Bosansko plemstvo je sve do konca 19. stoljeća zadržalo mnoge karakteristike srednjovjekovnog feudalnog društva i kao takvo, po uspostavljanju austrijske vlasti za evropske putopisce je bilo pravo otkrovenje. U izvještajima se susreću zanimljivi podaci o njihovom životu, običajima, imovnom stanju, napominjući šta je bosansko plemstvo nekada bilo, šta je posjedovalo i u kakvom je sada stanju.
Francuski konzul u Travniku s početka 19. stoljeća o begovima je zapisao: „Oni su uvjereni da valja prolijevati krv ako se hoće nad njima vladati“.
Škotlanđanin James Henry Skene, koji je 1851. godine putovao Bosnom, u svojim spisima spominje nekog Ali-bega iz Zvornika za kojeg kaže da su mu otac, djed i svi njegovi preci, od pamtivijeka bili begovi koji vode porijeklo od stare feudalne mjesne porodice, i dodaje da je sada njegova porodica, nakon što su begovi izgubili povlastice, spala na prosjački štap, kao i mnoge druge begovske porodice, ali bez obzira na to, dotični Ali-beg je zadržao gordost i po svemu se vidi da pripada starom aristokratskom soju.
Jedan francuski putopisac, putujući Bosnom 1855. godine, opisujući život i običaje bosanskih begova, navodi kako imaju elegantno i ponosno držanje o čemu svjedoči i njihova raskošna nošnja. Dalje navodi kako neki od njih potječu od feudalnih porodica iz doba banova i kraljeva i kao takvi pripadaju eliti evropskog plemstva.
Godine 1857. u Bosni je boravio Rus Aleksandar Giljferding koji također daje podatke o bosanskim begovima pa između ostaloga kaže da su to krupni zemljoposjednici (plemići) koji vuku korijen iz predturskog doba.
Engleski putopisac Frederic Harrison koji je boravio u Bosni 1875/76. godine, bosanske begove je smatrao posljednjom (feudalnom) evropskom aristokracijom.
Engleskinja Paolina Irby je tokom boravka u Bosni u drugoj polovici 19. stoljeća također pisala o bosanskim begovima. Za njih kaže da su nekoć to bili moćni feudalci, ali je sada njihova „surova snaga skršena a drugu snagu nisu stekli“, i još dodaje da su nekada bili ponosni i bogati, a danas su postali siromasi jer im oteta zemlja nije plaćena.
Iz 1875. godine je zanimljiv opis jednog osiromašenog bega iz okolice Sarajeva koji je ostavio Irac James Creagh, za kojeg kaže da je još uvijek išao u lov i ponosno sjedio na svom konjiću dobre pasmine i nadmeno gledao na prolaznike, uvjeren da su ispod njegovog statusa i ugleda. Često ode da vidi ruševnu kulu svoga babe u kojoj je rođen i čuva je kao svetinju, kao i bajrak koji su njegovi preci nosili u mnogim teškim bitkama. Bez obzira što je osiromašio, begovo držanje i izgled odavalo je gospodstvo.
Iz iste godine potječe i zapis engleskog putopisca Artura Evansa o hercegovačkim begovima i agama. Prolazeći Hercegovinom zabilježio je da se ovdašnji begovi s gnušanjem odnose prema kmetovima, odnosno kaurima (nemuslimanima), i da sva Hercegovina pripada begovima.
U izvještaju austrijskog potpukovnika Gustava Thömmela o društvenim odnosima u Bosni i Hercegovini, sastavljen 1878. godine, navodi se da bosanski begovi nisu naviknuti na bilo kakve javne poslove i da su odveć ponosni da bi se bavili trgovinom i zanatima. Nekad su bili veoma bogati i nadmoćni, a sada su materijalno ovisni od davanja svojih kmetova.
Predstavnik austrougarske vlasti u Bosni Kallay bosanske begove je smatrao državotvornim elementima koji poznaju zemlju i narod, i jedini su u stanju da vladaju, dok je general Josip Filipović, glavnokomandirajući austrijske okupacione vojske iz 1878. godine, po nacionalnosti Hrvat, bio krajnje neprijateljski raspoložen prema Bosni i Bošnjacima, posebno prema begovima. U njegovom izvještaju upućenom Vrhovnoj komandi u Beču, Bošnjake naziva „divljom životinjskom gomilom“.
Slično generalu Filipoviću o begovima je pisao i Srbin, dr. Nikola Stojanović, pravnik i političar s početka 20. stoljeća, pa kaže: „Oni nijesu ništa dali kulturnom svijetu. Oni sjede po kafanama, a onaj kmet mora da snosi da beg može da sjedi i šeće i da uživa …. to je jedan gad“.
