Prema međunarodnom pravu, genocid je individualni zločin i odgovornost za njega leži na pojedincima koji su sudjelovali u planiranju i izvršenju genocida. Međutim, istovremeno je važno naglasiti da genocid nije samo jedan čin, već je to proces koji obuhvaća različite aktivnosti koje se odvijaju u društvu i koje mogu biti poticajne za genocid.
U kontekstu genocida u Srebrenici, postoje dokazi da su vođe političke i vojne elite srpske strane bili uključeni u planiranje i organiziranje genocida. Međutim, to ne znači da svi pripadnici srpskog naroda snose odgovornost za genocid jer nisu bili upoznati sa planovima genocida i nisu sudjelovali u njihovoj provedbi.
Isto tako, postoji činjenica da je jedan od razloga za genocid bilo negativno stereotipiziranje i dehumanizacija bosansko-muslimanskog stanovništva. Ovakva propaganda i rasistički govor stvarali su klimu koja je doprinijela poticanju i provođenju genocida.
Stoga, dok je individualna odgovornost za genocid ključna, važno je razmotriti i društvene, političke i kulturne okolnosti koje su doprinijele genocidu. Kolektivna odgovornost trebala bi se više odnositi na odgovornost društva u cjelini da se suoči s prošlim zločinima i prevencijom budućih zločina, nego na pojedinačnu odgovornost cijelog naroda za genocid.
Za genocid i druge zločine u Srebrenici osuđeno je 47 osoba, nakon suđenja pred međunarodnim sudovima i sudovima u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, pri čemu je izrečeno više od 700 godina zatvora. Među njima su bili nalogodavci i izvršitelji zločina, a pet kazni doživotnog zatvora su izrečene, uključujući i presudu Ratku Mladiću. Najveći broj osuđenih osoba za Srebrenicu (25) je izrekao Sud BiH, dok su u Haagu osuđena 14 bivših pripadnika vojske i policije Republike Srpske. Pravosuđe Srbije je osudilo pet osoba, a u Hrvatskoj su dvojica bivših pripadnika Škorpiona osuđena za zločine u Srebrenici.
Što se dogodilo u Srebrenici?
Srebrenica je bila enklava pod zaštitom Ujedinjenih naroda u istočnoj Bosni i Hercegovini tijekom rata u Bosni i Hercegovini devedesetih godina. U julu 1995. godine, snage pod vodstvom generala Ratka Mladića napale su Srebrenicu. Nakon nekoliko dana borbi, snage preuzele su kontrolu nad Srebrenicom. Tijekom sljedećih dana, počinjen je masakr nad oko 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Ovo je bio jedan od najvećih zločina protiv čovječnosti u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
Koji su zločini počinjeni tijekom genocida u Srebrenici?
Zločin genocida u Srebrenici uključivao je više različitih zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Uključivali su:
- Masovna ubistva: oko 8.000 muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti ubijeno je u i oko Srebrenice u julu 1995. godine.
- Prisilni nestanci: mnogi ljudi su oteti i nestali tokom masakra u Srebrenici, a njihova tijela nisu pronađena do danas.
- Seksualno zlostavljanje i silovanje: žene i djevojke bošnjačke nacionalnosti su bile seksualno zlostavljane i silovane u vrijeme masakra u Srebrenici.
- Progon i deportacija: više hiljada Bošnjaka je bilo prisiljeno da napusti Srebrenicu i okolna sela, što se smatra progonom i deportacijom.
Sva ova djela su kvalificirana kao zločini protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja, a u kontekstu masakra u Srebrenici, i kao genocid.
Zločin genocida definiran je Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, koju je Opća skupština Ujedinjenih naroda usvojila 1948. godine. Prema toj konvenciji, zločin genocida je “bilo koje od sljedećih djela počinjenih s namjerom da se uništi, u cijelosti ili djelomično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina”:
- Ubiti članove skupine;
- Nanijeti teške tjelesne ili duševne ozljede članovima skupine;
- Namjerno nanijeti skupini uvjete života kojima se namjerno nanosi fizičko uništenje, u cijelosti ili djelomično;
- Namjerno nametnuti mjere kojima se sprječava rađanje unutar skupine;
- Silom prebaciti djecu jedne skupine u drugu skupinu.
