Crkva Bosanska

Noel Malkolm o Crkvi bosanskoj

Ni oko jedne teme u bosanskoj historije nisu se toliko koplja lomila koliko oko šizmatičke Crkve bosanske u srednjem vijeku. Ni dan-danas se ne može o toj temi raspravljati a da se ne dotaknu i savremeni mitovi i ideologije kojima je ona poslužila, ili koje je ona proizvela. Srednjovjekovna je hereza, baš kao i povijest seljačkih buna, tema koja sama po sebi nuka historičare na nekakvu podsvjesnu romantičnu identifikaciju s njom: krivovjernici se često doimlju kao hrabriji, originalniji i zanimljiviji od običnih pravovjernika. A nacionalna heretička (ili navodno heretička) crkva budi u historičara poseban osjećaj identifikacije s njom; za mnoge historičare Bosne ovaj osebujni bosanski fenomen leži u samom srcu bošnjačke nacionalnosti. Nije čudo što su se oni koji su pisali o toj temi s vremena na vrijeme ponašali kao da je u pitanju nešto važnije od puke naučničke objektivnosti.

Utemeljitelj svih modernih proučavanja Crkve bosanske bio je naučnik Franjo Rački, najugledniji hrvatski historičar 19. stoljeca. U nizu napisa sto ih je objavio 1869. i 1870. godine prikupio je svu tada raspolozivu gradju i pokusao dokazati da je Crkva bosanska bila izdanak bogumila.2)

Bogumilstvo bijaše bugarski heretički pokret koji je u 10. stoljeću osnovao svećenik po imenu Bogumil i koji se u potonjim stoljećima proširio u Carigrad i na druga područja na Balkanu, pa i u Makedoniju i u dijelove Srbije. Propovijedao je manihejsku, “dualističku” teologiju prema kojoj je Sotona gotovo isto toliko moćan koliko i sam Bog. Vidljivi je svijet djelo Sotonino, a ljudi se mogu osloboditi kužnosti materijalnoga svijeta samo asketskim življenjem, odricanjem od mesa, vina i spolnih odnošaja. Identifikacija materijalnog svijeta sa Sotoninim carstvom imala je dalekosežne teološke implikacije: utjelovljenje Krista moralo se smatrati samo nekom vrstom iluzije, a do njegove tjelesne smrti na križu nikako nije moglo doći; stoga su se morali odbaciti razni obredi u kojima materija igra određenu ulogu, recimo krštenje vodom, a sam je križ postao mrski simbol lažnog vjerovanja. Isto je tako odbačena upotreba crkvenih građevina, pa i svekolika organizaciona struktura tradicionalne crkve, pogotovo njenih bogatih samostana.

Utvrđena su dva bitna stupnja bogumila: obični vjernici i pročišćeni “izabranici”.3)

Slična struktura razvila se i među katarima u južnoj Francuskoj u 12. i 13. stoljeću, na čiju su herezu bogumilska učenja neposredno utjecala.4) Rački je ustvrdio da je isto takva podjela postojala i u Bosnii da su tajanstveni nazivi gost, starac i strojnik, koji se javljaju u bosanskim dokumentima kao zvanja starijih članova Crkve bosanske, posebni nazivi za posvećene vjernike, “izabranike” ili “savršene” iz bogumilske tradicije.

Ovo je tumačenje snažno utjecalo na način na koji su bosanski historičari i drugi Južni Slaveni razmišljali o historije Bosne. Rački nije prvi povezao Crkvu bosansku s bogumilima; dakako da je bilo i starijih katoličkih autora koji su, proučavajuci izvore iz 15. i 16. stoljeća, držali da je ona sadržavala dualističku ili “manihejsku” herezu.5) Međutim, svojim savjesnim radom u arhivima Dubrovnika i Venecije, i svojom metodom da se služi poznatim činjenicama o vjerovanjima i običajima nebosanskih bogumila kako bi popunio praznine u bosanskim svjedočanstvima, Rački je dao mnogo potpuniju i zaokruzeniju sliku Crkve bosanske kao korpusa posve različitog od crkve u Hrvatskoj i Srbiji, s vlastitim načelima ustrojstva i teologije.

Prema jedinom drukčijem tumačenju u to doba, tumačenju Božidara Petranovića, Crkva bosanska bila je tek jedna od istočnih pravoslavnih crkava, vjerojatno srpska, koja se odcijepila i prihvatila neka heretička vjerovanja.6) Ova je teorija ostala omiljena među srpskim autorima kojima je najviše bilo stalo do toga da dokažu kako je Bosna u svim bitnim aspektima bila tek prirepak Srbije, pa se propagirala još u prvoj polovici ovoga stoljeća, ali je onda izgubila gotovo svu naučnu vjerodostojnost, barem izvan Srbije.7)

S druge strane, teorija Račkoga nije nikad općenito odbačena, a u posljednjih pedesetak godina snažno su je podupirali vodeći naučnici u samoj Bosni, recimo Aleksandar Solovjev i Dragutin Kniewald.”

Glavna teorija koja joj se suprotstavlja i koja je stekla podršku u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata tvrdi da je Crkva bosanska u osnovi bila ogranak Katoličke crkve, vjerojatno samostanski red, koji je zapao u šizmu i stekao neke heretičke sklonosti. Nije čudo sto je ova teorija posebno omiljena medu katoličkim autorima.9)

Najuvjerljivije tumačenje, kao sto ćemo vidjeti, sadrži važne elemente i istočne pravoslavne i katoličke teorije. Ipak, pokazalo se da je teorija koja je bila više od jednog stoljeća općenito prihvaćena, identifikacija Crkve bosanske s bogumilstvom, uglavnom tek plod pustih želja.

