jasenovac

Moderno doba

PROBOJ LOGORAĆ A IZ JASENOVCA

Kako je rat iĆĄao kraju, zapovjedniĆĄtvo logora shvatilo je da mora barem pokuĆĄati prikriti svoje zločine (dotad to nisu ni pokuĆĄavali – inteligentni zločinac Stjepan Rubinić joĆĄ je 1942. ili 1943. tvrdio da ih ‘i dijete moĆŸe uloviti’ pa onda pridodavao – to su ‘obični glupani’, jer bi se ‘jednog dana ipak mogao netko upitati ĆĄto je s ljudima’).

U toj je situaciji Maks Luburić naredio Dinku Ć akiću i Ljubi MiloĆĄu da odu u Jasenovac kako bi ‘Picilli organizirao spaljivanje tragova’. PridruĆŸili su im se Pudić–Paraliza i Filipović-Majstorović. Svi su se sastali u Jasenovcu nakon ĆĄto su neki od njih čak dvije i pol godine odatle izbivali. ‘Zapovjed je glasila da se tragovi grobova imaju uniĆĄtiti po svaku cijenu.’ UstaĆĄe su se pripremali na takav scenarij već viĆĄe mjeseci. Iako neposrednih dokaza o tome kako su taj posao učili od nacista nema, način na koji su ustaĆĄe spaljivali leĆĄeve u Jasenovcu napadno je sličan metodi spaljivanja leĆĄeva koju su nacisti primjenjivali od 1941. (u Babin Jaru i drugdje u SSSR-u). UstaĆĄe su taj postupak mogli učiti od Nijemaca koji su stigli na sluĆŸbu u NDH. Određeni broj čuvara iz logora CheƂmno (gdje se ta metoda primjenjivala) bio je u Prinz Eugen diviziji, a druga je grupa krajem 1943. i početkom 1944. spaljivala leĆĄeve u Jajincima (logor kod Beograda), a poslije su prekomandirani u Ć tajersku.

Filipović-Majstorović tvrdio je u poslijeratnoj istrazi kako su akciju spaljivanja leĆĄeva vodili Ljubo MiloĆĄ i Pudić–Paraliza, da je on ‘navratio u Jasenovac kad su radovi bili u punom zamahu’, ali je potom otputovao i kasnije čuo ‘da nisu do kraja dovrĆĄeni’. Ljubo MiloĆĄ tvrdio je pak kako je ‘jednom prilikom tek obilazio s pukovnikom DĆŸalom te radove’, da je sve ‘osobno vidio’, ali da je tim radovima rukovodio Filipović-Majstorović. Prije će biti da je MiloĆĄ u pravu, naime da je Filipović-Majstorović bio ključna osoba, jer je najbolje od svih poznavao lokacije grobnica u Gradini koje je trebalo pronalaziti i uniĆĄtavati.
Prvih dana travnja (6. i 7.) zatočenicima ‘stalnog sastava’ naređeno je da krenu spaljivati leĆĄeve i kamuflirati masovne grobnice. U lančari su prethodno napravljene svojevrsne reĆĄetke (koje se u izvorima nazivaju i ‘gvozdenim traverzama’ ili čak ‘roĆĄtiljem’). Brojni svjedoci tvrde da su se ‘na vrat na nos prekapala groblja, iskapale ljeĆĄine i kosturi ĆŸrtava, te ih se spaljivalo na lomačama’, da je ‘vatra neprestano gorjela’. LogoraĆĄi su vidjeli ‘s druge strane Save dvije ogromne vatre’. Zatočenici su iskopali jame ‘preko kojih su postavljene gvozdene traverze, a na njih debeli pleh’, potom i burad s naftom. LeĆĄevi bi se stavljali na pleh, a dovođeni su i ĆŸivi zatočenici, koji su tu ‘zaklani i bili bačeni na pleh. Sve bi ih polili naftom, a nakon ĆĄto se od pepela izgorjelih leĆĄina jama napuni, onda se prelazi nad drugu jamu’ itd. ‘Danima se crni dim zgariĆĄta ljudskih ostataka dizao u nebo i svjedočio o uniĆĄtavanju tragova zločina.’ Uostalom, ‘cijeli je logor smrdio po tome’.

Nemoguće je makar i pribliĆŸno procijeniti koliko je u tim radovima leĆĄeva iskopano i spaljeno, tj. koliko je masovnih grobnica zatrto. Po nekim navodima, na tim je poslovima radilo 500 zatočenika. LogoraĆĄ Bazil Zukolo svjedočio je 2010. kako je bio u grupi koja je u travnju 1945. iskopala ‘veliku raku u blizini jezera odakle su izvadili oko 5000 leĆĄeva i spalili na lomači uz pomoć koksa i nafte’, ĆĄto bi značilo da su se spaljivanja obavljala i na lijevoj, a ne samo na desnoj obali Save. No ta se tvrdnja ne moĆŸe potvrditi drugim nezavisnim izvorima.

