bitka na monte meleti

Opis bitke na Monte Meletti, jedne od najvećih bitaka Prvog svjetskog rata: “Die Bosniaken kommen”

Go. Conrad von Hötzendorf, šef Generalštaba oružanih snaga, namjeravao je, snažnim prodorom iz južnotirolskih planina u dolinu Venecije, dovesti do odluke na talijanskom ratištu.

Ofanziva, planirana za proljeće 1916., odgođena je novim naletom zime. Izuzetno snažne sniježne padavine paralizirale su opskrbu trupa i gotovo onemogućile prijevoz važne robe. Tek u maju su se armije ponovo pokrenule.

Pješadijska regimenta br. 27, Pješadijska regimenta br. 11 i Bosanskohercegovačka pješadijska regimenta br. 2, u savezu s 11. pješadijskom brigadom (obst. Brunfaut), dodjeljene 6. pješadijskom divizionu iz Graza (fml. Schönburg-Hartenstein), bile su potčinjene III korpusu (fml. Krautwald) koji je, konačno, pripadao 3. armiji. Bosanskohrecegovačka pješadijska regimenta br. 2 je, sa svoja tri bataljona, I., III i IV., do 29. maja 1916. služila kao diviziona rezerva i tek je 30. maja 1916. pošteno bila u akciji.

Tog je dana 1. četa I. bataljona “drugih” Bošnjaka, sa svojim hptm. Bartom, očistila jedan planinski greben sjeverno od Monte Taverlea, uprkos Zestokoj odbrambenoj vatri Talijana. U noći su dijelovi 11. čete Chptm. Groschel) III. bošnjačkog bataljona oteli Alpincima položaj na Monte Fiari.

Prodoru Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 2 i Pješadijske regimente br. 76, Talijani su suprotstavili masivan otpor. Napredovanje Austrijanaca trebalo je zaustaviti svim sredstvima, osobito stalnim protunapadima. Međutim, mjr. Glossner, grupni zapovjednik u borbama 1. i 2. juna 1916. u području planinske kolibe Mandrielle i ugla uz carsku granicu, uništio je neprijateljske napore preciznim uputama.

Protivnik je stalno pokušavao opkoliti i uništiti nadiruće Bošnjake, a Bošnjacima je, pak, čak i uz često vrlo velike gubitke, uspijevalo zadržati pozicije. Tu su Talijani žrtvovali svoje najbolje vojnike, a ipak im nije bilo moguće da uspiju.

Uvečer, 2. juna 1916., bataljoni Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 2, koji su vodili teške borbe, bili su odijeljeni od jedinica 8. planinske brigade i odmarširali u prostor Val die Campo Mulo.

U vrijeme kad su dijelovi Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 2 zauzimali Monte Fiara, odvažni Štajerci, i to IV. baon Pješadijske regimente br. 27, s nečuvenim poletom jurišali su na Monte Cimon. Prvi baon Pješadijske regimente br. 11 je u tvrdoj borbi zauzeo Monte Baldo, a dijelovi Pješadijske regimente br. 73 – južne susjedne vrhove. Tridesetog maja uvečer su Talijani, koji su se očajnički branili, odbačeni u dolinu Campo Mulo. Dijelovi 6. pješadijskog diviziona pregazili su gornji dio doline i stajali pred masivom Monte Meletta.

Da se otvori put 11. armija, moralo se zauzeti pojedinčne vrhove poput Monte Meletta di Gallio (kota 1.674), Monte Castelgomberto (kota 1.778), Monte Meietta (trig. tačka 1.824), Monte Miela (kota 1.788) i Monte Tondarecar (kota 1.668).

Pogled na ogromni glavni vrh, koji se izdizao na nekih 350 m i ličio tenkovskoj kupoli, te činjenica da padinne te planine može zasuti protivnička artiljerija, već sad su dali naslutiti velike žrtve.

Vrh ispred, Monte Meletta di Gallio, zauzet je 3. juna 1916. Vodstvo Pješadijske regimente br. 27. koja je napredovala na južnom krilu 11. piešadijske brigade, uočilo je ogromne poteškoće koje je teren stvarao napadačima. Bez artiljerijske podrške, napad koji bi obećavao uspjeh nije se mogao ni zamisliti. U to se vrijeme austrijska artiljerija nalazila s one strane dijela ceste koji su Talijani pri povlačenju eksplozivom uništili, kod brane Val Assa, Marljiv rad pionirskog odjeljenja i jedne radne grupe,

nakon relativno kratkog vremena omogućio je prijevoz topova i municije na preopterećenu cestu.

Napad je trebao uslijediti 5. juna 1916.

U međuvremenu obavijeno izviđanje potvrdilo je prve dojmove. Fml. Schönburg-Hartenstein se smatrao obaveznim poslati izvještaj sa zapažanjem da u toku čitave kampanje još nije naišao na teže uvjete napada. Da, čak su se pojavile sumnje u to da li je uopće moguć uspon uz brdo iz Val Miele naočigled skrivenog neprijatelja.

