srednjovjekovna bosna

Srednjovjekovna Bosna

Stari tekstovi: O značenju imena Bosna, 1889. godine

Vrlo je stara, ali ujedno i vrlo istinita metafora, da su geografija i kronologija oba oka historije. U sumračnom pojutarju ljudske povijesti, gdje se razabiru samo tamni crteži, treba nam baklja, a to je jezikoslovlje. I svjetlost jezikoslovnih rasprava vrlo često zavarava, ako se ne osvijetli prava stvar i ako to ne bude s prave mete.

S toga je razloga etimološko natucanje prečesto besplodno; ili se time samo umnožava čislo praznih hipoteza, ili te pak zavede, te zabasaš u prostranome carstvu fantazije. Unatoč raznijem poteškoćama nema opet ispitaču slađega posla, već tražiti i proučavati zametak svome predmetu. Tražiš svakojakih razjašnjenja, opet ih napuštaš, pa se neozlovoljen vraćaš onamo, odakle si pošao, pa počneš iznova. Osobito je mučno protumačiti ime naše zemlje Bosne, onoga teritorija na razmeđu zapadne i istočne kulturne sfere, preko koga prestrujaše naraznoličnije narodne stihije.

Bujno čislo kako starih, tako novijeh povjesničara i zemljopisaca trudilo se i mučilo, tražeći porijeklo imenu Bosna ili Bosnia, pa se pri tom svakojako razgađalo i nagađalo. U zadnje vrijeme napisao je gospodin Karlo Saks sastavak o postanju imena Bosne, koji zaslužuje pažnju i s obilate, ovdje nanizane građe, i sa svoje trijezne kritike.

Iz svijeh izvora slijedi pouzdano, da se je stara banovina Bosna uopće podudarala sa poriječjem Bosne, koji Saks na tome osniva, da je naime Bosna svoje ime primila od glavne žile te oblasti, od rijeke Bosne, slažu se svi noviji ispitači. Treba dakle pronaći značenje imena te rijeke. Hoćemo li, da pri ovom našem ispitivanju metodički radimo, onda nam valja postaviti dva pitanja:

Je li ime Bosna slovjenskog porijekla?
Ako nije slovjenskog porijekla, u kojem jeziku valja mu onda tražiti korijen?


Na prvo pitanje možemo dosta pouzdano odgovoriti. Riječ BOSNA, – Boskna – sastavljena je od korijena Bos, – Bosk – i od sufiksa na (u staroslavjenskom inu-ina-ino). Tvorka na dodaje se supstantivima, adjektivima i participima. Riječ Bosna po tvorci na izgleda, da je ženski pridjev; pravo uzevši jest supstantivni adjektiv.

To se vidi po deklinaciji: Bosna, gen. ne, dativ i lokal noj (u Bosnoj) pri čemu uvijek valja razumijevati bosna zemlja. Ali korijen bos, nema u slovjenskim jezicima značenja, koje bi tumačilo tu riječ. Vuk. Stef. Karadžić navodi Bosnu prosto kao ime rijeke i zemlje Bosne. Daničić piše o tome u svom “Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika” ovo: “Bosna: ime rijeci i zemlji i jednom selu. Bez sumnje je ostalo od starijega tuđega naroda; pisalo se u tuđijem jezicima X. vijeka Bosona, poslije i Bosnia.”

Ali i po autoritativnome sudu Miklošića i Jagića ne može se korijen odgonetnuti u slovjenštini.

Ako dakle tako stoji, da se ime toj oblasti, kojoj je tek jedno slovjensko pleme, i to bosansko, dalo historičku njenu individualnost, ne može protumačiti slovjenštinom, kud nam se valja obratiti? Po našem mnijenju valja tu promotriti oskudne ostanke predbosanske povijesti.

Iliri su prvo i po historiji najstarije pleme, koje je naselilo sjeverozapadni ugao balkanskog poluostrva. U najstarije doba, šta ga povijest bilježi, bila su ta ilirska plemena još u stanju napola pražitnom. U podzemnim prostorijama i pećinama živio je čovjek, životinjskim kožama branio se od zime, a vatru je neprestano poticao, da mu ne ugasne.

Duge zimske noći kratile bi se igrom i pićem, ljudi i živina življahu zajedno. U ovdašnjim kamenitim i krševitim predjelima, gdje je gotovo tropsko ljeto, a zimi veoma studeno, življaše kršan, žilav, hrabar, ali divlji narod, koji je sastojao od zasebnih, nepredobitnih plemena. Taj narod nazivali su stari geografi skupnim imenom Iliri. Nije to povijest, što su nam stari historici ostavili o tim plemenima i narodima. Tu se razabire samo inštinktivno vrludanje po dolovima, po morskome žalu, kao po prilici selenje ptica u jatima i rojenje pčela.

