Langobardi su germanski narod porijeklom iz Skandinavije. Njihovo osvajanje i naseljavanje Italije u VI stoljeću predstavlja konačan kraj političkih institucija Zapadnog Rimskog carstva. Njihova historija je ostala sačuvana kroz tradiciju. Ova kazivanja su zabilježena u tekstu poznatom kao Origo gentis langobardum, koji potiče iz VII stoleća i u glavnom izvoru za langobardsku historiju, djelu Historija Langobarda od Pavla Đakona sa kraja VIII stoljeća.
Tokom I stoljeća Langobardi su u zajednici sa drugim germanskim plemenim živjeli na području današnje sjeverozapadne Njemačke. U IV stoljeću Velika seoba naroda pokrenula ih je prema jugu. Izvori prenose da su, nakon što je Odoakar 487. godine uništio Rugijce, Langobardi zauzeli rugijsku zemlju na lijevoj obali Dunava nasuprot Noriku. Oko 505. godine su ih potčinili Heruli i prinudili ih da se presele na područje Panonske nizije između Dunava i Tise. Oko tri godine su plaćali danak Herulima, a onda su se oko 508. godine pobunili i potpuno oslobodili.
U narednih 60 godina glavni pokretač langobardskoe vanjske politike bilo je neprijateljstvo prema Gepidima. Justinijan je Langobardima ponudio zemlju u Noriku i zapadnoj Panoniji da bi time napravio protivtežu Gepidima, koji su neprestano uznemiravali krajeve na donjem Dunavu. Langobardi su tokom ove epohe bili vjerni carski federati. Godine 557/8. Avari, koji su stanovali u neposrednom susjedstvu Alana, poslali su u Konstantinopolis Justinijanu svoje prvo poslanstvo. Ono je uspjelo da isposluje godišnji danak u novcu, ali je obavezalo Avare na borbu protiv neprijatelja Carstva. Avari su vodili rat 558. do 560. godine tokom kojeg su pokorili Onoguze, Kurtigure, Utrigure, Zale, Hune i Sabire. Kod Anta su opljačkali bogat plijen i poveli brojne zarobljenike. Langobardski poslanici su upozoravali kagana Bajana da će, ukoliko Langobardi budu poraženi od Carstva i Gepida, moć njihovih neprijatelja porasti, pa će se okrenuti i protiv samih Avara.
Avarski kagan je odugovlačio pregovore da bi postigao što bolje uslove, pa je postavio zahtjeve da Langobardi prije početka vojnog pohoda moraju predati Avarima desetinu stoke koje posjeduju, a poslije pobjede Langobardima pripadamo samo polovina plijena. Najteži uslov je bio da se Langobardi odreknu svih dijelova zemlje Gepida, koja će u cjelini postati avarska. Poslanici kralja Alboina nisu imali drugog rješenja, pa su prihvatili ove avarske zahtjeve. Gepidi su se osjetili ugroženim sklapanjem avarsko-langobardskog sporazuma, pa su se obratili Konstantinopolisu za pomoć. No, novi car Justin II se odlučio za neutralnost.
Prije početka borbi između Gepida i Langobarda, Avari su izvršili upad na gepidsku teritoriju. Gepidi su pokušali da se suprotstave jednom pa potom drugom neprijatelju, ali za to nisu imali dovoljno snage. Već u sukobima sa Langobardima doživjeli su poraz, a kralj Kunimund je poginuo. Od njegove lobanje je langobardski kralj Alboin naredio da se napravio pehar za vino. Drugi dio gepidske vojske, koji je određen da zaustavi prodor Avara, također je bio potučen.Langobardski kralj panonsku teritoriju prepustio Avarima pod određenim uslovima. Poručio im je da će im prepustiti cijelu Panoniju ako Langobardi osvoje Italiju, ali ako ne, onda im Avari moraju vratiti Panoniju. Kako god bilo, Avari su nakon odlaska Langobarda odmah zauzeli Panoniju bez dogovora sa carem.
Langobardsko naseljavanje Italije
Kada su krenuli u osvajanje Italije, sa sobom su poveli saveznike, među kojima su glavni saveznici bili Saksonci. Poslije osvajanja Italije Saksonci su željeli da na svom dijelu zadobijene teritorije žive nezavisno i u skladu sa svojim zakonima. Međutim, Langobardi to nisu dozvolili, nego su zahtijevali da saveznici žive pod langobardskom vlašću i zakonima. Saksonci nisu željeli da se odreknu zakona i običaja svojih predaka, pa su napustili Italiju.