Petog juna 1916., prema naredbi brigadnog zapovjedništva 11. pješadijske brigade (obst. Brunfaut), bataljoni II. 27. i IV. 27. krenuli su prema prostoru Monte Meletta – Monte Castelgomberto, a III. 27. – južnije odatle. Treći bataljon Bosanskohercehovačke pješadijske regimente br. 2 imao je zadatak u stopu slijediti IV. 27. Bataljoni I. bh. 2 i IV. Bh. 2, koji su se tek nedavno bili vratili u svoje regimente, trebali su kao brigadna rezerva ići preko alpske kolibe Slaupeur. Zadatak baterija 6. artiljerijske brigade i tri mosera od 30.5 cm bio je da protivnika drže prikovanog i pomažu napad.

Napadački pokret je sporo napredovao. Zestoka neprijateljska odbrambena vatra s dobro zaklonjenih pješadijskih položaja, kao i izuzetno snažna mitraljeska vatra s odlično izgradenih pomoćnih objekata, već su u početnoj fazi zahtijevali velike žrtve. Lt. Hresovec poveo je pola 10. Cete (III. Bh. 2) ka glavnom vrhu. Lt. Nečasek sa svojim vodom iz istog bataljona kretao je ka istom cilju. Kao i ta dva mlada leutnanta, tako je i jedan broj njihovih Bošnjaka pritom zadobio rane. Još i prije nego što su došli do jurišne udaljenosti, borbena snaga im je bila vrlo smanjena.

I Ecker, s nekih 100 Bošnjaka “dvojki” iz Ill. bataljona, bio je pod najžešćom neprijateljskom vatrom. S vrha (1.559) su se, uz najveće napore, dovukli na Monte Melettu (kota 1.824). Oko 350 m ispred neprijateljskih, rovova jedan pješadijski metak okrznu glavu It. Eckera. Ljudi su mu propisno zamotali ranu i on ih povede dalje. Otpuzili su naprijed i tu ostali. A kad se spustio sumrak, odjeknuo je poručnikov uzvik: “Bošnjaci, junaci, za mnom!”. Jumuo je, a iza njega njegovi vjerni Bošnjaci. Odmah tu su bili rovovi… Alpinci… cijevi pušaka… vatra. Udar na udar… dahtanje… stenjanje… vika… ništa osim neprijatelja… samo neprijatelji… Hrabri sinovi Bosne, zajedno sa svojim leutnantom, pokošeni su do posljednjeg čovjeka. Vodovi koji su slijedili nalazili su se u koncentriranoj vatri Alpinaca i nisu mogli dalje prodrijeti, bili su predaleko, a i borbena snaga im je već bila oslabljena velikim gubicima. Spustila se tama i djelomično prikrivala povlačenje. Nosači ranjenika (sanitarci) čitavu noć imali su posla. Mjesto za pomoć (previjalište) dobivalo je tužna pojačanja.

Još u toku noći je jedan bataljon Pješadijske regimente br. 27, bolje rečeno ono malo boraca koji su od njega preostali, povučen i zamijenjen bataljonima I. Bh. 2 i IV. Bh. 2.

Premda se već duboko zašlo u proljeće, vrijeme je ostalo kišovito i svježe. Magle su se stalno spuštale i prisiljavale na smanjenje aktivnosti. Šestog juna 1916. gusta magla ležala je u planinama. Nastavak napada morao je izostati. Jedino je pucala talijanska artiljerija.

Svanuo je 7. juni. Dan koji je za mnoge oficire i vojnike trebao biti posljednji.

Direktive su glasile:

Napasti na lijevom krilu Pj.r.. 27 Monte Castelgomberto (kota 1.778) kao i sedlo izmedu njega i Monte Melerta (kota 1.824) te čvrsto zatvoriti talijanski klanac. Bh. pj.r. 2 treba u sredini provesti direktan napad na Monte Moletlu (kola 1.824). Pj.c. 11 treba na desnom krilu držati grebene s obje strane kole 1.732. Grupiranje Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 2 za napad: Desna južna jurišna grupa: obstl. Stefan Duić sa III. Bh. 2 (čete 9 do 12), polubataljonom IV. Bh. 2 (13. i 16. četa) i mg. odj. III. na rebro stijene, cca 700 m jugozupadno od Monte Meletta (kota 1.824). Lijeva sjevema jurišna grupa: mjr. Adalbert v. Glossner sa I. Bh. 2 (cete 1 do 4) i mg. odj. kod alpske kolibe Slapeur.

Napad obiju grupa bio je upravljen na glavni vrh Monte Meletta (kota 1.824). Po zauzimanju vrha, Glossnerova grupa odmah je trebala udariti prema istoku, ka Monte Mieli (kota 1.788), dok je Duićeva grupa, nasuprot tome, trebala razbiti neprijateljske rovove duž linije planinskog grebena.