Bogumilska teorija Franje Račkoga bila je omiljena iz više razloga. Ne samo što je objašnjavala tajanstvene značajke Crkve bosanske nego je nudila i ključ za tumačenje dviju drugih najvećih misterija u bosanskoj historiji. Jedan je od njih prelazak na islam velikog dijela bosanskog naroda pod Turcima – znatno veći postotak nego i u jednoj drugoj balkanskoj zemljiosim Albaniji. Činilo se prirodnim da se to protumači kao masovno preobraćanje bogumila, koji su stoljećima trpili suparništvo i/ili progone Katoličke i Pravoslavne crkve pa su na kraju radije prihvatili islam. Na taj nacin “bogumilska” teorija postala je posebno privlačna bosanskim muslimanima u 20. stoljeću. Umjesto da se smatraju pukim otpadnicima katoličanstva ili pravoslavlja (u cije su ih okrilje Hrvati i Srbi u više navrata nukali da se “vrate”), oni su se sad mogli držati potomcima pripadnika autentične i osebujne Crkve bosanske, a njihovo prevjeravanje moglo se procijeniti ne kao čin slabosti nego kao konačna gesta prkosa spram njihovih kršćanskih progonitelja. Međutim, na žalost, savremena je nauka temeljno pobila tvrdnju da se islamizacija Bosne pretežno sastojala od masovnog prevjeravanja članova Crkve bosanske. Mozda su zaista neki članovi te crkve bili skloniji prelaziti na islam zbog svoje otuđenosti od matice Katoličke i Pravoslavne crkve. To se psihološki čini vjerojatnim, ali nedostaje pravih dokaza za takvu tvrdnju. Dan-danas se smatra da su mnogi faktori uticali na širenje islama u Bosni, a ako je poseban odnos Crkve bosanske uopće bio jedan od tih činilaca, jamačno nije bio među najvažnijima.10)

Drugi veliki misterij koji je “bogumilska” teorija naoko riješila bijaše misterij srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika pronađenih u mnogim dijelovima Bosne. Poznati su pod nazivom stećci, a ima ih dvije vrste: kamene ploče, sto je uobičajena forma u mnogim dijelovima Evrope, i uspravni kameni blokovi koji su manje-više karakteristični za bosansku regiju. U savremenim popisima zabilježeno ih je vise od 58 000, a od njih je gotovo 6000 ukrašeno uklesanim figurama, često ljudskim. Ti ukrašeni stećci, od kojih mnogi potiču iz 14. i 15. stoljeća, nalaze se ponajviše u Hercegovini, južnoj Bosni i obližnjim dijelovima Dalmacije, iako su neki od njih pronađeni i u udaljenijim krajevima, u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori.1′ Buduci da je to područje u najmanju ruku poznato kao središte aktivnosti Crkve bosanske, bilo je prirodno povezati ta dva fenomena. Na nekoliko ukrašenih i ispisanih stećaka zaista piše da su to spomenici gostima (titula starijih članova Crkve bosanske).

Kad je jednom Crkva bosanska poistovjećena s bogumilima, historičari su mogli početi tumačiti likove na ukrašenim stećcima kao iskaze bogumilskih teoloških vjerovanja. Prvi je takvo što pokušao mađarski autor Jänos Asböth u osamdesetim godinama 19. stoljeća, a oko sredine 20. stoljeća nastavio je u nizu studija tumačiti “bogumilske” spomenike Aleksandar Solovjev.12)

Ponovo je savremena nauka – udružena sa zdravim razumom – iznijela niz prigovora “bogumilskoj” teoriji. Nema dvojbe da su neki od stećaka podignuti u spomen na pripadnike Crkve bosanske, ali je sve teze vjerovati da je sav fenomen stećaka, kao takav, iskaz vjerovanja te crkve. Znamo da je potkraj 14. i na početku 15. stoljeća, kad su mnogi od tih spomenika izrađeni, velik dio naroda u samoj Bosni bio katoličke vjere, a znatan dio naroda u Hercegovini pravoslavne. U svim ostalim katoličkim i pravoslavnim zemljama podizali su se takođe nadgrobni spomenici, barem bogatijim ljudima. Poistovjećivati sve stećke kao takve s bogumilstvom značilo bi zamijeniti jedan misterij drugim – misterijem nepostojećih katoličkih ili pravoslavnih nadgrobnih spomenika.13)

S druge strane, ako su stećci svojstveni bogumilstvu, čudno je sto nema dokaza da su ih podizali i bogumili u Bugarskoj, Trakiji ili drugim poznatim područjima bogumilske djelatnosti.14) Odlučnost nekih autora da sav taj fenomen pošto-poto poistovjete s bogumilstvom dovela je do čudnog iskrivljavanja argumenata: toj je teoriji oduvijek smetala prisutnost križeva (simbola mrskog bogumilima) na mnogim od tih stećaka, ali Jänos Asböth pokazao je kako se tome moze doskočiti tvrdnjom da to nisu zapravo križevi u kršćanskom smislu nego obični “uzorci” slični geometrijskim križevima u egipatskoj ili babilonskoj umjetnosti.15)

Malo-pomalo je “bogumilska” teorija o stećcima demontirana i odbačena. Većina naučnika danas ne vjeruje da svi motivi na tim kamenim blokovima pripadaju jednom jedinom doktrinarno-slikovnom jeziku. Jedni od njih možda odražavaju ostatke lokalnih poganskih mitova i obreda, drugi su tek obični grboslovni crteži koji izražavaju status lokalnog slavenskog plemstva, a treći zacijelo prikazuju djelatnost kojom se bavio pokojnik, kao na primjer slika konjanika na grobovima istaknutih Vlaha u Hercegovini koji su se obogatili kao vodići karavana i trgovci konjima.16)

I, dakako – premda je takvo sto obično posljednja mogućnost koju razmatraju historičari – možda je svrha nekih od tih ukrasa bila naprosto dekorativna.

