Od XII stoljeća nastaju nove političke i društvene promjene kojim se učvršćavaju osnove bosanske države. Time se u isto vrijeme stvaraju povoljniji uslovi za razvoj privrednih grana neagrarnog karaktera, u prvom redu trgovine. Osamdesetih godina XII stoljeća pojavljuje se ban Kulin i upravo sa njegovim dobom može se početi sa pisanjem privredne historije Bosne. Tokom njegove vladavine Bosna je doživjela sveopšte blagostanje, koje se najbolje odražavalo na privrednu situaciju, a o tome nam svjedoči ugovor o slobodnoj trgovini koji je ban sklopio sa Dubrovčanima 29. augusta 1189. godine.
Povelja bana Kulina: Povelja bana Kulina zauzima posebno mjesto u historiji Bosne zbog svog državno-pravnog značaja, jer je to prvi međunarodni akt srednjovjekovne bosanske države. Međutim, ona je izvor za privrednu historiju. Na osnovu nje možemo saznati da je u XII stoljeću u Bosni bila prisutna trgovačka djelatnost i da je postojao veliki interes dubrovačkih trgovaca za trgovinu u Bosni. Za razvoj trgovine nužne su određene pretpostavke što nam ukazuje da su postojali prohodni putevi, da je bila obezbijeđena pravna sigurnost, da je Bosna proizvodila robu za izvor, te da je postojalo tržište na kome se mogla uvozna roba plasirati.
Povelja Mateja Ninoslava: U povelji bana Mateja Ninoslava Dubrovniku iz 1240. godine pominju se, pored feudalaca, kmetovi i ljudi. Ista kategorija ljudi se javlja i u povelji iz 1249. godine. U to vrijeme kmetovi su još uvijek bili slobodni seljaci, dok su „ljudi“ po mišljenju većine historičara bili oni koji su vezani za zemlju. U skladu sa mehanizmom feudalnog društva neko je morao da obrađuje vlastelinsku zemlju. Seljaci u Bosni, kao i svuda u feudalnom društvu, poklanjaju se zajedno sa zemljom. Ban Matej je nastojao na sve načine da privuče što više dubrovačkih trgovaca u svoju zemlju. Potvrdio im je povlastice koje su dobili od bana Kulina, te im je novim odredbama još više proširio trgovačke slobode i olakšao uslove poslovanja u Bosni. Tako je ukinuo izam, vansudsku represaliju i utanačio je postupak u slučaju spora između Dubrovčana i domaćeg stanovništva.
Zemljoradnja: Pored toga što Bosna u privredno-geografskom pogledu nije bila poljoprivredna i ravničarska zemlja, ipak je osnova njenog privrednog života bila zemljoradnja. Nažalost, o stanju zemljoradnje imamo malo podataka. Svako selo imalo je svoje područje sa obradivim zemljištem koje je podijeljeno između pojedinih domaćinstava i neobradivih površina koje se koriste zajednički. Zemljište je obrađivano uz pomoć raznovrsnih ručnih alatki i sprava za oranje. Od ručnih alatki na prvom mjestu je motika, koja se sastojala od drvene drške i pljosnatog željeznog sječiva. Postojalo je više vrsta motika različite namjene i težine. Najlakše, oko pola kilograma, koristile su se za rad u vrtovima, a one najteže, od oko 3 kg, za rad u vinogradima. Također, motikama se sitnilo i uzorano zemljište kako bi se pripremilo za sjetvu. Malo podataka imamo o hašovima i lopatama. Lopate su izrađivane od jednog komada drveta i služile su za zgrtanje zrnevlja na gumnu i oslobađanje od pljeve i slame.