Artiljerija 6. poljske artiljerijske brigade se od 10 sati prije podne trebala uključiti i početi s djelotvornim pucanjem u trajanju punog sahata. Potom je trebalo uslijediti: petminutna zaprječna vatra – petminutna pauza – opet petminutna zaprječna vatra. (Koliko sitan trošak u odnosu na talijanske napore!) Pješadija je trebala napredovati pod okriljem “djelotvornog pucanja” i odmah po završetku druge zaprječne vatre započeti juriš. Zbor jurišne grupe obstlt. Duića (9., 10. i 12. četa te jedan mg. vod) pod zapovjedništvom hptm. Glogovca, trebao je uslijediti kod kamene terase, nekih 400 m od neprijateljskog položaja. Odmah iza toga je trebalo staviti u pripravnost rezervnu jedinicu pod zapovjedništvom hptm. Groschela (11. četa). Vodovi It. Strohrigla i lt. Sinkoveca su trebali krenuti prema platou istočno od te terase, s ciljem da se suzbiju neprijateljski pomoćni objekti. Zbor 13. čete, pod zapovjedništvom oblt. Bošnjakovića, i 14. čete, pod zapovjedništvom oblt. Schreinera, zbog podrške prednjoj grupi iza spomenute kamene terase, trebao se provesti tek po njenom oslobađanju. Postrojavanje jurišne grupe mjr. v. Glossnera (2., 3. i 4. četa, kao i jedan mg. vod) trebalo je uslijediti sjevemo od Duićeve grupe, kao prva linija. Iza sredine su, kao bataljonska rezerva, bili predvideni 1. četa i jedan mg. vod (hptm. Barta i lt. Tautscher).

Artiljerija je počela s raspucavanjem. Magla se spustila. Već je gotovo 10 sati izutra. Djelotvomo pucanje moralo je biti obustavljeno još prije nego što je i počelo jer nije bilo ni najmanje posmatračke mogućnosti. Ali, tačno u 10 sati počeo je pokret Bošnjaka. Neprijateljski mitraljezi, već uštimane daljine, počeli su pucati u gustinu magle. Gubici su bili mali. Povremeno kidanje magle je fnr. Sigluber koristio sa svoja dva mitraljeza i zasuo kratkim rafalima uočljive neprijateljske položaje. Borbena linija grupe mjr. Glossnera privukla se na nekih 250 do 300 m od neprijatelja. I grupa obstit. Duića, odnosno jurišni eskadron, pod vještim vodstvom njegovog hotm. Glogovca, korištenjem zaklona i gotovo bez gubitaka, došla je do kamene terase i našla se u gustoj magli na oko 400 m ispred neprijateljskog položaja. Oko 12 sati je napredovanje obustavljeno i bataljoni obavješteni da će vlastita artiljerija ponovo nastaviti sa aktivnošću tek po nastupu “vidljivog vremena. Objavljivanje tačnog trenutka pravovremeno će uslijediti.

U to vrijeme je u područje jurišne Duićeve grupe naišla brigadna rezerva, mjr. Payer s polubataljonom IV. Bh. 2 (14. i 15. četa pod komandom oblt. Schreinera i oblt. Ahčića) te mg. odjeljenje IV. (oblt. Neumann). Pošto je obstit. Duić odmah po upadu u neprijateljske rovove očekivao jake protunapade, želio je imati rezervu u blizini. Mjr. Payer ses rezervom postrojio iza druge polovice IV. bataljona (obit. Bošnjaković).

Sad su se nalazili, gotovo nezaklonjeni, na padinama i terasama Monte Melette. Neki već u uzbuđenju nadolazeće bitke, drugi opušteni u prepuštanju sudbini muslimana, čekali su naredbe. Adutanti su se skupljali oko svojih voda. Momci su očekivali da će u ovoj magli biti povedeni na prepad. Ali, teren je za to bio pretežak, a i Talijani, već odavno upozoreni na namjeru Austrijanaca, u najvećoj napetosti očekivali su napad Bošnjaka kojih su se bojali.

Iz najisturenijih četa otposlane su tajne patrole. Ostavivši sve što im nije trebalo, bešumno, poput mačaka, otklizale su i u trenutku ih je progutalo mliječno svjetlo. Iznenadno dizanje magle bi za njih značilo sigumu smrt jer bi postali pokretnom metom. Oni su to znali.

Počelo je čekanje koje je ubijalo živce. Hptm. Glogovac, koji je predhodnih dana sam izvidio teren i kroz izvještaje patrola, potvrdio svoja zapažanja, znao je poteškoće, znao i položaj neprijateljskih rovova i pred njima postavljenih prepreka i naslućivao mg. položaje, eksplozivom izbušene u stijeni. Znao je i da će smrt požnjeti jezivu žetvu u njihovim redovima. Kao i on, to su znali svi; vode i vodeni.

Iznenada su se začuli pucnji s vrha, a pridodalo im se štektanje talijanskih mitraljeza. A i tamo, u sektoru Glossnerove jurišne grupe, pojačava se vatra. Nervoza protivnika mu daje naslutiti napad. Je li otkrivena koja izvidnica? Buka borbe polahko opada i vraća se varljiva tišina. Izvidnice su se vratile. Dojave su im u cjelini kazivale da su svi položaji Alpinaca zauzeti punom snagom.

