Rudarska proizvodnja, koja predstavlja osnovu postanka i razvoja bosanskih gradova, sve više je napredovala tokom prve polovine XV stoljeća. Pri tome treba uzeti u obzir činjenicu da je u cijeloj Europi sredinom XIV stoljeća došlo do zastoja u eksploataciji rudnika. Uporedo sa opadanjem rudarske proizvodnje u većini europskih rudnika, zavladala je na europskom tržištu oskudica i ujedno je porasla potražnja za plemenitim metalim, posebno za srebrom. Svakako da se situacija na europskom tržištu morala odraziti na rudarstvo srednjovjekovne Bosne, na taj način što je dala snažan podsticaj lokalnoj proizvodnji.
Ovdje su Dubrovčani odigrali presudnu ulogu posrednika, pojačavajući izvoz srebra iz Bosne na prekomorska tržišta. Bosanski vladari su podržavali eksploataciju rudnika kako bi sebi obezbijedili velike izvore prihoda. Također, to su činili i bosanski feudalci, kada je neki rudnik bio na njihovom posjedu. Zbog toga su i jedni i drugi, proširivanjem trgovačkih veza i na druge načine, podržavali razvoj rudarstva, a time ujedno i trgovine. Nesređene unutrašnje prilike, naročito početkom XV stoljeća, kao i povremeni upadi osmanske i mađarske vojske, nisu u većoj mjeri ometali ovakav razvoj bosanske privrede. Tako su u prvoj polovini XV stoljeća postojali veoma povoljni uslovi za dalji privredni uspon gradskih naselja, naročito u srednjem Podrinju i srednjoj Bosni, koja su se razvijala zahvaljujući napretku rudarstva.
Početkom XV stoljeća Bosna je izgubila Srebrenicu, tako što ju je mađarski kralj Sigismund 1411. godine poklonio srpskom despotu Stefanu Lazareviću, a zatim je ona došla pod osmansku vlast na nekoliko godina. Kralj Stjepan Tomaš je u maju 1444. oslobodio Srebrenicu osmanske vlasti, ali je u nekoliko navrata opet dolazilo do smjene vlasti, pa je postojala čas bosanska, čas srpska vlast, sve dok ponovo nije pala pod osmansku vlast. Sva ova politička zbivanja nisu ometala dalji uspon Srebrenice, tako da je proizvodnja rudnika bila u stalnom porastu. Uz rudarstvo se intenzivno razvijala i trgovina. Domaći ljudi iz Srebrenice nisu imali potrebe kao ranije da idu u Dubrovnik rad podizanja kredita, jer im je bilo omogućeno da posluju na licu mjesta sa Dubrovčanima koji su tu nastanjeni. Privučeni izgledima za dobru zaradu, Dubrovčani su se sve više okupljali u Srebrenici. Njihovo naselje u Srebrenici bilo je jedno od najjačih dubrovačkih naselja u balkanskom zaleđu. Bavili su se trgovinom srebra, tkanina i ostalih sirovina. U Srebrenici su pustili duboke korijene, podizali su kuće, kupovali rudarska okna, mlinove i druge nekretnine.
Podaci o broju dubrovačkih zanatlija, dužini njihovog boravka i vrstama zanata kojim su se bavili, dovode do pouzdanog zaključka da je zanatstvo bilo također razvijeno. Djelatnost domaćih zanatlija u Srebrenici, kao i u drugim gradskim naseljima, ostala je bez vidljivog traga u pisanim izvorima, jer domaći zanatski proizvodi nisu bili predmet trgovačke razmjene. Srebrenica je nesumnjivo pored rudarskog i trgovačkog, bila važan zanatski centar također. Veliki značaj Srebrenice ogleda se i u privrednom aktiviranju čitave oblasti kojoj je ona bila sjedište. Bila je jak potrošački centar, pa je na taj način podsticala razvoj raznih djelatnosti u svojoj okolini. Sa privrednim procvatom srednjeg Podrinja uveliko su oživjeli putevi koji su vodili kroz ovu oblast. Preko ovog područja odvijao se intenzivan tranzit, posebno u pravcu Mađarske i Srbije, što je dovelo do formiranja novih karavanskih stanica.
Među njima po svom značaju prednjači podgrađe Zvornika (srednjovjekovnog Zvonika), važnog grada na Drini, koji je vjerovatno dobio ime po zvoniku lokalnog franjevačkog samostana. Zvornik se prvi put spominje u izvorima 1410. godine, ali je vjerovatno podignut znatno ranije. Ubrzo se tamo formirala veoma jaka dubrovačka kolonija, čije se postojanje može pratiti od 1415. do 1432. godine. Prema imenima utvrđenim u sudskim komisijama ovo naselje je imalo oko 640 članova. Prvenstveno je Srebrenica i blizina njenih rudnika povoljno uticala na okupljanje Dubrovčana i privredno aktiviranje Zvornika. Koliko su Dubrovčani bili vezani za Zvornik svjedoči nam činjenica da su tu podizali kuće, koje su im istovremeno služile i kao magaze, kupovali su nekretnine u samom podgrađu Zvornika i u njegovoj bližoj okolini. Kao razvijeno gradsko naselje, Zvornik je bio privlačan ne samo za trgovce, nego i za zanatlije.