Langobardsko osvajanje Italije počelo je 568. godine i bilo je samo djelomično. Za razliku od Ostrogota, Langobardi nisu nikada vladali cijelom Italijom. Nikada nisu držali Rim i Napulj, a Ravenu su osvojili tek pred pad svog kraljevstva. Italija je u langobardskoj epohi bila podijeljena između carske i langobardske vlasti. Osim toga, teritorije dvije sile nisu bile kompaktne i povezane.
Kralj Alboin je izvršio upad u Italiju 568. godine, a umro je 572. godine. Langobardi su tokom ove četiri godine zauzeli sjever Italije sa ligurskim i venetskim zaleđem. Na samom poluostrvu su osvojili Toksanu i poznata kao vojvodstvo Spoleto. Na jugu su zadobili prostranu teritoriju iz koje je izniklo vojvodstvo Benevento. Za vladavine kralja Agilulfa (590-616) počela je druga faza osvajanja. Međutim, Agilulfov plijen uglavnom su bili gradovi na sjeveru, kao što su Padova i Mantova. Treći period dolazi 40 godina kasnije, tokom vladavine kralja Rotarija (636-652). On je zauzeo primorsku Liguriju. Trideset ili četrdest godina kasnije, beneventanski vojvoda je osvojio Otranto i Apuliju, takozvanu petu Italije.
Neuspjeh Langobarda da zauzmu cijelu Italijupo svemu sudeći se može pripisati njihovoj malobrojnosti, ali postoji još jedna važna činjenica. Naime, Langobardi nisu poznavali pomorstvo. Nikada se nisu otisnuli na more niti izgradili neku flotu. To je bio ogroman nedostatak prilikom napada na gradove kao što su Rim i Ravena.
Langobardsko društvo
Langobardi su napali Italiju bez bilo kakvog obzira prema federatskim obavezama. Došli su kao otvoreni neprijatelji i nisu namjeravali da se nasele u svojstvu federata. Langobardska vladavina i uprava nije bila u vezi sa rimskim institucijama i langobardsko zakonodavstvo upravo to i pokazuje. Zakonik kralja Rotarija, koji je sastavljen sredinom VII stoljeća, sličan je salijskom, dok se razlikuje od vizigotskog i burgundskog zakona, tako da se može reći da je bio potpuno germanski.
Što se tiče odnosa prema Rimljanima, Pavle Đakon navodi: „Ostatak rimskog stanovništva bio je podijeljen među langobardskim hospitima i morao im je plaćati danak trećine plodova sa zemlje“. Drugim riječima, instuticija poznata kao hospitalis obnovljena je u svom starijem obliku. Vlasnici zemlje su morali predavati trećinu svojih proizvoda, a ne odreći se trećine zemlje. Ove mjere su direktno pogodile sve rimske zemljoposjednike. Umjesto njihove zemlje, oni sami su bili podijeljeni među Langobardima, kojima su morali davati trećinu proizvoda, odnosno tribut. Rimski posjednici nisu postali dio langobardske klase aldija ili slugu, već su pripadali klasi langobardskih slobodnih ljudi. Koloni ili sluge su bili uključeni u langobardsku klasu aldija, a rimski robovi su prešli u istovjetnu klasu kao i langobardski robovi. Osnovni princip langobardskog sistema bio je jednoobraznost vlasti. Isti teritorijalni zakoni i uprava važili su za osvojene i za osvajače, koji nisu bili rimski, već langobardski.
U slučajevima kada su vlasnici bili pobijeni ili protjerani, a takvih je bilo mnogo, posjedi su prelazili u ruke vojvoda ili kralja. Vladari su ih davali svojim pratiocima da bi nagradili njihovu službu i obezbijedili njihovu vjernost. To su bila neotuđiva davanja, bez vremenskog ograničenja. Zbog toga je svako darivanje posjeda nekog vojvode umanjivalo njegovu imovinu. Langobardski vladari su vremenom uvidjeli nedostatke ovakvog sistema. Zato je u VIII stoljeću došlo do određenih promjena, pa kralj Liuptrand (712-744) ustupa zemlju na duži vremenski rok. Osim toga, on je ustupao praktično uživanje posjeda, ali bez ikakvog pravnog dogovora ili propisa. Takav posjed se mogao vratiti u bilo kom trenutku, osim ukoliko bi uživalac uspio da dokaže da ga je držao 60 godina.
Komentariši