I historičar Safvet-beg Bašagić je pisao o bosanskom plemstvu. Za bosansko kraljevstvo kaže da je to bila aristokratska republika te da su mnogi bosanski begovi, potomci nekadašnjih vojvoda i knezova. Dolaskom Turaka i primanja islama, ta zvanja zamijenili su titulama bega i age.
Vasa Čubrilović, poznati srpski historičar, također navodi da mnoge begovske porodice potječu od srednjovjekovnih feudalnih porodica, od kojih su neke čak zadržale stara prezimena kao što su: Brankovići iz istočne Bosne, pa Vilići, Kregići, Kovčići itd.
Slično je sredinom 19. stoljeća pisao i franjevački historičar fra Frano Jukić koji navodi da su nekadašnji nosioci bosanskog plemstva po turskom osvajanju prvi primili islam, te da su neki od njih tom prilikom promijenili prezimena.
O bosanskim begovima je svojevremeno pisao i Ćiro Truhelka, arheolog i historičar Zemaljskog muzeja, koji se sustavno bavio proučavanjem historije bosanskog društva. On je, kao i Bašagić, Jukić i brojni drugi historičari tog vremena (konac 19. i početak 20. stoljeća) dokazivao da su mnogi bosanski begovi potomci srednjovjekovnog bosanskog plemstva i da njihove posjede veže kontinuitet od doba kraljeva. U nizu svojih radova dao je iscrpan analitički osvrt na taj problem.
Visoko mišljenje o bosanskom plemstvu imao je i Ante Starčević, hrvatski politički i književni djelatnik iz 19. stoljeća koji je nosio epitet „Otac hrvatske nacije“. Za bosansko plemstvo kaže da je to „najoholije plemstvo što ga je Evropa ikada imala još od srednjeg vijeka. Isti duh živi i danas u tom plemstvu … oni su najstarije i najčistije plemstvo sablje u svoj Evropi“. A onda dodaje: „i najsiromašniji musliman Bosne drži do sebe barem koliko i najprvi lord Engleske“.
Pitanjem bosanskog plemstva bavio se po službenoj dužnosti i madžarski historičar Lajos Thallócsy. Austrougarske vlasti su ga angažirale kao stručnjaka da prouči ko su bosanski begovi i age, što je vlastima trebalo za donošenje zakonskih propisa kojima bi se reguliralo plemićko tituliranje u Bosni. Thallóczy u svojim raspravama nadugo i naširoko objašnjava šta u Bosni znači titula „beg“, od kad potječe bosansko plemstvo i ko ima pravo nazivati se begom. Na kraju elaborata zaključuje, kako je to utvrdio i Janoš Krecsmarik, koji se također bavio ovim pitanjem, da se ne može poreći da mnoge bošnjačke porodice u Bosni imaju sva aristokratska obilježja, one su begovske, i titula im važi od starih vremena.
Znameniti austrijski historičar Joseph von Hammer, koji je sredinom 19. stoljeća napisao Historiju Osmanskog carstva u 10 tomova, naveo je da su u Turskom carstvu samo dvije pokrajine koje su po pitanju plemstva specifične, pa kaže da je na istoku to Kurdistan, na zapadu Bosna, u kojima je svaki vis načičkan tvrđavama. Koliko kula, toliko gospodara (plemića).
Iz 18. stoljeća je izvještaj austrijskog feldmaršala Laudona u kojem se opravdava caru zašto prilikom prodora u Bosnu nije mogao prodrijeti dublje i osvojiti je, pa kaže da tamošnje tvrđave jesu oronule ali u rukama Bošnjaka (plemića) su neosvojive.
Iz istog stoljeća je i podatak francuskog putopisca Ami Boué-a koji je u dva navrata putovao Bosnom koncem 18. i početkom 19. stoljeća, i navodi da je Bosna doslovno zemlja srednjovjekovnih zamkova, a za njihove gospodare (plemiće) kaže da se još uvijek smatraju najpouzdanijim čuvarima svoje zemlje
Kako je i u Austrougarskoj monarhiji plemstvo još uvijek postojalo i označavalo gornji društveni stalež, tokom rasprava da se zakonom odredi karakter zatečenog bosanskog plemstva, begovi su uporno od vlasti zahtijevali da im se pravno prizna njihov plemićki status, odnosno da se izjednači s odgovarajućim evropskim plemićkom titulama jer je i bosansko plemstvo srednjovjekovnih korijena, nasljedno i veleposjedničko.