Istom u IV. vijeku prije Hrista zbio se događaj, koji u svojim pošljedicama ilirska plemena rekao bihproređuje, a donekle i naše današnje bosansko područje osvjetljuje. To je seoba Kelta, koja je na balkanskom poluostrvu izazvala pravu etničku revoluciju.

Ogranak Kelta, veliki Skordisci, koji su od sjeverozapadne obale jadranskog mora putovali prema istoku: na Drinu i dônji Dunav, za tim mali Skordisci, ubrzo su silno uticali u jednu ruku na Trake, štono su istočno stanovali, a u drugu na Ilire, nastanjene zapadno.

Od onih ilirskih naroda, koji su onda stanovali u današnjem području Bosne i Hercegovine, sandžaka i Kosovog polja, osobito se ističu dva plemena: Ardiejci i Autarijati. Između 370-60. pr. Hr. udaraju Kelti na ilirske narode, koji su stanovali na jugu. Najprije naiđoše na pleme Άριατα, koje nazivljuΆρϰάδιοι i Άρδιατοι.

Njihova obitavališta valja nam tražiti ili blizu Liburanaca (sjeverozapad Bosne), ili na jugu od srednje Save. Otale budu potisnuti. O tome Strabo (VII. 5. 15.) piše ovo: “Ardijske planine cijepaju Dalmaciju u dvije polovice, tako, da jedan dio zemlje leži uz more, a drugi preko planine. Najprije dolazi rijeka Naron, oko nje žive Daorici, Ardijejci i Plerejci, među kojima leži ostrvo Crna Korcira, a na njemu varoš, utemeljena Knidijcima; uz obalu Ardiejaca leži ostrvo Far (Pharus), prije zvano Par (Parus) jer ga naseliše Parijsci.” Ardiejci stanovahu dakle na jugu Hercegovine blizu morske obale, poviš riconijskog (kotorskog) zaljeva.

Usred tih naroda bilo je od mora 80 štadija udaljeno trgovačko mjesto Naron. “Od trgovačkog mjesta dalje u unutrašnjost zemlje” (u Hercegovini), – veli Scilaks (Scylaix) s. 24 – “ima veliko jezero, koje dopire do Autarijata, ilirskog plemena. U jezeru ima ostrvo od 120 štadija, to je ostrvo vrlo plodno; od tog jezera otiče Naron. Ardiejci bijahu dakle u dodiru s Autarijatima, koji su stanovali uz gornju i srednju Neretvu.

Samo sobom nastaje pitanje, a gdje je bilo to veliko jezero u Hercegovini? Nema sumnje da je postalo od sutoka voda, koje su u davna vremena ispunjavale tri ravnice: Bjelopolje, Bišće i Mostarsko, blato, i tako činile jednu cjelovitu kotlinu; – ostrvo, što je niklo iz tog jezera, mora da je bilo najviše šljeme Huma luka mora da je bila negdje oko sela Struga, a poblizu ne baš staroga grada i kasnije rimske kolonije Narone.

Tu luku poslije poplaviše i razoriše vode Narona. Naron (Neretva) po nekoj kataklizmi otvori sebi put i opade, a viši se predjeli na to oslobodiše vode, jezersku kotlinu pak zaspe vodom dovaljani krš. Tako nastadoše današnje mladine, kojima je uz gornju stranu utvrda Opuzen. Tako dakle Aridejce i Autarijate nalazimo u najbližem susjedstvu još u godini 360. pr. Hr. Doskora se zaratiše.

O Autarijatima (Au-Tara, narod uz Taru) čitamo u Strabona ovo: “Autarijati bijahu najveće i najjače ilirsko pleme. Prije su neprestano s Ardiejcima vodili ratove zbog soli, koja se na njihovim međama staložila iz vode, štono u proljeće dolazi iz jedne doline. Kad bi tu vodu zagrabio, pa onda ostavio, da se ustoji, scijedila bi se za pet dana so. Oni su bili ugovorili, da će zajednički upotrebljavati tu solaru, ali oni taj ugovor prekršiše pak se zaratiše.”