Gumno je predstavljalo prostor gdje se obavljala vršidba žitarica i gdje se odvajalo zrnevlje od slame i pljeve. Gumno je bilo ograđeno mjesto, čija je površina bila od tvrdo nabijene zemlje ili popločana kamenom, kako sjeme ne bi propalo u zemlju. Za odvajanje sjemena od klasja najčešće se koristila ljudska snaga. Bio je to izuzetno težak fizički rad i iziskivao je puno vremena, pa se više domaćinstava udruživalo u radu.
Trnokop se koristio prilikom dubljeg prekopavanja zemljišta koje je trebalo osloboditi od korijenja i sitnijeg kamenja. Metalni dio je težio oko 4 kg i bio veoma skup – koštao je koliko i dobar ovan. Osim trnokopa, za određene poslove su bile neophodne i sjekire različitih oblika i težine. Također, zemljoradnicima su bile neophodne i druge alatke kojima je moglo da se žanje žito, kosi trava, orezuje vinova loza, siječe šiblje i sitnije rastine. Za tu namjenu korišteni su srp, kosa i kosir.Srp je prvenstveno služio za žetvu žitarica, bilo je više vrsta i oblika sa glatkim i nazubljenim sječivom. Kosa je korištena isključivo za košenje trave, ne za žetvu žitarica. Kosir je predstavljao veoma korisnu alatku, sastojao se od drvene drške, koja je duža od srpa, a kraća od kose, te od željeznog sječiva koje liči na duži nož, povijen pri vrhu, tako da podsjeća na rep. Pored nabrojanih alatki zemljoradnici su koristili još grablje i vile, napravljene obično od drveta.
Uz korištenje ručnih alatki, zemljoradnicima su bila neophodna i oruđa koja su pokretana snagom stočnih zaprega, kao što su sprave za oranje ili drljače, koja se koristila za sitnjenje zemljišta. Za oranje su korištene dvije sprave: ralo sa simetričnim raonikom i plug sa asimetričnim raonikom. Plug je imao prednje metalno sječivo-crtalo, koje je prosijecalo zemlju da bi je asimetrični raonik lakše okretao niz dasku pluga. Za razliku od pluga, znatno starije ralo moglo je samo da siječe zemlju i da je razgrće na obje strane, ali ne i da okreće brazdu. Oranje plugom bilo je znatno kvalitetnije od oranja ralom. Za pokretanje pluga i rala korištena je volovska zaprega od dva vola. U srednjovjekovnoj Bosni konji nisu korišteni za oranje. Zemlja se orala bar jednom, ali češće dva puta u toku godine. Oranice na kojima se siju žitarice nazivale su se njive ili stupovi, u zavisnosti od veličine i oblika. Od žitarica najkvalitetnija je bila pšenica, sijala se u jesen ozima ili proljeće jara. Na znatnim površinama sijao se i ječam, ozimi ili jari. Obje žitarice koristile su se za ljudsku ishranu, ali se od ječma dobijalo i nešto lošije brašno. Na manjim površinama se sijana i raž, ali uvijek kao ozimi usjev. Sa ciljem povećanja prinosa, prilikom sjetve se miješalo sjeme pšenice sa ječmom ili raži, ali takvo brašno nije bilo kvalitetno. Od žitarica je poznat i ovas ili zob koji se sijao u proljeće.
Hrana: za ljudsku ishranu se u većim količinama koristilo proso, koje strogo uzevši nije žitarica, a sijalo se tokom cijelog proljeća sve do početka ljeta. Pored žitarica, zemljoradnici su sijali i leću ili sočivo, zatim bob, slanutak – vrstu graška, dok se za grah ne može sa sigurnošću tvrditi da se uzgajao u to doba. Gajile su se i industrijske biljke: hmelj (za proizvodnju piva), lan (za izradu jednostavnih i lahkih tkanina) i konpolja, koja se uzgajala na manjim površinama.