Osim toga, prema Međunarodnom sudu pravde, zločin genocida mora biti “najteži oblik kršenja međunarodnog humanitarnog prava” i mora uključivati namjeru da se uništi skupina u cijelosti ili djelomično.
Doživotne kazne zatvora
Radovan Karadžić (Petnjica 1945.)
Mehanizam za međunarodne kaznene sudove je izrekao pravomoćnu presudu bivšem predsjedniku Republike Srpske, Radovanu Karadžiću, za genocid i druge zločine počinjene u BiH između 1992. i 1995. godine. U prvostepenom postupku pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, Karadžić je osuđen na 40 godina zatvora.
Karadžić je bio na Palama do 1997. godine, nakon čega se povukao iz političkog života. Međutim, tokom 1998. i 1999. godine, nestao je na misteriozan način, a sve potrage za njim su bile neuspješne. Tek nakon desetak godina bijega i skrivanja, uhapšen je u Beogradu 2008. Uskoro se otkrilo da je od 1998. živio u Srbiji pod imenom Dragan Dabić, koristeći identitet čovjeka koji je preminuo u Sarajevu 1993. godine. Pod tom lažnom identitetom je prakticirao psihijatriju i alternativnu medicinu te sudjelovao na javnim tribinama i predavanjima kao iscjeljitelj.
Ljubiša Beara (Sarajevo 1939. – Berlin 2017.)
Beara je tokom napada Vojske Republike Srpske na Srebrenicu imao čin pukovnika i bio načelnik za bezbjednost Glavnog štaba VRS. On je boravio u područjima Bratunca i Zvornika od 13. do 16. jula 1995. godine i bio je odgovoran za zarobljavanje muslimanskih civila iz Srebrenice iste godine. Optužen je na osnovu individualne krivične odgovornosti za jednu tačku genocida, četiri tačke zločina protiv čovječnosti i jednu tačku kršenja zakona i običaja ratovanja. Godine 2010. osuđen je na doživotni zatvor.
Zdravko Tolimir (Glamoč 1948. – Hag 2016.)
Osoba koja je ranije bila vojni komandant i pomoćnik komandanta za obavještajno-sigurnosne poslove Glavnog štaba Vojske Republike Srpske optužena je u sedam tačaka za zločine u Srebrenici, uključujući genocid, udruživanje radi počinjenja genocida, istrebljenje, ubistva, progon, deportacije i prisilno premještanje bošnjačkog stanovništva. Haški tribunal ga je proglasio krivim po šest od sedam tačaka optužnice te osudio na kaznu doživotnog zatvora. Pravomoćna presuda iz 2015. potvrdila je ovu kaznu, ali je odbacila prvostepenu presudu da se genocid dogodio i u Žepi.
Vujadin Popović (Popovići 1957.)
Potpukovnik Popović bio je načelnik sigurnosti Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske i bio je optužen za ulogu u genocidu u Srebrenici od strane Haškog tribunala 2002. Godine 2010. donesena je pravomoćna presuda kojom se Popovića proglasilo krivim za organiziranje ubistva muškaraca i dječaka u Potočarima 12. jula 1995., te za sudjelovanje u udruženom zločinačkom poduhvatu usmjerenom na ubijanje bošnjačkih muškaraca Srebrenice i namjeran progon. Osuđen je za genocid, istrebljenje, ubistvo i progon, i dobio doživotnu kaznu zatvora.
Ratko Mladić (Božanovići 1943.)
Ratko Mladić je bivši general srpskih snaga u Bosni i Hercegovini koji je zapovijedao u periodu od 1992. do 1995. godine. Haški tribunal je podigao optužnicu protiv njega 1995, nakon čega je on pobjegao. Međutim, u maju 2011. je uhapšen nakon 12 godina skrivanja u okolini Lazarevca u Srbiji i izručen Hagu.
