilo pameti. Eto, nije te pogodilo i ostao si ĆŸiv.â Boris HanĆŸekoviÄ, vrsni predratni sprinter, bio je u Jasenovcu zatoÄen 1944. Vjerojatno je saÄuvao dio snage i mogao je relativno brzo trÄati, ali nije preĆŸivio proboj. Nije poznato kako je ubijen.
MeÄu poginulima bio je i Ante BakotiÄ. Mile RistiÄ tvrdi da je âAnte smrtno pogoÄen kad smo izaĆĄli kroz kapiju. Zastao sam da mu pomognem. Naredio mi je da idem naprijed i da netko mora ostati ĆŸiv. Posljednjom snagom, vidio sam, odvukao se do Save i u njenim se valovima izgubioâ, doÄim je Huber âvidio Antu BakotiÄa kako ide po cesti, korakom, a pluÄa mu se nadimaju kao kovaÄki mjehoviâ, jer viĆĄe nije imao snage trÄati. âPozvao sam ga da siÄe u jarak, i da se skloni. Tada ga je pogodio metak i on se sruĆĄio u Savu.â
Bijeg iz logora i viĆĄednevno lutanje i skrivanje po okolnim ĆĄumama opisalo je viĆĄe logoraĆĄa: bjeĆŸeÄi od ustaĆĄa, Egon Berger skoÄio je zajedno s dvojicom bjegunaca u neko ĆĄipraĆŸje. UstaĆĄe su pucali po njima i ubili drugu dvojicu. Berger se skrivao do veÄeri, jer su ih ustaĆĄe traĆŸili i ÄeĆĄljali teren pjeĆĄice, i automobilima i motociklima. Jedna je grupa bjegunaca pak, zaĆĄavĆĄi dublje u ĆĄumu, spazila seljaka koji je Äuvao svinje. âNarede mu, da ih odvede najbliĆŸim putem partizanima. Branio se da ne zna i time izazvao nepovjerenje. Upravo zato ga ne htjedoĆĄe ostaviti, da ne bi odao, koga i gdje je sreo. Tjerali su ga pred sobom. Kad su odmakli daleko, pustili su ga.â OsamnaestogodiĆĄnji Svetozar ÄikiÄ preplivao je Savu, baĆĄ kao i Äedomil Huber i Radovan PopoviÄ, ali je sutradan podlegao od zadobivenih rana i iscrpljenosti. Jeruham/Jerko Gaon u proboju je bio ranjen u ruku, ali je ipak nakon tri dana skrivanja po slavonskim ĆĄumama pronaĆĄao partizansku jedinicu. JeĆĄua Abinun stigao je u grupi od Äetrdesetak logoraĆĄa iste veÄeri do sela Vrbovljana (tridesetak kilometara na istok), âgdje su ih seljaci preuzeli na spavanjeâ, a Branko IliÄ s joĆĄ 21 odbjeglim logoraĆĄem u blizinu Nove GradiĆĄke. No Abinun i njegova grupa povukli su se potom u ĆĄumu, u strahu od Nijemaca i ustaĆĄa. Seljanke su im donosile hranu sve dok dva dana kasnije nije stigla partizanska jedinica. SliÄna je bila i pripovijest Adolfa Fridriha, koji se pridruĆŸio partizanima u selu GreÄanima kod Stare GradiĆĄke, nakon viĆĄe desetaka kilometara pjeĆĄaÄenja i tri dana bez hrane. Ilija IvanoviÄ bjeĆŸao je u grupi s mnogima, ali se najednom, u ĆĄumi prema KoĆĄutarici, naĆĄao posve sam. Nastavio je pjeĆĄaÄiti, misleÄi da ide prema Savi, a odjednom se naĆĄao na pruzi. Tu ga je spazio neki domobran te priveo ustaĆĄama u nedalekom bunkeru. IvanoviÄ se predstavio kao djeÄak iz obliĆŸnjeg hrvatskog sela koji je pobjegao od partizana. âUstaĆĄe su kartali, povjerovali su mi, na mene viĆĄe nisu obraÄali paĆŸnjuâ, Äak su ga i dobro nahranili. Potom je s ustaĆĄama otiĆĄao do obliĆŸnjeg sela (RajiÄ), gdje su ga pustili. Oton Langfelder pridruĆŸio se jednoj jedinici Jugoslavenske armije, âali je odmah radi slabosti demobiliziran i puĆĄten kuÄiâ.