Ustanak i proboj

Vjekoslav Maks Luburić vratio se 19. travnja u Jasenovac i odmah naredio: ‘Za tri dana logora viĆĄe ne smije biti. Počistite sve!’ Kretanje po logoru bilo je od tog trenutka strogo ograničeno. Luburićeva se naredba počela provoditi joĆĄ istoga dana, kada je 11 zatočenica i zatočenika iz grupe medicinskoga osoblja ustaĆĄke bolnice i 12–14 najboljih mehaničara i drugih majstora iz radionice Brzi sklop poslano prema zapadu. UstaĆĄe su smatrali da će im oni biti potrebni u daljnjem povlačenju. Neki od tih zatočenika pobjegli su tijekom kaotičnog povlačenja: osmorica logoraĆĄa izdubila su rupu u drvenom podu vagona, ali su, iskočivĆĄi, naletjeli u Moslavini na Nijemce i ustaĆĄe te su dovedeni u Zagreb. U pratnji četvorice domobrana koji su se preobukli u ustaĆĄe, u noći između 24. i 25. travnja jedan od te osmorice, Lavoslav Koričan, zajedno sa sedmoricom uhićenih posjetio je svoju sestru i njezinu obitelj na TreĆĄnjevci. Pred svitanje straĆŸari su ih potjerali na pokret i ta osmorica viĆĄe nikada nisu viđena ĆŸiva. Salamon Altarac iskočio je iz vlaka pred Zagrebom i pridruĆŸio se partizanima. Ć abetaj-Buki Kamhi iskočio je u blizini Svete Klare (danas juĆŸni dio Zagreba). Liječnika Arnolda Schöna za boravka vlaka u Zagrebu jedan je domobranski oficir kamionom odvezao k Schönovim prijateljima u nedalekoj Ć enoinoj, gdje se Schön sakrio do oslobođenja. Leon Koen i DuĆĄan Prelić proĆĄli su Zagreb i negdje oko Zidanog Mosta iskočili iz vlaka. Poslije tri dana lutanja po ĆĄumi pronaĆĄli su jednu partizansku jedinicu. Preostale zatočenike oslobodili su partizani kad su kod Maribora zarobili cijeli transport.

No te iste večeri 19. travnja, kad je Luburić izdao naredbu o povlačenju, ustaơe su obavijestili medicinsko osoblje i bolesnike zatočeničke bolnice na čelu s dr. Leonom Perićem da ih ‘preseljavaju u Sisak’, ali su odvedeni na likvidaciju.

Jedna znatno veća grupa zatočenika (svi pisari, grupnici, stručno osoblje među zatočenicima, njih, navodno, oko 250) pokupljena je u noći s 20. na 21. travnja iz nastambi Logora III, također radi ‘preseljenja u Sisak’, i likvidirana, po nekima u Gradini, a po drugima u neposrednoj blizini logora, jer su neki zatočenici u rubnim dijelovima logora ‘čuli krikove i vidjeli da se dĆŸepnim baterijama osvjetljava neki rad’. ‘Preostale je zatočenike obuzela panika, jer su pretpostavili da su sad oni na redu, pa ih se nekoliko desetaka iz očaja objesilo po nastambama i radionicama.’ Tako je zavrĆĄio ing. Albert Ć pindl (1904.), koji je projektirao dimnjak električne centrale, kao i braća Mirko (1931.) i Raul (1928.) Beck iz Ludbrega, koji su se objesili zagrljeni. U barakama su ostala visjeti njihova tijela.