Nemogućnost “bogumilske” teorije da objasni islamizaciju ili stećke ne opovrgava samu teoriju, ali prisiljava historičare da ne puštaju na volju mašti kad je rijeć o ikonografiji ili kasnijoj historije, nego da pomnije proučavaju pismena svjedočanstva o samoj Crkvi bosanskoj. Tu je osnovni problem u tome sto većina svjedočanstava ne potiče iz same Bosne. U slučajevima kad su katolici iz Dalmacije ili Bosne pisali u Rim, obično je očuvana samo papinska polovica korespondencije. Postoje papinski spisi, denuncijacije bosanske “hereze”, vjerojatno iz pera ljudi koji nisu nikad bili u Bosni; a postoje i spisi koje su pripremili franjevci u Italiji, ili su pripremljeni za njih, za koje je takođe prilično nepouzdano koliko su poznavali stvari iz prve ruke.17) Nema, na žalost, pravog opisa, iz same Bosne, ustrojstva, ceremonija ili teologije Crkve bosanske.

Čak i imena koja se spominju u tim starim spisima izazivaju sporove i zbrku. Ipak je nesto postalo posve jasno, a to je da se sama Crkva bosanska u ono doba nikad ne naziva “bogumilskom”. Ni bosanski ni katolički izvori nikad ne upotrebljavaju taj izraz kad govore o Bosancima; a jedini navodni primjer srednjovjekovnog izvora gdje se spominju “bogumili” u Bosni gotovo je sigurno falsifikat. 18) S druge strane, kad se u nekim srpskim pravoslavnim spisima baca prokletstvo na bosanske heretike, proklinju se istovremeno i “babuni” (naziv koji se u Srbiji upotrebljava za bogumile) i pravi se jasna razlika izmedju ta dva pojma.19)

Katolički autori u 15. stoljeću zaista su katkad spominjali “manihejee” u Bosni, ali čini se da je taj naziv bio podsvjesno arhaizirana etiketa kojom su se služili historijski svjesni pisci što su željeli oplemeniti svoja djela izrazima koji su se upotrebljavali u ranoj kršćanskoj historiji.20)

U dubrovačkim dokumentima, pa i u nekim talijanskim – ali nikad u samoj Bosni – obično se upotrebljavala rijec “patareni” ili “patarini”.21) Historijat ovoga naziva takođe izaziva donekle nedoumicu. Najprije je upotrijebljen u Milanu u 11. stoljeću da bi označio izrazito puritanski, reformistički pokret u Katolickoj crkvi, a zatim se, do kraja tog stoljeća, počeo odnositi i na druge borce protiv etablirane crkve, uključujuci tu i heretike. Potkraj 12. stoljeća upotrebljavao se kao stvarni sinonim za hereze koje teze za nekom superiornom vrstom čednosti ili duhovnim prosvjetljenjem kao što su, na primjer, valdenzi i katari. U 13. stoljeću “pataren” bijaše uobicajen naziv za katare u sjevernoj Italiji, iako značenje te riječi nije nikad jasno definisano u teološkom smislu.22)

Prvi put se javlja u vezi s Bosnom u poslanici splitskog nadbiskupa upućenoj papi 1200. godine, u kojoj ga izvještava: kad je nedavno protjerao neke “patarenske” heretike iz Splita i obližnjeg grada Trogira, oni su se sklonili u Bosnu gdje ih je objeručke prihvatio Kulin ban.23) U jednom drugom dokumentu (ljetopisu pisanom u Splitu sredinom 13. stoljeća) stoji kako su dva brata iz Zadra, koji su u devedesetim godinama 12. stoljeća boravili u Bosni kao umjetnici i zlatari, širili herezu gdje god su stigli, a kad ih je nadbiskup kaznio, pokajali su se i vratili pod okrilje katoličanstva.24) U katoličkim spisima iz 12. i 13. stoljeća spominje se na dva-tri mjesta neko središte dualisticke hereze u “Sclavoniji”. Ovaj bi se naziv mogao odnositi na bilo koju južnoslavensku zemlju, ali ima razloga za mišljenje da je baza hereze bila na dalmatinskoj obali.25) Lako je moguće da su jedna ili obje spomenute heretičke epizode bile povezane s tim dualističkim pokretom, i da je na taj način postojao neki doticaj dualizma s Bosnom potkraj 12. stoljeća.