Poslije proboja u Jasenovcu III ostalo je joĆĄ oko 460 zatoÄenika koji iz straha, rezignacije, iznemoglosti ili krive raÄunice (da je proboj riziÄan, a da Äe ih ustaĆĄe, ako ne budu bjeĆŸali, poĆĄtedjeti) nisu ni pokuĆĄali bjeĆŸati. UstaĆĄe su veÄinu u bijesu istoga dana pobili. Neutvrdivo je koliko ih se pokuĆĄalo sakriti u logoru, ali i ti su stradali, najviĆĄe kad su ustaĆĄe narednih dana minirali i palili sve logorske nastambe koje nisu bile uniĆĄtene u tri avionska bombardiranja poÄetkom travnja. Od skrivenih su se u logoru spasila samo osmorica â Jovan ĆœivkoviÄ sakrio se pod daskama u potkrovlju Ciglane zajedno s logoraĆĄem kojeg je znao samo po nadimku Munja.
Proboj logoraĆĄa bio je herojski Äin. Po svemu sudeÄi, nije se moglo izbjeÄi da mnogi od njih poginu⊠UstaĆĄke su straĆŸe bile brojne, dobro naoruĆŸane i spremne da svim sredstvima likvidiraju bjegunce. Nije bilo oruĆŸja, zatoÄenici nisu imali nikakvog borbenog iskustva, nije bilo organizacije koja bi taj posao obavila. KomunistiÄka je organizacija bila teĆĄko uzdrmana strijeljanjem Mila BoĆĄkoviÄa i drugih ujesen 1944. i do proboja se tek djelomiÄno oporavila. Nije bilo ni pomoÄi partizanskih jedinica izvana koje bi mogle napasti logor i usmjeriti barem dio ustaĆĄkih efektiva na sebe, kako bi u proboju stradao ĆĄto manji broj logoraĆĄa.
I zatoÄenici KoĆŸare (Logor IV) shvaÄali su, kao i oni u Ciglani, da rat ide kraju i da valja neĆĄto uÄiniti, jer nisu dvojili da Äe ih ustaĆĄe prije odlaska nastojati likvidirati. Postalo im je to jasno nakon neuspjeĆĄnog bijega braÄe Lyon (koji se dogodio ujesen 1944.) â âNije bilo koĆŸarca koji nije poÄeo ozbiljno razmiĆĄljati o bijegu.â No sad su znali âda akcija mora biti kolektivnaâ, pa se poÄelo proizvoditi âoruĆŸjeâ â âTurpije su se pretvarale u bodeĆŸe, stari noĆŸevi za skidanje mesine s koĆŸa u maÄeve.â Atmosfera se poÄela drastiÄno mijenjati, koĆŸarcima je postalo jasno kako âsi bez oruĆŸja izloĆŸen veÄoj opasnosti nego ako te ulove s njimâ. Poslije viĆĄe od tri godine zatoÄeniĆĄtva Miller opisuje âoptimizam, probuÄenu samosvijest kad pod koĆĄuljom, ili u hlaÄama osjetiĆĄ da imaĆĄ noĆŸ ili bodeĆŸ! (âŠ) Kao da smo odjednom bili osloboÄeni straha!â
âJednoga dana netko je meÄu logoraĆĄima poÄeo dijeliti zaduĆŸenja. Svaki je dobio neki zadatak (âŠ) trebalo je iznenaditi ustaĆĄe, pa je brzina bila vaĆŸna.â Zadatak Erwina Millera bio je da zajedno s joĆĄ jednim logoraĆĄem âna ogradi pokraj ĆĄtale presjeÄe ĆŸicuâ. Miller se dogovorio s ocem Ignjatom/Ignacom da budu zajedno, ali âda, u sluÄaju ranjavanja, nijedan neÄe poÄi drugome u pomoÄ, jer od toga ne bi bilo koristi. Svaki se mora brinuti za sebe i svim silama nastojati doÄepati slobode. Nismo znali kako Äe se stvari odvijati, ali znali smo jedno: bjeĆŸati, bjeĆŸati ĆĄto dalje i ĆĄto brĆŸe!â
KoĆŸarci su toga 22. travnja bili alarmirani prijepodnevnom paljbom i detonacijama iz dva kilometra udaljenog Logora III, pa su se pripremali za bijeg iste veÄeri. Mozak proboja bio je logornik Sisi Alkalaj, a voÄe su bili Stanko GaÄeĆĄa i Zahid BukureviÄ â âNitko ih nije izabrao, ali smo ih nekako prihvatili za voÄe, i njihov je glas vaĆŸio kao odluÄujuÄiâ, tvrdi Erwin Miller. BraÄa Ervin i Oto Moster, ZagrepÄani, i sarajevski kemiÄar Avram Demajo priredili su po boÄicu cijankalija za svakog logoraĆĄa u sluÄaju da bude uhvaÄen. ElektriÄar Hune pripremio je boce sa zapaljivim materijalom i porazmjestio ih po Äitavoj KoĆŸari, kako bi u dogovorenom trenutku sve planulo.