Dana 21. travnja strijeljano je tridesetak logoraĆĄa koji su radili u ĆĄumskoj grupi. ‘Toga dana uvečer bili smo postrojeni na obali Save, okrenuti prema rijeci, a na oko osam metara od nas postrojilo se oko 20 ustaĆĄa koji su nas redom ubijali, a trupla su padala u vodu’, svjedočio je Stjepan Solenički, koji se nakon prvog pucnja zajedno s Mirkom GuĆŸvicom dao u bijeg. Obojica su uspjeĆĄno izmakla mecima i preĆŸivjela.
U ta posljednja dva-tri dana najveći dio uređaja koji dotad nije uniĆĄten bio je demoliran, a nastambe su minirane i ruĆĄene. Poslijepodne 21. travnja Picillijev pomoćnik Slavko Lisac, očito s namjerom da smiri logoraĆĄe, sazvao je njih, navodno, preko 200 te im u govoru objasnio kako oni (mislio je na ustaĆĄe – op. a.) ‘imaju velikih poteĆĄkoća, neprijatelj je u ofenzivi, ali se u Njemačkoj sada dovrĆĄava tajno oruĆŸje koje će preokrenuti tijek rata’. Valja se stoga ‘drĆŸati pribrano’. A onda je ing.Picilli naredio da se preostali muĆĄki zatočenici iz svih dijelova Jasenovca III (navodno ih je bilo točno 1073) sa svim stvarima presele u novosazidanu logorsku zgradu u kojoj su se nalazile krojačka i postolarska radionica.
Kako su se logoraĆĄi selili, susreli su kolonu logoraĆĄica, okruĆŸenu brojnom ustaĆĄkom pratnjom, i shvatili da cijeli ĆŸenski logor ide na likvidaciju. Očevici tvrde da je ĆŸena bilo između ‘oko 700’ do ‘skoro 900’. Ćœene i djevojke također su shvaćale da odlaze na put bez povratka. Koračale su nevjerojatno hrabro, ‘pozdravljajući svoje drugove i opraĆĄtajući se s njima’, ‘bacale su svoje stvari i pjevale, gordo koračajući u smrt’. Pjevale su ‘Vi ostajete, mi idemo u smrt’ i ‘Hajde, majko, domu svome, ne dolazi grobu mome’.
Zatočenici su uvijek bili svjesni da su relativno sigurni dok ‘ih ustaĆĄe trebaju’, ali u onom trenutku ‘kad bude i ustaĆĄama jasno da je sve izgubljeno, bit ćemo svi likvidirani’. Kad je pala noć, ustaĆĄe su minirali i zapalili barake i druge objekte u logoru (‘Probudile su nas straĆĄne eksplozije’, svjedočio je Ilija Ivanović) koje nisu sruĆĄili prethodnih dana. ‘Logora viĆĄe nije bilo. Od njega je ostao logorski zid, ĆŸičana ograda i dvije zgrade’ u kojima su bili logoraĆĄi. Istovremeno je ‘nastala jaka pucnjava’ – logoraĆĄi su kasnije zaključivali da su je inscenirali sami ustaĆĄe ‘kao toboĆŸnji neki napadaj u cilju da se preostali logoraĆĄi likvidiraju’. VidjevĆĄi sve to, logoraĆĄi su shvatili da je i na njih doĆĄao red. Sinjski komunist Ante Bakotić, koji je po nekoj logici postao ‘duhovni vođa cijele akcije’, u gluho doba noći okupio je rukovodstvo koje je stvoreno ‘ad hoc’. Čedomil Huber, koji se naĆĄao na tom sastanku prvi put, misli da je Bakotić ‘svakako bio član ranijih partijskih rukovodstava’. Desetak nazočnih logoraĆĄa bez mnogo diskusije zaključilo je kako ‘im preostaje samo napad na straĆŸu i pokuĆĄaj proboja’. Radilo se o očajničkom potezu, jer vremena da se proboj bolje isplanira nije bilo, a joĆĄ je manje bilo oruĆŸja. Nametnule su se dileme ĆĄto učiniti – neki su predlagali da se pokuĆĄa namamiti četvoricu ustaĆĄkih straĆŸara u zgradu, likvidirati ih, uzeti puĆĄke pa organizirati otpor iz zgrade, ili pak odjednom jurnuti van, na čistinu. Zaključeno je da se pokuĆĄa s drugom opcijom.

Iz opreza od mogućih dojavljivača (JeĆĄua Abinun tvrdi da su Milan Dangubić i Stevo BaĆĄić PindĆŸo pokuĆĄali plan dojaviti ustaĆĄama) plan je drĆŸan u uĆŸem krugu sve do posljednjeg trenutka pred akciju. Svaki od članova uĆŸeg kruga rukovodstva imao je zadatak da oko sebe organizira po jednu zatočeničku desetinu, izuzev Bakotića, koji je trebao dati znak za pokret riječima ‘Naprijed drugovi’. Ilija Ivanović, tada ĆĄesnaestogodiĆĄnjak, sjeća se kako je priĆĄao toj grupi dok su se dogovarali, ali nije znao o čemu se radi. Bakotić ga je potom pomilovao po glavi i rekao: ‘Ovdje se sine niĆĄta ne jede. Nije ovo za tebe, ali pazi – kada mi krenemo, ti trkom za nama (
) Nije mi bilo sasvim jasno ĆĄta je Ante mislio, pa sam se povukao’, prisjećao se kasnije Ivanović.

