tito muslimani

Zanimljivosti

Pitanje identiteta bosanskih muslimana

Iako su odlukama ZAVNOBiH-a bosanski muslimani stavljeni u isti red sa Srbima i Hrvatima, nakon rata im ipak nije priznata nacionalna posebnost. Pet baklji na jugoslavenskom grbu predstavljalo je pet priznatih jugoslavenskih naroda: Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci. Muslimanima jesu priznate određene posebnosti, ali ne u smislu nacionalnosti. Tako su se na prvom poslijeratnom popisu 1948. godine u nacionalnom smislu građani mogli izjasniti kao Srbi, Hrvati ili neopredijeljeni. Rezultati tog popisa vrlo su jasno pokazali da muslimani nisu spremni prihvatiti srpsko ili hrvatsko ime kao svoje nacionalno. Od 890.094 muslimana (u vjerskom smislu) njih 89% se izjasnilo kao neopredijeljeni u nacionalnom smislu, 8% se izjasnilo kao Srbi, a 3% kao Hrvati.

Međutim, to nije bilo dovoljno vladajućim komunistima da promijene politiku prema bosanskim muslimanima. Ipak, na sljedećem popisu u kategoriji o nacionalnoj pripadnosti postojala je nova opcija – „Jugoslaven, neopredijeljen“. To je rezultat teoretisanja Edvarda Kardelja i pokušaja postepenog uvođenja jugoslavenskog nacionalnog identiteta. U Bosni i Hercegovini se 891.800 građana izjasnilo kao Jugosloveni neopredijeljeni, što je daleko više nego u bilo kojoj drugoj republici. Kada se pogledaju rezultati prethodnog i sljedećih popisa, jasno je da su ogromnu većinu od tih 891.800 Jugoslavena činili muslimani. U skladu sa tendencijama demokratizacije i liberalizacije, na sljedećem popisu je uvedena kategorija „etnički musliman“, ali i dalje ne kao nacija. Tu kategoriju prihvatilo je 972.954 osobe u Bosni i Hercegovini na popisu 1961. godine. To je bila jasna poruka partijskom i državnom vodstvu da se posebnost bosanskih muslimana u nacionalnom smislu ne može više negirati. Smjena Rankovića 1966. otvorila je put demokratizaciji i liberalizaciji društva, a to je bio jedan od važnijih preduslova za konstituisanje bosanskih muslimana kao šeste nacije.

Priznavanje muslimana kao nacije trajalo je skoro cijelo desetljeće. Josip Broz Tito je 1958. godine istakao kako treba prestati sa nacionalnim igrama oko muslimana i dozvoliti im da se izjasne kako se osjećaju, a slično je ponovio u u novembru 1959. godine na Drugom plenumu CKSKJ. Šezdesetih godina nekoliko je događaja značajno doprinijelo priznavanju muslimana kao nacije. Najprije se u osnovnim načelima Ustava SR Bosne i Hercegovine iz 1963. godine pišu Muslimani, a ne muslimani, što bi se moglo protumačiti na način da su oni time tretirani kao narod, a ne vjerska grupa. Zatim su i partijska tijela počela prihvatati stavove o nacionalnoj posebnosti bosanskih muslimana. To je bilo na Šestom plenumu CKSKHBiH 1963, Četvrtom kongresu SKBiH 1965. i Sedamnaestoj sjednici CKSKBiH 1968. godine.

Najdirektnije opredjeljenje partijskih organa za priznanjem nacionalne posebnosti muslimana iskazano je na Dvadesetoj sjednici CKSKBiH 1968. godine, kada je rečeno: „Sloboda ličnosti i ispoljavanja nacionalnog osjećanja i pripadnosti jedan je od osnovnih činilaca ravnopravnosti ljudi i naroda. Praksa je pokazala štetnost raznih oblika pritisaka i insistiranja iz ranijeg perioda da se Muslimani u nacionalnom pogledu opredjeljuju kao Srbi odnosno kao Hrvati, jer se i ranije pokazalo, a to i današnja socijalistička praksa potvrđuje da su Muslimani poseban narod.“ Time je definitivno otvoren put nacionalnog priznanja bosanskih muslimana, a sve je potvrđeno na popisu stanovništva 1971. godine kada je uveden modalitet Muslimani, koji je nedvojbeno predstavljao nacionalnost, te konačno u novom ustavu.