Sjetva ozimih usjeva se odvijala tokom oktobra i novembra, a jarih ili proljetnih usjeva tokom marta ili početkom aprila. Žetva ozimih žitarica počinjala je polovinom juna, a proljetnih polovinom jula. Žetva se obavljala ručno uz pomoć srpa. Požnjevene žitarice vezivane su u snopove i ostavljene na njivama nekoliko dana da se prosuše. Vršidba ozimih žitarica vršila se tokom jula, a jarih tokom augusta. Očišćene žitarice zemljoradnici su smještali u gusto pletene koševe, drvene sanduke i ponekad vreće. Prinosi žitarica su zavisili od brojnih faktora kao što su kvalitet oranja, plodnos oranica, kvalitet sjemena, klimatske prilike i veličina njive. Visina prinosa u prosjeka je bila oko četiri puta veća od utrošenog sjemena. Na visinu prinosa je utjecala i plodnost oranica, koje se obično nisu đubrile. Poslije višegodišnje sjetve žitarica na jednoj njivi, zemljište se iscrpljivalo, pa je bilo nužno poduzeti određene mjere. U srednjem vijeku je bio poznat značaj đubrenja za dobru žetvu, ali je veliki problem predstavljala oskudica stajskog đubriva.
Prije svega je vršeno smjenjivanje ozimih sa jarim usjevima, a također su smjenjivane i žitarice po vrstama: pšenica – ječam – zob. Međutim, pošto se radi o žitaricama, njihovo smjenjivanje na istom komadu zemljišta nije zaustavilo smanjivanje plodnosti zemljišta. Stoga se poslije dvije ili više godina korištenja, njiva ostavljala na ugar, odnosno nije obrađivana, sve dok se prirodnim putem ne obnovi plodnost. Obično se ostavljala jedna trećina zemljišta da se odmara, dok su druge dvije trećine obrađivane. Ovakav sistem poznat je kao tropoljni sistem.
Proizvedena količina žitarica nije u cjelini pripadala zemljoradničkim domaćinstvima, pošto je jedan dio pripadao feudalnom gospodaru i vladaru, tj. državi. Ubiranje se vršilo posredno i neposreno. U prvom slučaju feudalac i vladar su dobijali tačno određenu količinu žitarica u vidu desetka od zemljoradnika, dok su u drugom slučaju bili obavezni da svojim gospodarima besplatno obrađuju određene dijelove zemljišta. Uporedo sa ratarstvom u srednjovjekovnoj Bosni se pridavao i veliki značaj uzgoju vinove loze. U vinogradu je tokom godine bilo mnogo poslova: sađenje, đubrenje, okopavanje, orezivanje loze i berba. Tokom proljeća vinograd je trebalo okopati dva do tri puta, vezivati i zalamati izraslu lozu. Postojale su dvije osnovne vrste vinove loze. jedna je davala crno, a druga bijelo grožđe, od čega se dobijalo bijelo i crveno vino. Zemljoradnici su bili dužni da besplatno obrađuju vingorade svojih feudalnih gospodara, a rjeđe da daju određenu količinu proizvedenog vina.
Proizvodnja žitarica: U proizvodnji žitarica učestvovala su četiri elementa: zemlja, sjeme, stočna zaprega i uložena radna snaga čovjeka. Shodno tome, jedna četvrtina tog dobitka od cjelokupne žetve ostvarene na nekom zemljištu pripadala je onome čiji su volovi orali, druga četvrtina zemljoradniku koji je obrađivao zemlju, treća vlasniku zemlje i četvrta se izdvajala za uloženo sjeme. Umjesto uobičajene četvrtine, nekada se raspodjela ostvarene žetve vršila i po principima trećine ili petine.