Povoljan geostrateški položaj Zvornika na raskrsnici važnih puteva za Bosnu, Srbiju i Mađarsku također je doprinio njegovom usponu. Zvornik je uistinu postao polazna tačka za trgovinu, koja je bila osnova za njegov razvoj u veoma važno trgovačko središte srednjeg Podrinja, u vremenu između 1410. i 1430. godine. Trgovački dokumenti iz prve polovine XV stoljeća registruju dalje povećanje izvoza olovne rude, koja se najviše dobijala u Olovu i okolnim rudnicima. Bilo je dana kada su u Dubrovnik stizali karavani od po tri stotine konja, natovareni olovom, koje je uglavnom dolazilo iz rudnika u Olovu. Trgovina olovom bila je organizovana tako da prisustvo Dubrovčana nije bilo neophodno. Ta trgovina nije bila monopol Dubrovčana, pa su se domaći ljudi njome bavili i svojim kreditorima donosili olovo u Dubrovnik, a kredit su također otplaćivali u olovu.
Na razvoj Olova je uticao povoljan položaj na saobraćajnicama koje su od Jadrana vodile u Zvornik i dalje u Mađarsku i Srbiju. Uz rudnik se razvila i trgovina, na šta ukazuje carina, koja je bila jedna od poznatih na bosanskoj teritoriji. Ona je naplaćivana i na promet robe koja se prenosila preko Olova i na izvoz same rude. Kada je kraljevska vlast oslabila, prihode od olovske carine ubirala je porodica Pavlović, jer se ovaj rudnik nalazio na njihovoj teritoriji. Predstava o samom naselju je prilično neodređena, jer u Olovu nije došlo do formiranja dubrovačkog naselja, a ni domaći trgovci nisu dovoljno razvili trgovačku djelatnost. Rudnik olova je bio vrlo aktivan i tu je morao biti angažovan znatan broj naseljenih rudara. Od početka XV stoljeća Olovo je dobilo i svoju tvrđavu, što je bio slučaj samo sa važnijim i razvijenijim naseljima, uz koja su se utvrđenja podizala naknadno, radi njihove odbrane.
Već u XIV stoljeću domaći ljudi iz Prače isticali su se u trgovini olovom. Početkom XV stoljeća povećan je izvoz olova iz ovog trga. Nejasno je kako su ti trgovci dolazili do olova, jer nema podataka o tome da je u Prači ili njenoj okolini bilo olova. Vjerovatno da je najveći dio olova poticao iz rudnika Olovo, koji se, kao i Prača, nalazio na teritoriji Pavlovića. U prvoj polovini XV stoljeća, upravo zahvaljujući trgovini olovom, Prača se razvila u jedan od najvećih trgova bosanske države.
U srednjem dijelu Bosnu, najznačajniji centar postao je Podvisoki. Visoko je bilo trgovačko središte skromnih razmjera sve do devedesetih godina XIV stoljeća, kada se zapaža veća živost, najprije po jačoj djelatnosti domaćih ljudi. Neki od njih su izabrani za dubrovačke građane, što svjedoči o njihovom poslovnom uspjehu. Dubrovčani se javljaju u sve većem broju, naročito od 1412. godine, kada je nastalo dubrovačko naselje u Visokom, koje se razvijalo sve do 1433. godine. U tom vremenu u Visokom je boravilo 370 Dubrovčana, tako da je ovo naselje bilo jedno od najjačih dubrovačkih naselja u srednjovjekovnoj Bosni. Tokom prvih trideset godina XV stoljeća Podvisoki je doživio snažan privredni uspon, pa je prerastao u upravni centar bosanske države. Već je u XIV stoljeću Visoko bilo povremeno boravište bosanskih vladara, ali se tek na prijelazu u XV stoljeće bosanski vladari, među njima najprije kralj Ostoja, ozbiljnije vežu za Visoko i od njega prave svoju glavnu rezidenciju. Tu je kralj primao dubrovačke i mletačke poslanike i po potrebi izdavao povelje. Kako se obično stanak održavao u onim mjestima gdje je bio vladarev dvor, to se u ono vrijeme održavalo i u Visokom. Kralj Tvrtko II je također većinom stolovao u Visokom.
U carinarnici koja se nalazila u Visokom, kao u svim prometnim mjestima, spominju se izričito carinici bosanskog kralja. Tako je početkom XV stoljeća Visoko postalo političko sjedište u kojem su obavljani državni poslovi. Za razvoj Visokog bio je značajan i povoljan topografski položaj, jer je grad strmim brijegovima bio prirodno zaštićen. Čvrsti bedemi utvrđenja pružali su trgovcima neophodnu sigurnost u slučaju opasnosti. Visoko je bilo i stjecište važnih puteva, od kojih je jedan dolinom Bosne povezivao srednju Bosnu sa Panonskom nizijom, a drugi ušće Neretve sa srednjim Podrinjem. Tajna privrednog uspjeha Visokog, odnosno privlačnosti za Dubrovčane, ogledala se prije svega u tome što se Visoko nalazilo u blizini srednjobosanskog rudarskog bazena i Olova.
Na osnovu podataka iz Dubrovačkog arhiva dolazimo do zaključka da je Podvisoki postao poznat i razvijen trg na kome se nabavljalo srebro i njime trgovalo. Interesantan je podatak iz 1434. godine kada je grupa Dubrovčana išla u Podvisoki da kupe pola tone srebra. Podvisoki je postao važan trgovački centar iz kojeg se roba nije samo izvozila, već je porastao i uvoz robe. Tokom prvih trideset godina XV stoljeća u Visoko je uvezeno 58 tovara tkanina, 73 tovara tkanina i mrčarija, 635 tovara soli. Tako je Visoko bilo i jako potrošačko središte.
