Stjepan Kotromanić 1322. godine: “BI MILOST NAŠA GOSPODINU JERE OSTAVI HRVATSKOGA GOSPODINA”

V’ ime otca i sina i svetoga duha.

Az sveti Grgur, a zovom ban Stjepan, sin gospodina bana Stjepana, po milosti božijej gospodin vsim zemljam’ bosn'skim, i Soli i Usori i Dolnjim krajem, i Himske zemlje gospodin, i brat moj knez Vladislav:

Bi milost naju knezu Vlkoslavu, sinu kneza Hrvatina Ključkog, jere ostavi hrvatskoga gospodina i Bapšiće – naju milost djela.
I dasva knezu Vlkoslavu za jegovu vjernu slubu dvije župe: Banice i Vrbanju, od meje do meje, i u niju dva grada: Ključ i Kotor.
Dasva mu u djedinu i isklad u vijeki, jemu i jegovu posljednjemu, dokole je naše sjeme u Bosni i dokole je vjeran nam Vlkoslav.

A ni jednomu jegovu bratu ne dasmo, ni sinovcu jegovu, razvje knezu Vlkoslavu.
I jako bi (bio) božiji osujenik u djetci Vlkoslav, komu hošte dati – voljan je da ot onoga služi gospodinu banu.
I da ondje nije ni jednoga dohotka k'nam’, ni sade, razvje kada hošte Vlkoslav.
I da nije inoga vladavca ondje, razvje da su vladavci kneza Vlkoslava. A da od onoga služi gospodinu oružjem – kako može najbolje.

I zato, dasva knezu Vlkoslavu one župe za jegovu vjeru – a one župe bista nevjerne i stasta naprotivu nam polog Hrvata.
A tomu daru biše svjedoci dobri Bošnjane…
A kto hošte si je potvoriti i poreći bez nevjere – da je proklet otcem i sinom i svetim duhom, i četirije evanđelisti i dvanadeseti apustoloma i vsimi bogu ugodivšimi, u si vijek i pridušti.