Žitne jame: Žitne jame, poznate i kao žitnice ili silosi, su važni prateći objekti srednjovjekovnih naselja. Služile su za skladištenje i duže čuvanje zrnaste hrane, prvenstveno zrnevlja žitarica. Žitne jame su bile različitih veličina, s tim što su u zemlju ukopane 1,5 do 2 metra. Unutrašnje površine ukopa su brižljivo obrađene, a najčešće su premazivane glinom koja je potom pečena. U tako pripremljene jame pri dnu su stavljane daske kako bi se vlada akumulirala ispod njih, zatim su žitaricama ispunjavane do grla, a samo grlo je čvrsto zatvarano slamom ili sijenom. Preko toga se stavljala glina i posipao pepeo, da bi se na kraju otvor prekrio drvenim i kamenim kapkom. Ukoliko su žitnice bile unutar kuća, onda je zaštita u vidu kapka bila dovoljna, a ako su bile na otvorenom, iznad jame se pravio dvovodni ili kupasti krovni pokrivač.
Korištenje žitnih jama ukazuje na dobro poznavanje svih njihovih svojstava i prednosti nad nadzemnim žitnicama. U njima su žitarice mogle da opsatnu tokom cijele godine, a po potrebi i znatno duže. Na to je utjecala relativno ujednačena temperatura i konstantna vlažnost. Savremena ispitivanja su pokazala da se u jami dubokoj oko 1,7 metara u toku cijele godine temperatura kreće između 4 i 14 stepeni celzijusa, što predstavlja optimalan uslov za prirodnu konzervaciju žitarica i utiče na stagnaciju razvoja mikroogranizama u zrnevlju. Slične uslove pružalo je i odsustvo zraka, što se postizalo punjenjem jame do vrha i čvrstim nabijanjem. Održavanju minimalne vlage doprinosila je i dobra izolacija unutrašnjih površina ukopa, te izbor suhog i ocjeditog zemljišta. Bez obzira na poduzete mjere, prisustvo vlage je uticalo da zrnevlje vremenom nabubri, ali ne i da proklija. Nakon vađenja iz zemlje, prije upotrebe moralo se dobro posušiti. Čuvanje žitarica u jamama predstavljalo je i zaštitu od pljačke i krađe, a čvrsto zatvoreno grlo zasuto pepelom, u novije vrijeme i krečom, pružalo je zaštitu i od žižaka, miševa i drugih štetočina.
Vodenice: Za mljevenje žitarica koristile su se vodenice. Princip rada vodenice zasniva se na iskorištavanju mehaničke snage vode. Pomoću vode, koja je dolazila jazom, pokretao se vodenički kamen (žrvanj), na kojeg je iz koša padalo žito i mljelo se. Ovo je tip vodenice potočare, a pored njega su postojale i vodenice na velikim rijekama, pa je sama rijeka pokretala veliki točak. Žrvanj je kamen kojim se melje, ali se žrvnjem nazivao i mlin koji je pokretan mehaničkom snagom ljudi ili stoke. Ovi mlinovi su bili značajni u bezvodnim krajevima gdje se voda nije mogla koristiti kao snaga za pokretanje vodenice.
Voćarstvo: Svako domaćinstvo se trudilo da pored svoje kuće ima i zasađenu poneku voćku, da bi obogatilo svoju ishranu. Voćke su zauzimale mnogo veću površinu na vlasteoskim posjedima, s obzirom na to da su vlasteoski dvorovi bili veliki potrošači voća. Pored svježeg, koristilo se i sušeno voće (hošaf), koje je izuzetno hranjivo i ima veliku kaloričnu vrijednost. Od voća se najviše uzgajao orah, dud, kruška, šljiva, trešnja, jabuka dunja i kajsija. U primorskim oblastima se uzgajalo i južno voće, kao što je badem, limun, nar i narandža, a njega su trgovci dopremali u Bosnu. Voće se, kao i povrće, koristilo još i za liječenje raznih bolesti.