Prvi koji je pokrenuo to pitanje bio je onovremeni poznati bosanski intelektualac i politički djelatnik Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. Godine 1880. podnio je zahtjev da mu se kao begu dodijeli titula grofa, smatrajući da su ekvivalentne. Zahtjev mu je odbijen uz obrazloženje da je još uvijek u postupku proučavanje karaktera bosanskog plemstva.
Tokom rada na tom pitanju, austrijske vlasti su ustanovile jednu pojavu koja im je dodatno usložnila rješavanje. Ustanovili su, naime, da Bosna ima najbrojnije plemstvo u Evropi. Problem je bio i taj što su njegovi pripadnici bili isključivo muslimani, dok su kršćani, uglavnom, bili njihovi kmetovi. Kako je u Bosni stotinama godina na snazi bilo šerijatsko pravo, kršćani nisu mogli ući u vojne redove pa su samo muslimani, kao povlašteni društveni sloj, bili vojni obveznici. Za iskazana junaštva na bojnim poljima bili su nagrađivani posjedima (timarima), s čime je išlo i plemićko zvanje, pa se broj pripadnika gornjeg društvenog sloja, uz postojeće iz ranijeg razdoblja, vremenom stalno povećavao, do te mjere, da je, takoreći, svaki treći, četvrti musliman pripadao određenoj kategorije gornjeg društvenog sloja s pripadajućom titulom.
Za razliku od stava zvaničnih austrijskih vlasti, pojedini njeni intelektualni krugovi, kao i oni iz drugih evropskih zemalja, uglavnom su pozitivno pisali o onovremenom bosanskom plemstvu. Bosna, kao evropska zemlja koja je stotinama godina bila pod turskom vlašću, s običajima, vjerom i životom vođenim po islamskim normama, s čisto feudalnim uređenjem u kojem su samo muslimani bili vladajući sloj, za njih je bila otkrovenje i izazov za svestrana istraživanja.
Iako su austrijske vlasti nastojale da dođu do tačnog broja begovskih i aginskih porodica, odnosno da razvrstaju gdje ko staleški spada, zbog nesnalaženja i nedovoljnog poznavanja tog segmenta bosanske historije, u tome nisu uspjele. To se vidi i iz popisa stanovništva koji je vršen s vremena na vrijeme. U popisu iz 1879. godine nije uopće bilo predviđeno evidentiranje građana po društvenom statusu.
U popisu iz 1885. godine to je uvršteno, pa su evidentirane 8.162 begovske i aginske porodice. U popisu iz 1895. godine zabilježeno ih je 5.833, a 1910. godine 9.537, iz čega se vidi da nije postojao određen pristup diferenciranja stanovništva po tom pitanju. Navedeni podaci se, međutim, odnose samo na krupne veleposjedničke porodice. To za vlasti nije automatski podrazumijevalo da je riječ o pripadnicima plemstva, bez obzira što su među takvim u najvećem broju bili upravo begovi i age.
Za austrijske vlasti veliki broj pripadnika plemstva u Bosni bio je neshvatljiv, a time i neprihvatljiv, jer je riječ o maloj zemlji, a plemića je toliko kao ni u jednoj drugoj zemlji. To je bilo neprihvatljivo i iz političkih razloga. To se jasno vidi iz zvaničnog odgovora Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine proslijeđenog Zajedničkom ministarstvu financija u vezi naprijed spomenutog zahtjeva Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka da mu se prizna status evropskog plemića. U odbionici između ostaloga doslovno stoji ovo: „Jedan takav slučaj ako bi bio pozitivno riješen, kod čitavog niza bosanskohercegovačkih begovskih i aginskih porodica pobudio bi slične aspiracije s istim pravima.“
Na takav pristup nesumnjivo je značajnu ulogi igralo i podozrenje, odnosno vlasti se nisu mogle pomiriti s tim da u maloj, zabačenoj balkanskoj zemljici, ima toliko pripadnika plemstva kao nigdje, a k tome, isključivo su muslimani s običajima i nazorima koji, ne samo da su strani nego su mnogim evropskim krugovima i odbojni. U zemlji su bili vladajući sloj dok su kršćani bili njihovi podložnici, odnosno kmetovi. Takvo zatečeno stanje novouspostavljena austrijska vlast odmah počela mijenjati nizom reformi među kojima je najvažnija bila agrarna kojom su dotadašnjem bosanskom plemstvu oduzeti posjed što je predstavljalo osnov njihove egzistencije. To je ujedno bio kraj njihovog postojanja.
Autor: Enver Imamović
Komentariši