Zapažanja engleskih putopisaca o odijevanju i prehrani stanovništva Bosne i Hercegovine tokom druge polovine XIX stoljeća

Edmund Spenser je putopisac koji je kroz naše krajeve putovao 1850. godine. Njegove zabilješke, iako ne sasvim pouzdane, predstavljaju zanimljiv zapis o načinu života tadašnjeg vremena.

Uvođenjem reformu tokom XIX stoljeća, Osmansko carstvo se prilagođava evropskom načinu odijevanja. Na prostoru Bosanskog ejaleta novi stil se nije pretjerano dopao stanovnicima. Ipak, reformisani ukus je toliko preovladao da je u potpunosti istisnut turban i janjičarski kauk. Fes koji se počeo masovno nositi bio je veoma nezgodan jer je u većini slučajeva spadao na uši. Od njega nije bilo koristi prilikom zaštite od vrućina, hladnoće ili kiše. Bošnjaci su veoma često imali brkove, koje su bojili u crno, u skladu sa preporukama iz Kur’ana, kako navodi Spenser. Zaliske i glavu su brijali ali na način da ostave čuperak na vrhu glave, “da bi ga njegov anđeo čuvar imao na sudnjem danu za šta izvući iz groba”. Bradu su nosile samo hadžije i mali broj starih ljudi, koji su time isticali svoju mudrost. Svi muškarci i žene boje svoju kosu, a omiljena boja je crna. Za obrve i trepavice koristili su nešto što se zvalo “šišarka” – zeleni orah koji postaje crn kada se spali. Količina kozmetike koju su žene upotrebljavale je zapanjujuća – čak niti najsiromašnija seljanka nije bila bez sredstava za uljepšavanje i mirisa. Od mirisa je korištena ružina vodica i ružino ulje, ekstrakt agave, mošus i šafran. Korišten je i puder spravljen od bijele perunike, a nokti su bojani kanom. Odjeća imućnijih žena je orijentalna i dobro prilagođena da prekrije tjelesne nedostatke, poput pretilosti. U kućama se obavezno nose papuče, ali “kada ih vidite na ulici umotane u jašmak kako se gegaju u grubim čizmicama i papučama, one podsjećaju na patku koja je upravo izašla iz vode. Orijentalac imao veoma dobar ukus u ovim stvarima i bira žene sa znalačkim rasuđivanjem. Međutim, kada zađu u godine, žene postaju gojazne, što je posljedica života u zatvorenom i nemarne opuštenosti.”

Što se prehrmbenih namirnica tiče, Spenser bilježi da se od mesa najviše koristila jagnjetina i ovčetina, izvrsnog kvaliteta i okusa. “Perad se može dobiti svuda. Muslimani nikada ne jedu guske i patke, a ni divljač, ukoliko krv životinje nije prije ispušena”. Riba je korištena samo u vrijeme posta, uglavnom pastrmka. Od povrća bijeli grah je bio gotovo svakodnevna namirnica, koji se jeo uz krastavice i zelenu salatu. Krompir i grašak su bile namirnice koje je malo ko volio. Od voća Spenser navodi “najukusniju lubenicu koju je ikada probao” ali navodi da je i svo ostalo zastupljeno voće veoma ukusno. Gradovi su obilovali pekarama i hanovima u kojima se mogla poručiti tradicionalna turska rakija “raki” i domaća šljivovica uz kvalitetno crno vino. Kahva je bilo piće svih slojeva i nikada se nije pila sa mlijekom i šećerom. “Rijetko je samljevena u prah u mlinu, kao što mi radimo, već je umjesto toga tuku u avanu. Kada je dovoljno istinjena stavlja se u lončić sa malo vode. Prije nego što prokuha, dodaje se nekoliko kapi hladnevode i tada se pije. Služi se u maloj šolji, a što se ukusa i jačine tiče, daleko prevazilazi bilo koju skupu kahvu što mi pravimo.” Iako je kvalitet mlijeka bio izrazito visok od njega se spremao uglavnom veoma gust kajmak, koji se često miješao sa medom. Jogurt se spremao topljenjem hrastovog lišća u mlijeku, što mu je davalo kiseo ukus. Svi kulinarski proizvodi su bili izuzetno začinjeni crvenom paprikom, bijelim i crvenim lukom. “Jedno od najomiljenijih jela među putnicima iz Zapadne Evrope su ražnjići koji se sastoje od okruglih komada mesa od buta jagnjeta ili ovce ispečenih na malom ražnju. Ovo i ‘kiema – kibab’, jedva vrsta ovčijih ćufteta, također pečenih na roštilju, koji nikada nisu preprečeni, zaista su odlični”. Pod nazivom ‘kiema – kibab’ autor je očigledno mislio na ćevape. Stanovnici Bosanskog ejaleta su uglavnom jeli dva puta u toku dana, a glavni obrok je bio večernji, oko zalaska sunca. Obrok imućnijeg stanovništva se uglavnom sastojao od deset ili dvanaest jela, a često i više. Od poslastica naročito je bila zastupljena halva, kajmakuša i baklava, a konzumirali su se i želei i hladne kreme sa bademima, kao i bezbrojna slatka od voća. Autor navodi zanimljivu tezu o čistoći stanovnika Bosanskog ejaleta: “Uđite u makar najmanju kolibu koja pripada nekom Slovenu, ma kako siromašan po izgledu, i sigurno ćete naći da je uredna i čista; u tome je ovaj narod daleko iznad nižih slojeva u Irskoj, Francuskoj i dijelovima Italije. Isto tako, nijedan narod ne jede uljudnije, naročito viši slojevi, bez obzira na to što se noževi i viljuške svuda ne upotrebljavaju.”