U tim ratovima Autarijati, koji su bili na kopnu jači, poslije velikih gubitaka najzad satrše Ardiejce, koji su bili vrsni mornari. Tu premoć održaše Autarijati, – koji kako se vidi, življahu u gornjoj Hercegovini i u južnoj Bosni – samo u jednom koljenu, jer već god. 335. sjede Kelti u zapadnim stranama Bosne i rasipaju Autarijate. Oko 310. razdvojeni su Autarijati, i jedan dio stanovaše za vremena Aleksandra velikoga uz bugarsku Moravu. Za naše pitanje od velike je vrijednosti, da je bojevima među ilirskim srodnim plemenima uzrok bila so.

Pitanje soli od vajkada je u starih naroda bilo jedno od najglavnijih. Isto tako, kao kod Hurmundura, Kxata i Alemana, imala je so i kod Ilira veliku ulogu. Ne samo da je trebala za hranidbu ljudima i živini, nego je, – kako Suidas primjećuje, – i u trgovačkoj izmjeni imala vrijednost. Tračani prodavahu svoje roblje za so, a za Autarijate, koji su stanovali u neplodnim predjelima, bila je so životno pitanje (Appianus de rebus Illyricis sap. III). I u Slovjena so je znamenit faktor.

Slanih vrela radi kojih su se zavadili Autarijati i Ardiejci, bilo je a i danas ih ima obilato kod Konjica. Oskudica u soli u Hercegovini i Dalmaciji bila je i u srednjem vijeku povod razmiricama. Što je veća bila oskudica u soli u Hercegovini, to je Bosna njome bogatija bila od vajkada. Za predislamskog vremena živjela su u istočnoj Bosni ilirska plemena, poznata pod imenom Panonaca. Predjeo Soli (Sale, Sau, Soy, Soro) ležao je uz rijeku Spreču; tamo je stanovalo panonsko pleme Dicijona, južno od ovih pleme Desitijata, s kojima su međašili Autarijati.

To solju bogato područje leži u poriječju Bosne. U polovici X. vijeka bila je ondje, – kako Konstantin Porfir. spominje – tvrđava Salenes (το Σαληνέζ); južni Slovjeni nazvaše taj predjeo Soli. U naslovu bosanskih kraljeva navode se Soli (n. pr. Mi Ostoja, milost. Bož. kralj Bosni, Usori, Soli i td.).

Već godine 1225. označuje se “Bozna, Só i Uzora (Vsora)” kao ugarski posjed. Teritorija Ozora (Usora) bila je velika banovina, a dio te banovine, koji se je prostirao među Drinom i Bosnom, činio je banovinu Só. Ugarski taj naziv bio je udešen po slovjenskom “Soli” i znači to isto, naime sô. Sada dođoše Turci i nazvaše Soli Tuzlom po korijenu tuz ili arap-2, a to je opet sô.

Historijsko razvijanje imena uči nas dakle da je kolijevka prave Bosne, poriječje rijeke Bosne, vazda bila spletena s imenom soli. Sasvim je prirodno da su takozvani pražitelji pri imenovanju svoje domovine imali na umu dar prirode.

Da sada još jednoć ogledamo riječ Bosna. Bos, Bòss a-es zove se u današnjem sjeverno-albanaškom nariječju: saliera, vasetto nel quale si mette il sale che si pone in tavola, luogo dove si fanno evaporare le asque salse per estrarne il sale. Dakle slano korito, mjesto, gdje se varenjem slane vode priređuje sô. Ne pribrajamo se onoj školi koja, kao n. pr. B. Gajtler, sve prabalkansko hoće da protumači iz albanaškog. Nasuprot, mi tvrdimo, da je današnji sjeverno-albanaški govor već u ono vrijeme, kad je još čist bio od latinskih, slavenosrpskih, talijanskih i turskih elemenata, bio samo pomiješano ilirsko nariječje, te se samo s opreznošću smije uzimati pod staru ilirštinu.

Ali u ovoj zgodi, gdje je prirodno svojstvo zemlje a priori uputilo stanovnika, da glavnu žilu zemlje i glavno poriječje nazove po daru prirode, koji su Iliri, – kako to posvjedočuju njihovi bojevi, – toliko cijenili, gdje je za tim ime solnoga područja uvijek poznato, kako to povijest svjedoči, tu nam ništa ne smeta, da tako zgodnu sjeverno-albanašku riječ smatramo za osnov zemaljskom imenu Bosne.

Starodrevno značenje imena Bosne jeste dakle: solna zemlja.

Izvor: Glasnik Zemaljskog Muzeja 1889 god. 1 knj 1

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *