zanimljivosti

Zanimljivosti

ZAPAŽANJA EVROPE O STAROBOSANSKOM PLEMSTVU

Bosansko plemstvo je sve do konca 19. stoljeća zadržalo mnoge karakteristike srednjovjekovnog feudalnog druÅ”tva i kao takvo, po uspostavljanju austrijske vlasti za evropske putopisce je bilo pravo otkrovenje. U izvjeÅ”tajima se susreću zanimljivi podaci o njihovom životu, običajima, imovnom stanju, napominjući Å”ta je bosansko plemstvo nekada bilo, Å”ta je posjedovalo i u kakvom je sada stanju.

Francuski konzul u Travniku s početka 19. stoljeća o begovima je zapisao: ā€žOni su uvjereni da valja prolijevati krv ako se hoće nad njima vladatiā€œ.
Å kotlanđanin James Henry Skene, koji je 1851. godine putovao Bosnom, u svojim spisima spominje nekog Ali-bega iz Zvornika za kojeg kaže da su mu otac, djed i svi njegovi preci, od pamtivijeka bili begovi koji vode porijeklo od stare feudalne mjesne porodice, i dodaje da je sada njegova porodica, nakon Å”to su begovi izgubili povlastice, spala na prosjački Å”tap, kao i mnoge druge begovske porodice, ali bez obzira na to, dotični Ali-beg je zadržao gordost i po svemu se vidi da pripada starom aristokratskom soju.

Jedan francuski putopisac, putujući Bosnom 1855. godine, opisujući život i običaje bosanskih begova, navodi kako imaju elegantno i ponosno držanje o čemu svjedoči i njihova raskoÅ”na noÅ”nja. Dalje navodi kako neki od njih potječu od feudalnih porodica iz doba banova i kraljeva i kao takvi pripadaju eliti evropskog plemstva.
Godine 1857. u Bosni je boravio Rus Aleksandar Giljferding koji također daje podatke o bosanskim begovima pa između ostaloga kaže da su to krupni zemljoposjednici (plemići) koji vuku korijen iz predturskog doba.

Engleski putopisac Frederic Harrison koji je boravio u Bosni 1875/76. godine, bosanske begove je smatrao posljednjom (feudalnom) evropskom aristokracijom.
Engleskinja Paolina Irby je tokom boravka u Bosni u drugoj polovici 19. stoljeća također pisala o bosanskim begovima. Za njih kaže da su nekoć to bili moćni feudalci, ali je sada njihova ā€žsurova snaga skrÅ”ena a drugu snagu nisu stekliā€œ, i joÅ” dodaje da su nekada bili ponosni i bogati, a danas su postali siromasi jer im oteta zemlja nije plaćena.
Iz 1875. godine je zanimljiv opis jednog osiromaÅ”enog bega iz okolice Sarajeva koji je ostavio Irac James Creagh, za kojeg kaže da je joÅ” uvijek iÅ”ao u lov i ponosno sjedio na svom konjiću dobre pasmine i nadmeno gledao na prolaznike, uvjeren da su ispod njegovog statusa i ugleda. Često ode da vidi ruÅ”evnu kulu svoga babe u kojoj je rođen i čuva je kao svetinju, kao i bajrak koji su njegovi preci nosili u mnogim teÅ”kim bitkama. Bez obzira Å”to je osiromaÅ”io, begovo držanje i izgled odavalo je gospodstvo.

Iz iste godine potječe i zapis engleskog putopisca Artura Evansa o hercegovačkim begovima i agama. Prolazeći Hercegovinom zabilježio je da se ovdaÅ”nji begovi s gnuÅ”anjem odnose prema kmetovima, odnosno kaurima (nemuslimanima), i da sva Hercegovina pripada begovima.
U izvjeÅ”taju austrijskog potpukovnika Gustava Thƶmmela o druÅ”tvenim odnosima u Bosni i Hercegovini, sastavljen 1878. godine, navodi se da bosanski begovi nisu naviknuti na bilo kakve javne poslove i da su odveć ponosni da bi se bavili trgovinom i zanatima. Nekad su bili veoma bogati i nadmoćni, a sada su materijalno ovisni od davanja svojih kmetova.
Predstavnik austrougarske vlasti u Bosni Kallay bosanske begove je smatrao državotvornim elementima koji poznaju zemlju i narod, i jedini su u stanju da vladaju, dok je general Josip Filipović, glavnokomandirajući austrijske okupacione vojske iz 1878. godine, po nacionalnosti Hrvat, bio krajnje neprijateljski raspoložen prema Bosni i BoÅ”njacima, posebno prema begovima. U njegovom izvjeÅ”taju upućenom Vrhovnoj komandi u Beču, BoÅ”njake naziva ā€ždivljom životinjskom gomilomā€œ.
Slično generalu Filipoviću o begovima je pisao i Srbin, dr. Nikola Stojanović, pravnik i političar s početka 20. stoljeća, pa kaže: ā€žOni nijesu niÅ”ta dali kulturnom svijetu. Oni sjede po kafanama, a onaj kmet mora da snosi da beg može da sjedi i Å”eće i da uživa …. to je jedan gadā€œ.