Proboj je zakazan za 10 sati ujutro u nedjelju 22. travnja. Neposredno prije toga Bakotić je obiĆĄao sve dijelove zgrade i provjerio je li sve spremno. Čedomil Huber opisuje kako je tada ‘drhtao kao ĆĄiba, zubi su mi cvokotali’. Kad je Bakotić, kao ĆĄto je dogovoreno, uzviknuo ‘Naprijed drugovi’ (neki su ga čuli, a neki nisu!), logoraĆĄi su noĆŸevima, čekićima i letvama prvo razvalili izlazna vrata na zgradi (Josip Erlih je ‘čuo tresak’) pa ‘nahrupili van’ kroz vrata i prozore. Iznenadili su ustaĆĄke straĆŸare, ubili ih i preuzeli dvije puĆĄke. ‘Jurnuli smo prema jugoistočnim vratima logora prema KoĆĄutarici (koja ustaĆĄe u panici nisu uspjeli zatvoriti – op.a.). Bio je to posve brisan prostor oko 150 metara dug, bez ikakvih zaklona od metaka.’ PreĆŸivjeli tvrde kako su ‘ustaĆĄe bile jako iznenađeni napadom, pa da neki od njih od straha nisu mogli staviti metke u puĆĄku’. Iako su ‘bili zbunjeni, uspjeli su se povući u bunkere i zapucati iz puĆĄaka i strojnica. Neki su bacali i bombe u masu’, ali tek kad su logoraĆĄi pretrčali skoro polovicu puta prema izlaznim vratima.

Kako su mnogi logoraĆĄi padali, neki su zavikali: ‘Nemojte bjeĆŸati, sve će nas pobiti! Natrag!’, ali je to malokoga zaustavilo. LogoraĆĄi su jurili prema ustaĆĄama, a kad su doĆĄli dovoljno blizu, bacali su na njih kamenje i cigle. U toj je navali Mile Ristić, ‘koji je joĆĄ bio u dobroj kondiciji’, uspio nekom ustaĆĄi preoteti strojnicu/mitraljez, pa je bio jedan od rijetkih koji je uzvraćao vatru. Eduard Ć ajer, popevĆĄi se na telegrafski stup, prerezao je telefonske ĆŸice. No nije bilo vremena za pomaganje drugima – Ć ajer je ostavio brata Morica (1912.), koji je bio teĆĄko ranjen i koji mu je povikao: ‘BjeĆŸi, od mene nema niĆĄta!’
U proboju je sudjelovalo oko 600 zatočenika – pod ‘unakrsnom vatrom’, ‘bjeĆŸali smo kud je tko stigao’. Preskačući ‘preko mrtvih i ranjenih’ (‘pod bunkerom na izlazu, gomila mrtvih logoraĆĄa. Preko njih se mora gaziti’), vjerojatno ih se i viĆĄe od 200 probilo izvan logorskog kruga. Oni koji su bjeĆŸali među posljednjima imali su viĆĄe ĆĄansi da preĆŸive, jer ‘je ustaĆĄama uzmanjkalo ručnih bombi koje su dotad kao kruĆĄke spuĆĄtali među logoraĆĄe’. Vlado MiĆĄljenović pao je zajedno s nekolicinom logoraĆĄa nadomak vrata. Oni koji su se probili kroz vrata okrenuta prema Savi, a njih je bilo relativno malo, imali su viĆĄe ĆĄansi, jer su ustaĆĄe na njih pucali samo iz puĆĄaka, a ne i iz strojnica.

‘Kad smo proĆĄli logorska vrata, trčali smo u pravcu ĆĄume, koja se nalazila oko 3 km daleko prema KoĆĄutarici. UstaĆĄe su pucali po nama, te su i sami za nama juriĆĄali, ali kad smo mi uĆĄli u ĆĄumu nisu se usudili za nama’, pričao je Jakov Finci. Ilija Ivanović, koji je očito bjeĆŸao u istom smjeru, tvrdi kako su ‘ustaĆĄe nastojali da im presijeku put, ali ih je bilo malo u odnosu na nas, pa nisu uspjeli. Gađaju nas kao zečeve. PribliĆŸavamo se rijetkom streljačkom stroju. Mnogi pogođeni padaju, ali nas joĆĄ dosta ima. UstaĆĄe bjeĆŸe desno i lijevo. Jedan kuraĆŸniji ne sklanja nam se s pravca – ubija jednog, drugog, trećeg iz naĆĄe grupe’, ali se ubrzo ‘desetak ljudi bacilo na njega’. Kao posljedica, ‘jedan zatočenik je naoruĆŸan – gađa ustaĆĄe’. Dragutin Ć krgatić, preĆŸivjevĆĄi proboj, vratio se u Jasenovac dva mjeseca kasnije s komisijom za utvrđivanje ratnih zločina i ‘naĆĄao velik broj leĆĄeva zatočenika po poljima’. Karlo Zebec opisivao je kako je, dok je trčao, bio ‘ranjen puơčanim metkom u debelo meso, ali mi kost nije bila povrijeđena, pa sam mogao stići do ĆĄume’. Čedomilu Huberu metak je okrznuo prsa te razderao odijelo i koĆĄulju, pa je i on mogao nastaviti bijeg. No većina onih koji su se probili iz logora poginula je, uglavnom od vatre iz zaĆĄtitnih bunkera.