Tridesetih godina XV stoljeća desile su se krupne promjene koje predstavljaju novu etapu u razvoju bosanskih gradskih naselja. Fojnica, smještena u brdima, kroz koja nisu vodili važni putevi niti prolazili karavani, od sredine XIV stoljeća se razvila zahvaljujući rudnicima srebra. Njen razvoj je tekao sporo sve do tridesetih godina Xvstoljeća. Od 1430. do 1450. godine došlo je do naglog razvoja Fojnice. Dubrovčani su se zadržavali u sve većem broju, tako da ih je u navedenom periodu bilo ukupno 365 članova. Neki Dubrovčani su u Fojnici preminuli, ostavili testamente, a drugi se se toliko udomaćili da se za njih govorilo da su iz Fojnice. Budući da je prisustvo velikog broja Dubrovčana uvijek označavalo i privrednu razvijenost jednog mjesta, možemo ustanoviti da je poslije tridesetih godina XV st. Fojnica uz Srebrenicu bila među najrazvijenijim gradovima u Bosni. Uporedo sa odumiranjem Visokog, podiže se Fojnica, koja se razvila u najjači rudarski i trgovački centar srednje Bosne. Trgovina srebrom privukla je veliki broj Dubrovčana u Fojnicu. Zanimljiv je podatak da su brodovi natovareni isključivo bosanskim srebrom odlazili za Veneciju.
U Fojnici je radila kovnica novca, koja se obično nalazila u važnijim i razvijenijim rudarskim centrima. U Fojnici se ustalila i trgovačka četvrt i otvorene su mnoge radnje za maloprodaju razne robe. Uz rudarstvo i trgovinu, stvoerni su povoljni uslovi za razvoj zanatstva. Ima više podataka o djelatnosti dubrovačkih zanatlija, prije svega krojača i zlatara (kovanje novca). Djelatnost domaćih zanatlija bila je veća nego što je zabilježeno u sačuvanim izvorima.
Polovini XV stoljeća pripada „sjajno doba Srebrenice“, kada je ona dostigla svoj vrhunac. Naročito od tridesetih godina XV stoljeća rudarska proizvodnja je u stalnom porastu, što se opaža po ogromnom izvozu srebra. Izgleda da je Srebrenica imala i svoj gradski statut, kao i svi razvijeniji gradovi onog vremena. Nagli uspon rudarskih mjesta vremenski se poklapa sa odumiranjem Zvornika i Visokog, koji su do 1430. bili glavni centri bosanske trgovine. Naravno, ove dvije pojave su bile međusobno povezane. Krupne promjene u privrednom životu srednjovjekovne Bosne imale su za posljedicu povlačenje dubrovačkih trgovaca iz Zvornika i Visokog, te prelazak u Fojnicu i Srebrenicu. To je istovremeno dovelo do propadanja Visokog i Zvornika, a uspona Fojnice i Srebrenice.
Tridesete godine XV stoljeća predstavljaju značajnu prekretnicu u razvoju gradskih naselja, koja je neposredno povezana sa porastom rudarske proizvodnje. Tokom prve polovine XV stoljeća rudnici plemenitih metala u srednjovjekovnoj Bosni su u usponu, za razliku od europskih rudnika u kojima proizvodnja srebra vidno opada. Husitski razovi su izazvali novo opadanje europske proizvodnje, pa je vrlo velika potražnja srebra na europskom tržištu, tridesetih godina XV stoljeća, potakla dalji porast proizvodnje u bosanskim rudnicima plemenitih metala.
Humska zemlja i primorski krajevi
U odnosu na ostale dijelove bosanske države, Humska zemlja i primorske oblasti su imali sasvim drugačiji privredni razvoj. Kroz ovo područje, dolinom Neretve, išao je glavni drum u istočnu i sjevernu Bosnu, a zatim dalje u Srbiju i Mađarsku. Tek je početkom XV stoljeća porastao promet na ovom području, kao posljedica privrednog uspona Visokog i intenzivnije eksploatacije srednjobosanskog rudarskog bazena.
Konjic se češće spominje u izvorima početkom XV stoljeća, naročito u vezi sa prijevozom robe, u kojem je još u vrijeme kralja Tvrtka bila uspostavljena carina. Zbog živog trgovačkog prometa u Konjicu su bile podignute kraljeve kuće, ustvari svratišta, u kojima su se odmarali putnici i odlagala roba. Jedno takvo svratište držao je neki pataren. Inače se naselje Konjica, koje se ponekad naziva i Neretva, prostiralo sa obje strane rijeke Neretve.
Posebno zanimljiv je slučaj glavnog grada Huma, Blagaja, grada sa najjačim i najstarijim tradicijama na ovom području. Grad Bona spominje još u X stoljeća Konstantin Porfirogenit. Konstantin Jiraček je utvrdio da je Blagaj slavenski naziv grada Bone. Tu su bosanski vladari još od vremena kralja Tvrtka izdavali svoje povelje, a tokom prve polovine XV stoljeća Blagaj je postao važno uporište porodice Hranića-Kosača. U Bišću je početkom XV stoljeća bila upostavljena carina na robu koja se prenosila na lijevu obalu Neretve. Pored važne uloge Blagaja kao upravnog centra, osim pomenutih carina, nema drugih znakova privrednog buđenja Podblagaja, njegovog podgrađa.