Sami Bosanci nisu upotrebljavali izraz “pataren” nego jednostavno “krstjanin”: na latinskome christianus a u bosanskome govori hristjanin. Taj se izraz pojavljuje već u prvom dokumentu koji potiče iz same Bosne. Slijedom drugih pritužbi o herezi u Bosni (od kojih su neke, kao što smo vidjeli u 2. poglavlju, bile potaknute političkim suparništvom), papa je 1203. godine poslao u Bosnu svoga legata. Njegova je zadaća bila da ustanovi da li je istina sto tvrdi Kulin ban da njegovi podanici “nisu heretici nego katolici”. Posljedica toga bijaše skup bosanskoga svećenstva na Bilinom polju u aprilu iste godine, gdje su potpisali deklaraciju kojom su se obavezali da će se popraviti. Zajamčili su da ce priznavati vrhovnu vlast Rima, primati katoličke svećenike u svoje samostane, obnoviti oltare i križeve na mjestima bogosluženja, praktikovati ispovijed i pokoru, držati se blagdana i posta prema rimskom kalendaru, pričešćivati se najmanje sedam puta na godinu, da neće dopustati da muškarci i žene žive u samostanima zajedno i da ce uskraćivati utočište hereticima. Isto su tako obećali da neće više svojatati samo za se ime “krstjanin” nego da će se umjesto toga nazivati fratri, “braća”.26)

Najčudnija je stvar u toj deklaraciji što se niko u njoj ne odriče hereze pod prisegom. Možda neke od tačaka podrazumijevaju heretičko ponašanje, recimo odsutnost oltara i križeva, ali možda podrazumijevaju i običan nemar i nebrigu. Hereza se izričito spominje samo na jednom mjestu, kad se obećava da će se uskraćivati utočište hereticima, po cemu se daje zakljuciti da legat nije same bosanske svecenike smatrao hereticima. S obzirom na to da se ovdje izricito spominje upotreba rijeci “christianus”, i s obzirom na upotrebu naziva “krstjanin” u kasnijim stoljećima (kad je Rim svakako Crkvu bosansku smatrao heretičnom), mnogi su historičari bili u napasti da u ovu deklaraciju učitaju svekoliki sistem “bogumilskog” vjerovanja i ustrojstva sto ga u mislima povezuju sa krstjanima potpuno razvijene šizmaticke Crkve bosanske. To je istraživačka metoda koja historičarima osigurava da otkriju samo ono što vec znaju. Do najboljeg rješenja misterija Crkve bosanske doći cemo ako pođemo u suprotnom smjeru: ako pogledamo šta je naziv “christianus” mogao značiti u ono vrijeme, pa onda razmotrimo koja se skrivena značenja mogu unijeti u njenu kasniju povijest.

Mnogi su autori uočili da je osnovna struktura crkve čiji su se predstavnici okupili na Bilinom polju bila redovnička. Starješine koje su se ondje sastale bili su “priori” koji su predstavljali svoje “bratovštine” i koji su obećali da će se ubuduće nazivati “braća”. Neka su se od njihovih obećanja izrekom odnosila na životne običaje u samostanima. Ali kakvi su to bili samostani? Osnovni je red u zapadnom krščanstvu bio benediktinski, pa su neki naučnici (posebno katolički) pretpostavili da su ti bosanski redovnici bili neka vrsta rustikalnih benediktinaca, samo sto nema nikakve potvrde o djelatnosti benediktinaca u Bosni.27)

Rješenje je pronasla jedna savremena historičarka, Maja Miletić, koja je shvatila da je zajednički zivot muškaraca i žena što se spominje u deklaraciji ostatak ranokršćanske prakse “dvojnih samostana”, koji su bili dopušteni u redu svetog Vasilija, osnivača samostanske tradicije u istočnom kršćanstvu.* (Deklaracija nije jedina potvrda takve prakse: u starijoj literaturi, koja počinje spisima pape Pija II. iz 15. stoljeća, spominju se i neki zabačeni samostani u Bosni u kojima žive žene što dvore isposnike.)2″ Takvih je samostana bilo u ranoj Keltskoj crkvi, a njihovi su se članovi često nazivali christiani. U njima su mogle obitavati cijele obitelji, što je dovelo do stanovitog poliranja razlike između samostanskog i laičkog života. (Potpisnici deklaracije na Bilinom polju obećali su i da će nositi pravi redovnički habit kako bi se razlikovali od svjetovnjaka.) Takvi su samostani često igrali ulogu u laičkom društvu hospitia – bilo kao svratista za putnike ili bolnice za bolesnike. (U deklaraciju je uključena i obaveza da će se osnovati posebna groblja za putnike koji umru u samostanu.) Voditelj je hospitiuma bio hospitalarius ili, kraće rečeno, hospes: gost. A to je i doslovno značenje titule gost koju poslije nalazimo da je upotrebljavaju istaknuti pripadnici Crkve bosanske.29)

Sad odjednom, jednim udarcem, mnogo toga što je bilo zagonetno u kasnijoj historije Crkve bosanske dolazi na svoje mjesto. Kao što se vidi iz nekoliko kasnijih izvora, osnovno je značenje rijeci “krstjanin” bilo “monah”: sredinom 15. stoljeća, na primjer, herceg Stjepan Vukčić spominje znamenitog člana Crkve bosanske, gosta Radina, kao jednog od svojih “monaha”.30)

Naprosto nije potrebno prilagođavati strukturu Crkve bosanske, kao što je pokušao Rački, Prokrustovoj postelji bogumilske ili katarske hijerarhije. Posebne titule koje su ostale zapisane potpuno odgovaraju redovničkoj strukturi.

Poglavar cijele crkve nazivao se djed: nonnus, latinska riječ koja to isto znači, upotrebljavala se i u istočnim i u zapadnim redovima za vrhovne priore ili opate.31) Ostale dvije titule što se spominju u dokumentima odnosile su se na starije članove ili službenike u samostanima: starac i strojnik. Te titule, kao i gost, nisu se međusobno isključivale; u hronikama misija u Dubrovniku u 15. stoljeću spominju se “dvanaest strojnika uključiv i gosta Radina” te “naši strojnici, starac Misšjen i starac Bilko”.32)

* Nije rijec o formalnom pravilniku kao u redu sv. Benedikta, nego prije o nizu ustaljenih običaja u istočnoj manastirskoj tradiciji.