UstaĆĄe su za bjeguncima poslali satniju mladih vojnika, gotovo dječaka. Huber se susreo s jednim od njih, ‘nije imao viĆĄe od 13-14 godina, poĆĄao je prema meni, ispalio metak, ali i promaĆĄio. Trebalo je novi metak gurnuti u cijev. PoĆĄao sam prema njemu, rijeĆĄen da ga likvidiram. Ali on je pobjegao.’ Manji dio logoraĆĄa skočio je u Savu, neke su ustaĆĄe pogodili, a neke nisu, pa je tako ‘mnoĆŸina ĆŸivih i mrtvih plutala rijekom’. U ime onih koji su se spasili svjedočio je prostoduĆĄno JeĆĄua Abinun – ‘Ne mogu reći da je to bio neki heroizam (
) Nije tu bilo pameti. Eto, nije te pogodilo i ostao si ĆŸiv.’ Boris HanĆŸeković, vrsni predratni sprinter, bio je u Jasenovcu zatočen 1944. Vjerojatno je sačuvao dio snage i mogao je relativno brzo trčati, ali nije preĆŸivio proboj. Nije poznato kako je ubijen.

Među poginulima bio je i Ante Bakotić. Mile Ristić tvrdi da je ‘Ante smrtno pogođen kad smo izaĆĄli kroz kapiju. Zastao sam da mu pomognem. Naredio mi je da idem naprijed i da netko mora ostati ĆŸiv. Posljednjom snagom, vidio sam, odvukao se do Save i u njenim se valovima izgubio’, dočim je Huber ‘vidio Antu Bakotića kako ide po cesti, korakom, a pluća mu se nadimaju kao kovački mjehovi’, jer viĆĄe nije imao snage trčati. ‘Pozvao sam ga da siđe u jarak, i da se skloni. Tada ga je pogodio metak i on se sruĆĄio u Savu.’

Bijeg iz logora i viĆĄednevno lutanje i skrivanje po okolnim ĆĄumama opisalo je viĆĄe logoraĆĄa: bjeĆŸeći od ustaĆĄa, Egon Berger skočio je zajedno s dvojicom bjegunaca u neko ĆĄipraĆŸje. UstaĆĄe su pucali po njima i ubili drugu dvojicu. Berger se skrivao do večeri, jer su ih ustaĆĄe traĆŸili i čeĆĄljali teren pjeĆĄice, i automobilima i motociklima. Jedna je grupa bjegunaca pak, zaĆĄavĆĄi dublje u ĆĄumu, spazila seljaka koji je čuvao svinje. ‘Narede mu, da ih odvede najbliĆŸim putem partizanima. Branio se da ne zna i time izazvao nepovjerenje. Upravo zato ga ne htjedoĆĄe ostaviti, da ne bi odao, koga i gdje je sreo. Tjerali su ga pred sobom. Kad su odmakli daleko, pustili su ga.’ OsamnaestogodiĆĄnji Svetozar Čikić preplivao je Savu, baĆĄ kao i Čedomil Huber i Radovan Popović, ali je sutradan podlegao od zadobivenih rana i iscrpljenosti. Jeruham/Jerko Gaon u proboju je bio ranjen u ruku, ali je ipak nakon tri dana skrivanja po slavonskim ĆĄumama pronaĆĄao partizansku jedinicu. JeĆĄua Abinun stigao je u grupi od četrdesetak logoraĆĄa iste večeri do sela Vrbovljana (tridesetak kilometara na istok), ‘gdje su ih seljaci preuzeli na spavanje’, a Branko Ilić s joĆĄ 21 odbjeglim logoraĆĄem u blizinu Nove GradiĆĄke. No Abinun i njegova grupa povukli su se potom u ĆĄumu, u strahu od Nijemaca i ustaĆĄa. Seljanke su im donosile hranu sve dok dva dana kasnije nije stigla partizanska jedinica. Slična je bila i pripovijest Adolfa Fridriha, koji se pridruĆŸio partizanima u selu Gređanima kod Stare GradiĆĄke, nakon viĆĄe desetaka kilometara pjeĆĄačenja i tri dana bez hrane. Ilija Ivanović bjeĆŸao je u grupi s mnogima, ali se najednom, u ĆĄumi prema KoĆĄutarici, naĆĄao posve sam. Nastavio je pjeĆĄačiti, misleći da ide prema Savi, a odjednom se naĆĄao na pruzi. Tu ga je spazio neki domobran te priveo ustaĆĄama u nedalekom bunkeru. Ivanović se predstavio kao dječak iz obliĆŸnjeg hrvatskog sela koji je pobjegao od partizana. ‘UstaĆĄe su kartali, povjerovali su mi, na mene viĆĄe nisu obraćali paĆŸnju’, čak su ga i dobro nahranili. Potom je s ustaĆĄama otiĆĄao do obliĆŸnjeg sela (Rajić), gdje su ga pustili. Oton Langfelder pridruĆŸio se jednoj jedinici Jugoslavenske armije, ‘ali je odmah radi slabosti demobiliziran i puĆĄten kući’.