Mladićeva sudbina je okončana u decembru 2016. godine kada je završeno njegovo suđenje koje je počelo u maju 2012.
U novembru 2017. godine, Mladić je osuđen za genocid u Srebrenici, teroriziranje civila tokom 44-mjesečne opsade Sarajeva u kojoj je ubijeno više od 10.000 ljudi, progon Bošnjaka i Hrvata širom Bosne i Hercegovine te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce. Sudsko vijeće izreklo je doživotnu kaznu zatvora. Mladić je proglašen krivim po deset tačaka optužnice, a oslobođen je po jednoj tački koja se odnosi na genocid u šest općina u Bosni i Hercegovini.
Dugogodišnje kazne zatvora
Radislav Krstić (Vlasenica 1948.) – 35 godina zatvora
General Vojske Republike Srpske, Krstić, je optužen za ulogu u genocidu u Srebrenici. Haški tribunal je 2001. presudio da je Krstić bio na sjednici koju je vodio Ratko Mladić 12. jula, a na kojoj je odlučivano o sudbini Bošnjaka u Srebrenici. Nakon toga, Krstić je proglašen komandantom Drinskog korpusa 13. jula, a sud je zaključio da je kao komandant morao znati za planove za masakr i da nije kaznio nikoga za te zločine. Također se pripremao za ofenzivu na Žepu.
Sud je presudio da je Krstić kriv za “ubistvo hiljada bosanskih muslimana između 10. i 19. jula 1995.” Bio je osuđen za genocid, istrebljenje, ubistvo i progon i osuđen na 46 godina zatvora, a to je bila prva presuda za genocid u Bosni i Hercegovini i najveća kazna koja je dodijeljena optuženom. Nakon žalbe, kazna mu je smanjena na 35 godina i presuda je preimenovana u “učestvovanje i pomaganje u genocidu.” Krstić je bio prvi Evropljanin osuđen za genocid na nekom međunarodnom sudu nakon Nirnberškog procesa.
Nakon presude, Krstić je služio kaznu u zatvoru u Velikoj Britaniji. U januaru 2010. godine, prebačen je u Estoniju da bi izdržavao ostatak kazne u zatvoru tamošnjeg sistema. U oktobru 2013. godine, pušten je na privremenu slobodu zbog lošeg zdravstvenog stanja.
Krstić je tokom suđenja tvrdio da nije znao za planove za masakr u Srebrenici, niti za učešće korpusa u tom zločinu. Međutim, sud je odbacio njegove tvrdnje i smatrao da su dokazi jasno pokazali da je Krstić bio uključen u organizaciju ubistava i progona.
Presuda Krstiću bila je značajna jer je uspostavila da je masakr u Srebrenici bio genocid i otvorila put za dalja suđenja drugim vojnim i političkim liderima optuženim za ratne zločine u BiH.
Drago Nikolić (Brana Bačići 1957. – Gornja Koviljača 2015.) – 35 godina zatvora
Bio je pukovnik i načelnik sigurnosti Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, a kao ratni načelnik sigurnosti Zvorničke brigade VRS, osuđen je pravosnažno na 35 godina zatvora za “pomaganje i podržavanje genocida”. Bio je osuđen i od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju zbog zločina koje je počinio u Srebrenici, uključujući ubistva dječaka i muškaraca, kao i za druge zločine počinjene u Žepi.
Momir Nikolić (Bratunac 1955.) – 20 godina
Načelnik za bezbjednost Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske, Nikolić, dobio je kaznu od 27 godina zatvora od Haškog tribunala 2. decembra 2003. godine, koja je kasnije smanjena na 20 godina u martu 2006. Nikolić je takođe bio ključni svjedok u procesima protiv optuženih za ratne zločine u Srebrenici, uključujući Radovana Karadžića, Ratka Mladića, i oficire Vojske Republike Srpske kao što su Vujadin Popović i Ljubiša Beara. Nakon hapšenja 1. aprila 2002. godine, prebačen je u Hag, a 2007. godine prebačen je u Finsku da izdrži kaznu.