I historičar Safvet-beg BaÅ”agić je pisao o bosanskom plemstvu. Za bosansko kraljevstvo kaže da je to bila aristokratska republika te da su mnogi bosanski begovi, potomci nekadaÅ”njih vojvoda i knezova. Dolaskom Turaka i primanja islama, ta zvanja zamijenili su titulama bega i age.
Vasa Čubrilović, poznati srpski historičar, također navodi da mnoge begovske porodice potječu od srednjovjekovnih feudalnih porodica, od kojih su neke čak zadržale stara prezimena kao Å”to su: Brankovići iz istočne Bosne, pa Vilići, Kregići, Kovčići itd.

Slično je sredinom 19. stoljeća pisao i franjevački historičar fra Frano Jukić koji navodi da su nekadaÅ”nji nosioci bosanskog plemstva po turskom osvajanju prvi primili islam, te da su neki od njih tom prilikom promijenili prezimena.
O bosanskim begovima je svojevremeno pisao i Ćiro Truhelka, arheolog i historičar Zemaljskog muzeja, koji se sustavno bavio proučavanjem historije bosanskog druÅ”tva. On je, kao i BaÅ”agić, Jukić i brojni drugi historičari tog vremena (konac 19. i početak 20. stoljeća) dokazivao da su mnogi bosanski begovi potomci srednjovjekovnog bosanskog plemstva i da njihove posjede veže kontinuitet od doba kraljeva. U nizu svojih radova dao je iscrpan analitički osvrt na taj problem.
Visoko miÅ”ljenje o bosanskom plemstvu imao je i Ante Starčević, hrvatski politički i književni djelatnik iz 19. stoljeća koji je nosio epitet ā€žOtac hrvatske nacijeā€œ. Za bosansko plemstvo kaže da je to ā€žnajoholije plemstvo Å”to ga je Evropa ikada imala joÅ” od srednjeg vijeka. Isti duh živi i danas u tom plemstvu … oni su najstarije i najčistije plemstvo sablje u svoj Evropiā€œ. A onda dodaje: ā€ži najsiromaÅ”niji musliman Bosne drži do sebe barem koliko i najprvi lord Engleskeā€œ.
Pitanjem bosanskog plemstva bavio se po službenoj dužnosti i madžarski historičar Lajos ThallĆ³csy. Austrougarske vlasti su ga angažirale kao stručnjaka da prouči ko su bosanski begovi i age, Å”to je vlastima trebalo za donoÅ”enje zakonskih propisa kojima bi se reguliralo plemićko tituliranje u Bosni. ThallĆ³czy u svojim raspravama nadugo i naÅ”iroko objaÅ”njava Å”ta u Bosni znači titula ā€žbegā€œ, od kad potječe bosansko plemstvo i ko ima pravo nazivati se begom. Na kraju elaborata zaključuje, kako je to utvrdio i JanoÅ” Krecsmarik, koji se također bavio ovim pitanjem, da se ne može poreći da mnoge boÅ”njačke porodice u Bosni imaju sva aristokratska obilježja, one su begovske, i titula im važi od starih vremena.

Znameniti austrijski historičar Joseph von Hammer, koji je sredinom 19. stoljeća napisao Historiju Osmanskog carstva u 10 tomova, naveo je da su u Turskom carstvu samo dvije pokrajine koje su po pitanju plemstva specifične, pa kaže da je na istoku to Kurdistan, na zapadu Bosna, u kojima je svaki vis načičkan tvrđavama. Koliko kula, toliko gospodara (plemića).
Iz 18. stoljeća je izvjeÅ”taj austrijskog feldmarÅ”ala Laudona u kojem se opravdava caru zaÅ”to prilikom prodora u Bosnu nije mogao prodrijeti dublje i osvojiti je, pa kaže da tamoÅ”nje tvrđave jesu oronule ali u rukama BoÅ”njaka (plemića) su neosvojive.
Iz istog stoljeća je i podatak francuskog putopisca Ami BouĆ©-a koji je u dva navrata putovao Bosnom koncem 18. i početkom 19. stoljeća, i navodi da je Bosna doslovno zemlja srednjovjekovnih zamkova, a za njihove gospodare (plemiće) kaže da se joÅ” uvijek smatraju najpouzdanijim čuvarima svoje zemlje
Kako je i u Austrougarskoj monarhiji plemstvo joÅ” uvijek postojalo i označavalo gornji druÅ”tveni stalež, tokom rasprava da se zakonom odredi karakter zatečenog bosanskog plemstva, begovi su uporno od vlasti zahtijevali da im se pravno prizna njihov plemićki status, odnosno da se izjednači s odgovarajućim evropskim plemićkom titulama jer je i bosansko plemstvo srednjovjekovnih korijena, nasljedno i veleposjedničko.