Poslije proboja u Jasenovcu III ostalo je joĆĄ oko 460 zatočenika koji iz straha, rezignacije, iznemoglosti ili krive računice (da je proboj rizičan, a da će ih ustaĆĄe, ako ne budu bjeĆŸali, poĆĄtedjeti) nisu ni pokuĆĄali bjeĆŸati. UstaĆĄe su većinu u bijesu istoga dana pobili. Neutvrdivo je koliko ih se pokuĆĄalo sakriti u logoru, ali i ti su stradali, najviĆĄe kad su ustaĆĄe narednih dana minirali i palili sve logorske nastambe koje nisu bile uniĆĄtene u tri avionska bombardiranja početkom travnja. Od skrivenih su se u logoru spasila samo osmorica – Jovan Ćœivković sakrio se pod daskama u potkrovlju Ciglane zajedno s logoraĆĄem kojeg je znao samo po nadimku Munja.

Proboj logoraĆĄa bio je herojski čin. Po svemu sudeći, nije se moglo izbjeći da mnogi od njih poginu
 UstaĆĄke su straĆŸe bile brojne, dobro naoruĆŸane i spremne da svim sredstvima likvidiraju bjegunce. Nije bilo oruĆŸja, zatočenici nisu imali nikakvog borbenog iskustva, nije bilo organizacije koja bi taj posao obavila. Komunistička je organizacija bila teĆĄko uzdrmana strijeljanjem Mila BoĆĄkovića i drugih ujesen 1944. i do proboja se tek djelomično oporavila. Nije bilo ni pomoći partizanskih jedinica izvana koje bi mogle napasti logor i usmjeriti barem dio ustaĆĄkih efektiva na sebe, kako bi u proboju stradao ĆĄto manji broj logoraĆĄa.

I zatočenici KoĆŸare (Logor IV) shvaćali su, kao i oni u Ciglani, da rat ide kraju i da valja neĆĄto učiniti, jer nisu dvojili da će ih ustaĆĄe prije odlaska nastojati likvidirati. Postalo im je to jasno nakon neuspjeĆĄnog bijega braće Lyon (koji se dogodio ujesen 1944.) – ‘Nije bilo koĆŸarca koji nije počeo ozbiljno razmiĆĄljati o bijegu.’ No sad su znali ‘da akcija mora biti kolektivna’, pa se počelo proizvoditi ‘oruĆŸje’ – ‘Turpije su se pretvarale u bodeĆŸe, stari noĆŸevi za skidanje mesine s koĆŸa u mačeve.’ Atmosfera se počela drastično mijenjati, koĆŸarcima je postalo jasno kako ‘si bez oruĆŸja izloĆŸen većoj opasnosti nego ako te ulove s njim’. Poslije viĆĄe od tri godine zatočeniĆĄtva Miller opisuje ‘optimizam, probuđenu samosvijest kad pod koĆĄuljom, ili u hlačama osjetiĆĄ da imaĆĄ noĆŸ ili bodeĆŸ! (
) Kao da smo odjednom bili oslobođeni straha!’
‘Jednoga dana netko je među logoraĆĄima počeo dijeliti zaduĆŸenja. Svaki je dobio neki zadatak (
) trebalo je iznenaditi ustaĆĄe, pa je brzina bila vaĆŸna.’ Zadatak Erwina Millera bio je da zajedno s joĆĄ jednim logoraĆĄem ‘na ogradi pokraj ĆĄtale presječe ĆŸicu’. Miller se dogovorio s ocem Ignjatom/Ignacom da budu zajedno, ali ‘da, u slučaju ranjavanja, nijedan neće poći drugome u pomoć, jer od toga ne bi bilo koristi. Svaki se mora brinuti za sebe i svim silama nastojati dočepati slobode. Nismo znali kako će se stvari odvijati, ali znali smo jedno: bjeĆŸati, bjeĆŸati ĆĄto dalje i ĆĄto brĆŸe!’