Radivoje Miletić (Štović, 1947.) – 18 godina
U januaru 2015. godine, Miletić je osuđen za zločine protiv čovječnosti počinjene u julu 1995. u Srebrenici i Žepi. Sud je utvrdio da je imao važnu koordinativnu ulogu u progonu bošnjačkog stanovništva iz Srebrenice i Žepe te da je mogao znati za masovna ubistva koja su se dogodila tokom te operacije. Miletić se predao Haškom tribunalu 2005. godine, nakon čega je njegovo suđenje započelo godinu dana kasnije.
Dragan Obrenović (Rogatica 1963.) – 17 godina
Oslobođen je prije isteka kazne zatvora nakon što je Haški tribunal (ICTY) ocijenio da je imao “izuzetnu saradnju” s Tužilaštvom ICTY-a. Optužen je u martu 2001. godine za tri tačke zločina protiv čovječnosti, uključujući ubistva, istrebljenje i progon srebreničkih Bošnjaka u julu 1995. godine, kada su vojska i policija Republike Srpske ušle u Srebrenicu, koja je tada bila pod zaštitom Ujedinjenih nacija. Obrenović je uhapšen u aprilu 2001, priznao je krivicu u maju 2003, a osuđen je u decembru iste godine na 17 godina zatvora. Nakon toga, prebačen je u Norvešku na izdržavanje kazne.
Dražen Erdemović (Tuzla 1971.) – pet godina zatvora
Erdemović, bivši član Desetog diverzantskog odreda Vojske Republike Srpske, bio je prvi koji je priznao krivicu pred ICTY-jem zbog svoje direktnog učešća u ubistvima zarobljenih muškaraca i dječaka iz Srebrenice, te je 1996. godine osuđen na pet godina zatvora.
Prema njegovom priznanju, Erdemović je sudjelovao u streljanju između 1.000 i 1.200 zarobljenih Bošnjaka koji su u julu 1992. dovedeni u oko dvadeset autobusa iz Srebrenice na Ekonomiju Branjevo kod Zvornika, zajedno sa još sedam članova Desetog diverzantskog odreda.
Bio je jedan od ključnih svjedoka koji su doprinijeli osudi Ratka Mladića pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
Erdemović je uhapšen u Srbiji 1996. nakon što je otkrio svoju ulogu u zločinu novinarki ABC-a.
Presude u Bosni i Hercegovini
Sud BiH osudio je 24 osobe za genocid i zločine u Srebrenici. Najviše kazne su dobili:
Franc Kos – 35 godina; Stanko Kojić – 32; Zoran Goronja – 30; Vlastimir Golijanin – 15
Četiri bivša pripadnika 10. diverzantskog odreda Glavnog štaba Vojske Republike Srpske – Franc Kosa, Stanka Kojića, Vlastimira Golijana i Zorana Goronju – osuđena su na dugogodišnje zatvorske kazne za zločin protiv čovječnosti, zbog svog sudjelovanja u napadu na Srebrenicu. Njihov zadatak bio je strijeljanje i istrebljenje zarobljenih Bošnjaka iz Srebrenice, a oko 800 muškaraca Bošnjaka između 18 i 60 godina, neki od njih s povezima na očima i rukama, je pogubljeno nakon što su ih zarobili. Fran Kos, Stanko Kojić i drugi pripadnik 10. diverzantskog odreda su potom izvršili smaknuća pucajući u glave strijeljanih kako bi se uvjerili da niko nije preživio. Unatoč tome, dva muškarca su preživjela strijeljanje, što je navedeno u presudi Suda BiH.
