Categories
Zanimljivosti

7 svjetskih čuda zauvijek izgubljeno zbog ljudske gluposti i nepažnje

Stari Albert bio je u pravu kada je rekao da su samo dvije stvari beskonačne, svemir i ljudska glupost. I sami znate da su se mnogi povijesni nalazi izgubili s vremenom, ali rijetko koji su propali na ovako glupe i neodgovorne načine…

Kamen iz Singapura
Vjerojatno ste čuli za kamen iz Rosette koji je omogućio dešifriranje pisma antičkog Egipta. Ako jeste, onda znajte da je on bio još veći i na sebi je imao uklesane antičke natpise koje je tek trebalo dekriptirati. Ipak, kad je 1843. britanska britanska vojska odlučila podići utvrdu, taj kamen nisu poslali primjerice u British Musem, već su ga iz nekog nepoznatog razloga smrvili i iskoristili kao građevinski materijal.

Stablo Senator
Nalazilo se na Floridi, a kako je bilo staro 3500 godine, možemo reći da je svjedočilo Isusovu rođenju, dolasku Kolumba, pada Berlinskog zida, ratovima…Tako je i bilo sve do prije tri godine, kad je lokalna ovisnica Sara Barnes slučajno zapalila stablo i ono je izgorjelo do temelja.

Arheloška nalazišta u Atacami
Kao najsuše mjesto na zemlji, arheološka nalazišta mogla su se sjajno vidjeti u Atacami, a neki su tragovi navodni bili stari i 18 tisuća godina. Tako je sve bilo do prije šest godina, kad se reli Pariz – Dakar zbog terorističkih prijetnji prvi put vozio u Južnoj Americi. Organizatori nisu dobro provjerili rutu pa je šest nalazišta zauvijek izgubljeno.

Grob proroka Jone
Mjesto u Mosulu koje su rado posjećivali i kršćani i muslimani bilo je jedno od najstarijih grobova uopće, s obzirom na to da potječe iz 8. stoljeća prije Krista. Ipak, vođe ISIS-a prošle su ga godine digle u zrak, uništivši na taj način dio dragocjene svjetske povijesti.

Špilja Mayrieres

Crteži u ovoj francuskoj špilji nastali su prije 15 tisuća godina i bili su živi sve do 1992. godine. Tada je grupa mladih odlučila napraviti dobro djelo i očistiti grafite iz ”nekih lokalnih” špilja. Naravno, dalje možete pretpostaviti, grafite su iščetkali i na njih navalili sredstvima za čišćenje, pa su umjesto da učine dobro djelo uništili dio povijesti.

Sirija

Veliki je dio Sirije razrušen, pa su tako stradali i mnogi povijesni dijelovi. Tako više ne postoje ili postoje u jako lošem stanju Aleppo souk, Krak des Chevalier i mnoge druge povijesne stvari u Siriji, poput Palmire. Uostalom, o tome najbolje govori izvješće UNESCO-a iz prošle godine, po kojem je više od 300 vrijednih spomenika diljem zemlje uništeno ili teško oštećeno.

Saudijska Arabija

I dok Sirijcima rat uništava povijest, Saudijci je uništavaju sami. U posljednjih trideset godina vladajuća dinastija je uništila 98 % ostataka iz nekadašnjeg islamskog carstva. Od nekad zemlje bogate poviješću, Saudijska Arabija iz godine u godinu sve više sliči Las Vegasu…

Categories
Ličnosti

Posljednji potomak loze Kosača- Ahmed paša Hercegović

Padom Hercegovine pod vlast Osmanlija, u februaru 1482. godine, od znamenitih ličnosti Hercegovine na historijskoj pozornici ostao je još samo Ahmed paša Hercegović, rođen kao Stjepan, sin velikog vojvode Hercegovine – Stjepana Kosače. Sultan Bajazit II mu je 1486. godine, kao beglerbegu Anadolije, povjerio vrhovnu komandu u borbi protiv egipatskih memeluka, ali je tokom borbi dospio u ropstvo.

Da bi se približio osmanskom sultanu, egipatski sultan ga je odmah pustio na slobodu, te se poslije toga sklopio mir. Kao zapovjednik osmanske mornarice dobio je komandu nad 100 ratnih brodova 1488. godine te krstario uz karamansku obalu, te tako kooperirao sa kopnenim dijelom osmanske vojske. Godine 1490. bio je i vrhovni zapovjednik u ratu protiv Juzbega, koji je opsjedao Cezareju, a 3. marta 1497. godine postao je i veliki vezir Osmanskog carstva. Dvije godine kasnije sudjeluje i u ratu protiv Venecije na Peloponezu. Slijedeće godine odnio je i odlučnu pobjedu protiv evropske mornarice u Bici kod Mitilene.

Kada su Osmanlije 1503. godine sklopile mirovni sporazum sa Venecijom i Ugarskom, tom miru posredovao je i Ahmed Hercegović, pa ga je sultan Bajazit II ponovo imenovao za velikog vezira. Na tom mjestu ostao je naredne tri godine kada je imenovan glavnim komandantom osmanske mornarice – kapudan paša. Godine 1511. janjičari su se pobunili u Istanbulu.