KoĆŸarci su toga 22. travnja bili alarmirani prijepodnevnom paljbom i detonacijama iz dva kilometra udaljenog Logora III, pa su se pripremali za bijeg iste večeri. Mozak proboja bio je logornik Sisi Alkalaj, a vođe su bili Stanko GaćeĆĄa i Zahid Bukurević – ‘Nitko ih nije izabrao, ali smo ih nekako prihvatili za vođe, i njihov je glas vaĆŸio kao odlučujući’, tvrdi Erwin Miller. Braća Ervin i Oto Moster, Zagrepčani, i sarajevski kemičar Avram Demajo priredili su po bočicu cijankalija za svakog logoraĆĄa u slučaju da bude uhvaćen. Električar Hune pripremio je boce sa zapaljivim materijalom i porazmjestio ih po čitavoj KoĆŸari, kako bi u dogovorenom trenutku sve planulo.

UstaĆĄka posada KoĆŸare, njih osamnaest, stanovala je u ispraĆŸnjenoj srpskoj kući, odmah do logora. Čini se da su i tog 22. travnja bili relativno spokojni, jer je jedan zastavnik, Mato Ćœivanović, krenuo na brijanje u KoĆŸaru, pa mu je brijač, zatočenik David Atijas, uz pomoć drugih zatočenika prerezao vrat. NeĆĄto kasnije je ustaĆĄa, inače Ćœivanovićev rođak, doĆĄao po futrolu za ĆĄmajser te je doĆŸivio istu sudbinu. Od ove dvojice ubijenih ustaĆĄa logoraĆĄi su uzeli ‘revolver i ĆĄmajser i bili sigurniji da mogu krenuti u proboj’. Malo kasnije, već u sumrak, jedan je ustaĆĄa ‘iĆĄao smijeniti straĆŸu iza KoĆŸare’. Zaustavlja ga Miro Auferber i ‘traĆŸi vatre kako bi pripalio cigaretu. UstaĆĄa prebacuje strojnicu na rame i, dok vadi ĆĄibice, Miro mu sjekirom raspolovi glavu.’ Bio je to znak da svih 147 ‘koĆŸaraca’ (ili 136, kako navode drugi izvori) odjednom nahrupi na izlaze i pokuĆĄa se razbjeĆŸati na sve strane prema Savi i ĆĄumarcima. U međuvremenu je planula zgrada KoĆŸare.
Pa ipak, zbog prijepodnevnih događaja u Ciglani ustaĆĄe su bili na oprezu te su pojačali straĆŸe. Dočekali su bjegunce raspoređeni po jasenovačkim ulicama i oko naselja, a potom su promptno krenuli u lov na one koji su im u prvi mah izmakli. Tako je pobijena golema većina koĆŸaraca. U trenucima proboja, očito vidjevĆĄi pokolj svojih drugova, Sisi Alkalaj popio je otrov, procijenivĆĄi da kao invalid nema ĆĄanse pobjeći.
Erwin Miller je ‘imao povjerenja u vođe proboja’, ali je istovremeno ‘i sĂąm pokuĆĄao stvoriti neki plan za čas kad će doći do općeg bijega’. Stoga je unaprijed odredio ‘da bi mu bio najbolji put preko ĆŸeljezničke pruge, naravno ako ju stigne na vrijeme prijeći. Teren je poznavao joĆĄ iz vremena kad je odlazio na sječu drva za koĆŸaru.’ Tako je Miller, zajedno s ocem i joĆĄ dvojicom logoraĆĄa, trčao prema pruzi: otac je isprva ‘dobro trčao’, a onda je, ‘pogođen rafalom, pao’. Miller je zastao i pozvao oca, ponadao se da će se odazvati, ali odgovora nije bilo. Zaključio je da valja poĆĄtovati dogovor koji su njih dvojica prethodno uglavila – ‘svak’ nek’ se spasi kako zna i moĆŸe’, pa se ‘digao i svom snagom nastavio trčati’. A kad je stigao do pruge, ‘uspije je preskočiti’ te je ‘ostao sam. Oko mene nijednog logoraĆĄa.’ Krenuo je prema Okučanima. Na glavnoj cesti susreo se s njemačkom kamionskom kolonom. Pozdravio je njemačke vojnike, koji nisu shvatili da se radi o dojučeraĆĄnjem zatočeniku, te je krenuo na sjever, prema Psunju. NeĆĄto viĆĄe od 24 sata po bijegu iz logora uspio se pridruĆŸiti partizanskoj jedinici kraj Lipika, a onda se 25. travnja vratio u rodne Vinkovce. Egon Berger trčao je pak prema zapadu. Po vlastitu iskazu, nadljudsku mu je snagu davalo saznanje da viĆĄe nije u logoru i da postoji mogućnost da se spasi. Tada je naletio na joĆĄ jednog bjegunca iz KoĆŸare – Stojana Lapčevića. Stojan je izgubio nadu da će se spasiti, pa je, poput Sisija Alkalaja, popio otrov, ali on nije djelovao. Miro Auferber pobjegao je s pet-ĆĄest logoraĆĄa na treću stranu – skočio je u Savu, koja je tada poplavila i stigla praktički do KoĆŸare. Do nasipa, koji se joĆĄ vidio u vodi, stigli su samo on i Zemunac Gavro Koen. Prebacili su se preko nasipa i skočili u nabujalu maticu. Na desnu obalu isplivao je samo Auferber. U pustoj UĆĄtici skrivao se dva dana pa krenuo na zapad, ali ga je na putu uhvatila seoska straĆŸa. PrestraĆĄivĆĄi se da bi ga seljaci mogli predati ustaĆĄama, pobjegao je prema istoku, preplivao Unu i stigao na Kozaru, gdje je pronaĆĄao partizane. Jakov Kabiljo je iz KoĆŸare ‘trčao’ tako brzo ‘da nije znao odakle mu toliko snage’. Izbjegavajući ustaĆĄke straĆŸe i bojeći se da ne padne u kakvu zamku, tek se nakon jedanaest dana pridruĆŸio partizanima na posve drugoj strani – u okolini Banove Jaruge, tridesetak kilometara sjeverno od Jasenovca. Leon Maestro u bijegu je bio dvaput ranjen, u ruku i nogu. Jedva hodajući i skrivajući se, naletio je na ustaĆĄku patrolu, koju je uvjerio da je radnik na povratku s prisilnog rada u Reichu, da bi se kasnije, nakon mnogih peripetija, priključio partizanima na Papuku. Kako je bio posve izmoĆŸden (imao je tada, tvrdi, 37 kilograma), partizani su ga odmah smjestili u bolnicu u Pakracu. I drugi su proĆĄli viĆĄednevnu kalvariju skrivanja, gladi i probijanja kroz ĆĄume dok se nisu uspjeli pridruĆŸiti partizanskim jedinicama.