UstaĆĄka posada KoĆŸare, njih osamnaest, stanovala je u ispraĆŸnjenoj srpskoj kuÄi, odmah do logora. Äini se da su i tog 22. travnja bili relativno spokojni, jer je jedan zastavnik, Mato ĆœivanoviÄ, krenuo na brijanje u KoĆŸaru, pa mu je brijaÄ, zatoÄenik David Atijas, uz pomoÄ drugih zatoÄenika prerezao vrat. NeĆĄto kasnije je ustaĆĄa, inaÄe ĆœivanoviÄev roÄak, doĆĄao po futrolu za ĆĄmajser te je doĆŸivio istu sudbinu. Od ove dvojice ubijenih ustaĆĄa logoraĆĄi su uzeli ârevolver i ĆĄmajser i bili sigurniji da mogu krenuti u probojâ. Malo kasnije, veÄ u sumrak, jedan je ustaĆĄa âiĆĄao smijeniti straĆŸu iza KoĆŸareâ. Zaustavlja ga Miro Auferber i âtraĆŸi vatre kako bi pripalio cigaretu. UstaĆĄa prebacuje strojnicu na rame i, dok vadi ĆĄibice, Miro mu sjekirom raspolovi glavu.â Bio je to znak da svih 147 âkoĆŸaracaâ (ili 136, kako navode drugi izvori) odjednom nahrupi na izlaze i pokuĆĄa se razbjeĆŸati na sve strane prema Savi i ĆĄumarcima. U meÄuvremenu je planula zgrada KoĆŸare.
Pa ipak, zbog prijepodnevnih dogaÄaja u Ciglani ustaĆĄe su bili na oprezu te su pojaÄali straĆŸe. DoÄekali su bjegunce rasporeÄeni po jasenovaÄkim ulicama i oko naselja, a potom su promptno krenuli u lov na one koji su im u prvi mah izmakli. Tako je pobijena golema veÄina koĆŸaraca. U trenucima proboja, oÄito vidjevĆĄi pokolj svojih drugova, Sisi Alkalaj popio je otrov, procijenivĆĄi da kao invalid nema ĆĄanse pobjeÄi.
Erwin Miller je âimao povjerenja u voÄe probojaâ, ali je istovremeno âi sĂąm pokuĆĄao stvoriti neki plan za Äas kad Äe doÄi do opÄeg bijegaâ. Stoga je unaprijed odredio âda bi mu bio najbolji put preko ĆŸeljezniÄke pruge, naravno ako ju stigne na vrijeme prijeÄi. Teren je poznavao joĆĄ iz vremena kad je odlazio na sjeÄu drva za koĆŸaru.â Tako je Miller, zajedno s ocem i joĆĄ dvojicom logoraĆĄa, trÄao prema pruzi: otac je isprva âdobro trÄaoâ, a onda je, âpogoÄen rafalom, paoâ. Miller je zastao i pozvao oca, ponadao se da Äe se odazvati, ali odgovora nije bilo. ZakljuÄio je da valja poĆĄtovati dogovor koji su njih dvojica prethodno uglavila â âsvakâ nekâ se spasi kako zna i moĆŸeâ, pa se âdigao i svom snagom nastavio trÄatiâ. A kad je stigao do pruge, âuspije je preskoÄitiâ te je âostao sam. Oko mene nijednog logoraĆĄa.â Krenuo je prema OkuÄanima. Na glavnoj cesti susreo se s njemaÄkom kamionskom kolonom. Pozdravio je njemaÄke vojnike, koji nisu shvatili da se radi o dojuÄeraĆĄnjem zatoÄeniku, te je krenuo na sjever, prema Psunju. NeĆĄto viĆĄe od 24 sata po bijegu iz logora uspio se pridruĆŸiti partizanskoj jedinici kraj Lipika, a onda se 25. travnja vratio u rodne Vinkovce. Egon Berger trÄao je pak prema zapadu. Po vlastitu iskazu, nadljudsku mu je snagu davalo saznanje da viĆĄe nije u logoru i da postoji moguÄnost da se spasi. Tada je naletio na joĆĄ jednog bjegunca iz KoĆŸare â Stojana LapÄeviÄa. Stojan je izgubio nadu da Äe se spasiti, pa je, poput Sisija Alkalaja, popio otrov, ali on nije djelovao. Miro Auferber pobjegao je s pet-ĆĄest logoraĆĄa na treÄu stranu â skoÄio je u Savu, koja je tada poplavila i stigla praktiÄki do KoĆŸare. Do nasipa, koji