Putopisac Džejmz Krej navodi jedan nelagodan događaj iz Maglaja tokom osamdesetih godina XIX stojeća: “(…) Kako se Maglaj nalazi na pola puta između Doboja i Vranduka, gdje smo konačili naredne noći, isregli smo konje i ja sam svratio na ručak u glavni hotel, ili, kako se to kaže na turskom han. Ništa nije moglo biti slikovitije od mjesta u kojem sam se našao, ali ni ništa nije moglo biti gadnije od hrane koju sam dobio. (…) Budući da smo bili tako blizu rijeke, računao sam da ću bar dobiti kakvu dobru ribu. No, pod imenom pastrmke dobio sam neku tvrdu tvar, gorku kao samo dno Atlantika. (…) Debela i veoma slana svinjetina bila je masna, smrdljiva i nije se mogla jesti. Čak su i jaja i riža, kuhani u užeglom buretu, imali odvratan ukus. (…) Nekoliko finih starih Turaka, koji su sjedili u hladovitom čardaku na kolju iznad rijeke, pozvalo me je da im se pridružim i utješim svoj razočarani apetit dimom iz duge huke. Sjedeći na mekom ćilimu popio sam šolju kahve i ostao sa njima sve dok Petar [Krejov kočijaš] nije bio spreman da krenemo dalje.”

Putopisac Vilijam Miler, koji je u Bosni i Hercegovini boravio krajem XIX stoljeća, naročito je ostao impresioniran onim što je vidio u Višegradu i Mostaru: “Ujutro ćete [u mostarskoj čaršiji] naći Istok i Zapad kako se guraju – elegantne austrijske oficire i kršne Hercegovce, Albance u bijelim čakširama sa crnim upletenim gajtanima i obrijanim glavama, visoke Crnogorce što su došli preko granice i ponekog Dalmatinca, koji se lako uočava među ostalim svijetom po svojoj crvenoj kapici. Specifičnost Mostara je muslimanska ženska nošnja, čiji ogromni plavi ogrtači s jednim otvorom isturenim prema naprijed, kao ogromna kapa sa štitnikom pokrivaju glavu. Među Muslimanima BiH poligamija nije u istoj mjeri prihvaćena kao drugdje u Osmanskoj Carevini i jedna žena se smatrala dovoljnom čak i za bosanskog bega. Na primjer, u višegradskom okrugu, koji je vrlo velik, postoje samo tri Muslimana koji imaju više od jedne žene. Na proslavama i o praznicima možete vidjeti gomilu hrišćanskih žena iz okolnih sela, obučenih u bijele gaće do koljena, debele, vunene šarene čarape do ispod koljena i opanke; neke idu čak i bosonoge. Preko gaća nose dugu bijelu košulju od grubog prugastog tkanog pamučnog platna, a preko toga jelek vezen u raznim bojama. Kad hodaju ili rade, one obično krajeve te dugačke košulje zadjenu za pojas. Ukras na glavi se sastoji od plitkog fesa, naprijed opšivenog dukatima – ukras koji se popularno zove širit. Preko fesa se nosi izvezen tanki bez ili neka mrežasta tkanina, a oko vrata još dukata i staklenih amajlija. Kod drugih, opet, klase nose i crn mrežasti veo, poput karnevalske maske, obično izvezen zlatom. Niži slojevi nose neobičan ogrtač s rukavima koji su uvijek priukras na glavi je drugačiji, tako što fes potpuno prekriju crnom svilenom maramom s resama. Odjeća za svaki dan pravi se od tamnijih materijala.”

Putopisac Tomson koji je na našim prostorima boravio krajem XIX stoljeća, piše o sve bržem nestajanju razlika u odijevanju među narodima ali i o oskudnoj ishrani siromašnih slojeva stanovništva. Tokom boravka na Bjelašnici navodi da nije mogao razlikovati kršćane od muslimana jer su i jedni i drugi nosili široke čakšire privezane ispod koljena, opanke ili grube cipele bez potpetica. Bogatiji pak slojevi su nosili cipele austrijske proizvodnje, dok u gradovima isključivo muslimani nose fes, jer je kršćanima bilo zabranjeno da nose žive boje, već su morali nositi tamne. Naročito im je bilo zabranjeno da nose zelenu boju koja je bila prepoznatljiva za muslimane. Tokom posjete Banja Luci ostao je zaintrigiran jer je većina žena kosu farbala u crvenu boju, dok su gotovo svi muškarci imali crvenkastu bradu. Djeca su izgledala bolešljiva i kržljava, blijeda u licu, ali su vječito bila na cesti gdje su se igrala. Hrana seljaka je bila veoma oskudna i siromašna, a obrok se sastojao od komada kukuruznog hljeba, turske kahve i cigarete. Gradsko stanovništvo je veoma visoko i snažno, ali po pravilu nije bilo sposobno da izdrži visoke fizičke napore.