Categories
Novi vijek

NESTANAK OSMANSKOG CARSTVA – smrt „Bolesnika sa Bosfora“

Prije 96 godina, 1. novembra 1922. godine, umro je „bolesnik s Bosfora“. Dijagnozu je postavio ruski car Nikolaj I, koji je sredinom 19. vijeka ovako nazvao propadajuće Osmansko carstvo. Bolest je trajala oko 70 godina, a gazi Mustafa Kemal-paša , poznatiji po imenu Atatürk, bio mu je dželat i patolog.

Osmansko carstvo osnovala su muslimanska plemena iz centralne Azije 1299. godine, s tim da je vrhunac doseglo u 17. vijeku kad se protezalo preko tri kontinenta. Od početka 18. vijeka Carstvo je gotovo konstantno ratovalo s evropskim državama, nizajući poraz za porazom. Osmansko carstvo je ostalo bez Egipta i većine Sjeverne Afrike do 1882. godine, kad su ih preoteli Britanija i Francuska, dok je Rusija pod svoje preuzimala, jednu za drugom, provincije istočne Anadolije.

Okončanjem Prvog svjetskog rata „Bolesnik s Bosfora“ je bio u taboru gubitnika, a pobjedničke zemlje su Turcima odredile sudbinu u žalosniju nego za Njemačku i Austro-Ugarsku, kojima barem nisu dirali glavne gradove. Osmansko carstvo je svjedočilo okupaciji Istanbula od strane francuske i britanske vojske. Osim toga, najavljeno je da grad i cijela zona tjesnaca u bliskoj budućnosti biti oduzeti zemlji i stavljeni pod međunarodnu upravu.

Mirovnim ugovorom iz Sevra (Francuska) većinu Osmanskog carstva su međusobno razgrabili Francuska i Engleska. Pariz je uzeo Siriju i Liban, ali i protektorat nad Tunisom i Marokom, a Britanci Palestinu i Mezopotamiju, a čak su uspostavili vojnu prisutnost u Egiptu, odnosno kontrolu nad Sueckim kanalom. Italija je dobila gotovo polovicu Male Azije s cijelom mediteranskom obalom i Antaliju.

Nešto je uzela Grčka, enklavu u Maloj Aziji sa središtem u Izmiru, drevnoj grčkoj Smirni, bivšim glavnim gradom rimske provincije. Niz neovisnih nacionalnih država planiralo je uzeti ostatke. Prije svega Armenija i Kurdistan. Konačno, otišlo je cijelo Arapsko poluostrvo, gdje se trebalo stvoriti nešto što se zove Hidžaz, što će kasnije postati Saudijska Arabija. Za Osmansko carstvo je sve ovo bilo vrlo ponižavajuće.

Jednom riječju, budućnost je bila prilično mračna. Snage urušenog Osmanskog carstva koje se nisu htjele pomiriti s potpunim porazom i punim uništenjem svoje nekada velike zemlje, odlučile su se suprotstaviti novom poretku, što je iznenadilo i obeshrabrilo pobjednike i poražene.

Gazi Mustafa Kemal-paša, vojskovođa koji stekao vojni ugled na bojnom polju kod Galipolja 1915. godine gdje je uspio odbiti invaziju Saveznika, pridobio je Turke  na najjednostavniji mogući način –  nacionalizmom. To nije bilo ništa novo, barem za vanjske posmatrače iz Evrope. Štoviše, usred formiranja nacionalnih država u Europi, Mustafa je ironično slijedio trend. Njegov slogan je bio jednostavan i svima razumljiv.

„Suverenitet pripada narodu zemlje, a osmanska dinastija je privilegije uzela silom. Putem nasilja su njezini predstavnici vladali turskim nacijom i održavali dominaciju deset vijekova. Sada je narod uskrsnuo pred uzurpatorima, uzimajući sebi za pravo da djelotvorno ostvari svoj suverenitet. Osmansko carstvo je propalo, a to je bilo prirodno za zaostalu državu“, ovih nekoliko redaka je suština poruke Kemala Atatürka.

Koristeći turski identitet kao tačku okupljanja, uspio je ujediniti bivše osmanlijske oficire pod svoju komandu u turskom Ratu na nezavisnost (1919-1922) i protjerati okupatorske snage sačinjene od Grka, Britanaca i Francuza. Do 1922., Kemal je uspio potpuno osloboditi Tursku od strane okupacije i iskoristio je priliku da uspostavi savremenu Republiku Tursku, koja je vođena od strane Velike nacionalne skupštine (VNS) u Ankari. Šef nove turske vlade je bio predsjednik, kojeg je izabirala VNS. Prirodni izbor je bio Mustafa Kemal, heroj Rata za nezavisnost.

odlazak sultana Mehmeda VI iz Istanbula

Na prvi pogled se činilo da će nova turska vlada naslijediti Osmanlijsku vladu kao čuvara islama. Novi Ustav kojeg je napisala VNS u kojem se islam proglašava zvaničnom državnom religijom Turske i da svi zakoni moraju proći sigurnosnu provjeru grupe eksperata za islamski zakon, kako bi bili sigurni da oni ne budu u suprotnosti sa šerijatom.

Međutim, ovaj novi sistem vlade nije mogao funkcionisati, sve dok je postojala paralelna vlada u Istanbulu, koju je vodio Osmanski sultan Mehmed VI. Obje Vlade, i u Ankari i u Istanbulu, su tvrdile da imaju suverenitet nad Turskom, imajući otvoreno sukobljene ciljeve. Atatürk je eliminisao ovaj problem 1. novembra 1922., ukidajući Osmanski sultanat, koji je postojao od 1299., i zvanično prebacio vlast na Veliku nacionalnu skupštinu.

Nakon ukidanja monarhije Mehmed VI je morao otići iz zemlje, a Istanbul je napustio na britanskom bojnom brodu Malaya. Prvo je otišao na Maltu, koja je tada još bila pod britanskom vlašću. Ostatak života bivši sultan je proveo većinom na talijanskoj rivijeri. Umro je u ljetovalištu San Remo 1926. godine.

Njegovi demonstrativni koraci u stvaranju sekularne države, gdje moć potječe od turske nacije, savršeno su se uklapali u sliku svijeta koji je bio poznat i atraktivan vodećim evropskim pobjedničkim silama.

Sve je rađeno prema modelu jedna zemlja, jedan narod, jedan vođa, što će kasnije postati slogan nadolazećih mračnih pokreta koji su ispisali najmračnije stranice svjetske historije. Povodom Atatürkove smrti 10. novembra 1938. godine, Hitler je rekao da mu je upravo on bio jedan od uzora u stvaranju Trećeg Reicha i izgradnje njemačke nacije.

izvor: Eugen Rogan, The Fall of the Ottomans

Categories
Vladari

Rodoslovlje Bosanske dinastije Kotromanića

Rodoslovlje bosanske dinastije  sastavljeno je na osnovi arhivsko-historijske i arheološke građe. Rodoslovlje Bosanske dinastije Kotromanića na svom Facebook profilu objavio je profesor Enver Imamović, a mi vam tekst prenosimo u cjelosti.

B A N O V I nepoznatog imena do 10. stoljeća.

BAN nepoznatog imena, spominje se 968. g. prilikom napada hrvatskog kralja Krešimira II na Bosnu.

BAN nepoznatog imena, spominje se oko 1042. g. kao saveznik bizantskog cara Konstantina IX Monomaha u ratu protiv Duklje.

BAN nepoznatog imena, kojeg je oko 1084. g. uklonio dukljanski kralj Bodin prilikom napada na Bosnu.

B A N  S T J E P A N zasjeo na prijestolje oko 1084. g. uz pomoć dukljanskog kralja Bodina.

BAN nepoznatog imena, spominje se 1103. godine kao tast dukljanskog kralja Kočapara.

B A N B O R I Ć (1154-1163). Imao dva sina: Stjepana i Pavla, te unuke (Odola, Čelko, Detmar, Matija).

B A N  K U L I N (1180-1204). Žena mu se zvala Vojslava. Imao sina Stjepana i sestru (nepoznato ime), udata za humskog kneza Miroslava.

B A N  S T J E P A N (1204-1232), sin Kulina bana. Žena mu se zvala Anka. Imali sina Sebislava.