Po svom geografskom položaju Drijeva ulazi u sastav Huma, ali je oduvijek predstavljalo privredno središte jedne mnogo prostranije oblasti. Još više su se Drijeva razvila u prvoj polovini XV stoljeća, uporedo sa usponom trgovačkih centara i bosanske privrede u cjelini. Početkom XV stoljeća došlo je do porasta izvoza iz bosanskog zaleđa u Drijeva tako da je ovaj grad na taj način postao prava luka za izvoz iz Bosne. Pored Dubrovčana u Drijevima je bilo trgovaca iz ostalih dalmatinskih gradova, a iz Italije su najčešći bili Mlečani. Privredni značaj i strateški položaj Drijeva su bili česti razlozi sukoba između Venecije i Dubrovnika. Kasnije su se za vrijeme sukoba Dubrovnika i hercega Stjepana Vukčića Mlečani nakratko domogli Drijeva. U periodu slabljenja centralne vlasti Drijeva je samo nominalno pripadala bosanskom kralju, a stvarnu upravu je imala vlastela. Najzad se ustalilo da najkrupniji bosanski feudalci dijele između sebe prihode od zakupnine drijevske carine.
Drugi bosanski trgovački centar na obali, Novi u župi Dračevici, nije se mogao po svome značaju mjeriti sa Drijevima. Početkom XV stoljeća nije došlo do jačeg privrednog razvoja Novog, mada je Sandalj Hranić nekoliko puta pokušavao da tu ponovo oživi tržište soli. Do snažnije privrednog razvoja u Novom dolazi u doba hercega Stjepana, koji nastoji da od Novog, svog omiljenog zimskog boravišta, stvori snažan trgovački centar. Tu je osnovao tkačku manufakturu koju je imao samo Dubrovnik od svih primorskih gradova na istočnoj obali Jadrana. Tkaonica u Novom je u proljeće 1449. počela sa radom, a protiv nje su protestovali Dubrovčani. Iz hronike Broljo da Lavela saznajemo da je herceg Stjepan u osnivanju tkaonice imao stručnog savjetnika, Roberta dale Koltra iz Riminija. Sa namjerom da pokrene privrednu djelatnost u Novom, herceg Stjepan je prije svega morao poduzeti mjere za uvećanje broja stanovnika.
Da bi privukao susjedno stanovništvo, herceg je davao razne povlastice. Nudio im je visoke zarade, davao zajmove, privilegije, pružao pomoć pri izgradnji kuća i oslobađao ih od dadžbina na nekoliko godina. Ove mjere nisu donijele željene rezultate, pa je herceg bio prinuđen poduzeti nove mjere. Objavio je da doseljenici u Novi neće biti proganjani zbog dugova, štaviše i ljudi koji su počinili krađu mogli su slobodno stanovati u Novom. Posljednja mjera bila je efikasna, jer se doselio veliki broj Dubrovčana i Kotorana. Zbog tga su se stanovnici Kotora sa pravom plašili da će Novi prerasti u veliki grad koji bi mogao ugroziti i Kotor.
Hercegova namjera da od Novog stvori moćan centar nailazila je na poteškoće. Doseljenici u Novi nisu imali velikog kapitala, pa se herceg sam morao brinuti oko nabavke vune i pribora za bojenje. U tome je imao velikih problema jer je grad predstavljao konkurenciju Dubrovniku i Veneciji, pa su ovi otežavali nabavku sirovina. Zato je herceg morao nabavljati vunu na drugim mjestima, prije svega u Južnoj Italiji i na teritoriji kralja Alfonsa. Osim tkaonice, herceg Stjepan je organizovao i prodaju oružja. Proizvodnja je bila organizovana tako što je herceg davao zajmove zanatlijama bez kamate na više godina. Svu proizvedenu robu herceg je unaprijed otkupljivao po dogovorenoj cijeni.
Pored navedenih privrednih mjera herceg je otvorio trg soli u Sutorini. To je izazvalo velike proteste Dubrovčana. Posebno ih je pogodila hercegova zabrana po kojoj njegovi podanici ne smiju kupovati so u Dubrovniku. Osim Dubrovčana, hercegovim postupkom su bili nezadovoljni i Mlečani i Kotorani. Bez obzira što su Dubrovčani i Mlečani pravili probleme hercegu, radionica tkanina u Novom nastavila je raditi sve do 1463. godine i pada kraljevine Bosne.
Srednja Bosna
Na prostoru srednje Bosne uz nekoliko većih i značajnijih trgovačkih centara bilo je mnoštvo malih lokalnih trgova. Uglavnom, to su bili mali seoski trgovi bez uticaja na velike ekomonske procese, koji su se tokom XIV i XV stoljeća odvijali u Bosni. U prvoj polovini XV stoljeća na području srednje Bosne javlja se mnoštvo malih trgovaca koji, uz veća gradska naselja, nastala na osnovama rudarstva, ukazuju na privredni razvoj ove oblasti. O trgovačkoj aktivnosti u malim lokalnim trgovima nema puno podataka u dubrovačkim izvorima, ali nam određene informacije pružaju rani osmanski defteri iz 1455. i 1468/9. godine. U župi Vrhbosni pominju se Hodidjed i trg Tornik – mjesto gdje se utorkom trgovalo i održavao sajamski dan. U nahiji Kladanj pominje se trg Čevrtkovište, a to je vjerovatno današnji Kladanj. Čevrtkovište je preraslo u trg na mjestu gdje se četvrtkom održavao sajam još u srednjem vijeku.