Rijec “strojnik” ima jak prizvuk značenja poslužitelja koji dvori goste; vjerojatno i ovo treba da podsjeti na društvenu ulogu samostanskih hospitia. Aluziju na to nalazimo čak i na natpisu na jednom bosanskom grobu: “Ovdje počiva dobri čovjek gost Mišljen za koga je Abraham, kako je i red, pripravio svoje veliko gostoprimstvo.”33) Spominjanje Abrahama možda je aluzija na dva mjesta u Novom zavjetu gdje se navještava da će pravednici, poslije smrti, sjediti uz Abrahama kao njegovi gosti.34) A spominjanje “reda” ukazuje da se gostoljubivost smatrala bitnom dužnošću u samostanima Crkve bosanske. Iz mnogih dokumenata što se čuvaju u dubrovačkim arhivima jasno proizlazi da su bosanski samostani i dalje igrali važnu ulogu kao prenoćišta za putnike i trgovce: vlaški su trgovci često ostavljali u njima svoju robu, a neki su samostani možda bili i carinarnice.35) U spisima se umjesto “samostan” govori hiža, što može značiti obična kuća ali i samostansku zdanje. Na mnogim mjestima gdje su stajale te hiže daje se iz očuvanih imena mjesta zaključiti da je uz njih obično stajala i crkva.36) Hiže su vjerojatno bile skromna zdanja u kojima su prebivali i laici, pa se značenje možda donekle zamutilo, ali ne treba pretpostavljati da su to bile obične svjetovne kuće u kakvima se odvijala djelatnost katara u Francuskoj.37)

Naposljetku, jos jedna značajka Crkve bosanske dolazi na svoje mjesto ako shvatimo da je to bila redovnička organizacija zasnovana po uzoru na red svetog Vasilija i da je umnogome bila bliska istočnom pravoslavnom ustroju. Te manastire svetog Bazilija, koji su se pripojili Rimokatolickoj crkvi i koji su (dok se Crkva bosanska nije otcijepila) priznavali vrhovništvo Rima, vjerojatno su osnovali ljudi sto su pripadali istočnjačkoj tradiciji. Nije nemoguće da je dodir uspostavljen preko Dalmacije; veza između dalmatinskih gradova i Carigrada, koja je bila snažna u devetom stoljeću, donijela je mnoge bizantske vjerske tradicije tim gradovima u srednjem vijeku, između ostalog i kult nekih istočnjaćkih svetaca.311 Prema jednoj teoriji, učenici svetoga Ćirila i Metoda, kad su se potkraj devetog stoljeća vraćali iz Moravske, navratili su u Bosnu i utemeljili u njoj samostanski poredak.39) Premda nemamo neposrednih svjedočanstava iz 10. i 11. stoljeća, možemo pretpostaviti da su održavane neke veze sa crkvenim redovima u susjednim zemljama na istoku. Iako je Bosna jedno i pol stoljeće prije toga, nakon raskola na istočnu i zapadnu crkvu, pripala Rimskoj crkvi, iz deklaracije 1203. godine jasno proizlazi da su se u bosanskim samostanima očuvali neki običaji istočne crkve.

Nisu se, recimo, držali blagdana i posta prema rimskom kalendaru; to vjerojatno znači da su se služili kakvim istočnim kalendarom (prije nego nikakvim). I zaista, još 1466. godine, u oporuci gosta Radina, može se jasno razabrati da Crkva bosanska slavi blagdane prema istočnom kalendaru, blagdane koji nisu priznati na Zapadu.40) Ne znamo da li je Rim dopuštao (možda i jest) upotrebu istočne liturgije u Bosni u ranom srednjem vijeku, ali znamo da se liturgija služila na slavenskom jeziku, kao što se služila i u velikom dijelu katoličke Hrvatske, gdje je bila u upoupotrebljava “glagoljaska” verzija rimske liturgije.41) Jedan od misterija u srednjovjekovnoj historije Bosne jest i pitanje što se dogodilo s katoličkim svećenicima koji nisu bili redovnici. Možda su se malo-po-malo izgubili, iako jedan historičar vjeruje da je otkrio tragove “glagoljaskog” svećenstva u čitavom razdoblju srednjeg vijeka.42) Svećenici koji su govorili slavenski u dalmatinskim gradovima znali su jamačno i talijanski i prošli su propisno teološko školovanje na latinskome. Ali većina onih svećenika (i u samostanima i izvan njih) koji su bili rođeni i odrasli u Bosni vjerojatno su govorili samo slavenski i teško da su im bila dostupna standardna djela rimokatoličke teologije. U onim razdobljima kad je Bosna bila odsječena od Rimske crkve, zacijelo je bila zaista vrlo izolovana.

Kao što smo vidjeli, Bosna je bila odsječena od centralne crkve od sredine 13. stoljeća, kad je sjedište bosanske biskupije premješteno u Slavoniju koja je bila pod ugarskom vlašću, pa do sredine 14. stoljeća kad su u Bosnu stigli franjevci.