B A N  M A T I J A  N I N O S L A V (1232-1250). Dokumenti ne spominju ko su mu roditelji, ali izričito kažu da je bio član uže dinastije, dakle Kulinovog roda. Imao nekoliko braće, od kojih se jedan zvao Simeon, te više sinova, od kojih se jedan zvao Stjepan, i brojnu unučad.

B A N  P R I J E Z D A (1250-1290). Dokumenti navode da je bio u srodstvu s banom Ninoslavom. Bio je njegov brat ili stričević. Imao tri sina: Stjepana (Kotromana), Prijezdu i Vuka, te kćerku Katarinu, udata za slavonskog banovića Radoslava Babonića. Vukova kćerka se zvala Jelena. Udala se za humskog vojvodu Vuka Hranića.

B A N  S T J E P A N  K O T R O M A N (1290-1312), sin bana Prijezde. Bio oženjen Jelisavetom (Elizabetom), kćerkom srpskog kralja Dragutina. Imao tri sina: Stjepana, Vladislava, Ninoslava, i kćerku Katarinu (udata za humskog kneza Nikolu). Vladislav bio oženjen Jelenom, kćerkom bribirskog kneza Jurja Šubića. Imali dva sina: Tvrtka i Vuka, i kćerku Mariju, udata za Ulricha X Helfensteina u Njemačkoj. Ninoslav imao sina Dabišu. Prijestolje naslijedio Stjepan.

B A N  S T J E P A N I I, (1314-1353), po ocu nazvan Kotromanić. Ženio se tri puta. Prva žena mu bila ortenburška princeza iz Koruške (nepoznato ime), druga bugarska princeza (nepoznato ime), treća Elizabeta, kćerka Kazimira III iz Poljske. Imao šestero djece, četiri sina (svi pomrli u ranoj dobi), i dvije kćerke: Elizabetu i Katarinu. Elizabeta se udala za mađarskog kralja Ludovika, a Katarina za Hermana I Celjskog u Štajerskoj.

K R A L J  T V R T K O  I (1353-1391), sin Vladislava, a unuk bana Stjepana Kotromana. Ženio se dva puta. Prva mu žena bila domaća plemkinja Grubača, a druga bugarska princeza Doroteja, iz kuće bugarskog cara Ivana Šišmana. Imao tri sina: Ostoju, Tvrtka i Vuka (Banića). Vukova žena zvala se Anka. Prijestolje naslijedio Dabiša.

K R A L J  D A B I Š A (1301-1395), sin Ninoslava, a unuk bana Stjepana Kotromana. Žena mu bila Jelena Gruba, domaća plemkinja iz Huma. Imao sina (nepoznato ime), i kćerku Stanu, udata za humskog kneza Jurja Radivojevića.

K R A L J I CA  J E L E N A  G R U B A (1395-1398), žena kralja Dabiše. Nakon njegove smrti naslijedila ga na prijestolju.

K R A L J  O S T O J A (1398-1404 i 1409-1418), sin kralja Tvrtka i njegove prve žene Grubače. Ženio se tri puta. Prva žena mu bila Vitača, druga Kujava (obje domaće plemkinje), a treća Jelena, kćerka bribirskog kneza Ivana Nelipića. Imao tri sina: Stjepana (po ocu nazvan Ostojić), Radivoja i Tomaša. Radivoj se ženio dva puta. Prva žena mu bila Katarina a druga Margarita. Imao tri sina: Tvrtka, Matiju i Đuraka.

K R A L J  S T J E P A N  O S T O J I Ć (1418-1421). Sin kralja Ostoje i njegove druge žene Kujave. Manjkaju podaci o njegovoj porodici.

K R A L J  T V R T K O I I (1404-1409 i 1421-1443). Sin kralja Tvrtka, po kojem je nazvan Tvrtković. Bio oženjen Dorotejom, nećakinjom madžarskog kralja Sigismunda (kćerka ugarskog vojvode Ivana Gorjanskog). Nisu imali djece. Prethodne dvije žene bile domaće plemkinje.

