Srednji vijek

Sekte u islamu

Tokom historije islama često je dolazilo do pobuna i nereda, tako da su rijetki bili khalife protiv kojih nije podignuta pobuna. Gotovo svi ustanci, iako su vješti zaodjeveni u vjersko ruho i izgledali kao vjerska neslaganja, zapravo su bili političke prirode. Razlog tome je sasvim jednostavan – na taj su način široke mase lakše obmanjivane.

Ovdje se nameće pitanje: šta je uzrokovalo razilaženje među muslimanima, te šta je prouzrokovalo nastanak sekti i stranaka u islamskoj zajednici? Odmah poslije smrti Muhameda jedan broj njegovih sljedbenika je napustio islam.

Prvi khalifa Ebu Bekr je imao velikih neprilika sa njima, za vrijeme Osmana su se neki pobunili i na kraju ga čak i ubili, dok su se buntovnici potpuno osilili za vrijeme Alije, tako da se od tada islamska zajednica i zvanično počela cijepati i osnovane su razne stranke i sekte. To je išlo velikom brzinom, a glavnu ulogu je igrala politika.

Glavni uzrok tome je što nisu dovoljno upoznali islamske propise, tako da nisu čvrsto prihvatili islam. Osim toga, razvijanju razliku su uveliko doprinijeli oni koji su samo prividno primili islam. Te grupe su i prije objave islama uživale čast i ugled u društvu, ali im je islam to oduzeo jer nije priznavao nasljedne časti, nego samo one vrline koje čovjek sam stekne. Zato su takve grupe i pojedinci konstantno radili protiv islama.         

Haridžije:        Haridžije su činile najveću kariku u lancu tih pobunjenika u islamskoj državi. Kada je Alija izabran za khalifu, svi su ga priznali osim Muavije. Zbog toga je došlo do bitke na Sifinu u kojoj je khalifa bio nadomak pobjede, ali se Muavija uspio odbraniti. Muavijini vojnici su po njegovom naređenjuprivezali Kurane na vrhove kopalja, pa su zatražili da Kuran riješi spor među njima. Ponovo se pristupilo pregovorima, pa je zaključeno da se spor prepusti izabraničkom sudu na rješavanja. Međutim, Muavija nije prihvatio rješenje koje je sud donio.

Zapravo su haridžije bile i protiv Alije i protiv Muavije. Protiv Kurejšija su bili jer su smatrali da ovi ne upravljaju dobro onim što im je povjereno, stalno su izazivali nesloge kako bi od Kurejšija preuzeli vlast. Njihovi kasniji ustanci su bili direktno upereni protiv Kurejšija.

Smatrali su da je khalifat opšta stvar i da ga treba povjeriti za to sposobnom čovjeku.Slušajući njihove riječi u prvi mah se može pomisliti da su oni bili demokrate, jer su tražili da se izborom povjerava zapovjedništvo. Također, na osnovu njihovih riječi da „pravo suda pripada samo Bogu“ može se steći zaključak da su njihovi ciljevi zasnovani na vjerskim principima. No, ako se pogleda dublje u njihovu prošlost, dolazi se do sasvim suprotnih zaključaka.

Islam je vjera dogovora i ako je na svijetu postojala ikakva demokratska država, onda je to bila ona kojoj je na čelu bio Muhamed i njegovi saradnici. Ukoliko pretpostavimo dasu haridžije zaista tražile dogovor i sporazumno rješenje, onda bi iz toga slijedilo da je Alija bio apsolutistički vladar, jer su se oni digli protiv njega.

Međutim, dobro je poznato da on ni po kakvu cijenu ne bi nekome učinio nasilje ili bilo kakvo važnije djelo bez savjetovanja sa drugima. Khalifa Alije je ukazao haridžijama na neosnovanost njihovih tvrdnji, ali to oni nisu prihvatili, već su još više okrenuli glave.