Crkva bosanska vjerojatno je bila izvan katoličke jurisdikcije još od tridesetih godina 13. stoljeća, a kako je postupno jačala svoju samostalnost, zacijelo je morala kad-tad nastupiti točka na kojoj je de facto došlo do raskola s Rimom.43)

Za veći dio ovoga razdoblja što je trajalo više od jednog stoljeća, imamo vrlo malo podataka o Crkvi bosanskoj. Od osamdesetih godina 13. stoljeća sporedno se spominju, u nebosanskim izvorima, bosanski “heretici”. Kako nikad nije došlo do formalnog raskola, možda se taj izraz slobodno upotrebljavao u smislu “šizmatika” a da u pitanju nisu bile doktrinarne razlike većih razmjera. (Kad se u katoličkim dokumentima uistinu spominju “šizmatici”, onda se to uvijek odnosi na članove istočne pravoslavne crkve, koja je formalno bila u raskolu s Rimom.) A možda je bila riječ i o pravim hereticima kakvi su bili sljedbenici dualistickog krivovjerja na dalmatinskoj obali, koji su zacijelo postali djelatniji u Bosni kad se jednom Bosna izvukla iz djelokruga dalmatinskih katoličkih biskupa. Dakako da je moguće da su neki dualisti djelovali u Bosni. Pitanje je samo koliko su utjecali na Crkvu bosansku. Postoji samo jedno svjedočanstvo iz same Bosne koje, čini se, potvrđuje da je taj utjecaj bio zaista velik.

Riječ je o bosanskom rukopisu na slavenskom jeziku (dva kratka niza odgovora, iz molitvenika i citata iz Ivanova Evandelja), koji vjerno slijedi tekst katarskog rituala za koji se zna da se upotrebljavao u Lyonu u 13. stoljeću.44) Ali taj ritual možemo nazvati heretičkim samo zato što mislimo da je heretičkog porijekla. Sadržaj mu nipošto nije heretičan: u njemu nema ničega što bi se protivilo matici katoličke ili istočne pravoslavne teologije. On se zapravo sastoji, kao što je uočio Dragoljub Dragojlović, od odlomaka iz liturgije istočne pravoslavne crkve i onoga dijela Ivanova Evanđelja što se u Pravoslavnoj crkvi čita pri bogosluženju na Uskrs. Isto je tako, na temelju lingvističke analize, zaključio da je taj ritual prvobitno sročen u pravoslavnoj arhiepiskopiji u Ohridu (u Makedoniji) najkasnije na početku 11. stoljeća – u vrijeme kad katari kao takvi nisu ni postojali.45) Umjesto tvrdnje da bosanski tekst potiče iz Lyona, mnogo je razboritija pretpostavka da je lionski tekst izveden iz nekog ranijeg istočnog pravoslavnog izvornika. Isti ovakav naučni pristup opovrgnuo je i ideju da je Crkva bosanska usvojila “katarski” obred blagoslivljanja, lomljenja i dijeljenja kruha – svojevrsnu heretičku pričest. Znamo da su katari zaista tako radili u svojim kućama prije jela; u nekim ranim dokumentima spominje se kako “svećenici” Crkve bosanske čine nesto slično.46) Ali isto je tako bilo uobičajeno u istočnim manastirima da se prije zajedničkog obroka izmoli Očenaš i da se blagoslivlje, lomi i dijeli kruh.47) Kad su katolici izvan Bosne doznali za to, mođda su zaista pretpostavili da je riječ o heretičkom obredu. Ali gotovo je sigurno da su upravo katari kopirali (doduše, u svjetovnom ambijentu i prožeti pravim heretičkim vjerovanjima) jedan stariji neheretički istočni običaj.

Može se na kraju pretpostaviti da su neki heretici sto su bili pod utjecajem dualizma u toj regiji prolazno utjecali na Crkvu bosansku za dugih godina njene izolacije od ostalih crkava. Ali od te skromne pretpostavke trebalo bi u mašti izvesti golem skok da bi se stiglo do uvjerenja da su dualisti preuzeli Crkvu bosansku u svoje ruke, preobrazili njenu redovničku hijerarhiju u katarsku svjetovnjačku strukturu i zamijenili rustikalnu ali u biti pravovjernu kršćansku teologiju u radikalno heretički sistem vjerovanja.

Vecina očuvanih svjedočanstava u suprotnosti je s takvom tvrdnjom. Katari i bogumili grozili su se od simbola križa, a križ se pojavljuje u zaglavlju nekolikih dokumenata Crkve bosanske. Katari i bogumili nisu priznavali Stari zavjet, a jedan od sačuvanih biblijskih nikopisa Crkve bosanske sadrži i Knjigu psalama. Katari i bogumili nisu priznavali misu, a u oporuci gosta Radina izrekom se zahtjeva da se odsluže mise za njegovu dušu. Katari i bogumili bili su protiv upotrebe crkvenih građevina, a ima valjanih dokaza da se Crkva bosanska i dalje služila samostanskim zdanjima uz koja su stajale i crkve. Katari i bogumili odricali su se vina i mesa, a u prvim otomanskim katastarskim knjigama u Bosni zabilježeno je da su neki krstjani posjedovali vinograde, a nema razloga vjerovati da su ikad bili vegetarijanci. (Pokazalo se da je jedini tobožnji dokaz koji je na to upućivao potekao od pogrešnog čitanja jedne riječi u oporuci gosta Radina: ta riječ ne glasi mrsni, nego mrski.) Katari i bogumili nisu priznavali kalendar svetaca, a u dokumentima Crkve bosanske, pa i u oporuci gosta Radina, spominje se proslavljanje nekoliko svetaca. I tako dalje.48)

Opći značaj Crkve bosanske bio je takođe vrlo različit od onoga sto obično dovodimo u vezu s bogumilima ili katarima. Te su heretičke sekte bile asketske i puritanske, suprotstavljene bogatstvu i svjetovnoj moći crkava, i odricale su se zemaljskih dobara. Crkva bosanska u svom punom procvatu (u 14. i na početku 15. stoljeća) posjedovala je veliku moć, a njeni su velikodostojnici potpisivali povelje i obavljali diplomatske misije. Kraljevi kao što su Stjepan Kotromanić i Tvrtko, iako nisu bili pripadnici Crkve bosanske, održavali su s njom prijateljske odnose; čini se da su i neke velike plemićke porodice pripadale toj crkvi.49) Najpoznatiji velikodostojnik Crkve bosanske gost Radin bio je stariji savjetnik hercega Stjepana Vukčića i očito je i sam bio bogataš: u oporuci je ostavio 5000 dukata u gotovini, konje, srebrne i zlatne tanjure, “plast ukrašen krznom i zlatom” i “crveni plašt od svile sa šesterostrukim nitima ukrašen krznom i samurovinom a sto mi ga je podario Gospodar Kralj Matijas”.50) To je zaista daleko od onih skromnih prvih katara koji su sami o sebi govorili da su patiperis Christi – Kristovi siromašci.

Kad su jednom franjevci zasukali rukave u Bosni sredinom 14. stoljeća, Rimokatolička se crkva uhvatila u koštac sa Crkvom bosanskom. Imamo nekoliko izvještaja o neprijateljstvu “heretika” spram franjevaca: prema jednoj poznatoj prici o energičnom franjevačkom vikaru Jakovu Markijskome, koja je navedena u postupku za njegovu kanonizaciju 1609. godine, “heretici” su otpilili noge propovjedaonice u samostanskoj crkvi u Visokom dok je on s nje propovijedao. (Zauzvrat je on prokleo krivce pa su se svi njihovi potomci rodili s defektnim nogama.)51) Na žalost, nije sačuvan nijedan franjevački izvještaj o vjerovanjima pripadnika Crkve bosanske. Jedan zahtjev za upute franjevackog vikara u Bosni ponukao je papu da mu odmah potanko odgovori poslanicom u kojoj se spominju heretici, šizmatici i nepropisno zaređeni svećenici, ali nema ni riječi o dualistickim vjerovanjima.52)

Ipak, katolici su u Italiji opet pričali o Bosni kao o mjestu punom “heretika” prilično neodredjene vrste. Naziv “pataren”, koji se obično upotrebljavao kao opća etiketa za Crkvu bosansku u izvještajima što su pristizali preko Dubrovnika i drugih dalmatinskih gradova, zacijelo je budio sjećanje na katarske krivovjernike u sjevernoj Italiji. A naglo širenje franjevačke vikarije u Bosni značilo je, kao što smo vidjeli, da se i kojekakvi istočnoevropski heretici mogu označiti kao “bosanski”. U dokumentu koji je 1372. godine potpisao papa Grgur XI. zahtijeva se hitno preobraćanje “nevjernika” u Bosni, posebno onih koji žive u Transilvaniji; u jednom drugom katoličkom spisu nabrajaju se zablude husita koji žive u “Moldaviji” (Moravskoj?) i završava ovako: “ovo je kraj kratkog pregleda sastavljenog protiv zabluda i heretickih postavki Kraljevine Bosne”.53)

U ovom kontekstu moramo gledati na talijanske dokumente iz toga razdoblja u kojima se spominju katari ili dualizam u Bosni. Zagonetno svjedočanstvo predstavlja inkvizicijski izvještaj iz 1387. godine u Torinu, koji sadrži priznanje (iznuđeno mučenjem) Giacoma Becha da je stupio u katarsku sektu u planinama zapadno od Torina. Rekao je da je jedan član te sekte bio iz “Sclavonije”, a da je nekoliko članova Talijana putovalo u “Bosnu” da ondje usavrše svoje poznavanje katarskog nauka. Bech je tvrdio da je i on dobio novac da tamo otputuje, ali da se nije mogao otisnuti preko mora zbog loših vremenskih prilika.54) Spominjanje “Sclavonije” upućuje na vezu s dualističkom tradicijom na dalmatinskoj obali. Nije teško zamisliti Talijane da su putovali onamo (gdje se talijanski uvelike govorio) radi vjerskih uputa, a neće biti na odmet prisjetiti se da je u to vrijeme velik dio primorja pripadao bosanskom kraljevstvu, ali je mnogo teže povjerovati da su putovali u daleku unutrašnjost Bosne gdje se govorio samo jedan jezik. Osim toga, Bechova priča o tome kako je želio otputovati onamo ali mu to nije pošlo za rukom, zvuči ipak nekako nategnuto, poput priznanja na suđenju vješticama, kad su optužene tvrdile da se vještice sastaju i da su i one bila pozvane na takav skup, ali da su pukim slučajem bile spriječene – spasavajući se tako od rizika da puste mašti na volju.