Milorad Trbić (Ponijevo 1958.) – 30 godina
Načelnik za sigurnost Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske, Trbić, prvobitno je osuđen na 30 godina zatvora, ali mu je kasnije kazna smanjena na 20 godina. Godine 2005. Haški sud je optužio Trbića za sudjelovanje u genocidu u Srebrenici, tvrdeći da je odgovoran za pogubljenje oko 1.000 Bošnjaka u Orahovcu kod Srebrenice u jednom danu, 13. jula 1995. godine, kao i za druge zločine. Trbić se dobrovoljno predao u aprilu 2005. godine, a dvije godine nakon toga predan je Sudu BiH.
Presude u Srbiji
Srbija je izrekla dvije presude za zločine počinjene u Srebrenici. Jedna presuda je donesena nakon što je Branko Gojković, bivši pripadnik 10. diverzantskog odreda, priznao krivicu i osuđen je na deset godina zatvora. U drugoj presudi, četvorica bivših pripadnika paravojne jedinice “Škorpioni” – Slobodan Medić, Branislav Medić, Pero Petrašević i Aleksandar Medić – osuđeni su na ukupno 53 godine zatvora za ubistva Srebreničana u području Trnova.
Presude u Hrvatskoj
Dvojica članova “Škorpiona”, Milorad Momić i Slobodan Davidović, osuđeni su u Hrvatskoj na po 15 godina zatvora zbog sudjelovanja u ubistvu zarobljenih Bošnjaka iz Srebrenice u mjestu Trnovo kod Sarajeva. Taj zločin je dokumentiran i snimkom koja je prvi put prikazana tokom suđenja Slobodanu Miloševiću u Haagu.
Zaključak
Genocid u Srebrenici bio je jedan od najvećih zločina protiv čovječnosti u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Uključivao je masovna ubojstva, prisilne nestanke, seksualno zlostavljanje i deportaciju. Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji osnovan je kako bi se procesuirali ratni zločinci, uključujući one koji su počinili zločine u Srebrenici. Konačne presude za Ratka Mladića i Radovana Karadžića izrečene su 2017. godine, a obilježavanje genocida u Srebrenici važno je za očuvanje sjećanja na žrtve i promicanje pomirenja u regiji.
Međutim, unatoč činjenici da je proteklo više od dvadeset godina od genocida u Srebrenici, mnoge obitelji još uvijek čekaju na pravdu i da se pronađu posmrtni ostaci njihovih voljenih osoba. Prema podacima Međunarodne komisije za nestale osobe, još uvijek se traži gotovo 7.000 ljudi koji su nestali u ratu u Bosni i Hercegovini, uključujući i žrtve genocida u Srebrenici.
Također, još uvijek postoje pojedinci koji negiraju ili relativiziraju genocid u Srebrenici, što dodatno otežava proces pomirenja i traženja pravde. Stoga je važno nastaviti s obilježavanjem genocida i podizanjem svijesti o njegovoj stvarnosti i ozbiljnosti.
Osim toga, genocid u Srebrenici predstavlja i važan podsjetnik na potrebu poštovanja ljudskih prava i sloboda, te na važnost međunarodne zajednice u prevenciji takvih zločina. Genocid u Srebrenici također je utjecao na razvoj međunarodnog prava, uključujući pravo na zaštitu od genocida, kao i na uspostavu Međunarodnog kaznenog suda.
U zaključku, genocid u Srebrenici predstavlja jedan od najvećih zločina protiv čovječnosti u Europi nakon Drugog svjetskog rata, koji je uključivao masovna ubojstva, prisilne nestanke, seksualno zlostavljanje i deportaciju. Konačne presude za Ratka Mladića i Radovana Karadžića izrečene su 2017. godine, no još uvijek postoji mnogo toga što treba učiniti kako bi se osigurala pravda i pomirenje u regiji. Obilježavanje genocida u Srebrenici i podizanje svijesti o njegovoj stvarnosti i ozbiljnosti važno je za osiguranje da se takav zločin nikada ne ponovi nigdje drugdje u svijetu.
Komentariši