Sve to jasno ukazuje da su haridžije grupa koja je težila anarhiji, pri čemu se isticala njihova velika kolebljivost. Oni nemaju nikakve veze sa demokratijom, a očigledno dokazi za to su njihovi zvjerski postupci, ratovi i ustanci, ubijanje djece i žena, uzimanje imetaka, što su oni činili pod izgovorom da to čine kako bi zbacili apsolutističkog vladara i silnika. Iako su cijelim tim pokretom rukovodili oni koji su bili pohlepni za vlašću i bogatstvom, među njima je bilo mnogo neznalica, koje su njihove vođe na vješt način fanatizovale i uspjele da ih uvjere da se bore samo za odbranu vjere, te da sve to mogu ostvariti samo sa oružjem u ruci. Uvijek su tvrdili da to čine u ime vjere i da je svaki onaj koji se sa njima ne slaže nevjernik.

Međutim, ni sa oružjem u ruci nisu uspjeli dokazati opravdanost svojih ciljeva, ali su zato ispunili stranice historije krvničkim podvizima i ratovima. Oni su među muslimanima posijali klicu razdora iz koje su nastale velike nesreće za cijelu islamsku državu.

Šiiti / šiije:       Pored haridžija se i šiiti često spominju u vezi sa podizanjem ustanaka u islamskoj državi. Poslije Muhamedove smrti među muslimanima se javljala nesloga i razdor. Ta neslaganja su kod nekih bila vjerske prirode, pri čemu su neslaganja nastajala oko sporednih vjerskih pitanja, dok u osnovnim pitanjima nije bilo razlike.

Međutim, drugi su imali čisto političke razloge za pobune. To ne bi bio problem da nisu prekoračili dozvoljene granice, odnosno da nisu počeli miješati vjeru i politiku, što je za posljedicu imalo razdor među sljedbenicima islama.Razdor je nastao zbog borbe za vlast, tj. oko khalifata i imameta.

Imamet je bio kamen smutnje i uzrok brojnih nesuglasica među muslimanima. Jedini su zastupali mišljenje da je određivanje i postavljanje imama – khalife čisto vjerska dužnost. Drugi su smatrali da imamet nije uopšte nikakva dužnost, nego da je dužnost provođenje šerijatskih propisa, pa ako članovi zajednice uvide da je to moguće izvršavati samo pomoću imama, postaviće ga, a ako vide da se to lakše može izvršavati narodnom upravom, onda imama neće ni birati.

Među onima koji su smatrali da je to vjerska dužnost se razlikuju dvije grupe: jedna koja je smatrala da to nije pravo jedne izvjesne osobe, nego opšta stvar koju su dužni održavati i štititi svi muslimani, a to su pristalice „ehli suneta“, tj. suniti, i druga grupa koja je smatrala da je Muhamed izričito odredio nasljednike, a to su šiiti ili šiije.

Šiiti smatraju da poslije Muhameda pravo imameta pripada Aliji, zatim njegovom sinu Hasanu, pa drugom sinu Huseinu, onda Huseinovom sinu Zejnu-l-Abidinu, pa Bakiru, Džaferu, Ismailu, Muhamedu i zatim Abdulah El-Mehdiju. Šiiti su se raspali na više frakciju kao što su ismailiti, sebije, batinije, karamiti, huremiti, bebakije, nizarije, hašašini, dženebije i drugi.

Među šiitima postoji oni umjereni kao i oni ekstremni. Korijeni šiita se nalaze u prikrivenoj mržnji nekih Perzijanaca, Grka i drugih prema Arapima. Ta mržnja se javlja zbog toga što su vidjeli da je arapski pastirski narod postao nosilac jedne nove civilizacije. Zato su počeli potajno kovati spletke i raditi protiv Arapa.

Šiiti su počeli smišljati razne izreke i proturati ih kao Muhamedove, zatim su dokazivali neosnovanost autentičnih hadisa i davati neka neosnovana tumačenja u prenesenom smislu.

Osim toga, činili su sve ono pomoću čega će neukim muslimanima ubaciti klice sumnje u pojedina vjerska pitanja. U tome su imali priličan uspjeh. To su tako vješto uradili da je izbacivanje toga i prečišćavanje suštine vjere od njihovih primjesa postala jedna od najtežih zadaća islamskih (sunitskih!) učenjaka.

Neki ekstremni šiitski učenjaci su počeli iznositi tvrdnje koje su odisale čistim perzijskim paganstvom. Pošto je Kuran jasno govorio drugačije, oni su počeli tvrditi da kuranske riječi imaju svoje unutrašnje i vanjsko značenje, kao i da mnogi kuranski propisi važe samo za proste mase, a ne za imame i odabranike.

Njihove pristaše su se raširile po svim islamskim zemljama, vješto se krijući od masa pod plašt krajnje pobožnosti. Oni su zavladali u mnogim dijelovima islamske države: Egiptu, Siriji, Horasanu, sjeverozapadnoj Africi i drugim. Neki od njih, kao što su Fatimidi u Egiptu i Hasan Sabbah u Alamutu, su osnovali svoje države. Najaktivniji među šiitima su ismailiti. Ismailiti su ekstremi čije je učenje imalo u sebi više paganskih nego islamskih vjerovanja.

Oni su tvrdili da je svaki imam nadahnut božanstvom, da je duša nasljedna i slične panteističke ideje. Njihovi „daije“ vješto su zavodili neupućeni svijet i toliko ga fanatizovali da je on malo po malo gubio svaku vezu sa učenjem islama i bio spreman dati život za svoja uvjerenja. Često su dizali ustanke u raznim dijelovima države.

Godine 889. opljačkali su hadžije koji su se vraćali sa hadža i pobili 10 000 ljudi. Gradovi duž Tigrisa i Eufrata, kao što su Basra, Kufa i drugi, često su bivali opljačkani od ismailita.

Godine 913. pojavili su se i na samom Arefatu gdje su oskrnavili Harem-i-šerif i opljačkali Meku. U svim većim mjestima imali su po jednog tajnog pripadnika ove sekte, „daiju“, koji je iskorištavao nesređene političke prilike i opšte nezadovoljstvo u islamskoj državi.

U gradu Alamutu je rezidirao je jedan od vođa šiita, Hasan Sabah, koji je u okolini pridobio mnogo pristaša. Sa svojim pristalicama je na području od Tigrisa do Sejhuna u Perziji je otpočeo svoje djelovanje koje je uznemirilo čitav istok. Bio je upućen  u skoro sve nauke tog doba i koristio se raznim sredstvima da poveća broj pristalica.

Pomoću opojnog pića iz biljke hašiš opijeni mladi ljudi su prenošeni u mjesto koje je preuređeno kao raj gdje bi uživali, a onda bi opet opijeni bivali vraćeni tamo gdje su prvobitno bili. Nakon što bi duhovno bili pripremljeni, bilo im je rečeno da samo požrtvovanošću za ovu sektu mogu sebi osigurati vječito uživanje u raju u kojem su navodno bili.

Ovakvi ljudi su opremani otrovnim bodežima i upućivani su da smaknu nekog od neprijatelja, a zatim i samog sebe. Ovakve ubice su se skrivale u odjeći pobožnih vjernika, trgovaca i prosjaka, pa su se uvlačili u vojničke logore i sultanske dvorove, gdje su likvidirali najmoćnije ličnosti. Nazvani su hašišijuni, što je na zapad preneseno kao asasini i nakon križarskih ratova taj je pojam označavao ubicu.

Dvjesto godina drhtao je cijeli Bliski istok od ove opasne i tajne sile. Svi pokušaji seldžučkih vladara da razo to opasno gnijezdo ostali su bezuspješni. Tek su Mongoli 1256. godine uspjeli da ga razore. Posljednje njihovo uporište u Pankasu kod Damaska je unišio egipatski mamelučki sultan Bajbars 1270. godine.

Murdžije:        Haridžije i šiiti su bile stvarne političke stranke koje su se krile pod vjerskim plaštom te su se za ostvarenje svojih ciljeva služili oružjem i dizali ustanke. Za razliku od njih murdžije spadaju u red sekti koje su se u ostvarenju svojih ciljeva koristile propagandom i obmanama. Ova sekta bi se mogla ubrojati u neškodljive da u svojim učenjima nema i nihilističkih ideja. Također bi se donekle mogla svrstati i u filozofski pravac.            

Njihov pravac se izdvaja između ostalih po tome što su spoznaja, iskreno predanje i ljubav jedini uslovi vjerovanja, dok se obavljanje vjerskih dužnosti i pridržavanje moralnih principa ne uslovljava. Kako za postojanje imana uslovljavaju spoznaju, tako oni najveći dio vjernika smatraju nevjernicima.