U župi Lepenici, pored veoma poznatih ekonomskih centara kao što su Kreševo i Fojnica, spominje se i podgrađe Kozograda kod Fojnice. Kozograd se u dubrvačkim izvorima javlja 1434., a njegovo podgrađe 1449. godine. Tu su se sklanjali Dubrovčani iz Fojnice kada bi došlo do opasnosti. Blizina Fojnice i povremene posjete dubrovačkih trgovaca su povoljno uticali na razvoj ovog podgrađa. Grad Dubrovnik u blizini Ilijaša vjerovatno je podignut u XIV stoljeću, ali se u izvorima prvi put javlja 1404. godine. Njegovo osnivanje dovodilo se u vezu sa Dubrovčanima još za vrijeme bana Kulina, mada to nema potvrdu u historijskim činjenicama. Bez obzira na razne kombinacije koje su se vezale za bosanski Dubrovnik, njegovo podgrađe nije imalo nikakav privredni značaj.
U defteru iz 1469/9. godine u kadiluku Bobovac, pored Visokog, Kreševa i Fojnice, navedeni su kao trgovi još i Sutjeska, Zenica, Kakanj i Vranduk. Sutjeska je bila omiljeno sjedište bosanskih vladara, u kome su oni povremeno boravili. Bobovac je bio značajno utvrđenje i sjedište bosanskih vladara i imao je razvijeno naselje, ali njegovo podgrađe nije dobilo obilježje gradskog naselja jer se nalazilo u zabačenom i nepristupačnom kraju. Tu su trgovci dolazili samo da ponude robu kraljevoj sviti, ali nije bilo uslova za uspostavljanje stalne trgovačke razmjene.
Kakanj i Zenica, trgovi u nahiji Brod, malo su poznati u izvorima iz srednjeg vijeka. Sjeverno od Zenice, na lijevoj obali Bosne, nalazi se utvrđeni Vranduk, koji se prvi put spominje 1410. godine. Podgrađe Vranduka, poznato iz izvora iz 1430., postalo je također jedno od omiljenih boravišta bosanskih vladara. U Vranduku se nalazila i franjevačka crkva. U defteru iz 1468/9. godine navodi se podgrađe Vranduka, koje je vjerovatno imalo odlike gradskog naselja.
Sjeverno uz Bosnu, u usorskoj regiji, nalazili su se gradovi Tešanj i Žepče. nepoznato je da li se ispod impozantnih zidina Maglaja razvilo naselje gradskog tipa. Doboj se nalazio na raskrsnici važnih puteva u dolini Bosne, sjeverno od Vranduka, a o njemu je sačuvana samo poneka vijest iz srednjeg vijeka. Naselja i gradovi uz Bosnu imali su uglavnom strateški značaj, dok u privrednom životu Bosne nisu imali posebnu značajnu ulogu.
Isti je slučaj i sa ostalim gradovima u oblasti Usore, koja se vremenom proširila sve do Drine. Podgrađe Srebrenika, najčuvenijeg grada u ovoj oblasti, javlja se samo u jednom izvoru iz 1333. godine. Slično je i sa Tuzlom, koja se rijetko spominje u srednjem vijeku. Tuzla se navodi pod imenom Soli, u kojoj se nalazio mali trg bez većeg privrednog značaja. Izgleda da se u srednjovjekovnoj Bosni slani izvori nisu iskorištavali, nego je proizvodnja soli imala samo lokalni značaj. Tako Usora predstavlja slabo razvijenu privrednu oblast, u kojoj se ne može ustanoviti nijedno gradsko naselje, a trgova je bilo tek nekoliko, i to seoskih.
Gornje Podrinje
Na području istočne Bosne zabilježen je stanovit privredni razvoj u drugoj polovini XIV stoljeća, dok je u XV stoljeću došlo do još intenzivnijeg razvoja. Pored jačanja starih trgova, došlo je do nastajanja novih privrednih centara. U prvoj polovini XV stoljeća došlo je do povećanja stočarske proizvodnje, na što ukazuje porast izvoza kože. Također, izvoz žive stoke, u prvom redu konja, vezan je najviše za područje istočne Bosne. Uzgoju konja svakako je doprinio razvoj karavanskog saobraćaja, u kome je konj igrao važnu ulogu kao osnovno prijevozno sredstvo. U prvoj polovini XV stoljeća došlo je također i do povećanja izvoza voska iz istočne Bosne. Stoga se sa pravom može tvrditi da je u istočnoj Bosni bilo razvijeno i pčelarstvo. Kao značajne privredne grane, stočarstvo i pčelarstvo su davali proizvode koji su bili važan predmet trgovačke razmjene, pored toga što su podmirivali domaće potrebe.
Na osnovu trgovine olovom nastale su pretpostavke o razvoju rudarstva i postojanju rudnika olova u ovom kraju. Međutim, osmanski defteri nam svjedoče samo o rudnicima željeza kao što su Sase pored Višegrada, nekoliko rudnika na području Prače i Borča, te četiri u okolini Goražda. Svi su oni bili aktivni u srednjem vijeku, ali nisu imali većeg značaja za razvoj gradskih naselja. U ovom kraju se mnogo kupovao i prodavao crvac (krmez), koji je služio za bojenje tkanina.