Već sahatima su momci ležali na terenu i zurili u gustu maglu. Većina je svoje zalihe hrane već pojela, ne sačekavši naređenje za to. Iza dlanova su tinjale vlažne cigare.

Oko šest sati popodne su fml. knez Schönburg-Hartenstein i obstlt. Duit telefonom popričali o situaciji. Već se došlo dotle da se odredi vrijeme za zauzimanje noćnih položaja. Kad su izdane prve naredbe za povlačenje njegovih trupa u rezervni položaj, magla se digla! Napad je krenuo dalje.

U 6,30 sati je artiljerija počela s djelotvornim pucanjem. Granate su redovno tukle po talijanskom položaju. Oblaci od eksplozija ostajali su na vrhu i planinskom grebenu. Pod zaštitom vlastite vatre, hrabri Bošnjaci napredovali su uz napor. Stalno su ih zasipali Alpinci, a i s bokova – mitraljeski plotuni. Na kraju, i jedna vlastita haubica stalno je pogadala prekratko. Negodovanje je prekipjelo kad se jedna takva granata usjekla u vod It. Strohrigla, koji je bio odmakao naprijed. Bilo je mrtvih i ranjenih Strohrigla su priveli i on je ostao uz svoje ljude. Pošto se nije moglo utvrditi koja to haubica krivo puca, zamoljeno je da se vatra iz svih teških haubica prebaci iza neprijateljskih položaja.

I napadačka linija 12. čete (III. bh. 2) se s mukom dalje kretala kad su joj iz pozadine pješadijski hici udarili u neposrednu blizinu. Jedinice Pj.r. 11, koje su ležale na vrhu (kota 1.732) pomogle su napredovanje III. baon s pješadijskom i mg. vatrom. Pošto je udaljenost od njih do protivnika iznosila nekih 1.400 m, a It. Sinkovec sa svojim isturenim vodom došao na oko 300 m od neprijateljske linije, hici su manje pogadali dobro zaklonjene Talijane, a mnogo više vlastite vojnike, očajne i bijesne. Jedan lakši ranjenik, koliko su ga god noge nosile, odnio je nazad izvještaj. Ali, prošlo je 20 minuta dok vatrena “podrška” nije obustavljena. Medu ranjenima bio je i It. Sinkovec.

I pored pucanja po neprijateljskim rovovima, koje je trajalo već neko vrijeme, hptm. Glogovac je ustanovio da su sva četiri talijanska mitraljeza koja su se nalazila nasuprot njemu, bila netaknuta. U 7,20 sati je to dojavio zapovjedniku jurišne grupe obstlt. Duiću, s molbom da se djelotvorna vatra nastavi do osam sati. Prije juriša samo je trebala uslijediti zaprječna vatra u trajanju od pet minuta.

Vojnici su još ležali izloženi neprijateljskoj odbrambenoj vatri, koja je dolazila frontalno is boka. Dok su puzili naprijed, oko ušiju su im letjeli iskopani buseni trave, a tanad se odbijala i zujila im iznad samih tijela. Potpuno ispruženi, pritisnuti uz negostoljubljivo tlo, koristeći svaku blagu udubinu, kretali su se naprijed. Talijanska artiljerija snažno je udarala napadačku liniju. Tijela su letjela u zrak, osakaćena i raskomadana. Ubrzanog pulsa, dahćući, ljudi napreduju, žudeći za borbom, očiju ispunjenih mržnjom. Iznad njihovih glava, rafali vlastitih mitraljeza gadaju neprijatelja natjeravajući ga u zaklon. Vode i njihovi momci izloženi su rikanju granata i kricima bijesa i bola. Mnogi već leže nepomični. Gubici su veliki. Ali, oni su još tu; Bošnjaci.

Osam sati i pet minuta. Hptm. Glogovac kreće s četama III. bataljona u juriš.

U 8,15 sati slijedi jurišna grupa mjr. Glossnera. Sporo se napreduje na strmom obronku bez zaklona. Juriš nije moguć. Pod rijetkom travom je stijena. Stopala ne nalaze čvrsto uporište. To odzima posljednju snagu. Sve suvišno je već odbačeno. U rukama su im samo bodeži i puške. Iscrpljena tijela stalno traže predah. Žestoka vatra s platoa Gallio ide u njihov desni bok. U leda im udaraju granate s Monte val Belle i Col del Rossa. A oni, kao da su gonjeni, uprkos smrti i paklu, idu sve bliže Monte Meletti.

Osam sati i 25 minuta, uvečer. Sjevemoja jurišnoj grupi mjr. Glossnera, I. Bh. 2, nije ništa bolje. Bore se hrabrošću očajnika, ostaju ležati iscrpljeni i – ustrajavaju. A svaka im minuta povećava gubitke i slabi borbenu snagu. Njima s lijeva, kao desno krilo Pješadijske regimente 27, su i drugovi iz II. bataljona 27, kojima zapovijeda oblt. Schwartzom. I oni podnose vatru.