Vrt: Vrt je komad zemlje, obično ograđen, na kome se u srednjem vijeku prvenstveno uzgajalo povrće, ali je ponekad znala biti i neka voćka. Bilo je to malo parče zemlje koje se nalazilo uz okućnicu zemljoradničkog domaćinstva, nasljanjajući se na njegovo ekonomsko dvoršite, sa kojim je činilo cjelinu. Kuća i vrt su bili osnova za trajni boravak i opstanak zemljoradničke porodice. Vrtovi su se nalazilo i u neposrednoj blizini gradskih naselja, kao i u njihovim podgrađima. Uglavnom je vlastela bila ta koja je posjedovala vrtove.
Zavisno stanovništvo: Stanovništvo srednjovjekovne Bosne koje se bavilo poljoprivrednim djelatnostima može se podijeliti u dvije glavne kategorije: stočare i zemljoradnike. Najveći dio srednjovjekovnog bosanskog stanovništva se bavio agrarnim djelatnostima. Zavisno stanovništvo se nije bitno razlikovalo po svom položaju u bosanskom društvu, nego je osnovna razlika među njima bila u načinu sticanja životnih dobara. U ovaj dio stanovništva se ubrajaju zavisni seljaci (zemljoradnici), stočari i robovi.
Slobodno seljaštvo: Prilikom proučavanja slobodnog seljaštva u Bosni javlja se veliki problem – nedostatak historijskih izvora. Stoga ne znamo kako je tekao proces pretvaranja slobodnih seljaka u zavisne ljude. Ni u jednoj europskoj državi slobodni seljaci nisu potpuno pali u veze lične i nasljedne zavisnosti. Gotovo svugdje su se očuvali veći ili manji zemljišni posjedi, pa je za pretpostaviti da je tako bilo i u Bosni. Jedino se sa sigurnošću može konstatovati da je broj zavisnih u odnosu na slobodne seljake bio mnogo veći.
Baština: Poveljom bana Stjepana II Vukoslavu Hrvatiniću darovane su župe Banica sa Ključem i Vrbanja sa Kotorom. To je prvi pouzdani podatak o postojanju baštine, glavnog oblika bosanskog feudalnog posjeda. Baština je nasljedni posjed u srednjovjekovnoj Bosni i Srbiji. Riječ baština nastala je od riječi bašta što znači otac, pa se može prevesti kao babovina ili očevina. U poveljama bosanskih vladara za baštinu se koriste termini plemenito i plemenština. Vojnom službom vlastelin je sticao pravo na neograničeno, trajno vlasništvo baštine. Vladar nije mogao silom oduzeti baštinuvlastelinu, već se to moglo desiti jedino u slučaju nevjere, odnosno izdaje. Prije svega baštine su sigurne, bez obzira ko ih posjeduje. Posjednici baština su mogli njima slobodno raspolagati, mogli su ih prodati, pokloniti ili dati u miraz. Poslije smrti posjednika, baštinu su nasljeđivali muški i ženski potomci. Ukoliko baštinik nije imao nasljednika, posjed su nasljeđivali njegovi najbliži rođaci. Nadgrobni spomenici, stećci, često svjedoče da je pokojnik sahranjen „na svojoj baštini“ ili „na svojoj zemlji plemenitoj“.
Zavisni seljaci: Zavisni seljaci u izvorima se najčešće pod imenom „ljudi“, dok se izraz kmet rijetko sreće. Zemljište koje je feudalac dodijelio porodici zavisnog seljaka na obrađivanje se zvalo kuća. U poveljama bosanskih vladara i vlastele se spominju sela sa nekoliko, čak i do stotinu kuća. Izvori navode da su zavisni seljaci čvrsto vezani za zemlju svojih gospodara i da je nisu mogli napustiti bez njegovog dopuštenja. Kmetovi su živjeli u teškim životnim uslovima, pa su iz Bosne bježali na teritoriju Dubrovačke republike, gdje su uslovi bili povoljniji.