K R A L J  T O M A Š (1443-1461, sin kralja Ostoje a unuk kralja Tvrtka I. Ženio se dva puta. Prva žena mu bila Vojača, djevojka iz naroda, a druga Katarina, kćerka velikog vojvode bosanskog i hercega Stjepana Vukčića iz Huma. Imao tri sina: Stjepana i Sigismunda, trećem nepoznato ime (umro kao dijete na Mljetu), i kćerku Katarinu.Prilikom turskog osvajanja Bosne Sigismund i Katarina (kao djeca) zarobljeni i odvedeni u Tursku.

KRALJ  S T J EP AN  T O M A Š E V I Ć (1461-1463). Sin kralja Tomaša (po kojem je nazvan Tomašević), i njegove prve žene Vojaće. Bio oženjen Marom (djevojačko ime Jelena), kćerka srpskog despota Lazara Brankovića. Nisu imali djece. Prilikom turskog osvajanja Bosne (1463) uhvaćen u Ključu a pogubljen u Jajcu. S njim se ugasila dinastija Kotromanića i nestalo Bosanskog kraljevstva.

Categories
Srednji vijek

KOJA JE NAJVEĆA VOJSKA PODIGNUTA U SREDNJOVJEKOVNOM DOBU

Postoji mnogo mogućih odgovora u vezi ove teme prateći izvore koje možemo analizirati da bi znali koji je najveći mogući broj vojnika koji se borio u srednjem vijeku.

Upoređujući srednjovjekovni period sa antičkim razdobljem puno se stvari promijenilo na bojnom polju. U antičkom razdoblju vojska je bila profesionalnija i zbog toga je bila veća i jača. Dok u srednjovjekovnom razdoblju, vojska nije bila tako profesionalna i to je bio jedan od razloga zašto je srednjovjekovno vrijeme kada vojske broje manje vojnika.

Koje su to armije bile najveće?

Prije svega, ovo je stvarno težak odgovor jer su brojevi u tom vremenu uvijek preuveličavani. Počevši od Stogodišnjeg rata između Engleske i Francuske se bilježi da je bilo oko 50 000 – 60 000 vojnika u jednom momentu sukobljenih. Bile su to vojske sa oko 25 000 Francuza i Engleza sa oko 30 000 vojnika. Taj broj bi bio oko 50 000 – 60 000 ljudi koji su vjerovatno stvorili ogromnu bitku.

Također vrijedno spomena je Treći križarski rat Svetog Rimskog carstva, sa vojskom od oko 80 000 – 100 000 . Tu su i druge vojske vrijedne spomena svakako ali njihov broj ne bi premašio ovu cifru.

Najveća bitka tog vremena je na dalekom istoku

Srednjovjekovna Kina bila je prilično ozbiljan ratna mašinerija da im ni jedna evropska zemlja tog vremena nikada nije mogla parirati niti imati šanse u ratu s njom. Kina je bila previše zauzeta borbom protiv svojih susjeda; Stoga, sa svojom snagom i mogućnostima svakako da ni jedna zemlja nije htjela imati problema sa njom.

Još u srednjem vijeku Kina je imala populaciju oko 100.000.000 ljudi, koji je bio ogroman broj za srednjovjekovni period. Godine 1363. se dogodila bitka na jezeru Poyang i to je možda bila najveća bitka koja se ikada dogodila u srednjovjekovnom razdoblju za koju znamo.

Vjeruje se da je broj vojnika raspoređenih u ovoj borbi bio oko 800 000. Ovo je zaista veliki broj za ovo razdoblje i zvuči gotovo nemoguće. Ali s obzirom da je Kina još tada imala tako veliku populaciju to je sasvim moguće da je broj ljudstva tačan.

Iako su brojevi čak malo i preuveličani, ako bi broj spustili i za 200 000, to bi i dalje bila jedna od najvećih bitaka koje su se vodili na jednom mjestu.

Postoje i drugi mogući kandidati u vezi ove teme, kao što je mobilizacija trupa Sui dinastije. Po izvorima se navodi da je ova dinastija regrutirala oko 600 000 do 1.100.000 trupa za kampanju osvajanja teritorija Koreje.

Konačno, slobodno komentirišite ovu temu i navode jer uvijek postoji mogući spor oko brojeva i činjenica, tako da vam je dozvoljeno da teoretizirate.