Hptm. Barta sa svojom 1. četom, dotad bataljonska rezerva, time iza ostalih četa, uočava posljednju priliku. “Naprijed, momci, za mnom!”, i već žuri uzbrdo, poguren, na skoro sve četiri; tik za njim njegova četa. One već klonule, iscrpljene i koji su ležali pod žestokom pješadijskom i mg, vatrom povlači za sobom polet jurišnika. Još jednom se uspravljaju na noge, skaču. Iznenada, s lijeve strane, u Talijane udaraju mg. rafali. Jedan mitaraljez iz 27. pomaže kad je najpotrebnije. A sad brzo u prodor… kroz prepreke… nasuprot lete ručne granate… detoniraju… naprijed je hauptmann… nestaje u rovu… ruke ga grabe… ali, već su tamo, bacaju se na neprijatelja i bijesne s golim oštricama. U tom trenutku jedan neprijateljski mitraljez mijenja smijer… kosi po mjestu prodora u nadolazeću plimu. To je trenutak Huse Škorića. Poput zmije klizi ispod prepreke, skače, baca se na alpince… udara… još jednom… i još jednom. Mitraljez šuti. Uzmiču. Dignute ruke… deset, dvadeset i više… Bošnjaci opijeni pobjedom kreću za bjeguncima, skaču… bacaju se… Čuče i jure duž rova koji vodi ka trigonometru Monte Meletta.

Potpuno iscrpljene čete III i IV. bataljona leže ni 40 m od rovova neprijateljskog visinskog položaja. I tu gubici rastu iz minute u minutu, a i tu polubataljon rezervne grupe navaljuje. Prošavši pored iznemoglih, ljudi napreduju iza svog mjr. Payera. I opet neki od najhrabrijih padaju od neprijateljske bočne vatre. Obstit. Duić sad uočava odlučujući trenutak!!! “Brzo, trubaču, sviraj juris, sviraj što možeš!”, i trubač svira juriš, juriš, juris! Signal prihvaća i trubač koji je sasvim naprijed i na noge skaču iscrpljeni Bošnjaci. Sa stostrukom vikom “hura”, s oduševljenjem i posljednjom snagom, skaču na noge koje, mrze, udaraju… bodu… dave… žestoko se hvataju. Dahću… stenju… ubijaju… kotrljaju se niz padinu i koče… najbješnjoj borbi prsa u prsa. Jedva da su uočili dolazak svoje braće iz I. bataljona. Talijani bacaju rezerve u borbu. Dolazeći u gomilama preko sjeverozapadnog obronka, dojurili su i potiskuju naše momke, koji su već sami posljednja rezerva. Snaga malaksaje. Većina oficira je pala ili teško ranjena. Situacija se čini bezizglednom. Još se bore u ljutnji, kao da su izvan sebe i bijesne medu neprijateljima. Ali, nadmoć Talijana raste iz trenutka u trenutak.

Tamo? Jedan povik iz ubijajuće mase, još jedan, i sad se može razumjeti: “Evo i naš oberstleutnant je ovdje”. Nada im se rasplamsava u srcima, snage im iznenada ponovo rastu, hiljadustruko. Njihov oberstleutnant je u najžešćoj tučnjavi. Taj ponos, ta radost, to divljanje… njihov oberstleutnant medu njima! Poput prirodne, elementare sile, Bošnjaci kao da su sad izvan sebe. Izbacili su alpince iz njihovog položaja. Bez pardona, bez milosti. Osam sati i 45 minuta, uvečer. Monte Meletta je osvojena na juriš.

Još za vrijeme zamiruće borbe izbliza, zapovjednici bataljona lično su se trudili da formiraju odjeljenja u pomiješanoj masi. Mogli su se očekivati snažni protuudari Talijana. Raščišćavajući, neobuzdano i jezovito, okolo sebe, među neprijateljima koji su izmicali, naši hrabri momci gotovo da i nisu bili dostupni bilo kakvom drugom naredanju u toj zbrci bitke. Mnogi oficiri su pali i javljao se problem. Ali, opet su se dokazali obični vojnici, feldwebeli, korporali, gefreite i infanteristi. Za kratko vrijeme pošlo im je za rukom da skupe ljude i od njih načine nove borbene jedinice.

Ljudi pionirskog odjeljenja It. Kavčića su za to vrijeme izvlačili i rezali “ježeve” iz djelomično rastrganih prepreka, bacili se na drugu, novu stranu odbrane, upleli nove zamke, zakačili rovove i pokušali svim raspoloživim sredstvima, i to što je brže bilo moguće, liniju tehnički ojačati.

Pregrupiranje, odnosno novoformiranje trupa nije uslijedilo prerano niti provedena dodjela mg. vodova. Već su se žurnim maršem približavale tri čete, na nekih 250 m južno od trigonometra, i još dvije na južnoj padini Monte Melette, zapadno od vrha. Dio odbačenih, smjelih Alpinaca bio se ukopao u rovovima planinskog grebena koji se pružao jugozapadno.