Na porostoru srednjovjekovne Bosne zemljišni odnosi nisu bili jednostavni, a u mnogo čemu su ostali nejasni. Zbog nedostatka sačuvanih izvora, pitanja vezana sa zavisno seljaštvo, režim feudalne eksploatacije, organizaciju i strukturu vlastelinstva predstavljaju najtamniji dio srednjovjekovne bosanske historije. Jedino se sa sigurnošću može konstatovati da je seljaštvo u Bosni živjelo u teškim uslovima. Samo su robovi imali teži položaj od seljaštva.
Stočarstvo: O privrednoj strukturi i proizvodnji bosanskog sela saznaje se nešto pobliže tek kada određeni proizvodi postaju predmet trgovine i izvoza. Stoga su podaci iz arhiva u Dubrovniku jedini izvori za proučavanje ne samo trgovačke, već i poljoprivredne proizvodnje u Bosni. Već u najstarijim knjigama iz arhiva u Dubrovniku, sa kraja XIII stoljeća, spominje se izvoz voska i suhih koža iz Bosne. To su prvi podaci o stočarstvu i pčelarstvu srednjovjekovne Bosne. Veliki broj stanovnika iz primorskih gradova, a naročito Dubrovnika, davao je svoju stoku na pripašu stanovnicima iz zaleđa. Ovi su je čuvali, a ostvareni dobitak i nastalu štetu dijelili prema ranije sklopljenom dogovoru sa vlasnikom stoke. Pod pojmom dobitak se podrazumijeva stočni podmladak sa jedne strane, te prihod u vidu mlijeka, sira, vune i sličnog sa druge strane. Po kojem principu se dijelio ostvareni dobitak zavisilo je od vremena, oblasti i običaja, a naročito od ugovora sklapanih između vlasnika koji su davali svoju stoku i pastira koji su je čuvali.
Na Pelješcu je, prije pripajanja Dubrovniku 1333. godine vladao običaj da vlasnici stoke dobijaju dvije trećine prihoda, a pastiri jednu. Kada su ovi krajevi ušli u sastav Dubrovačke republike, vlada je donijela odluku da vlasnik treba dobiti tri četvrtine, a stočar tek jednu četvrtinu dobitka. Ta odredba se nije dugo održala, jer je stoke bilo mnogo, a stočara mala, pa se počela uvoditi polovina kao princip u podjeli cjelokupnog dobitka. Princip polovine u podjeli dobitka, osim Pelješca, postao je preovladavajući i u drugim krajevima dubrovačkog zaleđa (Konavlju, Trebinju, Popovu…), ali je ipak zavisio od međusobnih dogovora vlasnika i pastira.
Vuna: Vuna je predstavljala osnovnu sirovinu u domaćoj radinosti od koje su pravljene tkanine za odijela i pokrivače. Zahvaljujući bogatim pašnjacima i rijekama, u Bosni su bili veoma povoljni uslovi za razvoj stočarstva. Najveći vlasnici stoke su vladar i vlastela, a od stoke najbrojnije su bile ovce. S obzirom na broj ovaca, moralo je biti značajnih viškova vune, ne samo na vladarskim i vlastelinskim posjedima, nego i po vlaškim katunima. Zato je vuna predstavljala jedan važan izvozni proizvod. Još od najranijeg vremena, pored stoke i stočarskih proizvoda, vlasi iz okolnih katuna su na dubrovačkoj tržnici prodavali i vunu. Tu je povremeno i vlastela iz zaleđa prodavala svoje viškove vune, a dopremali su je i dubrovački trgovci koji su je kupovali direktno od proizvođača. Uz to su i vlasi ugovarali sa poslovnim Dubrovčanima da im od svoje vune proizvode što veće količine tkanine, što su Dubrovčani dalje koristili za trgovinu u gradu ili za izvoz. Kada je početkom XV stoljeća u Dubrovniku počela manufakturna proizvodnja vunenog sukna, opala je potražnja za vunom iz zaleđa, jer je bila slabog kvaliteta, a umjesto nje uvozila se merino vuna iz Španije i Italije.
