Izmjena položaja IVZ-a. Interesantno je da je Spaho prihvatio mjesto u Stojadinovićevoj vladi, iako je na izbore izašao na listi Udružene opozicije. Spaho je mjesto u vladi prihvatio iz nekoliko razloga. Jedan od njih je shvatanje da se ulaskom u vladu JMO i Mehmed Spaho vraćaju na političku scenu i jača se pozicija stranke. Drugi razlog je mogućnost izmjene položaja Islamske zajednice, koja se nije pomirila sa nametnutim režimom iz 1930. godine. Upravo je revizija šestojanuarskog zakonodavstva Islamske zajednice bila preduslov za ulazak JMO u vladu.
Najprije je na temelju sporazuma Spahe i Stojadinovića 28. februara 1936. godine proglašena Uredba sa zakonskom snagom kojom su Zakon i Ustav IVZ stavljeni van snage. Dvije sedmice kasnije penzionisan je dotadašnji reisu-l-ulema Ibrahim ef. Maglajlić, a novi Ustav IVZ donesen je 24. oktobra 1936. godine. Tim ustavom je dvojnost u organizaciji IVZ-a ukinuta, te je formiran jedan ulema-medžlis i jedinstvena direkcija vakufa za cijelu zemlju. Tokom 1937. provedeni su izbori za vakufsko tijelo i članove izbornog tijela za izbor reisu-l-uleme. Izborni tijelo se sastalo 20. aprila 1938. i predložilo tri kandidata. Za novog reisu-l-ulemu izabran je Mehmedov brat, Fehim Spaho. On je tu dužnost primio u sarajevskoj Carevoj džamiji 9. juna 1938. godine. Izmjenama šestojanuarskog zakonodavstva IVZ-a Sarajevo je ponovo postalo sjedište reisu-l-uleme i ulema-medžlisa.
Dakle, revizija šestojanuarskog zakonodavstva IVZ-a trajala je nekoliko godina, ali je omogućena ustupcima Milana Stojadinovića u zamjenu za Spahin ulazak u vladu. Spaho je dobio ministarstvo saobraćaja i na tom mjestu ostao do svoje smrti. Korošec je dobio veoma značajno mjesto ministra unutrašnjih poslova. Na političkom planu vladajuća koalicija je formirala novu stranku, Jugoslavensku radikalnu zajednicu u augustu 1935. godine. Činili su je dio radikala oko Milana Stojadinovića, JMO Mehmeda Spahe, SNS Antona Korošeca, te jedan dio disidenata HSS-a i SZ-a.
Program JRZ-a bio je objedinjavanje što više političkih subjekata oko jugoslavenskog programa i učvršćavanje državnog poretka nastalog šestojanuarskim zakonodavstvom uz postepenu demokratizaciju. Sam Stojadinović je priznavao postojanje hrvatskog pitanja, ali nije bio spreman otvoriti pregovore oko toga. Zapravo je želio izolirati i to pitanje i njegove zagovornike.
Unutar Bosne i Hercegovine trebalo je stvoriti jedinstvo pristalica JRZ-a. Međutim, to je bilo teško jer se uglavnom radilo o bivšim pristalicama Narodne radikalne stranke sa jedne, te Jugoslavenske muslimanske organizacije sa druge strane. Formiranje jedinstvenih skupština bilo je skoro nemoguće, tako da su u većini mjesta postojali odvojeni odbori JRZ-a, jedan srpski i jedan bošnjački.
Pitanje konkordata. Ta unutrašnja pocijepanost svakako da je predstavljala problem Milanu Stojadinoviću. Pored toga morao se suočiti sa teškim vanjskopolitičkim okolnostima, jačanju Njemačke i Italije, ali i ekstremnodesničarskih, profašističkih grupa u susjednim zemljama. Za Stojadinovića i kneza Pavla činilo se opasnim daljnje ignorisanje hrvatskog pitanja, pa su rješenje pokušali pronaći u konkordatu sa Vatikanom. To je ujedno bio i uslov ulaska u vladu Antona Korošeca.
Kako je ranije navedeno, od vjerskih zajednica jedino za katoličku crkvu nije postojao zakon, jer je prethodno bio potreban sporazum sa Vatikanom. U konkordatu knez Pavle i Milan Stojadinović vidjeli su mogućnost stišavanja hrvatskih separatista, koji su upravo nepostojanjem zakona o katoličkoj crkvi pravdali svoje separatističke ambicije. Istovremeno, režim bi osigurao podršku dijela katoličkog sveštenstva, koje je imalo značajan uticaj u narodu. Također, time bi se donekle pridobila naklonost Italije.
U ime jugoslavenske vlade pregovore sa Vatikanom vodio je ministar pravde Ljudevit Auer. On je 25. jula 1935. godine potpisao konkordat kojim je bilo predviđeno razgraničenje među postojećim biskupijama, te formiranje novih za Dalmaciju, Bačku i Banat. Konkordatom je regulisan status Katoličke crkve u Jugoslaviji, zagarantovana joj je autonomija i zaštićeni njeni posjedi. Međutim, Auerov potpis nije značio da konkordat postaje važeći, jer je za takvo nešto trebala ratifikacija u oba doma Narodnog predstavništva, tj. Narodnoj skupštini i Senatu.
Tek u decembru 1936. vlada je Skupštini podnijela konkordat na glasanje. Međutim, došlo je do velikih opstrukcija, kritika i demonstracija. Najglasniji protivnik bila je Srpska pravoslavna crkva, smatrajući da Katolička crkva takvim konkordatom dobija previše povlastica. U julu 1937. došlo je do obračuna demonstranata sa policijom u Beogradu. Stojadinovićeva vlada ipak nije popustila, pa je 26. jula Narodna skupština prihvatila konkordat. Time se došlo na korak do sporazuma, jer je još samo Senat trebao ratificirati sporazum, te naravno Kraljevsko namjesništvo, ali to nije bilo upitno jer je knez Pavle podržavao sporazum sa Vatikanom.
Ipak, Senat Kraljevine Jugoslavije, prvenstveno zbog oštrih kritika iz SPC-a, odbio je glasati za konkordat. Vlada je morala popustiti i odustati od tog plana, a Stojadinović je početkom januara pismeno obavijestio Arhijerejski sabor SPC-a o tome. Bio je to neugodan poraz Stojadinovićeve vlade koji je kod katoličkog elementa u Jugoslaviji protumačen kao još jedan argument u zahtjevima za preuređenjem zemlje.
Pad Milana Stojadinovića. Dok su trajale rasprave oko konkordata, vlada Milana Stojadinovića suočila se sa novom prijetnjom. Naime, opozicione stranke su 8. oktobra 1937. potpisale tekst nazvan Narodni sporazum. On je predstavljao zajednički istup dijela radikala koji nisu podržavali Stojadinovića, zatim demokrata i samostalnih demokrata, članova HSS-a i SZ-a. Stranke su iskazale saglasnost o načelima i postupcima preuređenja države. To je dodatno doprinijelo političkoj krizi u zemlji i otežalo poziciju Stojadinovićeve vlade. Kao odgovor na to on je uspio nagovoriti kneza Pavla da raspiše prijevremene izbore za decembar 1938. godine. Ovaj je to i učinio, tako da su 11. decembra održani, ispostaviće se, posljednji izbori u Kraljevini Jugoslaviji.
Komentariši