Prvi energični protunapadi su već počeli. Ali, Bošnjaci su se zagriženo borili. Doduše, nekim manjim grupama Talijana je uspjelo doći do rovova, ali unutar nisu ušli. Uz velike gubitke, konačno su se opet morali povući. Ali, gubici i medu Bošnjacima bili su zastrašujuće visoki. Medu mnogim svojim mrtvim momcima počivao je i major. Payer.

Deset sati i 30 minuta, uvečer. Prvi bataljon, pod zapovjedništvom mjr. Glossnera sad se pružao od sedla izmedu Monte Castelgomberto i Monte Meletta do na oko 250 m sjeverozapadno od Monte Meletta (kota 1.824). Na njega su se nadovezali bataljoni III i IV., pod komandom obstlt. Duića, do stjenovitog vrha istočno od kote 1.559. Na toj su se liniji, koliko je to bilo moguće, položaji poboljšavali i stvarale sektorske rezerve. Još je po noći It. Cernoch preuzeo 2. grupu. Prvu grupu vodio je hptm. Barta. Na trigonometru su se nalazili hptm. Groschel i mg. vod It. Kunza. Desno odatle su se ukopali hptm. Glogovac i obit. Schreiner, te ugnijezdio mg. vodlLt. Hocevara. Tako su Bošnjaci “Dvojke” čekali u olujnoj, mrkloj noći nove protunapade Alpinaca. Jedno talijansko mg. odjeljenje pokušalo je zaobići desni bok, ali je pokušaj propao u vatri mg. odjeljenja IV. oblt. Neumanna. Rano 8. juna 1916., Alpinci su još jednom naišli. Ali, opet uzalud. I jedan napad ručnim granatama na trigonometar 1.824 je za protivnika ostao bezuspješan.

U popodnevnim satima Talijani su povukli svoje glavne snages najbližih položaja, a na pomoćnim objektima ostavili samo slabija odjeljenja. Jedan rov koji se nalazio na južnom kraju Monte Melette kojeg je neprijatelj još uvijek držao, u večernjim satima je očišćen i zauzela ga je jedna polučeta. Jedan bataljon Pješadijske regimente br. 27. koji se nadovezivao na lijevom krilu, vješto izvedenim opkoljavanjem nakon kratke neprijateljske protuvatre, zauzeo je Monte Castelgomberto.

U početku je planinski nastavak napada u smjeru Foza morao izostati. Gubici 6. pješadijskog diviziona bili su veliki. Većina je bila sa popisa u 11. brigadi, a posebno u Bosanskohercegovačkoj pješadijskoj regimenti br. 2. Nasuprot tome, protivnik se brzo oporavljao. Doveo je nove rezerve. Sad je trebalo računati s protunapadima velikih razmjera. Doduše, 6. pješadijski divizion je dobio kao pojačanje tri polubataljona 43. streljačke brigade, ali šta je to značilo protiv nagomilavanja snage i sile Talijana?

Posebna teškoća ove za Bosanskohercegovačku regimentu br. 2 tako poznate, ali i krvave bitke proizlazila je iz obostranih gubitaka. Zapažena je, između ostalih, dojava o zarobljavanju 58 Alpinaca pri upadu hptm. Barte na neprijateljski položaj. Na listi uspjeha Regimente, uz zaplijenjena četiri mitraljeza i 1.350 pušaka, stoji i 58 zarobljenih. To znači da od tog trenutka više nije bilo zarobljenih. I slijedeći slučajevi imali su jezivo djelovanje. Tako je premještanjem vatre iz haubica iza neprijateljske linije potpuno uništeno jedno zborno mjesto Talijana. Nekih 400 protivnika izgubilo je život od jedne haubice koja je prethodno stalno prekratko gadala.

Razmjere teških gubitaka postale su očigledne dok su sanitarne patrole čitavu noć pretraživale bojno polje sa ranjenicima i donosile svoj tužni teret na mjesto za pomoć (previjališta). I konačno, kad je “naredbama za pospremanje” sakupljeno mnogo, mnogo osakaćenih mrtvaca, prijatelja i neprijatelja, i poleglo ih se u unaprijed pripremljene skupne grobove.

Tako i danas leže pokopani u podnožju žrtvene planine.

Major Karl Payer, oberleutnant Thomas Schuschnig, leutnant Stanislaus Ecker, fähnrich Julius Palme, fähnrich Ludwig Kupka, kadetten-aspirant August Weissenstein i s njima 202 hrabra Bošnjaka.

Vjerni svojoj zakletvi.

Poštovanje pripada i hrabrim braniocima planine kojima je ona postala sudbinom.

Pedesetjedan oficir i 1.182 vojnika iz talijanskih regimenti 1. i 5. I oni vjerni svojoj zakletvi.

Posebnu pohvalu i posebno priznjanje treba odati i vojnicima. Onima koji su prerasli sebe u neustrašivom jurišu, kao i u opreznom postupanju,

Cak i u ispunjavanju zadataka koji su daleko premašivali njihove normalne mogućnosti.