Put via Drine preko istočne Bosne bio je najkraći i najpouzdaniji, pa zato i najprometniji karavanski put između Dubrovnika i unutrašnjosti Balkana. Zahvaljujući tome pojačane su poslovne veze ovog kraja sa dubrovačkim trgovcima. Stoga su postojali uslovi za razvoj složenijih oblika trgovine, zasnovanih na kreditnim transakcijama. Domaći trgovci uzimali su od Dubrovčana na kredit robu ili novac, a dugove su podmirivali isporukom sirovina, prije svega voska i kože. Bosanski trgovci najviše su se bavili trgovinom tkanina, koje su nabavljali od dubrovačkih i stranih trgovaca koji borav u Dubrovniku, dok su u manjoj mjeri nabavljali so, mrčarije, ribe, ulje i druge artikle.
Domaći trgovci su bili najaktivniji u Foči gdje ih je bilo i najviše. Oni se često zadužuju kod dubrovačkih trgovaca u vremenu između 1396. i 1453. godine. Pojedini trgovci iz Foče i Goražda sklapali su između sebe društva radi što uspješnije trgovine voskom. Uvoz tkanina u istočnu Bosnu obavljao se gotovo u njihovoj režiji. Foča je postepeno postala središte veoma žive trgovačke djelatnosti domaćih i dubrovačkih trgovaca. Tu se postepeno formiralo veoma dobro snabdjeveno tržište, poznato po vosku, kožama i drugim stočarskim proizvodima. Pored trgovine u Foči je bilo razvijeno i zanatstvo. Povoljan geografski položaj Foče, na ušću Ćehotine u Drinu, predstavlja centar jedne agrarno razvijene oblasti i polaznu tačku za unutrašnjost Balkana i jadransku obalu. Od karavnske stanice, u kojoj su se smjenjivali i odmarali konji na putu iz Dubrovnika, Foča se već u XIV stoljeću razvila u trg, a u XV stoljeću postala je najveće trgovačko središte istočne Bosne. Zapravo, ime brda Gradca, koje se nalazi u blizini Foče, na lijevoj obali Drine, ukazuje na to da je tu nekada postojala tvrđava. Vjerovatno je tvrđava podignuta naknadno, sa ciljem da zaštiti Foču, najveće naselje u ovoj oblasti.
Goražde na Drini dolazi odmah poslije Foče po djelatnosti domaćih trgovaca. Slična struktura robne razmjene bila je u ovom naselju kao i u Foči. Prije svega se trgovalo voskom, crvcem, olovom i srebrom, a uz to se uvozila i velika količina tkanina. Mada je Goražde imalo veoma povoljan položaj na Dubrovačkom drumu, tu se Dubrovčani nisu duže zadržavali. Od kraja XIV stoljeća Goražde je postalo mjesto na kojem se ustalila prodaja i kupovina soli. Goražde se nalazilo u stočarskom kraju, pa se okolno stanovništvo snabdijevalo solju na istom mjestu gdje je prodavalo vosak i viškove stočarskih proizvoda. S obzirom na razvijenost prometa, Sandalj Hranić je organizovao naplatu carine ili neke takse na promet robe. Kasnije je i herceg Stjepan u blizini Goražda naplaćivao carinu.
Između Foče i Goražda nalazio se trg Ustikolina, poznat još od 1394. godine po aktivnostima domaćih trgovaca voskom. Dubrovčane je privlačio trg koji je u Ustikolini bio uspostavio knez Pavle Radenović i na kome se naplaćivala carina. Najvjerovatnije je da se radi o trgu soli. Razvoj Ustikoline nije dugo trajao, vjerovatno nije mogla izdržati konkurenciju obližnjih naprednijih trgova Goražda i Foče.
Mada geografski ne pripada oblasti gornje Drine, Cernica iznad Gacka, po načinu postanka i razvoja, ne odvaja se od trgova poniklih na Dubrovačkom drumu u oblasti Podrinja. Nastala na mjestu karavanske stanice, Cernica je postepeno prerasla u prilično razvijen trg. Nove carine ovdje je postavio već Sanalj Hranić. Cernica se spominje i za vrijeme hercega Stjepana, kad je dostigla vrhunac svog razvoja. Tome je doprinijela i blizina tvrdog grada Ključa, omiljenog grada hercega Stjepana, pod čijim je nadzorom stajao čitav ovaj drum. Dubrovčani koji su se kretali Dubrovačkim drumom često su se žalili da su u Cernici bili opljačkani, kako od hercegovih ljudi tako i od mještana. Pljačka nije bila samo oblik bogaćenja već i način da se dođe do osnovnog kapitala za dalja poslovanja. Po broju angažovanih u raznim poslovima sa Dubrovčanima, Cernica je dolazila odmah iza Goražda. Pored manjih količina žita, meda i stoke, Cernica je bila trg odakle su se izvozile razne vrste koža i najčešće vosak.
Četrdesetih godina XV stoljeća formirala se još jedna karavanska stanica na veoma prometnom mjestu na Drini. To je Tjentište na Sutjesci, koje je svoje ime dobilo po šatorima pod kojima se spavalo. Carinu, koja je tu bila uspostavljena, ubirala je hercegova majka Katarina. U Tjentištu se spominje i kuća hercega Stjepana i jedan konak.