se joĆĄ vidio u vodi, stigli su samo on i Zemunac Gavro Koen. Prebacili su se preko nasipa i skoÄili u nabujalu maticu. Na desnu obalu isplivao je samo Auferber. U pustoj UĆĄtici skrivao se dva dana pa krenuo na zapad, ali ga je na putu uhvatila seoska straĆŸa. PrestraĆĄivĆĄi se da bi ga seljaci mogli predati ustaĆĄama, pobjegao je prema istoku, preplivao Unu i stigao na Kozaru, gdje je pronaĆĄao partizane. Jakov Kabiljo je iz KoĆŸare âtrÄaoâ tako brzo âda nije znao odakle mu toliko snageâ. IzbjegavajuÄi ustaĆĄke straĆŸe i bojeÄi se da ne padne u kakvu zamku, tek se nakon jedanaest dana pridruĆŸio partizanima na posve drugoj strani â u okolini Banove Jaruge, tridesetak kilometara sjeverno od Jasenovca. Leon Maestro u bijegu je bio dvaput ranjen, u ruku i nogu. Jedva hodajuÄi i skrivajuÄi se, naletio je na ustaĆĄku patrolu, koju je uvjerio da je radnik na povratku s prisilnog rada u Reichu, da bi se kasnije, nakon mnogih peripetija, prikljuÄio partizanima na Papuku. Kako je bio posve izmoĆŸden (imao je tada, tvrdi, 37 kilograma), partizani su ga odmah smjestili u bolnicu u Pakracu. I drugi su proĆĄli viĆĄednevnu kalvariju skrivanja, gladi i probijanja kroz ĆĄume dok se nisu uspjeli pridruĆŸiti partizanskim jedinicama.
U logoru Stara GradiĆĄka od kraja 1944. i tijekom prvih mjeseci 1945. preostalo je nekoliko desetaka zatoÄenica i zatoÄenika kako bi odrĆŸavali prostor logora i sluĆŸili ustaĆĄkoj posadi. UveÄer 23. travnja jedinice Jugoslavenske armije zapucale su iz smjera Bosanske GradiĆĄke. LogoraĆĄ Fabijan Rukavina minirao je dio elektriÄne centrale, pa je nastao potpuni mrak. Vrata logora bila su ĆĄirom otvorena. UstaĆĄe su ubijali posljednje logoraĆĄe. Neka su tijela bacili u Savu. Tek se manjina uspjela sakriti i preĆŸivjeti â naprimjer u bunaru kao Antun BeniÄki. Neki su i pobjegli â dio njih tako da su se konopcem spustili preko logorskog zida. No kako je prostor oko logora bio miniran, mnogi su u bijegu stradali od mina. UstaĆĄka jedinica iz Stare GradiĆĄke pobjegla je 24. travnja prema zapadu. Partizani su potom gotovo bez otpora uĆĄli u logor i zatekli jezive prizore â posvuda tragove krvi i leĆĄeve (partizani su, izmeÄu ostalih, pronaĆĄli tijela logoraĆĄa Matije Jurkova i Ivana Musina, jedna od rijetkih koja su bila identificirana).
Do proljeÄa 1945. logorske su ekonomije uglavnom prestale raditi, a logoraĆĄi su ili bili ubijeni, ili su povuÄeni u Jasenovac ili Staru GradiĆĄku. U travnju 1945. postojale su samo ekonomije u Mlaci i Lonji. Tada su se ustaĆĄe krenuli povlaÄiti, pa su ubili preostale logoraĆĄe. Likvidaciju Mlake preĆŸivjela su trojica logoraĆĄa, a likvidaciju Lonje najmanje trojica.
Dejan Motl i ÄorÄe MihoviloviÄ ustanovili su da je proboj preĆŸivjelo 90 zatoÄenika Jasenovca III (Ciglana), 12 iz KoĆŸare, 15 iz Stare GradiĆĄke, 8 ih je bilo skriveno u ruĆĄevinama Ciglane, 30 je preĆŸivjelo jer su ih ustaĆĄe poveli sa sobom (s bolnicom ili s Brzim sklopom), a 14 ih je puĆĄteno iz zatvora u mjestu Jasenovcu. Ukupno 169 ljudi, od kojih su u proljeÄe 2016. bila ĆŸiva joĆĄ trojica…
Odlomci knjige Ive Goldsteina ‘Jasenovac’