Pčelarstvo i vosak: Najtraženiji proizvod pčelarstva u srednjem vijeku je bio vosak. Vosak se obično dobijao tako što se saće iz kojeg je med iscijeđen istopi, a zatim pod pritiskom procijedi kroz platno ili slamu. U prometu se javlja kao sirov, nepročišćeni, i kao čisti, pročišćeni vosak. Sirovi vosak je predstavljao samo pretopljenu i procijeđenu voštinu koje je sadržavala dosta nečistoća. Da bi se dobio fini vosak, morao se nekoliko puta pretapati i cijediti dok se ne odstrane sve nečiste primjese. U procesu prečišćavanja koristilo se sirće i crvena udika.
Cijena čistog voska na tržištu je bila znatno veća od cijene sirovog voska. Trgovci voskom su nabavljali sirovi vosak, a zatim ga prerađivali u fini i dalje prodavali, te su tako postizali dobit. Pored žutog, prečišćenog voska, na tržište je iznošen i bijeli izrađeni vosak, dobijen prirodnim izbjeljivanjem na suncu. Razvijeno pčelartvo u Bosni i Srbiji obezbjeđivalo je proizvodnji voska visoko mjesto u privredi ovih zemalja. Vosak je imao sve odlike unosne trgovačke robe: postojala je velika potražnja za njim, lahko se oblikovao i transportovao, otporan je na vanjske uticaje. Vosak je mjeren litrima i to debelom mjerom, a na veće količine tovarima salmas. U izvoznoj trgovini Bosne i Srbije vosak je dolazio odmah iza proizvoda rudarstva. Mada su se trgovinom bavili i domaći ljudi, najveće količine su izvožene posredstvom dubrovačkih trgovaca. Izvoz voska je naročito povećan od početka XV stoljeća, a najveći dio izvezenog voska slao se na italijanska tržišta. Od voska su se najviše proizvodile svijeće.
Svijeća je bio obavezan predmet u ritualima i svetkovinama vjerskog karaktera, koji su činili važan dio društvenog života srednjovjekovnog čovjeka. Također, svijeće su imale i veliki značaj kao sredstvo rasvjete. U manjoj mjeri vosak se koristio i u druge svrhe: u medicini, za proizvodnju pečata, kao materijal za pisanje u obliku voštanih tablica itd.
Radionica za preradu voska u kojoj se sirovi, neprečišćeni vosak prerađivao u čisti, fini vosak, zvala se voštana kuća. Najbrojnije vijesti o radionici za preradu voska potiču iz Dubrovnika, budući da su dubrovački trgovci igrali najveću ulogu u izvozu balkanskog voska na italijanska tržišta. Svaki posjednik sirovog voska mogao je, uz plaćanje određenog procenta, da ga preda na prečišćavanje u voštanu kuću. Radionice za preradu voska su postojale i u Bosni, a vještinu prečišćavanja voska prenijeli su i proširili, po svemu sudeći, upravo pomorci. Vjerovatno je da su ovakve topionice nastale tamo gdje su bila središta trgovine voskom. Njihov broj se povećavao uporedo sa povećanjem prometa voska iz Bosne, naročito u XV stoljeću. Dubrovčani su se žalili da se vosak počeo pretapati u Bosni, na trgu Drijeva i drugim mjestima, što ranije nije bio slučaj. U europskom dijelu Osmanskog carstva tokom XVI stoljeća pominju se brojna voskarska sjedišta, kao što su Srebrenica, Foča i Goražde. Sasvim je izvjesno da se u mnogima od njih običaj prerade i trgovine voskom oslanjao na stanje zatečeno prilikom osvajanja. Za Foču i Goražde nema sumnje, jer su to bila glavna središta trgovine bosanskim voskom u XIV i XV stoljeću. Preradom svijeća bavile su se posebne zanatlije: svjećari, voštijeri i apotekari.
Komentariši