Istočna Bosna bila je podijeljena na posjede dvije krupne vlastelinske porodice, Pavlovića i Kosača. Uporedo sa jačanjem ovih porodica, umnožavaju se njihova utvrđenja, grupisana oko Drine ili njenih pritoka. Na području Pavlovića nalazili su se gradovi Borač, Višegrad i Dobrun, a na području Sandalja Hranića (iz porodice Kosača) Vrabač, Soko, Samobor, Kukanj i Ključ kod Gacka. Vuk i Vukac Hranić su imali u to vrijeme i grad Jeleč. Kasnije je većinu gradova držao u svojim rukama moćni feudalac herceg Stjepana Vukčić Kosača.
Od podgrađa u istočnoj Bosni najprije se javlja i intenzitetom privrednog razvoja ističe Borač. Ruševina sa imenom grad i selo Varošište, oba lokaliteta blizu željezničke stanice Mesići (opština Rogatica), odgovaraju srednjovjekovnom Borču i njegovom podgrađu. Od kraja XIV do sredine XV stoljeća podgrađe Borča postalo je veoma važno odredište karavana. Borač je privlačio trgovce zato što je bio glavni grad Pavlovića i što je imao povoljan položaj na putu za sjeveroistočnu Bosnu. Dubrovački drum se kod Goražda odvajao i spuštao u Borač, a odatle je dalje vodio za Srebrenik i Zvornik. Radosav Pavlović, kao i ostali Pavlovići, većinu svojih isprava su izdavali u „slavnom dvoru (ili gradu) Borču“. Porast prometa je doveo do uvođenja carine. Dubrovački trgovci su pokazivali određeno interesovanje za Borač, ali se tu nisu duže zadržavali. Domaći ljudi su se mnogo manje bavili trgovinom nego npr. Fočaci i Goraždani.
Značaj samog naselja rastao je uporedo sa jačanjem političke snage i ugleda porodice Pavlovića tokom prve polovine XV stoljeća. Borač je uz Jajce i Bobovac, po opsegu i čitavom arhitektonskom sklopu, jedan od najvećih gradova srednjovjekovne Bosne. Pored arheoloških ostataka, danas još samo lokalitet Varošište svjedoči da je tu nekada postojao grad.
U dubrovačkom dokumentu od 11. maja 1423. godine spominje se grad Novi u Prači. Međutim, nije se nalazio u samoj Prači, već dva kilometra udaljen od ovog mjesta. Kasnije je nazvan Pavlovac, jer ga je po predanju podigao Pavle Radenović. Rijetki su podaci koji svjedoče o privrednim aktivnostima podgrađa Novog, a to je vjerovatno uslovljeno blizinom nešto razvijenijeg trga Prače.
Podgrađe Višegrada javlja se u izvorima od 1407. godine. Domaći trgovci iz Višegrada bili su aktivniji u poslovanju sa Dubrovnikom, u odnosu na trgovce iz Borča. Zbog povoljnog položaja, na ušću Rzava u Drinu, naročito za putovanja u Srebrenicu i preko Drine u Srbiju, karavani su posjećivali podgrađe Višegrada. Međutim, vrlo mali broj Dubrovčana je dolazio na ovaj trg. Istočno od Višegrada, na Rzavu, nalazio se Dobrun. Domaće stanovništvo je ostavilo malo traga u trgovačkim poslovima sa Dubrovnikom. O razvoju samog naselja u srednjem vijeku svjedoče ostaci materijalne kulture, u prvom redu crkva, te ostaci grada i podgrađa. Dobrun je bio jedno od omiljenih boravišta bosanskih feudalaca, dok je njegova privredna funkcija bila sasvim skromnih razmjena.
Ispod Višegrada, uz Drinu, nizali su se gradovi pojedinih feudalaca, čija podgrađa nisu imala poseban značaj. Prvi po redu je Brodar, iznad ušća Lima, na lijevoj obali Drine, koji je pripadao porodici Pavlović. Na desnoj obali, ispod Goražda, u župi Pribud, nalazio se Samobor, poznato utvrđenje Sandalja Hranića i kasnije jedan od najvažnijih gradova hercegovog Podrinja. U poveljama kralja Alfonsa V, izdatim hercegu Stjepanu Vukčiću 1444. i 1454. godine, zabilježen je grad Novi nedaleko od Goražda.
Na Ćehotini, desnoj pritoci Drine, desetak kilometara zapadno od Pljevlja, nalazio se Kukanj, ljetna rezidencija Kosača, naročito Sandalja. Jugoistočno od Pljevlja, na putu za Polimlje, nalazio se hercegov grad Koznik sa podgrađem. Soko, na sastavu Pive i Tare, smatran je glavnim gradom hercega Stjepana. Tu je bio njegov „slavni dvor“. Podgrađe Sokola, Podsokol, nalazio se na Šćepan-polju. U blizini Tjentišta, lijevo od Sutjeske, ležao je Tođevac, čije je podgrađe poznato od 1398. godine. Pretpostavlja se da se u blizini Tođevca, također u župi Drinaljevo, nalazio Podrinjac, poznat iz žalbe Dubrovčana zbog uspostavljanja novih carina.
Sasvim je drugačije sa Vratarom na Sutsjeci, na glavnom putu koji je iz Dubrovnika, preko Čemerna, vodio u drinsku oblast. U mjestu Sutjeska i tvrđavi Vratar opljačkan je 1453. godine karavan sa srebrom dubrovačkih trgovaca, koji je dolazio iz Srebrenice. Iz navedenog podatka proizilazi da je Sutjeska zapravo podgrađe Vratara, koje se inače javlja pod imenom Podvratar. Ukoliko nije sinonim za podgrađe Vratara, Sutjeska onda može biti i mjesti u istoimenoj župi. Učestale pljačke ukazuju na intenzivan promet i kretanje trgovaca preko Podvratara, zbog čega je Stjepan Vukčić i tu postavio carinu.