Ko je ikad mogao i pomisliti da korp. Josef Klein može povesti protunapad? A ipak je bilo tako. Prvo je sa 16. četom (IV. Bh. 2), uz svog bataljonskog zapovjednika mjr. Payera, na juriš osvojio neprijateljski položaj lijevo od kote. Medutim, kad je počeo Žestoki protunapad Talijana, gore je postalo kritično. Ljudstvo, još totalno iscrplieno, počelo je uzmicati i nije više bilo oficira koji bi to mogli spriječiti. S neustrašivošću i odlučnošću bez presedana, pojurio je prema onima koji su uzmicali i uspjelo mu je zaustaviti ih. Ali, ne samo to. Ne! Stao ih je poticati. Stavio im se na čelo i poveo ih u protunapad. Nakon odbijenog protunapada Alpinaca, koji se konačno završilo u krvavoj borbi prsa u prsa, Bošnjaci su se još dugo odupirali. Cak i još dok su neki od njih odnosili na previjalište svog onesviještenog korporala, koji je žestoko krvavio iz rane na glavi.

I pješadinac Serif Miljković, 19-godišnjak iz Kladuše, kotar Cazin, Bosna, mali kavgadžija iz 15. čete IV. bh. 2, imao je velik dan. Na oči fw. Hasana Medića i san. zgf. Mile Dragičevića, mladić je skočio, pun borbenog bijesa i bez naredbe, samo iz ljutnje i mržnje, u cik-cak skokovima uz strmi obronak, na jedan dobro zaklonjen protivnički mitraljez, koji je neprekidno izlijevao svoju smrtonosnu vatru po vlastitoj napadačkoj liniji. Fw. Medić, koji je tek sad postao svjestan ludog čina i shvatio Serifovu namjeru, nije mu davao nikakvu šansu. Zivot mu nije vrijedio pola novčića. Ali, Allah je umiješao svoju volju. Serif se provukao ispod posljednje žičane prepreke, krenuo još malo ulijevo i skočio na posadu s leda. Pun bijesa, sa samim bodežom, sredio je Talijane. Zatim je izvadio oružje iz postolja i jurnio sa svojim plijenom, s pokličem na usnama i uz kišu metaka, do svoje braće. Pritom se više klizao nego što je trčao niz strmu, glatku padinu. Nepovrijeden se vratio svojima. Kasnije, po isteku borbe, hrabri Šerif potražio je svog oberstleutnanta i pred noge mu položio plijen.

Već u prvom napadu je pao obit. Schusching, zapovjednik 9. čete (III. Bh. 2), a i lt. Strohrigl je vraćen ranjen. Još tokom ogorčene borbe prsa u prsa, zapovjedništvo Cetom je preuzeo stbfw. Omer Hasanbašić i pošlo im je za rukom izbaciti protivnika sa položaja.

Slijedećeg dana, oko jedan sahat izutra, 28-godišnji podoficir iz Banje Luke je na vlastitu inicijativu poveo svoju četu usuret žumo nadolazećim talijanskim pojačanjima. U saradnji sa svojim odlučnim zapovjednicima vodova, korporalima Alagom Bagićem i Miloranom Radivojćem, kao i izuzetno smionim gefr. Vučenom Došanovićem, 9. četi uspjelo je potisnuti alpince odvažnim, iznenadnim jurišom i time spriječiti prijeteće opkoljavanje vlastitog desnog krila.

Bio je to borbeni čin koji je svojom hladnokrvnošću i promišljenošću znatno nadilazio horizont podoficirske naobrazbe.

Poseban slučaj neustrašivosti je inf. Camil Rejs, iz 15. čete (IV. Bh. 2). Dodjeljen tek iza 5., linije gorio je od nestrpljenja. Izvan sebe od želje za akcijom, pojurio je, pretekao ostale linije i toliko “zarazio” ljude svojim stalnim ohrabrujućim klicanjem, da su mu se ubrzo priključili svi koji su bili poput njega. Tako se stvorila grupa Bošnjaka posebno željnih borbe i jurnula na srednji mitraljez Talijana, koji im je ležao frontalno i znatno više od njih te nemilosrdno derao po njima. Mrtva i od boli izobličena stvorenja, označavala su put ove ludački smione grupe. Pa, ipak, ono što se činilo nemogućim, uspijelo je. Kao prvi, Camil se baci medu talijanske momke i pokosi strijelce. Ostale su njegovi suborci – dok se trepne okom.

