Az sveti Grgur, a zovom ban Stjepan, gospodin bosanski, i brat moj knez Vladislav, da je vidomo vsim zemljam’ bosanskim:
Dasva vjeru i dušu otca naju, gospodina bana i vsih roditelja naših i svoju, knezu Vlkoslavu, sinu kneza Hrvatina Ključkoga, pred djedom velikim Radoslavom, i pred gostem velikim Radoslavom, i pred starcom Radomirom, i Žunborom, i Vlčkom, i pred vsom Crkvom, i pred Bosnom.
Da nije u naju Vladislav sužanj ni pogubljenik, i da na nj ne poslušava klevete.
I, ako bi u čem sgriješil Vlkoslav, da stane pred dobrimi mužmi da se opravi – a da za jegovo ne pohitiva nizaštore.
A ako bisva sije pritvorila bez jegove nevjere – da sva otstupila ot boga i ot vjere i da nam nije otčine molitve i materine, i da sva druga Jude.
I sije se učini na Mojštri.
I na sijej vjeri dasva knezu Vlkoslavu dvije župe u djedinu i u isklad, Banice i Vrbanju, i dva grada, Ključ i Kotor. I ondje da nije naših vladavca ni sade, razvje kada hoće Vlkoslav.
Dasva one župe, od meje do meje, a ne inom bratu jegovu, ni sinovcu, razvje knezu Vlkoslavu i jega ostalšemu – a od niju da služi gospodinu oružjem, koliko može najbolje.
A od Lužac, otkole je Vlkoslav pristupil k nama, za deset ljeta, kto te ljubi bez naju srdca – zovi ga!…
I sije pisanije svrši se u gosti velikoga hiži, u Radoslali.
Komentariši