Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni


Predmeti dubrovačke trgovine

Trgovačka razmjena Dubrovčana odvijala se na bazi uvozi i izvoza. U dubrovačkoj trgovini sa Bosnom rudno blago, i to u prvom redu srebro, zauzimalo je posebno mjesto. Dubrovčani su se vrlo aktivno bavili njegovim izvozom. Lično su išli u Bosnu u nabavku, a ponekad su angažovali nekog drugog da to obavi umjesto njih. Često su sklapali društva sa ciljem da zajednički trguju bosanskim srebrom. U velikom broju izvora zabilježene su malverzacije dubrovačkih trgovaca. Naime, oni su se bavili krijumčarenjem srebra, a onima koji su bili uhvaćeni u tome, bosanski kralj je oduzimao srebro. Najbolji dokaz da je srebro imalo prvorazredni značaj u dubrovačkoj trgovini sa Bosnom predstavlja činjenica da u prvoj polovini XV stoljeća dubrovačke kolonije postaju najjače upravo oko rudnika srebra ili na trgovima u njihovoj okolini.

S obzirom na veliki značaj trgovine bosanskim srebrom za Dubrovnik moglo se očekivat da bi srazmjerno tome trebao biti veliki broj podataka u arhivu u Dubrovniku. Međutim, nisu zabilježeni svi podaci o trgovini srebrom u izvorima. U Dubrovačkom arhivu se ne nalaze ugovori između Dubrovčana i Vlaha o prijevozu srebra, dok se mogu naći ugovori za ostalu izvoznu i uvoznu robu. Vjerovatno da Dubrovčani nisu lahko povjeravali trgovinu srebrom nekome drugom, nego su ga lično prenosili ili su pratili karavan u kome se ono nalazilo. Stoga su uskraćeni veoma važni podaci na osnovu kojih bi mogli saznati više o dubrovačkoj trgovini srebrom.

Zapravo izvorni materijal za trgovinu srebrom imamo zahvaljujući žalbama ili trgovačkim pregovorima između pojedinih trgovaca. Ukoliko je posao oko kupovine srebra nekog Dubrovčanina protekao bez teškoća, u tom slučaju o tome ništa nije zabilježeno. Iz tog razloga podaci o trgovini srebrom ne omogućavaju potpun pregled Dubrovčana koji su trgovali bosanskim srebrom. U prilog tome ide slučaj braće Kabužića koji su izvezli velike količine bosanskog srebra na strana tržišta, prije svega u Veneciju.

U Dubrovačkom arhivu sačuvana je knjiga u kojoj su zabilježeni podaci o njihovim trgovačkim poslovima. Naime, u knjigama ostalih serija nisu sadržani podaci o trgovačkoj djelatnosti braće Kabužića, te bi njihova djelatnost ostala potpuno nepoznata da pomenuta knjiga nije sačuvana. Stoga prilikom analize dubrovačke trgovine bosanskim srebrom treba uzeti u obzir veliku vjerovatnoću da je bilo još Dubrovčana koji su trgovali srebrom naveliko, ali njihova djelatnost nije zabilježena. Dubrovčani su se uveliko bavili izvozom voska i kože, te su često trgovali sa oba artikla. Vosak i kože uglavnom su nabavljali iz istočne Bosne, najčešće iz Goražda i Foče. Potražnja za bosanskim kožama je bila velika, ali je još veća bila za voskom. Na takav zaključak nas navodi veći broj podataka u kojima se pominje trgovina voskom, prije svega u testamentima Dubrovčana koji su živjeli u Bosni. Zatim se navodi među opljačkanom robom na području Bosne, a ostim toga, domaći ljudi često su svoj dug isplaćivali u vosku Dubrovčanima. Nakon rudarskih proizvoda, vosak je zauzimao najznačajnije mjesto među artiklima koji su se iz Bosne izvozili u Dubrovnik.

Dubrovčani su svoje ptorebe za konjima također podmirivali u Bosni. Zbog nepovoljnih uslova za razvoj stočarstva, Dubrovnik je oskudijevao u svježem mesu, tako da se stokom snabdijevao uglavnom iz Bosne, najviše ovcama i govedima. Tokom prve polovine XV stoljeća Dubrovčani su povećali izvoz robe na trgove bosanske države. Franjo Benešić je od 1433. do 1442. u nekoliko navrata izvozio tkanine iz Dubrovnika u istočnu Bosnu, i to Borač i Višegrad. Bio je dobar poznavalac prilika u bosanskom državi, pa ga je dubrovačka vlada 1456. godine uputila kao poslanika kod bosanskog kralja.

Među dubrovačkim trgovcima najaktivniji u Bosni je bio Dragoje Sorkočević. U period od 1434. do 1443. godine u više navrata uvozio je u Bosnu mrčarije, tkanine i so, najčešće u Borač. Zahvaljujući trgovačkim vezama sa istočnom Bosnom, tu je postao ugledna i uticajna ličnost. Stoga je dubrovačka vlada 1446. godine odredila Dragoja da bude posrednik između dubrovačkih trgovaca i hercega Stjepana zbog nekih problema.