Prvi koji je pokrenuo to pitanje bio je onovremeni poznati bosanski intelektualac i politički djelatnik Mehmed-beg Kapetanović LjubuÅ”ak. Godine 1880. podnio je zahtjev da mu se kao begu dodijeli titula grofa, smatrajući da su ekvivalentne. Zahtjev mu je odbijen uz obrazloženje da je joÅ” uvijek u postupku proučavanje karaktera bosanskog plemstva.
Tokom rada na tom pitanju, austrijske vlasti su ustanovile jednu pojavu koja im je dodatno usložnila rjeÅ”avanje. Ustanovili su, naime, da Bosna ima najbrojnije plemstvo u Evropi. Problem je bio i taj Å”to su njegovi pripadnici bili isključivo muslimani, dok su krŔćani, uglavnom, bili njihovi kmetovi. Kako je u Bosni stotinama godina na snazi bilo Å”erijatsko pravo, krŔćani nisu mogli ući u vojne redove pa su samo muslimani, kao povlaÅ”teni druÅ”tveni sloj, bili vojni obveznici. Za iskazana junaÅ”tva na bojnim poljima bili su nagrađivani posjedima (timarima), s čime je iÅ”lo i plemićko zvanje, pa se broj pripadnika gornjeg druÅ”tvenog sloja, uz postojeće iz ranijeg razdoblja, vremenom stalno povećavao, do te mjere, da je, takoreći, svaki treći, četvrti musliman pripadao određenoj kategorije gornjeg druÅ”tvenog sloja s pripadajućom titulom.

Za razliku od stava zvaničnih austrijskih vlasti, pojedini njeni intelektualni krugovi, kao i oni iz drugih evropskih zemalja, uglavnom su pozitivno pisali o onovremenom bosanskom plemstvu. Bosna, kao evropska zemlja koja je stotinama godina bila pod turskom vlaŔću, s običajima, vjerom i životom vođenim po islamskim normama, s čisto feudalnim uređenjem u kojem su samo muslimani bili vladajući sloj, za njih je bila otkrovenje i izazov za svestrana istraživanja.
Iako su austrijske vlasti nastojale da dođu do tačnog broja begovskih i aginskih porodica, odnosno da razvrstaju gdje ko staleÅ”ki spada, zbog nesnalaženja i nedovoljnog poznavanja tog segmenta bosanske historije, u tome nisu uspjele. To se vidi i iz popisa stanovniÅ”tva koji je vrÅ”en s vremena na vrijeme. U popisu iz 1879. godine nije uopće bilo predviđeno evidentiranje građana po druÅ”tvenom statusu.

U popisu iz 1885. godine to je uvrÅ”teno, pa su evidentirane 8.162 begovske i aginske porodice. U popisu iz 1895. godine zabilježeno ih je 5.833, a 1910. godine 9.537, iz čega se vidi da nije postojao određen pristup diferenciranja stanovniÅ”tva po tom pitanju. Navedeni podaci se, međutim, odnose samo na krupne veleposjedničke porodice. To za vlasti nije automatski podrazumijevalo da je riječ o pripadnicima plemstva, bez obzira Å”to su među takvim u najvećem broju bili upravo begovi i age.
Za austrijske vlasti veliki broj pripadnika plemstva u Bosni bio je neshvatljiv, a time i neprihvatljiv, jer je riječ o maloj zemlji, a plemića je toliko kao ni u jednoj drugoj zemlji. To je bilo neprihvatljivo i iz političkih razloga. To se jasno vidi iz zvaničnog odgovora Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine proslijeđenog Zajedničkom ministarstvu financija u vezi naprijed spomenutog zahtjeva Mehmed-bega Kapetanovića LjubuÅ”aka da mu se prizna status evropskog plemića. U odbionici između ostaloga doslovno stoji ovo: ā€žJedan takav slučaj ako bi bio pozitivno rijeÅ”en, kod čitavog niza bosanskohercegovačkih begovskih i aginskih porodica pobudio bi slične aspiracije s istim pravima.ā€œ

Na takav pristup nesumnjivo je značajnu ulogi igralo i podozrenje, odnosno vlasti se nisu mogle pomiriti s tim da u maloj, zabačenoj balkanskoj zemljici, ima toliko pripadnika plemstva kao nigdje, a k tome, isključivo su muslimani s običajima i nazorima koji, ne samo da su strani nego su mnogim evropskim krugovima i odbojni. U zemlji su bili vladajući sloj dok su krŔćani bili njihovi podložnici, odnosno kmetovi. Takvo zatečeno stanje novouspostavljena austrijska vlast odmah počela mijenjati nizom reformi među kojima je najvažnija bila agrarna kojom su dotadaÅ”njem bosanskom plemstvu oduzeti posjed Å”to je predstavljalo osnov njihove egzistencije. To je ujedno bio kraj njihovog postojanja.

Autor: Enver Imamović