Stanak

STANAK- Bosanski državni sabor

Za državni sabor u srednjovjekovnoj Bosni upotrebljavao se najčešće naziv stanak. Prvi puta riječ stanak u ovom značenju se spominje u povelji bana Tvrtka I iz 1354. godine. Stanak nalazimo i u dubrovačkim, latinskim i italijanskim u obliku stanicho, stanach, stanaz.

Drugi domaći naziv je zbog, ali je on sačuvan samo u stranim dokumentima u obliku sborro, sborrum. Dubrovčani su se služili i odgovarajućim latinskim i italijanskim izrazima conseyo, consiglio, concilio, assunamento, universite, collegio.

Ponekad je državni sabor označen opisnom rečenicom „biti na kupje“, „vi velmožije bjeste bili na kupje pakje se razišli“ – tako su pisali Dubrovčani vojvodi Sandalju Hraniću 16. juna 1404.godine, misleći na dobro poznati stanak na kojem je izabran za kralja Tvrtko II. U izvorima se vrlo često sreće i izrai „sva Bosna“ u oblicima tota Bosna, tutta Bossina, vsa Bosna.

Ovdje se misli na stanak, o čemu svjedoči nekoliko primjera. U maju 1399. godine posali su Dubrovčani, povodom ustupanja Novih Zemalja, vojvodi Radiču Sankoviću: „Pitasmo od gospodina kralja i od vse Bosne tei zemlje i oni ih po nih milosti vsi kupno nam daše i zapisaše onei zemlje“. Sačuvana je ta povelja kralja Ostoje, kojom je ustupio Dubrovniku Nove Zemlje. Iz nje se jasno vidi da „sva Bosna“ označava vlastelu bosansku.

Ekvivalentno značenje ima i izraz „sav rusag bosanski“. Tome svjedoči isprava iz 27. decembra 1405. godine kada su Dubrovčani podsjetili kralja Tvrtka Ii na odredbe njegove povelje „kako ste po vašoi milosti sa hotenjem vseg rusaga odlučili i naam zapisali“.

Tu povelju je izdao Tvrtko II „biv na kupi“ i „sa vsima vlasteli i s velmožami rusaga bosanskoga zborjav i besjediv“. Sva Bosna, sav rusag bosanski, ponekad kraće samo Bosna ili rusag bosanski (ako se ne radi o samoj državi) jeste vlastela okupljena na stanku da odlučuje sa kraljem o državnim poslovima.

            U redovnim prilikama stanak je sazivao vladar, svakako pismenim pozivom upućenim pojedincima, vjerovatno samo najistaknutijim koji su dalje proslijeđivali poziv na stanak svojoj potčinjenoj vlasteli. Za vrijeme nereda, kada se radilo o zbacivanju vladara i izboru novog, inicijativu za sazivanje stanka preuzimali su najuticajniji vlastelini, kao npr.

Hrvoje Vukčić 1404. godine. Stanak je održavan u raznim mjestima, uglavnom tamo gdje je stolovao vladar: Mile, Milodraž, Bobovac, Jajce i druga mjesta. Nije poznato da je postojalo određeno vrijeme kada se stanak sastajao. Najveći broj poznatih slučajeva pada u proljeće – april ili maj mjesec.

Međutim, bilo je i stanaka održavanih u drugmi mjesecima, zavisno od potreba. Način rada stanka nije nigdje pobliže opisan. Bilo je slučajeva da su izvjesni stanci, naročito u nemirnim vremenima tokom XV stoljeća, bili veoma burni i da je dolazilo do nemilih scena.

Ne može se sa pouzdanošću utvrditi da li su odluke stanka bile zabilježene u pisanoj formi. Jedino što je pouzdano jeste to da su vladari na osnovu zaključka stanka izdavali svoje povelje.

Učesnici na stanku

            Izvori nam obično daju dosta neodređene podatke o učesnicima na državnom saboru. U najstarijoj bosanskoj povelji na našem jeziku u kojoj se izričito spominje stanak, izdatoj 1354. godine, navodi se da je to skup „vse zemlje Bosne i Dolnih krai i Zagorija i Hlmske zemle“.

Inače se u domaćim poveljama kao učesnici stanka navode „vlastela i velmože“, „velmože rusaga bosanskoga“, „vlastela i velmožani kraljevstva“, „gospoda, vlastela i sva Bosna“ ili se spominje sastanak kralja „s zbranimi vlasteli i velmožami kraljevstva mi“.

U latinskim i italijanskim spomenicima stanak je označen kao skup barona Bosne, npr: „consiglio dey baroni“,„universita dey baroni“. Stanak u Bosni smatraj ne od strane savremenika prije svega kao skup u kome vlastela uzima učešće.

Ovdje se nameće pitanje da li je sva vlastela imala pravo dolaska na stanak ili samo njeni istaknutiji predstavnici. Na osnovu pojedinih podataka mogli bismo pretpostaviti da su svi članovi vlastelinskog reda imali pravo učešća na stanku.

            Kraljica Jelena u jednoj povelji ističe da se savjetovala prilikom donošenja odluke sa Hrvojem Vukčićem, Pavlom Radenovićem, Sandaljem Hranićem, tepčijom Batalom „i s inemi mnozimi vlasteli i vlasteličići našega kraljevstva“. Kralj Tvrtko II je obnovio mir sa Dubrovčanima „biv na kupi… sa vsimi vlasteli i s velmožami rusaga bosanskoga zborjev i besjediv“, a u istoj povelji spominje i ranije „zapise“ koje su „vse velmože bosanske potvrdili“.

            Prema navedenim podacima sva vlastela bosanska, pa čak i vlasteličići, su imali prava ličnog učešća na stanku. Međutim, to je bilo samo teoretsko pravo koje se u praksi održavalo u shvatanju da se odluke stanka smatraju kao zaključak i pristanak sve vlastele, koji je obavezan za svu vlastelu, bez obzira na broj učesnika.

Zapravo, na stanak je dolazila samo najistaknutija vlastela, čija je rijč mogla nešto značiti. Ovi su svakako vodili i jedan dio vlastele sa svoga područja, koja je više imala da im služi kao sjajna pratnja, da pokaže njihovu mož i ugled, nego da lično učestvuje u raspravi o državnim poslovima.

            Na ograničen broj učesnika na stanku ukazuju i teškoće koje su Dubrovčani imali da saznaju šta se raspravljalo i kakve su odluke donesene. U redovnim prilikama vladar je sazivao sabor i rukovodio se njegovim poslovima. Članovi dinastije kao takvi izgleda da nisu svi uzimali učešća na stanku, osim supruge i majke kralja.

Na stanak su ponekad dolazili i predstavnici drugih država, kao neka vrsta posmatrača i izvjestitelja kada se radilo o pitanjima koja se tiču tih drugih država. Oni su mogli ponekad biti pozvani da pred stankom kažu svoju riječ, ako bi se ukazala potreba za tim.Dubrovčani su vjerovatno slali svoje predstavnike kada su očekivali da će biti govora o stvarima koje i njih zanimaju. Ponekad su mogli da intervenišu na samom stanku, a još češće da vrše zakulisni uticaj preko svojih prijatelja.

            Osim vlastele, na državnim saborima su učestvovali i predstavnici crkve. Bosna je zbog specifičnih vjerskih prilika, jedinstvenih u srednjovjekovnoj Europi, činila izuzetak u tom pogledu. Katolička crkva bila je polovinom XIII stoljeća toliko potisnuta da je njen biskup morao napustiti bosansko državno područje i preseliti u Đakovo, gdje je ostao do kraja samostalnosti kraljevine Bosne. Slična situacija je i sa pravoslavnom crkvom. Tokom XIV stoljeća u sastav bosanske države ušle su prostrane oblasti u kojima je stanovništva bilo pretežno pravoslavno i gdje je postojala solidna organizacija ove crkve, koja je izgubila dosta od svog uticaja na račun Crkve bosanske.

            Očigledno da ni katolička ni pravoslavna crkva nisu mogle postići za svoje predstavnike pravo učešća na stanku, a prije svega zbog postojanja uticajne Crkve bosanske, koja je bila povlaštena i podržavana od moćnog plemstva, a povremeno i od samog vladara. Ban Stjepan II Kotromanić je izdao povelju 1332. godine knezu Vukoslavu Hrvatiniću, a u njoj se jasno navodi da je napisana u hiži, tj. kući velikog gosta Radoslava u Moštrama. U njoj se navodi da su ban Stjepan i njegov brat Vladislav dali vjeru gospodsku knezu Vukoslavu, sinu ključkog kneza Hrvatina i to „pred dedom velikim Radoslavom i pred gostem velikim Radoslavom i pred starcem Radimirom i Žunborom i Vlčkom i pred vsom crkvom i pred Bosnom da ne u naju Vukoslav sužn ni pogublenik“. Također, i kasnije kada je porastao uticaj stanka u Bosni, imamo podataka o političkoj ulozi Crkve bosanske. U njenim kućama, „case de patareni“ nalazili su utočište i zaštitu moćni predstavnici plemstva koji su došli u sukob sa vladarom.

            Kada je kralj Stjepan Ostoja bio prisiljen da vrati posjede Pavlu Klešiću, koji je izbjegao u Dubrovnik, poslao je po njega djed Crkve bosanske sedam patarena sa kraljevim pismom: „i s timi ga s vsijem predasmo gospodinu djedu i njegovoim stroinikom i vsoi crkvi bosanskoi u nih ruke i u nih obarovanije i da mu se ne učini nikdare nijedno hudo što bi ga neogledala crkva bosanska i vlastele bosanscije“. U popratnom pismu, sam djed se nimalo nije ustručavao da pred Dubrovčanima osudi raniji postupak kralja Ostoje prema Klešiću, jer je ustanovljeno da je kralj bespravno oduzeo posjede, odnosno da Klešić nije skrivio kralju ništa. Također, i Dubrovčani su dobro znali kakav ugled uživa Crkva bosanska, pa su se ponekad obraćali i njenom stariješini. Njihovi poslanici su dobijali i vjerovna pisma za djeda i molili ga da podrži njihove zahtjeve. Da bi postigli svoj cilj, Dubrovčani su mu davali bogate poklone.

            Međutim, Crkva bosanska nije preko svojih zastupnika uzimala neposredno učešće u radu stanka. U prvoj povelji bana Stjepana II „Bosna“ i Crkva bosanska učestvuju na istom poslu, ali se iz njihovog posebno navođenja vidi da pojam „Bosna“ u povelji ne obuhvata i Crkvu bosansku. U drugoj povelji Crkva bosanska je imala ulogu jemca da će se njen sadržaj poštovati. Kada je Dubrovnik na početku XV stoljeća pregovarao sa Bosnom o sklapanju mira, u instrukcijama svojim poslanicima Republika je tražila dase na povelju zakunu kraljica i vlastela, a ostim toga da i patareni daju svoje obećanje.

            Neučestvovanje Crkve bosanske na stanku potpuno je u skladu sa njenim stavom prema državi i društvu. Shodno osnovim principima svog učenja, sasvim je prirodno da je Crkva bosanska izbjegavala da uzima aktivno učešće na državnim saborima. Međutim, kako je njena egzistencija zavisila od razvoja prilika u samoj zemlji, te od odnosa Bosne prema susjednim katoličkim i pravoslavnim državama, koje su bile neprijateljski raspoložene prema Crkvi bosanskoj, ona je morala da silom prilika prati razvoj političkih događaja u Bosni. Zapravo, njen uticaj je vršen nezvanično i iza scene.

Ostavite vaš komentar