Ali, najveću hladnokrvnost pokazao je pri prvom, s ogromnom snagom izvedenom protunapadu Alpinaca. Ispred svoje linije, stojeći nezaklonjen, pucao je s ledenim mirom, metak po metak, u jednog po jednog Talijana iz mase koja je jurišala. Pri drugom protunapadu, koji je bio još masovniji, njegov angažman i osobnost bili su još više odlučujući. Kad su vidjeli alpince kako jurišaju u ogromnoj nadmoći, a nije bilo nijednog oficira da im izda naredbu, počeli su se kolebati. I upravo u tom trenu inf. Camil Rejs iskoči s raširenim rukama ispred svoje raspadajuće linije. Urlajućim glasom vikne onima koji su oklijevali: “Nijedan Bošnjak ne smije uzmaknuti! Šta će o nama misliti naši očevi! Pobjeći od ovih par Itakera? Nikad, nikad! Radije hiljadu puta umrijeti nego uzmaknuti!”. I, Čudo se dogodilo. Isti oni Bošnjaci koji obično izvršavaju samo naredbe oficira osjećali su da im je dimuta čast. Došli su sebi. Na njihovoj neustrašivosti, tvrdoj istrajanosti i nemilosrdnom načinu borbe razbio se i drugi pokušaj Talijana da ponovo zauzmu svoje stare položaje.

Bilo je i drugih ljudi koji su kao inf. Camil Rejs Često odlučujuće uticali na borbenu situaciju svojim u trenutku smišljenim odlukama. Jedan od njih je bio zgfr. Mijo Brkić, predmajstor u mg. odjeljenju III. i možda najhladnokrvniji od svih mg. predmajstora (strijelac na mašin-geveru) u čitavoj armiji.

Premda je pripadao Bosanskohercegovačkoj pješadijskoj regimenti br. 1. taj valjani mg. strijelac našao se u III. bataljonu Bosanskohercegovačke pješadijske regimente br. 2. Još početkom napada dobio je naredbu da sudjeluje u jurišu na trigonometar sa svojim vodom i pri eventualnom protunapadu Talijana bude odmah na licu mjesta. Već je iz jurišnog položaja, uprkos trajnoj talijanskoj artiljerijskoj vatri, uspio tući dobro ciljanim vatrenim udarima na puškarnice protivničkih mg. položaja. Jedva da je odjeknuo signal za juriš, a već su žurili u ubitačnu trku na greben. Stalno je podsticao ljudstvo koje je nosilo teški teret na još veće napore, pritom ne izdvajajući ni samog sebe. Ispucao bi jedan ili više redenika preko glava hrabrih Bošnjaka u dobro zamaskirana uporišta Talijana. A onda, dalje za svojom grupom. S prvim ljudima napadačke grupe, i on i njegovi ljudi došli su do neprijateljskih rovova. U najdivljijoj tučnjavi, Bošnjaci su izborili metar po metar neprijateljskog položaja, pri čemu se i često bilo bliže porazu nego pobjedi. S posljednjim naporom je konačno pala privremena odluka. Talijani su prepustili svoje položaje i Bosanci su ih zauzeli nakon gušenja posljednjeg otpora.

Još dok su iscrpljeni Bošnjaci razvijali rovove, Brkić je zauzeo položaj sa svojim mitraljezom u jednom plitkom jarku, brzo provukao vruću cijev, rastavio i provjerio zatvarač i uklonio nakupljeni barut. Dodao je novo ulje u mehanizam i oružje je, poput posade, opet bilo u najboljem stanju.

U meduvremenu su Alpinci prikupili rezerve i bacili ih u snažan protunapad na Bošnjake, koji su, doduše, još napredovali, ali im je iscrpljenost već usporila tempo.

Iscrpljeni, odjednom su vidjeli lavinu svježih Alpinaca kako se valja prema njima. Sad su im trebale jasne naredbe oficira.

Ali, njih više nije bilo. Svi su bili ili mrtvi ili ranjeni. U tom trenutku počeo je dolaziti do izražaja osjećaj napuštenosti. Hrabri ljudi, sprva još oklijevajući, a onda sve brže, pošli natrag. Hod se pretvorio u trk i ne dogodi li se čudo, povlačenje će se izroditi u bijeg bez reda. I, Allah je opet stavio svoju ruku.

U trenutku kad su prvi ljudi dojurili do mitraljeza zgfr. Brkića, koji se nalazio u njihovoj liniji, ovaj je podigao mitraljez uvis, pozvao ih i dao im znak migom da zauzmu pravac lijevo i desno pored njegovog mitraljeza, te da se tamo bace na zemlju. Rekao je da trebaju biti mirni i da će on već ostalo srediti. Doduše, zapanjili su se, ali su poslušali njegova uputstva, bacili se i pričekali neizbježan sudar.

Talijani su, sigurni u pobjedu, punim trkom slijedili bjegunce… Brkićevo oružje zaurla. Silovit poklič “Avanti Savoia” im zamre na usnama. Rafali su proždrljivo otvarali prolaze u masi jurišnika i mitraljez kosio kao nikad dotad. Nikakve zapreke u punjenju, nikakvog oklijevanja u dodavanju municije, nikakve pauze, sve se odvijalo kao na poligonu.

Jeza se javila na licima preživjelih Talijana, strah im se uvukap u srce i okrenuše se u strašni bijeg. Praćeni vatrom jednog jedinog mitraljeza i bezuvjetnom voljom za održanjem njegove posade.

Umorni i iscrpljeni Bošnjaci brzo su se pribrali i dali se u potjeru.