Tom prilikom napali su i kuću u kojoj je živio Ahmed paša Hercegović. Ahmed paša je morao pobjeći a svoje mjesto je ustupio grčkom spletkaru Mustafi paši. Kada je na prijestolje došao novi sultan, Selim I 1512. godine, Ahmed paša je ponovo postavljen na mjesto velikog vezira – četvrti put. Dvije godine poslije janjičari su ponovo pokušali da ga ubiju, pa je Ahmed paša ponovo odstupio sa mjesta velikog vezira. Obzirom da je bio veoma blizak sa sultanom Selimom I, koji mu je bio zet, i umro je u njegovoj blizini 1518. godine.

Obzirom da je bio veoma vezan za svoju domovinu, mjesto Ismid gdje je živio, nazvao je “Hersegovina”, pa je i odredio da tu bude ukopan. Ta mu je želja i ispunjena pa mu se i mezar nalazi na južnoj obali morskog zaljeva, na jednom poluotočiću koji se danas naziva Dil maaberi. Na tom mjestu Ahmed paša je podigao džamiju, kuhinju za siromahe i musafirhanu (han za putnike). Obližnje seoce se danas naziva “Herseg”. Imao je četiri sina: Ali bega, Ahmed bega, Mustafu bega i Mehmed bega. Bio je petnaesti vezir Osmanskog carstva i jedan od najuspješnijih vojskovođa.

Categories
Bosna u Osmanskom Carstvu

John Lewis Burckhardt (1784.- 1817.): “Bošnjaci Nubije (Bosniaks of Nubia) – Kaladshy”

Nubija je regija koju čini južni Egipat duž Nila i sjeverni Sudan. Osmanlije su u 16. stoljeću osvojile ovo područje i u njemu ostavile stotine bošnjačkih vojnika na čuvanje. Bošnjaci su preuzeli vlast u nekoliko mjesta u Nubiji i jedno vrijeme predstavljali nezavisne autonomne gospodare ove oblasti. S’ vremenom su se asimilirali sa domaćim crnačkim stanovništvom, ali i tako asimilirani dugo su čuvali svijest o svojoj posebnosti i porijeklu.

Engleski putopisci bilježili su u 19. stoljeću prisustvo stanovništva u Nubiji sa plavim očima i plavom kosom, lokalnih gospodara, porijeklom iz Bosne. Encyclopaedia Britannica (1911.) u člancima o Nubiji, između ostalog, navodi da su u 14. stoljeću cijelu regiju zauzeli Arapi a da se stanovništvu kasnije pridružio još jedan elemenat- Bošnjaci. Ovi Bošnjaci naseljeni su u Nubiju i izmiješani sa Arapima i domaćim autohtonim stanovništvom. Nazivali su ih Kaladshy (ljudi dvorova). Njihovi potomci držali su zemlju između Assuan-a i Derr-a.

John Lewis Burckhardt (1784.- 1817.) u svojim „Putovanjima u Nubiju“ navodi da su Osmanlije između Assuan-a i Hannek-a, u 16. stoljeću, doveli Bošnjake koji su tu pustili svoje korjene. Na Ibrim-u, Mahass-u i drugdje duž obale i na otocima Nila, oni su izgradili dvorove, danas u ruševinama.

Amelia Ann Blandford Edwards također je, u knjizi „Natrag kroz Nubiju“1891. godine, spomenula Bošnjake. Ona navodi da su Bošnjaci u selu Derr većinski dio te da su potomci bosanskih vojnika koje je sultan Selim I poslao u ovo područje kako bi čuvali njegove posjede. Navodi da su Bošnjaci bili često u ratu sa upraviteljima Nubije; da su bili bijeli u usporedbi sa Nubijancima te da su još uvijek zadržali specifičnosti svojih predaka, bošnjačkih vojnika.

Navodi podatak kako su bošnjački vojnici ovdje izgradili svoje dvorove i popravili postojeće u Assouan-u i Ibrim-u. Oni koji su boravili u dvorovima imali su određene povlastice za sebe i svoje potomke a jedan dio povlastica je izuzeće od svih vrsta zemljišnih poreza da bi za uzvrat sa zemlje priuštili dovoljno hrane za vojnike. Također su od sultana iz riznice u Kairu primali godišnju penziju.

Amelia Ann Blandford Edwards navodi da su potomci bošnjačkih vojnika izmiješani sa plemenima Gharbye i Djowabere, i da se još uvjek nalaze u područjima koja su dodjeljena njihovim precima: Assouan i Ibrim, kao i to da oni i dalje uživaju imunitet od poreza i doprinosa svake vrste. Sebe su nazivali Kaladshy (ljudi dvorova) ili Osmanli (Turcima) da bi se time razlikovali od Nubijaca. Spominjući Bošnjake 1891. godine, navodi podatak kako su oni odavno zaboravili svoj maternji, bosanski, jezik ali da njihov izgled još uvijek govori o porijeklu sa sjevera; njihova koža je svijetlo – smeđe boje dok je kod Nubijaca gotovo crna. Ovisni su od guvernera Nubije koji su izuzetno ljubomorni na njih te sa njima često u otvorenom ratu.

Između ostalih, jedan od izvora o Bošnjacima u Nubiji svjedoči da su potomci ovih bošnjačkih vojnika bili neizmjerno ponosni na svoje porijeklo te da su bili veoma lijepi, veliki ovisnici vina i boze. „Većina njih nose nešto poput turbana. „Mi smo Turci“- kažu- „a ne Noubas.“ Budući da nisu apsolutno podvrgnuti paši, i neovisno su od druge vlasti, svađe su među njima vrlo česte, – piše John Lewis Burckhardt (1784.- 1817.) u svojim „Putovanjima u Nubiju“