Zapadna Bosna
Privredni razvoj krajeva zapadno od Vrbasa, odnosno župe Uskoplje, Donji krajevi i još zapadnije, Završje i Zapadne strane, nije dovoljno poznat. Ovo područje nije imalo nalazišta srebra i olova, a nije bilo od značaja za tranzitnu trgovinu, pa su se zbog toga Dubrovčani ovdje nalazili samo u malom broju. U Uskoplju, oko gornjeg Vrbasa, nalazili su se gradovi Susjed, Vesela Straža i Biograd (Prusac). Ovaj predio je u srednjem vijeku predstavljao važnu raskrsnicu puteva, koji su vodili od Splita i iz dolina rijeke Lašve i Bosne.
Iz Splita je put vodio preko Klisa i Sinja na Livanjsko polje, a odatle preko Kupresa u dolinu gornjeg Vrbasa, u predio Uskoplja. Taj put je kod Vesele Straže skretao prema centralnoj rudarskoj oblasti. Vjerovatno se zbog toga tokom srednjeg vijeka javlja jedino podgrađe Vesele Straže. Pored dubrovačkih trgovaca, u njemu su boravili povremeno i bosanski kraljevi i njihovi službenici.
Zapadno od Vesele Straže, u Završju, u izvorima se jedino javlja grad Hlivno (Livno), u vezi sa Dubrovčanima, koji su se tu zadržavali kretajući se na relaciji Split – Vesela Straža – rudarski bazen srednje Bosne. Ovim zaobilaznim putem u Bosnu, Dubrovčani su se koristili naročito u vrijeme sukoba sa bosanskim feudalcima, u prvom redu hercegom Stjepanom Vukčićem. Dubrovački trgovci su ponekad dolazili i u Duvno.
Najznačajniji grad u zapadnoj Bosni je Jajce, na ušću Plive u Vrbas, koje se intenzivno razvija u prvoj polovini XV stoljeća. Pod svojim imenom, Jajce se javlja relativno kasno, u vrijeme kada je Hrvoje počeo nositi titulu „conte di Jajce“. Vjerovatno se zbog toga smatra da je sam grad podigao Hrvoje Vukčić na prijelazu u XV stoljeće, mada pitanje postanka samog grada i njegovog imena nije jednostavno za riješiti. Sigurno je samo da je Hrvoje bio gospodar grada i da je u njemu boravio, izdavao povelje, gradio porodičnu grobnicuk, a vjerovatno i njegovu arhitekturu prilagođavao potrebama savremene fortifikacije, koju je nametala pojava vatrenog oružja. Kasnije je Jajce postalo kraljevska prijestolnica, „stolno mjesto“ iz povelja, naročito u doba Stjepana Tomaša i Stjepana Tomašević. Razumljivo je da je jedan ovako važan politički i upravni centar privlačio Dubrovčane. Ipak, tu nije došlo do formiranja prave dubrovačke kolonije, jer zapadna Bosna nije bila privlačna za dubrovačke trgovce. S obzirom da je zapadna Bosna bila u zaleđu srednjodalmatinskih gradova, prirodno je da je u tom pravcu bila usmjerena njena trgovačka razmjena.
Split i Trogir su bili u samom susjedstvu, mnogo bliže od Dubrovnika. U izvorima iz Splitskog arhiva nalaze se zaduženja bosanskog stanovništva iz Jajca kod splitskih kreditora. Oni su od Splićana uzimali raznu robu na posudbu, prije svega tkanine, ribe i mrčarije. Iz Splita i drugih srednjodalmatinskih gradova u Bosnu se najviše uvozilo vino i so. Prema poznatom trgovačkom ugovoru između kralja Tomaša i kneza Nikole iz Trogira, od 3. februara 1449. godine, predviđeno je bilo otvaranje radnji u Splitu, Fojnici i Jajcu. Ovdje se Jajce uzimalo u obzr uporedo sa Fojnicom, jednim od najrazvijenijh gradskih naselja srednjovjekovne Bosne. Stoga, Jajce nije bilo samo upravni i politički centar, već je od dvadesetih godina XV stoljeća postalo i privredni centar Bosne. Sačuvani spomenici materijalne kulture: crkve, groblje, Medvjed kula, dvije kapije, utvrđenja, veličina gradskog prostora – sve to ukazuje da se Jajce razvilo u vrlo napredno gradsko naselje.
Nije poznato da li je ispred gradova Sokola na lijevoj obali Plive i Zvečaja na Vrbasu uopšte bilo podgrađa. jedino se 1453. godine spominje podgrađe grada Vinac, uz Vrbas, blizu Jajca. Područje oko rijeke Sane puno je starih gradova, ali je udaljeno od važnih puteva, van domašaja dubrovačkih trgovaca, tako dasu podgrađa, ukoliko ih je uopšte bilo, ostala anonimna. Za podgrađe slavnog grada Ključa, koje je od početka vladavine bana Stjepana II vezan za porodicu Hrvatinića, vrlo se malo zna. Tek se u povelji kralja Tomaša iz 22. augusta 1446. spominje „grad Ključ i varoš Podključ“.
Komentariši