U logoru Stara GradiĆĄka od kraja 1944. i tijekom prvih mjeseci 1945. preostalo je nekoliko desetaka zatočenica i zatočenika kako bi odrĆŸavali prostor logora i sluĆŸili ustaĆĄkoj posadi. Uvečer 23. travnja jedinice Jugoslavenske armije zapucale su iz smjera Bosanske GradiĆĄke. LogoraĆĄ Fabijan Rukavina minirao je dio električne centrale, pa je nastao potpuni mrak. Vrata logora bila su ĆĄirom otvorena. UstaĆĄe su ubijali posljednje logoraĆĄe. Neka su tijela bacili u Savu. Tek se manjina uspjela sakriti i preĆŸivjeti – naprimjer u bunaru kao Antun Benički. Neki su i pobjegli – dio njih tako da su se konopcem spustili preko logorskog zida. No kako je prostor oko logora bio miniran, mnogi su u bijegu stradali od mina. UstaĆĄka jedinica iz Stare GradiĆĄke pobjegla je 24. travnja prema zapadu. Partizani su potom gotovo bez otpora uĆĄli u logor i zatekli jezive prizore – posvuda tragove krvi i leĆĄeve (partizani su, između ostalih, pronaĆĄli tijela logoraĆĄa Matije Jurkova i Ivana Musina, jedna od rijetkih koja su bila identificirana).

Do proljeća 1945. logorske su ekonomije uglavnom prestale raditi, a logoraĆĄi su ili bili ubijeni, ili su povučeni u Jasenovac ili Staru GradiĆĄku. U travnju 1945. postojale su samo ekonomije u Mlaci i Lonji. Tada su se ustaĆĄe krenuli povlačiti, pa su ubili preostale logoraĆĄe. Likvidaciju Mlake preĆŸivjela su trojica logoraĆĄa, a likvidaciju Lonje najmanje trojica.

Dejan Motl i Đorđe Mihovilović ustanovili su da je proboj preĆŸivjelo 90 zatočenika Jasenovca III (Ciglana), 12 iz KoĆŸare, 15 iz Stare GradiĆĄke, 8 ih je bilo skriveno u ruĆĄevinama Ciglane, 30 je preĆŸivjelo jer su ih ustaĆĄe poveli sa sobom (s bolnicom ili s Brzim sklopom), a 14 ih je puĆĄteno iz zatvora u mjestu Jasenovcu. Ukupno 169 ljudi, od kojih su u proljeće 2016. bila ĆŸiva joĆĄ trojica…

Odlomci knjige Ive Goldsteina ‘Jasenovac’