Isto je tako teško povjerovati popisima “zabluda bosanskih heretika”, koje su sastavljali franjevci u Italiji potkraj 14. stoljeća i koji su prikazivali Bosance kao tvrdokorne dualiste katarskog ili bogumilskog tipa. Jedan od tih popisa počinje ovako: “Prvo, da postoje dva boga i da je veći bog stvorio sve duhovne i nevidljive stvari, a manji bog, Lucifer, sve tjelesne i vidljive stvari.” Nadalje se odbacuju Stari zavjet, misa, crkvene građevine i slike, a “napose križ”.55)

To je možda moglo vrijediti za neku malu sektu “sclavonskih” ili “dalmatinskih” heretika, ali, kao sto smo vidjeli, ima valjanih razloga vjerovati da to nije bio istinit izvještaj o Crkvi bosanskoj. Zapravo se ti popisi “zabluda” tako dobro slažu s katarskim modelom da se nameće prilično očito objašnjenje: kad je od talijanskih klerika zatraženo da iznesu analize ili opovrgnuća “patarenskih” zabluda, oni bi jednostavno potražili u svojim knjižnicama traktate napisane protiv “patarena” (drugim riječima, talijanskih katara) i najposlije sročili pregled katarskih vjerovanja.56) Slične se sumnje neminovno javljaju i kad je riječ o sistematskim popisu “manihejskih” zabluda kojih su se morala odreći tri bosanska plemića na zahtjev inkvizitora, Juana de Torquemade, 1461. godine u Rimu. Isto je tako upitna i sva osnova nenadane provale papinskih pogrda na račun “manihejaca” u Bosni u cetrdesetim i pedesetim godinama 15. stoljeća.57)

U četrdesetim godinama franjevačka je ofenziva (kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju) bila već u punom zamahu. Negdje pred proljeće 1453. godine djed ili glavar Crkve bosanske napustio je teritorij same Bosne i potražio utočiste kod hercega Stjepana Vukčića. Nesto kasnije te iste godine, sudeći po pismu patrijarha Gennadiosa II. u Carigradu, djed je prešao na pravoslavnu vjeru.5*

Ako je taj podatak tačan, valja pretpostaviti da je Crkva bosanska bila već znatno oslabljena tim djedovim postupkom, još prije nego što je kralj Tomaš 1459. godine počeo službeno progoniti Crkvu bosansku.

Došlo je do oštrog nadmetanja između Katoličke i Pravoslavne crkve oko toga koja će od njih dvije primiti pod svoje okrilje vise bivših pripadnika Crkve bosanske.

Jedan je franjevac zapisao da su mnogi “heretici” prešli na katoličku vjeru, ali da im je episkop Srba (“Rascianorum”: žitelja Raške) zabranio da se pomire s Rimom.59) Pošto je pridobio bosanskog djeda na svoju stranu, možda je računao da i on ima pravo na svoje stado? Stoga je akcija koju je preduzeo 1459. godine kralj Tomaš vjerojatno imala za cilj spriječiti daljnji odljev vjernika u krilo Pravoslavne crkve.

Prisilno preobraćanje 2000 krstjana i odlazak četrdesetorice najtvrdokornijih u Hercegovinu zacijelo su slomili kičmu Crkvi bosanskoj. Premda ne znamo tačan broj njihovih samostana, jamačno je riječ o glavnini Crkve bosanske. Kad je 1466. godine gost Radin pismeno zatražio od Mlećana odobrenje da se skloni u Mletke ako ga Turci natjeraju u bijeg, zapitao je usput da li može povesti sa sobom i pedeset-šezdeset članova svoje sekte. To je vjerojatno bio ukupan broj preostalih pripadnika Crkve, uključujući tu i onu četrdesetoricu najtvrdokornijih.60)

Sto se tiče običnih, laičkih članova, moguće je da ih Crkva bosanska nikad nije mnogo imala, jer kao posve redovnički ustrojena organizacija nije imala potrebnu teritorijalnu strukturu župa. Osim toga, koliki god bio broj laičkih pripadnika u doba njena procvata, taj je broj morao znatno opasti za više od jednog stoljeća katoličkog prozelitizma potpomognutog državom. Stoga se čini da se u vrijeme kad su Turci preuzeli vlast, Crkva bosanska bila već raspala i stvarno ugasila.

U otomanskim katastarskim knjigama u Bosni za 15. i 16. stoljece, u kojima su ljudi razvrstani po vjerskoj pripadnosti, neki su bili uneseni i kao kristian (nasuprot uobičajenoj riječi za kršćane, gebr ili käßr, sto znaci nevjernik, kojom bijahu označeni i katolici i pravoslavni). U prvim takvim knjigama navedena su dva-tri čitava sela kao kristian, ali je njihov ukupan broj neznatan: u svom tom razdoblju pojavljuje se manje od 700 takvih pojedinaca.61)

Historičar koji je proučio tu gradu (i koji je pristaša “bogumilske” teorije) drži da su ti kristiani samo “izabranici” Crkve bosanske, a da su obični članovi navedeni pod oznakom gebr ili kafir. Ipak, neće biti da ima pravo. Turci su tu navodili samo vjersku pripadnost: musliman, Židov, nevjernik i kristian.62)

U cijelom razdoblju od 1468. godine (prve katastarske knjige) do potkraj 16. stoljeća samo dva imena nose titulu gost. Reklo bi se da je na taj način očuvan sićušan ostatak tradicije održavajući se nasljeđivanjem zaređenja u stilu “sam svoj majstor”. Jedan katolički svećenik, Albanac Peter Masarechi, koji je obišao Bosnu u dvadesetim godinama 17. stoljeća, spominje u svom izvjestaju “patarene” koji žive bez pravih svećenika i sakramenata, “sa svećenikom koga je izabrao sam narod, bez ikakva zaređenja”.63) Ali čak se i taj ostatak napokon zatro ne ostavljajuci za sobom nista do nepouzdana skupnog sjećanja, narodne historije i mitova.

Ostavite vaš komentar